Sara Maitland
Izdavač: Planetopija 2010.
Sjedim na pragu svoje kućice sa šalicom kave gledajući niz dolinu svoj izuzetni vidik ni u što. Prekrasno je.
Nije baš 'ništa'. Zapravo, tu su formacije oblaka, i trska, oštra trava, vrijesak i bujad koji se na različite načine gibaju na vjetru i promjene boja, ne samo kroz godinu nego i u jednom danu, kako se sunce i oblaci izmjenjuju i pomiču. Ali u drugom smisli ona je u pravu i to veliko ništa uvlači me u sebe.
'sam' i 'usamljen' postali su gotovo sinonimi, i možda još gore 'biti tih' i 'dosađivati se' podjednako se, izgleda, približavaju. Djeca nestaju iza zida od buke, s vlastitim televizorima i računalima u svojim sobama.
Svi zamišljamo da želimo mir i tišinu, da cijenimo privatnost i da je osoba u samoći i tišini nekako 'autentičnija' nego ista ta osoba u društveno gužvi, ali rijetko tražimo priliku da u tome uživamo.
Bio je to Grand Canyion. Bio je crven i zlatan, prostran i tih.
Te sam jeseni krenula u Oxford. Postala sam studentica baš u pravo vrijeme jer tada je 'biti mlad bilo čisti raj'.
Kad sam se napokon osjećala dovoljno sigurnom za to pokazalo se da mi je djetinjstvo priskrbilo vještinu života u kolektivu. Skupine su mi odgovarale, brzopotezni ratoborni razgovor bio je nešto što sam vježbala za domaćim stolom od najranijih godina.
Sposobnost da budemo sami, da uživamo u osami u odrasloj dobi, potječe iz djetetova iskustva samoće u prisutnosti majke. On opisuje stanje u kojem su neposredne potrebe djeteta – za hranom, toplinom, dodirom itd – zadovoljene pa nema potrebe da beba od majke traži bilo što, niti se majka treba baviti ispunjavanjem bilo kakvih potreba; zajedno su, u miru, u tišini.
To ne vrijedi za dnevna hranjenja, ali tada u noći koja blijedi, nemamo što drugo raditi osim da budemo tu. Mrak, 'vrijeme izvan vremena' i tišina noći utisnuti su u moje sjećanje zajedno s gustoćom te posebne tihe radosti.
Kad se situacija promijenila, kad sam se počela stišavati i ne samo to, kad sam zavoljela tišinu i poželjela je razumjeti i dohvatiti, i u praksi i u teoriji, nisam se osjećala kao da od bilo čega bježim. Baš suprotno, htjela sam više. Imala sam sve i to nije bilo dovoljno. Tišina nije odbijanje nego dodatak društvenosti, prijateljima i razdobljima dubokog emocionalnog i profesionalnog zadovoljstva. Imala sam sreće ili mi je udijeljena milost. U dubokom smislu, kako ću opisati, osjećam da je tišina tražila mene, a ne obrnuto.
Teško se unatrag sjetiti što je bilo prije: sloboda samoće ili energija tišine. Ako živite masi, imate posebnu vrstu slobode.
Odjednom se količina vremena u danu proširila i bilo je slobode, prostora i mogućnosti izbora.
To je bila duga, zamorna i neopisivo lijepa vožnja, kroz sunce i kroz kišu, i cijelo vrijeme imala sam osjećaj udaljavanja – ceste su postajale uže, kuće rjeđe, gradovi kao sela, a sela sasvim mala.
