Pregled posta

Proces prisutnosti

Michael Brown
Ocjena:*****

Ova mi je knjiga kroz osobno iskustvo pokazala da ne postoji bolji
trenutak koji bismo mogli iskusiti nego što je ovaj sadašnji te da ne postoji
uzvišenija spoznaja od one da nas svemir bezuvjetno podržava.
Jeevan Gounden, poduzetnik, Johannesburg, Južnoafrička Republika

Sada osjećam duboko razumijevanje prema onome što je prošlo, zahvalnost
prema onome što je sada i prihvaćam ono što tek treba doći.
Joan Tinker, Johannesburg, Južnoafrička Republika


Dok sam eksperimentirao s različitim fizičkim, mentalnim i
emocionalnim metodama, otkrio sam da jačinu i učestalost bolova uvelike
mogu ublažiti ako održim ono što sam tada nazivao »visokom osobnom
energetskom frekvencijom«. To otkriće predstavljalo je prvu naznaku onoga
što sada, prema mome uvjerenju, predstavlja razinu moje svjesnosti
sadašnjeg trenutka.

Uvidio sam da nam je istinska,
svjetlosna ljepota prirodnoga svijeta ovog planeta skrivena zbog naše
zaokupljenosti vremenom.

moja bolest nastala zbog toga što je moje tijelo
činilo sve što je bilo u njegovoj moći da me prizove svijesti, jer sam
nesvjesno rasipao pažnju na izmišljenu mrežu vremena i vezao se za nju. U
tom novom stanju svijesti bol nisam doživio kao neprijatelja, nego kao
prijatelja i pomoćnika koji me poslušno priziva da se vratim Sadašnjem
trenutku vlastitog životnog iskustva.

Možda se doima jednostavno, ali svjesno
povezano disanje fizički je naporno, a potiče duboke mentalne i emocionalne
promjene.

Koristeći se svjesnim povezanim disanjem da bih postao što prisutniji
u svome životu, otkrio sam da automatski počinjem donositi odluke koje
se temelje na osjećaju unutarnje emocionalne dobrobiti. Shodno tome,
sve veća ugoda i sklad automatski su se očitovali i u mojim vanjskim
iskustvima, a bolovi su se postupno počeli povlačiti.
Ne postoji veličanstveniji
instrument iscjeljivanja od vlastite Unutarnje prisutnosti. Podjednako je
važna bila i spoznaja da je moj vlastiti dah ključ koji otvara vrata iskustva
te Prisutnosti. Godine 1997. i druge sam počeo upoznavati s tom metodom
disanja, pažljivo promatrajući posljedice koje su doživljavali.

Postao sam
svjestan da svjesnost sadašnjeg trenutka nije samo stanje Postojanja, nego
samo Postojanje.

Postizanje svjesnosti sadašnjeg trenutka predstavlja način života, a ne
jednokratni i kratkotrajni užitak. To je putovanje, a ne odredište.
Sve ono za čime tragamo već nas je pronašlo.

Svjesnost sadašnjeg trenutka stanje je Postojanja, a ne nešto što mi
činimo. Stoga je lakše reći što nije, nego što jest. Pouzdan pokazatelj da smo
zakoračili u svjesnost sadašnjeg trenutka je to što je naše životno iskustvo,
bez obzira na to kakvo izgledalo izvana u bilo kojem trenutku, iznutra prožeto
dubokom zahvalnošću.

Ako ne osjećamo zahvalnost
za to što smo živi, to je stoga što smo odlutali od sadašnjeg trenutka u
prividno mentalno područje koje nazivamo »vremenom«.

Žalimo za prošlošću,
vjerujući da će nam u budućnosti biti bolje, dok sadašnji trenutak smatramo
događajem kojeg moramo promijeniti.

