Dar disleksije
Ronald D. Davis i Eldon M. Braun
Izdavač: Alinea
Disleksija je rezultat dara zapažanja. U nekim situacijama taj dar postaje opterećenje. Pojedinac ne shvaća da se događa zato što se taj dar ugradio u proces razmišljanja. On se pojavljuje rano u životu i kasnije se doima prirodnim kao i disanje.
Obično dislektičari dobiju etiketu hiper zbog fizičkih učinaka dezorijentacije. Većina učenika se samo dosađuje i trsi se ostati budna kad su nezainteresirana ili zbunjena. Dislektičari uz to postanu i dezorijentirani.
Najprije učenik nije zainteresiran za ono što se događa i ne razumije ono što nastavnik govori. Nastupaju dosada i zbunjenost koji aktiviraju funkciju mijenjanja percepcije u mozgu i učenik postaje dezorijentiran. Dok se dosađuje, zbunjen te stoga i dezorijentiran, učenikov unutarnji sat ubrzava, pa se percipirano izvanjsko vrijeme naizgled usporava. Za svaku minutu stvarnoga vremena ovaj učenik mora izdržati dvije minute u pokušaju da ne upadne u nevolju, da održi pozornost, koncentraciju te da mirno sjedi.
To je razlog što se učenik počinje kretati naokolo: da bi kompenzirao osjećaj mučnine od kretanja i suzdržao se od muke u želucu ili povraćanja.
Dislektičari moraju naučiti razmišljati baš riječima koje izazivaju dezorijentaciju.
Dislektičari trebaju stvoriti mentalne slike koje mogu upotrijebiti za razmišljanje, te ih vizualno i slušno povezati s riječima koje pokušavaju naučiti.
Svaki put kad dijete nečemu naučimo, spriječimo ga da to izmišlja samo. Jean Piaget
Uspori dušo, kaže njegova majka. Pričaš tako brzo da ne razumijem što govoriš. PD-u koji pokušava opisati misao koju vizualizira, njezin govor zvuči agonizirajuće spor. Ona kao da govori brzinom od manje... od jedne.. riječi... po.... sekundi.
Do trenutka kad je mali PD učinio sve stvari koje mora učiniti da bi prepoznao riječ CAT, on je napravio najmanje četiri tisuće proračuna više od ostale djece. Istina je da on može razmišljati četiristo do dvije tisuće puta brže od većine ostale djece, ali baš zato što mora učiniti najmanje četiri tisuće proračuna više, on će se doimati veoma sporim.
Možeš li povjerovati da mi se ovo događa? Ima jako slabe ocjene iz samopoštovanja.
Nitko ne voli griješiti, pa PD ima prirodnu ljudsku reakciju na pogreške. Uznemiri se. Ukoro će njegove emocionalne reakcije uznemiriti učiteljicu. Učiteljica će potom uznemiriti čitavu školsku upravu, a ona PD-ove roditelje.
Netko će na kraju reći roditeljima da je PD nezreo ili da se sporo razvija, ili nešto slično. Obično nitko neće upotrijebiti riječi tup ili glup, ali poruka će biti jasna.
Negdje u dobi od devet godina, kad je u trećem razredu, mali PD doseže svoju granicu frustracije. Ne nađe li načina da prevlada, zaobiđe ili svlada svoj problem s riječim, ostat će u trećemu razredu do kraja života. Škola mu je već postala mučenje, a on je očajan.
PD počinje rješavati svoj problem. On pronalazi mentalne trikove i varke poput štrebanja napamet i asociranja zvukova, pjesama, stihova – i ono najgore, koncentraciju. To mu omogućuje funkcioniranje u svijetu riječi. Svi su sretni zbog njega, sada kad je konačno počeo napredovati. On je konačno počeo učiti lekcije, ali te lekcije imaju malo zajedničkoga s pravim učenjem lekcije koje on nauči sadržavat će i nesposobnost koja će trajati cijeli život. One su prisilna ponašanja. One će mu u najboljem slučaju omogućiti da prolazi kroz školu kao 'spori' učenik koji se 'mnogo trudi'.