Smjestiti se u toj tišini i nekako smanjiti vlastita očekivanja – planirati, raspoređivati, upravljati svojim danima što je manje moguće. Doživjeti, osjetiti, živjeti, što je više moguće – biti. Po iskustvu većine ljudi koji se dobrovoljno upute u tišinu, treba neko vrijeme da nam tišina 'sjedne'. S vremenom, dakako, ne postaje tiše, ali mi postajemo usklađeniji s tišinom. Za razliku od zvuka koji nam se razbija o uši, tišina je profinjena. Što smo više i duže tihi, bolje čujemo sitne zvukove unutar tišine pa nam sama tišina uvijek uzmiče kao plaha divlja životinja. Moramo biti vrlo mirni i namamiti je. To je teško. Nastojimo primiriti um i itijelo da bismo otkrili koliko su uzburkani. Ali postupno sam počela oblikovati svaki pojedini dan i tišina je prevladala.
Sva hrana dobila je ponešto od tog intenziteta – dobro sam kuhala, više se trudila, pazila više nego obično i uživala u stvarima zbog njih samih.
No uvjerena sam da je veliki dio više povezan s pojačanjem intenziteta u tišini: osjećaji u vezi seksa, hrane, topline ili ugode dobivaju vrlo živu, gotovo grozničavu snagu. Budući da baš od toga pokušavamo pobjeći kroz tišinu, uopće ne iznenađuje što svoje čežnje počinjemo doživljavati kao 'vražje djelo', a sam taj osjećaj demonskog pojačan je tišinom.
Dan se ne prekida naglo; noć ne pada odjednom. Radi se više o postupnoj akumulaciji, kao kod dugotrajne plime. Promatrač nema dojam hitnje. Baš naprotiv, osjeća da se nešto od neizmjerive važnosti ostvaruje s bezvremenskim strpljenjem. To su najbolji trenuci; trenuci kad se zapuštena osjetila šire do profinjene osjetljivosti. Stojiš na granici i jednostavno gledaš, i slušaš, i osjećaš. Poslijepodne zna biti tako jasno da se ne usudiš proizvesti ni zvuk da se ne bi raspalo na komadiće.
Više nema ni tračka dana, čak ni u podne. Po cijelom horizontu samo zvjezdana, duboka noć. Dan i noć, cijelom svojom kružnom putanjom, Mjesec na nebu. To je bilo kao da smo se otapali u mjesečini, kao da nas je mjesečina gutala. Činilo se da me svjetlo posvuda prati. U cijelu čovjekovu svijest prodire sjaj kao danas je privlačio unutra, u sam Mjesec. Ne možemo izbjeći taj sjaj.
Osjećam u sebi veliku snagu. Slobodan sam, slobodan kao nikada prije. Povezan sa svime, svejedno, ali sam sa svojom sudbinom.
Sve je bilo tako golemo. I tako divlje, prazno i slobodno. I onda sam se, sasvim neočekivano odjednom izgubila, ili nešto tako. Nije bilo mene i krajolika nego neka vrsta jedinstva: povezanost, kao da mi je nešto otpuhalo kožu. I više od toga – kao da su se molekule i atomi od kojih sam stvorena spojili s molekulama i atomima od kojih je stvoren ostatak svijeta. Osjećala sam se sasvim povezano sa svim. Trajalo je vrlo kratko, ali trenutak je bio potpun. Ne sjećam se da sam osjećala takvu izuzetnu povezanost otkako sam bila malo dijete.
Svaka ekstremna situacija, osobito one s kojima se suočavamo u tišini, može biti rizik za čovjekov osjećaj identiteta i samokontrolu.
Panika izaziva bezumne i autodestruktivne odgovore na imaginarne situacije, au skupinama je zarazna i dovodi do stampeda, iracionalne agresije i luđačkog ponašanja.
Riječ želi razbiti tišinu, to je posao riječi.
Ne mogu zapravo zamisliti da ne čitam. Ali postupno sam postala svjesna da u tišini počinjem čitati na nov način. Još uvijek, prečesto koristim se čitanjem kao načinom bijega od tišine. Uli ulazim u bučnu umnu borbu s autorima s kojima se ne slažem, ili jednostavno puštam da me fikcijski svjetovi uvuku u sebe.
