Čovjek Njegova narav i njegov položaj u svijetu
Arnold Gehlen
Izdavač: Breza
Ocjena: ****
Čovjek ne bi bio samo biće koje nužno, iz nekakvih, ali vrlo posebnih ljudskih razloga, zauzima stav, nego i na neki način 'nedovršeno' biće, naime biće koje je sa sobom ili u odnosu na ndruge postavljeno pred zadaće koje su njegovim pukim postojanjem dane, ali ne i riješene. Ako stvar tako stoji, onda je svakako potrebno neko 'samopromatranje' iznutra, naime ako sečovjek mora 'učiniti nečim', a to je moguće samo uz pomoć neke njegove slike o sebi.
Čovjek se mora iz vlastitih sredstava i vlastitih djelovanja rasteretiti, tj. vlastitim djelovanjem pretvoriti manjkave uvjete svoje egzistencije u šanse za održavanje svojega života.
Čovjek kojega već buduća glad čini gladnim nema vremena, bez pripreme za ono 'sutra' to sutra neće sadržavati ništa od čega bi mogao živjeti. Zato on zna za vrijeme. Sjećajući se i predviđajući, treba biti djelatan u napetoj budnosti.
To 'zadržavanje za sebe' beskonačno je važno za čovjekovu egzistenciju, i iznuđuje se već kod najmanjeg djeteta, tako što nedovršenost njegova kretanja i nesposobnost za djelovanje kao tatalne kočnice u iživljavanju potreba uvjetuju da mu se potrebe nakupljaju i postaju osjećane.
Tako čovjek upravo iz, za životinju nenormalnih uvjeta crpi sredstva za svoje ljudsko vođenje života, i taj sklop koji nije jednostavan označavam izrazom 'rasterećenje'.
Bol je sama inteligencija kad se spusti do korijena iritacije, rezultat svjetla kojim inteligencija prodire u nju, tako što najslabije podražaje čini izražajnima, svjesnima i prozirnima.
O samoj nevjerojatnoj kompliciranosti i savršenstvu vegetativnih i motoričkih procesa nemamo nikakvu spoznaju, i očito je dakle, da svijest nije tu da bi nas poučila tome.
Našim je osjeetilima dan samo odsječak 'svijeta', kao i svim čak i životinjskim opažajnim organima. Mi to znamo, jer mikroskopima i teleskopima možemo proširiti taj odsječak. Ljudi divljine to znaju religijski: zbog nesigurnosti u odnosu na ono što im je dano. I jedni i drugi shvaćaju vidljivi svijet kao dio jednoga koji nije dan, i sad je svejedno sastoji li se taj drugi od elektrona i bakterija ili demona i duhova.
Sva ljudska postignuća i ona vezana uz kretanje, mogu se dovesti do izvanrednog savršenstva ako se ograniče, odbace druge mogućnosti i 'specijaliziraju'.
Čovjek mora otkriti svijet u njegovoj neobičnoj, instiktima ne pripremljenoj punini, prisvojiti ga i preraditi, jer je jednostavno 'otvoren prema svijetu'. I u toj zadaći mora riješiti jednu drugu: samoga sebe dovršiti jer je nedovršen, samoga sebe prisvojiti i razviti niz funkcija kojima vlada. Te se dvije zadaće rješavaju samo jedna kroz drugu.
Čovjekov porivni život otvorenje prema svijetu, on se može orijentirati po stanjima stvari i sadržajima vanjskog svijeta, jer upravo nije instiktivan i slijepo siguran u cilj. Time je on dan čovjeku samom, čovjek se sam prema sebi odnosi komunikativno.
Čovjek u slobodno raspoloživim glasovima oko sebe prede svijet simboličke sadašnjosti stvari i bez njihove realne prisutnosti, u potpunoj i najslobodnijoj neovisnosti o konkretnoj 'objektivnoj' sadašnjosti i uzdignut je iznad nje. Uvijek već zametnuto rasterećenje od pritiska upravo tako ustrojene sadašnjosti u jeziku postaje razaranjem sadašnjosti uopće. Čovjek postaje predočavajuće biće u po volji 'osadašnjenim' svjetovima, i oko njega se otvaraju vrijeme i prostor, budućnosti i daljina.
Izraz 'duša' može se zamijeniti izrazom 'unutarnji svijet', a još zaoštreniji izraz 'unutarnji vanjski svijet' treba označavati da se neki procesi u čovjeku odvijaju pod neposrednim utjecajem vanjskog svijeta i tako se trebaju razumijeti kao faze suočavanju sa svijetom kakve mora postići djelatno i prema svijetu otvoreno biće.
Bezglasno mišljenje u užem smislu je 'unutarnje govorenje'.
Ono što se misli ne mora se izraziti, ne mora se obznaniti, i u tom se drugom značenju govorenje i mišljenje razilaze.
Rousseau: Rasprava o porijeklu
Ako je priroda odredila da budemo zdravi, gotovo da bih tvrdio da je stanje rekleksije protuprirodno i da je čovjek koji meditira propala životinja.