Zbog toga je svijet u kojemu sada živimo, kao i sve što on
obuhvaća, samo sredstvo za postizanje nekog cilja. Takav nam se način
života doima normalnim. Doima se
normalnim, jer nemamo pristupa drukčijem iskustvu svijeta koji se
kvalitativno razlikuje od onoga u kojemu živimo. Nemamo drukčije
iskustvo s kojim bismo mogli uspoređivati ovo sadašnje.

Budući da po navici prebivamo u mentalnom stanju koje nam omogućuje da
razmišljamo i projiciramo pažnju u te prividne trenutke, potpuno propuštamo
stvarna fizička i emocionalna iskustva koja nam se događaju ovoga trenutka.
Gotovo potpuno zanemarujemo jedini trenutak koji sadrži životnost i
puninu onoga što život uistinu jest. Mislimo da živimo, ali to zapravo nije
točno. Mi samo postojimo. Mislimo da se krećemo, ali se zapravo vrtimo u
krugu. Potpuno smo se posvetili mentalnim stanjima i žrtvujemo im iskustva
fizičke prisutnosti i emocionalne ravnoteže. Shodno tome, mentalno nam je
stanje, koliko god mi vjerovali da je napredno, opterećeno zbunjenošću.

Nedostatak
spokojstva koje osjećamo u svojoj nutrini odražava se kao neprestani kaos
koji doživljavamo u svojim vanjskim životnim iskustvima. Nedostatak
unutarnjeg mira također se odražava i u načinu na koji uvijek ustuknemo od
svakog iskustva nepokretnosti ili tišine. Krilatica ovoga doba glasi: »Sto više
buke, što više kretanja«.

Naše ponašanje ispunjeno nezasitnim potrebama i
željama svjedoči o ispraznosti koju ne može ispuniti naš trenutačni pristup
životu. U svojoj očajničkoj potrazi za mirom prevrnuli smo svaki dio ovog
planeta. No, nikakvo djelovanje ne ispunjava mirom naše stanje Postojanja,
jer smo odavno zaboravili da mir ne možemo pronaći u »djelovanju«. Ne
možemo ga prisilno ostvariti niti mehanički postaviti. Stanje unutrašnjeg
nemira očituje se u obliku fizičkih, mentalnih i emocionalnih simptoma
nelagode i bolesti.

Proces prisutnosti u tome uspijeva osvješćujući izvornu Prisutnost koja je
naša istinska bit, potičući nas da svjesno počnemo razotkrivati neizvornu
laž koju smo stvorili kako bismo se zaštitili od straha, bijesa i tuge. Pokazuje
nam da svoje iskustvo svijeta možemo promijeniti samo ako se oslobodimo
percepcijskog virusa vremena te da je stoga oslobađanje od te mentalne
bolesti najuzvišeniji oblik služenja koji ovog trenutka možemo prihvatiti.
Iskustva koja stvaramo kako bismo se osjećali sigurno i prihvaćeno u
ovome svijetu nisu naša istinska bit. Bez obzira na to što nam nosi
budućnost, jedini trenutak koji za nas može biti stvaran nema nikakve veze s
jučerašnjim danom ili s onim što bi se moglo dogoditi sutra. Sve dok
nesvjesno reagiramo na događaje u svojemu životu, ne uspijevamo uočiti što
nam je pred nosom.

Ono što život uistinu jest, ne može biti
obuhvaćeno vremenom.
Ništa se ne događa u vremenu. Mi samo mislimo da se nešto zbiva.

Svakoga nas trenutka okružuje radostan, zdrav život
ispunjen obiljem. Život »u vremenu« nosi nas poput bujice
i baca nas ovamo-onamo.
Stoga nam život prolazi u borbi,
umjesto u primanju.
Svjesnost sadašnjeg trenutka nije apstraktna ideja, nego iskustvo.
Način Postojanja lišen napora, koji predstavlja pravo svakog ljudskog
bića na ovome svijetu.

»Zastani! Nemaš kamo ići, nemaš što raditi, ali možeš biti!«

Teži je bio
pokušaj traganja za onim što nismo ni znali da smo izgubili. Najbolja od
svega je spoznaja da nas je ono što smo tražili već pronašlo.