Otkrila sam da su u tkanje svakoga pojedinog dana upleteni komadići i djelići tišine i počela sam motriti na njih, ulaziti u njih što laganije i mirnije mogu. Neke od tih trenutaka morala sam sama stvoriti – isključiti telefon, držati se rasporeda meditacije, odšetati tamo gdje ili kada je najmanje vjerojatno da će biti drugih ljudi, reći 'ne' čak i privlačnim pozivima na rad ili društvene događaje – no neku su samo bili tu i čekali me.
Možda mi imamo duboku i opravdanu potrebu da u cijelom svom biću znamo kakav je dan, da ga vidimo i osjetimo, da znamo kako je nebo sivo, svjetlije na jugu, s krpicama plavog na jugozapadu, sa snijegom na tlu, živa termometra je na 18, a od hladnoga vjetra bole uši. Imam stvarnu potrebu da znam takve podatke jer sam i sam dio vremenskih uvjeta, i dio klime, i dio mjesta, a dan u kojem nisam istinski sudjelovao u svemu tome uopće nije dan.
Oblaci su divni na mnogo načina. Lijepi su i obliku i boji, poetični su – njihovi obrisi podsjećaju na nešto drugo, izazivaju maštu, prorokuju, donose upozorenja i obećanja onog što dolazi…
Oni dolaze dan za danom neiscrpni, nikad dva posve jednaka, pojavljuju se na obzorju i stupaju nebom u dugoj svečanoj ili razigranoj povorci. Oni su još jedna od tihih sila oko nas i svojim prolaskom objavljuju da tišina ima značenje, oblik i svrhu i ima me čemu naučiti.
Da bih tražila, a onda i promatrala ptice, morala sam jako paziti na sadašnji trenutak, uvijek u sadašnjem vremenu, sada – takav stav su budisti zvali 'osviještenost'. Biljke, naročito cvijeće, miruju dok ih gledamo, čak i dok tražimo odgovarajuću stranicu u knjizi o divljem cvijeću i uspoređujemo razne mogućnosti, no s pticama je to sada – sada ili odoše.
Lebdeći iznad bizarnosti praha i neba, sivkastog i plavog, sjene i sunca, tišina na kraju i sama postaje zvuk: piskava bujica krvi u našim ušima.
Ovaj obrazac – prvo, dugo razdoblje discipline i asketizma, ptom slijedi faza učenja i završava u drugome, blaženom povlačenju – vrlo je čest slijed, ne samo u kršćanstvu nego i u mnogim drugim religijskim tradicijama.
Kao što, ako ostavimo vrata javnog kupališta otvorena, para bježi i njegova je vrlina izgubljena, tako vrlina osobe koja puno govori bježi kroz otvorena vrata glasa. Zato je tišina dobra stvar, ona nije ništa manje nego majka mudrih misli.
Nastojanje da eliminiram ego i utišam um, srce i maštu uništava jasan osjećaj za vrijeme pa tako i za priču, ali pokušaj da se namjerno koristim tišinom kako bih potaknula unutarnja stanja imaginacije ima točno suprotno djelovanje.
Otiđimo u divljinu i 'otkrijmo tko smo', 'utvrdimo svoj individualni glas' ili 'svoj autentični identitet'.
Za mene, ovo potvrđuje valjanost romantičarskog shvaćanja tišine kao duboka izvora kreativnosti, dakako pod uvjetom da prihvatio temeljne pretpostavke: da je naše 'unutarnje' ja 'istinskije' i 'stvarnije' od, od strane društva konstruirane persone (maske) koju navlačimo u društvenim okolnostima i da je velika umjetnost istraživanje i razotkrivanje toga skrivenog ja.
Osjećaj da smo rascjepkani, bezvrijedni, 'izvan kontrole' može postati nepodnošljiv i uravnotežen kroz ideju da postoji značenje i istina koju je moguće otkriti jedino doživljajem ekstremnih emocija te uvažavanjem toga doživljaja.
Počela sam učiti da život tišine i molitve traži jako puno vremena, a nitko mi neće platiti to vrijeme. I tako što manje stvari trebam, biti to bogatija.