Diderot: Reve de d'Alembert
Ništa ne proturječi prirodi više od navike meditiranja ili stanja učenjaka. Prirodni čovjek načinjen je da malo misli i mnogo djeluje. Znanost naprotiv mnogo misli, a malo se kreće. Tako on učenjaka naziva sistem koji radi obrnuto.
Nietzsche je smatrao sposobnost organizma da 'skuplja' iskustva bitnom razlikom od anorganskoga: 'u organskom carstvu nema zaborava, ali svakako postoji neka vrsta probavljanja doživljenoga'. Ako je dakle, u pamćenju dano neko opterećenje organizma njegovim prijašnjim reakcijama i dojmovima, neka vrsta okivanja prošlošću, onda to ima upravo smisao postignuća: učiniti tu prošlost raspoloživom za uspješno svladavanje neke situacije koja sada nastupa i proteže se 'prema naprijed'. Promatrana u tom drugom smjeru, prema budućnosti, snaga uobrazilje znači očekivanje, plan ili aktivnu maštu u užem smislu.
U simbolu nadčovjeka prvo je skriven dubok uvid da je čovjek samome sebi zadaća: Naše je biće da stvorimo neko više biće od nas samih. Stvarati preko sebe! To je nagon rađanja, to je nagon čina i djela. Ali taj simbol ipak još navodi neku 'svrhu' života, jer gornja se rečenica nastavlja: Kao što svako htijenje pretpostavlja neku svrhu, tako čovjek pretpostavlja neko biće koje nije, ali koje pruža svrhu njegova postojanja. Rado bih vjerovao da je Nietzsche uvidio ono upitno u takvoj paroli i da je formula o volji za moć trebala biti poboljšana formula o nadčovjeku. A ta formula sada znači sljedeće: ako je svijest sredstvo i okrenu prema vani, onda možemo pitati nije li sve svjesno htijenje, nisu li sve svjesne svrhe, sva vrednovanja možda samo sredstva pomoću kojih se treba postići nešto bitno drugačije nego što se to čini unutar svijesti. Mi mislimo: radi se o našoj ugodi i neugodi – ali ugoda i neugoda mogle bi biti sredstva pomoću kojih bismo trebali postići nešto što leži izvan naše svijesti.
Ako je čovjek otvoren prema svijetu i djeluje, onda je on u svijetu jednako kao i svijet u njemu: njegovo ponašanje spram svijeta također je i ponašanje prema samome sebi i obratno, i upravo to je općenito značenje izraza volja.
To nedovršeno, neustanovljeno biće mora samo sebe dovršiti, ustanoviti. Zato su ustanove ili institucije za Gehlena naviša razina do koje čovjek u tom samoustanovljenju dopire.
Ukoliko čovjek kao postavljen na sebe može svoju životno nužnu zadaću i promašiti, on je i ugroženo ili 'rizično' biće s konstitucijskom šansom da se upropasti. Čovjek konačno i predviđa. On je – Prometej – upućen na udaljeno, na nesadašnje u prostoru i vremenu, on živi – u suprotnosti od životinje – za budućnost a ne u sadašnjosti.
Odterećenje se, s jedne strane, odnosi na opterećenje koje proizlazi iz čovjekove otvorenosti svijetu, koja ima za posljedicu preplavljenost podražajima, 'nesvrhovitom' puninom pridolazećih utisaka kojima on mora ovladati. Iz takve perspektive svijet se čovjeku nadaje kao polje iznenađenja nesagledive strukture. Zato čovjek mora sebe vlastitim sredstvima i samodjelatno odteretti, a to znači da mora nedostatne uvijete svoje egzistencije preraditi u šanse svoga preživljavanja.
Na razini odnosa spram svijeta to znači da je čovjek biologijski prinuđen na to da odnošenja spram svijeta odriješi od puke sadašnjosti i zato mora mukotrpno i djelatno izvršavati svoja iskustva, da bi mu postala rapsoloživa i to na način visoko uobličenog, u naznakama varijabilne moći.
U takvim uvjetima izdvaja se enormna uloga navika u ljduskom opstanku, jer i navike odterećuju i to tako što u naviknutom ponašanju otpadaju primjena kontrole i motivacije, kao i zahvaćenost afektima i nastaje habitualizirano ponašanje.
Fantazija je za njega prafenomen jer ima komunikativnu moć, jer povezuje osjetila, stvara jedinstvo našeg pokretnog i osjetnog života i nosi ljudske virtualne intencije. Prema tome, fantacija ima sintetičku funkciju u ljudskoj svijesti. I zato bi čovjeka jednako ispravno bilo nazvati ne samo umno biće, nego i fantazijsko biće. To znači da je on i biće koje sebe premješta iz okoline i u djelovanje. Fantazija je dakle u temelju djelovanja, ali i temeljni socijalni organ, jer nam omogućuje premještanje u drugo i u drugoga.