Iako nam se može učiniti da putujemo sami, to nije tako i nikada ne
može biti tako. Prvi dio ove knjige namjerno je osmišljen kako bi nas
pripremio za tu spoznaju. Napisan je da bi potaknuo odnos s našim
Unutarnjim pomagačem. Iako ovog trenutka možda i ne znamo kamo
idemo ili kako ćemo onamo stići, jedan dio našeg Bića to ipak zna.

Prvi dio Procesa prisutnosti automatski nas osnažuje kako bismo mogli
prihvatiti poruke koje dolaze od naše Unutarnje prisutnosti. Podučava
nas razumijevanju »jezika izvornosti« kojim je taj Proces ispisan. U tom
postupku nema nikakvih poteškoća, jer čitanjem automatski učimo sve
što trebamo znati o komunikaciji sa svojim Unutarnjim pomagačem.
Potrebno je samo ne žuriti, pažljivo čitati i dopustiti informacijama da
nam se polako slegnu. Nije prijeko potrebno zapisivati bilješke ili svjesno
pamtiti bilo koji dio teksta. Međutim, tijekom mirnih trenutaka, kad šino
opušteni i spremni prihvatiti poruke, korisno je razmišljati o onome što smo
pročitali.

Um koji razmišlja nikada ne može iskusiti svjesnost
sadašnjeg trenutka, jer djeluje samo u okviru paradigme utemeljene na
vremenu. Kad uistinu zakoračimo u svjesnost sadašnjeg trenutka, gubitak
misli bit će jedan od pokazatelja da se to uistinu dogodilo. Međutim,
budući da smo postali sluge vlastitoga uma, umjesto da on služi nama,
postizanje unutarnje tišine i smirenosti zahtijeva promišljeni postupak
»ukidanja djelovanja«. Proces prisutnosti upravo to i jest: proces
»ukidanja djelovanja«.

Kad se um koji razmišlja susretne s nekom knjigom, automatski
pretpostavlja da je napisana za njega. Stoga bi želio da svaka rečenica bude
nova i uzbudljiva, da svako poglavlje završi s napetošću. Žudi za
neprestanom promjenom i ovisan je o njoj. Želi se zabaviti. Ne može
podnijeti tišinu i mir koji pripadaju svim cikličkim iskustvima, osobito dubini
tišine i mira iz koje izranja ova knjiga i u koje nas poziva. Za um koji
razmišlja »ciklusi« su besmislena ponavljanja. Zbog toga um ne može sjediti
na plaži i mirno promatrati beskonačne valove. Niti može uživati u tišini
Sunčeva zalaska. Ne može uživati u nepokretnosti stabla. Kad ugleda jedan
val, jedan zalazak ili jedno stablo, vjeruje da ih je vidio sve. Ponavljanje ga
ljuti i tjera ga da kaže: »Kakav je smisao u ponavljanju?« Na taj način
reagira usprkos činjenici da su misli kojima se bavi najčešće uistinu
besmisleni ciklusi ponavljanja. Um koji razmišlja žudi za bukom,
kretanjem, uzbuđenjem, neprestanom promjenom i onome što smatra
»novinom«. No, život u svojoj najskrivenijoj biti uopće nije »nov«. Život je
uvijek onakav kakav je oduvijek bio i nikada neće odstupiti od svoje najdublje
istine. U tom smislu život
je na ovome svijetu beskonačna nepokretnost i tišina koja u skladu s
plimom neprestanih ciklusa poprima oblik i napušta ga. Ti ciklusi se ne
ponavljaju, nego predstavljaju osnaženje. U ovome pojavnome svijetu
predstavljaju sam ritam Postojanja.

Ono što naš misaoni um u tekstu knjige doživ
ljava kao »ponavljanje« zapravo je »osnaženje«.