Imala sam i neuspjelih eksperimenata. Pokušala sam živjeti bez satova, bez nametanja te vrste umjetna vremena i njegovih zahtjeva prema ritmu svojih dana, čak mi se činilo da implicitno 'tik-takanje' vremena mjeri i upravlja tišinom vječnosti. To se, barem tada, pokazalo kao korak predaleko u tišinu. Bilo je to previše kontrakulturno, i da bih izbjegla stvaranje ozbiljne zbrke i neugodnosti za druge, samo sa povraćala vlastiti nemir i uhvatila se kako varam – varanje je ako uključiš računalo samo zato da saznaš koliko je sati; varanje je ako razbiješ svoju tišinu naručenim telefonskim buđenjem.
Srećom, otkrila sam koliko zapravo malo trebam u materijalnom smislu i to me ohrabrilo. I kako sam smanjivala svoje vlasništvo, počela sam razvijati svjesniju jasnoću o onome što sam pokušavala učiniti. Ja nisam za preživljavanje i 'povratak u prirodu'. Ne mislim da je moguće, ili barem ne u ovoj zemlji, živjeti potpuno izvan novčane ekonomije. Ne znam bi li bilo moguće samodostatno se prehranjivati, ali znam da bi to bio jako težak rad. To bi samo postalo cilj i ne bi povećalo moj osjećaj slobode, prostora i tišine. Ne želim uzgajati svoje povrće, živjeti bez cigareta ili kave, plesti ili tkati odjeću, ili pisati guščjim pero i tintom kućne proizvodnje. Ne želim se svaki dan mučiti pomusti svoju kozu ili po šumi skupljati drvo za vatru. A čak i kad bih, opet bi ostao porez. Ono što ja želim jest živjeti u tišini najviše što je to moguće u ovom trenutku naše povijesti.
Sama smrt je tišina i zato možda mislimo da je tišina smrt. U određenom smislu, smrt je jedina tišina. Većina nas začeta je u tišini. U maternici nema tišine, tu je majčinski postojani otkucaj srca i mi bismo trebali razumjeti stalno bućkanje, mućkanje, ritmičku melodiju pulsa i energije. Čim se rodimo, potiču nas da vinemo, da proizvedemo buku, da objavimo svoj dolazak. Ali u smrti tišina se prikrade i udomaći. Smrt je vrlo konkretan fizički događaj pa je i njezina tišina konkretna i fizička, ali je uz to pojačana emocionalnom tišinom koja je nužno prisutna. Sve što nismo izgovorili nikad neće biti izgovoreno, bilo to dobro ili zlo. Živi moraju zašutjeti; više se nema što reći.
Kod vas je problem u tome što je uvijek previše poglavica, a nema Indijanaca, ali trenutno je gore nego inače jer svi se poglavice prave da su Indijanci.
To je bila realnost i bez izbora morala sam prihvatiti da nas smrt vraća natrag u obrasce postavljene u djetinjstvu – obično neizgovorene, neispitane, bez pregovora, tiho.
Pravilo redovnika nalaže im da: sjede u svojoj ćeliji kao u raju, paze na svoje misli kao što vješt ribar pazi na ribu, uvijek pamte da smo u Božjoj nazočnosti. Napuste sve i čekaju, ovisni o Božjoj milosti, kao ptić koji jede samo ono što mu majka donese.
Ali naučila sam puno u prethodnom desetljeću.
Trenutno mi je cilj 80 posto tišine, u skladu sa stavom da je dobro imati cilj.
Ljudi pričaju o 'potonuću u dubine' tišine. To je na mnogo načina dobra metafora, u tišini ima silne dubine. Tišina me upija i što dublje u ulazim, sve više me preuzima njezina atmosfera. U tišini, kao u dubokim vodama, oslobođeni smo gravitacije.
A kao i u dubokoj vodi, možemo se utopiti u tišini. Opasnost je uvijek tu.
Post je objavljen 30.09.2011. u 14:02 sati.