Jedan od darova dislektičara je intuitivno razmišljanje, kada dislektičari jednostavno znaju neke stvari, bez svjesnog razumijevanja kako ili zašto.
Primarni proces mišljenje dislektičara je neverbalni način razmišljanja u slikama koji se odvija brzinom od trideset i dvije slike u sekundi. U jednoj sekundi, netko tko razmišlja verbalnim načinom, može imati dvije do pet misli (konceptualiziranih pojedinačnih riječi), dok će netko tko misli u slikama imati trideset i dvije (konceptualizirane pojedinačne slike). Matematički izraženo: ima šest do deset puta više misli.
Postoji i načelo izraženo starom izrekom: 'Jedna slika vrijedi tisuću riječi.' Netko tko misli u slikama može zamislitijednu sliku koncepcije za opis koje bi bile potrebne stotine ili tisuće riječi. Einsteinu je teorija relativiteta došla dok je sanjario kako putuje pored zrake svjetlosti. Njegova je vizija trajala tek koju sekundu, a ipak je izrodila mnoštvo knjiga koje ju pokušavaju objasniti. Einteinu je ta ideja bila jednostavna; prosječnom čovjeku je skoro neshvatljiva.
Mnogi disklektičari nalaze načina da dovedu subliminalni misaoni proces u svoju svijest. Ako razmišljaju o nečem zanimljivom, oni se mogu dezorijentirati u misao i promatrati pojedinačne slike kako se one pojavljuju. Kad čine tako, to se naziva sanjarenje. Roditelji i nastavnici su veoma kritični prema sanjarenju, ali ne bi trebali biti. Zapravo bi ga trebali u svakom slučaju poticati. Sanjarenje je proces genija, kao što se Einstein i ostali mnogo puta dokazali.
Kad je došlo do dezorijentacije, mozak više ne vidi ono što gledaju oči, nego ono što osoba zamišlja da oči vide. Mozak više ne čuje ono što čuju uši, nego ono što osoba misli da uši čuju. Tijelo više ne osjeća ono što prima osjetilima, nego ono što osoba misli da je primila, i tako dalje.
Jedan od aspekata multidimenzionalnog mišljenja jest sposobnost pojedine osobe da misli doživi kao stvarnost.
Dislektično dijete se ne zavlači u stvari da bi naljutilo roditelje. Ono samo reagira na poriv koji će s vremenom postati dio dara disleksije.
Sjeme koje je počelo rasti je znatiželja. Znatiželja je sila jača od gravitacije. Da nije, ne bi bilo zrakoplova. Znatiželja je važnija od znanja, ona je korijen znanja. Bez nje znanje ne bi ni postojalo.
Što je najvažnije, znatiželja je dinamična sila koja se nalazi iza kreativnosti. Bez kreativnosti, ljudski rod bi i dalje živio u pećinama.
Zbog razmišljanja u slikama, intuitivnog mišljenja, višedimenzionalnog mišljenja i znatiželje, dislektičareva je kreativnost značajno veća.
Kreativnost nam omogućuje da zamislimo stvari kojih u stvarnosti zapravo nema. Imajući to iskustvo, mi možemo osmisliti nove stvari. Sve originalne ideje proizlaze iz kreativnog procesa.
Dar disleksije je dar ovladavanja. Kad netko nečime ovlada, onje to naučio dobro da to može učiniti bez razmišljanja. Ovladati nečim znači doista to naučiti. Ako su kreativni proces i proces učenja isti, to onda znači da je osoba koja je nečim ovladala stvorila znanje potrebno da to može učiniti.
Svo pravo znanje je iskustveno. Pogrešno je miješati pamćenje podataka i razumijevanje podataka. A još je veća pogreška pomiješati razumijevanje podataka i znanje.
Orijentacija ispravlja percepciju.
Ovladavanje simbolima ispravlja disleksiju.
Dok je osoba dezorijentirana, ne percipira istu 'stvarnost' kao ostali i nije svjesna da ono što se percipira nije stvarno.