Namjera je Procesa prisutnosti razotkriti nam kako naša pogrešna
želja za mijenjanjem onoga što nam se u bilo kojem trenutku događa najčešće
proizlazi iz naše nesposobnosti da budemo potpuno prisutni i da u
potpunosti uživamo u svom čudesnom životnom iskustvu onakvom kakvo
ono jest ovoga trenutka.

Kad se informacija kombinira s iskustvom,
pretvara se u znanje. Kad to znanje postane
frekvencija na kojoj temeljimo svoje misli, riječi i djela,
tada ostvarujemo sklad koji nazivamo mudrošću.

Stvaran rast uvijek proizlazi iz nečega što ne znamo. To je iznimno važna istina
koju ego ne može razumjeti, jer je u njegovoj naravi da pretpostavi kako
unaprijed već zna sve što je vrijedno znati.

Integralni je dio Procesa prisutnosti osvješćivanje disanja, jer je
disanje najučinkovitije i najdostupnije sredstvo koje imamo i kojim
svoju pažnju možemo usidriti u sadašnjem trenutku.

No, ipak nismo potpuno izgubljeni u prividima paradigme utemeljene
na vremenu, jer pojas za spašavanje, za prelazak u paradigmu sadašnjeg
trenutka, prebiva u svakome od nas, a to je disanje. Dah je pojas za
spašavanje, jer ne postoji ni u prošlosti niti u budućnosti. Kad postanemo
svjesni vlastita disanja, pokrećemo moćno i pouzdano unutarnje sredstvo
koje nam omogućuje svjesno povlačenje pažnje iz prošlosti i budućnosti.
Shodno tome, automatski povećavamo svjesnost sadašnjeg trenutka.

Ego je neizvoran identitet kojeg stvaramo od ranoga djetinjstva kako
bismo bezopasno zakoračili u naizgled opasna iskustva života u odrasloj
dobi. Za razliku od Prisutnosti, ta neizvorna persona funkcionira na temelju
pretvaranja. Umjesto da bude spontana, ona je proračunata.
Vlastita ograničenja ego uvijek prikriva isprikama i okrivljuje nekog
drugog.
Ego ne želi priznati
da postoji stvarno ograničenje procesa razmišljanja, da smo živjeli i prije
nego što smo počeli razmišljati te da postoje životna iskustva koja prelaze
granice razmišljanja. Ego je zaljubljen u um, a stoga i u razmišljanje
i razumijevanje. Njegov se identitet temelji na lažnom uvjerenju da je
um Bog. Ego je odan i nepokolebljiv učenik uma.

Ideja da do informacija možemo doći i bez svjesnog procesa razmišljanja
strana nam je zbog obrazovnog sustava kojim dominira um.

Zakon svemira kaže da svaki uzrok izaziva posljedicu. To možemo
prevesti i riječima »Tražite, i naći ćete«, »Traži i bit će ti dano«, »Kucajte,
i otvorit će vam se«. Drugim riječima, kad postavimo pitanje i
ne okončamo proces traženja odgovora, odgovor se neminovno mora
pojaviti u našoj svijesti u bilo kojem obliku. Pitanje je uzrok, odgovor
je posljedica. Jedno jamči drugo. Kad je riječ o pitanjima koja nam se
postavljaju tijekom Procesa prisutnosti moramo usvojiti upravo takav
pristup. Kad god sebi postavimo pitanje, moramo biti strpljivi i
dopustiti odgovoru da se pojavi u obliku koji je najkorisniji za naše
putovanje Procesom.

Naša je trenutačna nevolja u tome što mi, prema vlastitim sadašnjim
spoznajama, ne znamo sve. Zapravo, prema vlastitim sadašnjim spoznajama,
mi znamo jako malo. No, postoji dio našega Bića kojega možda još
nismo svjesni, koji zna sve. Zna sve, a da ne mora »razmišljati« o tome.
Jednostavno zna. To je naša Unutarnja prisutnost. Ona je tihi svjedok
svakoga iskustva koje smo ikada doživjeli i sjeća se svakog trenutka tih
iskustava, kao da nam se događaju ovog trenutka. Za nju se sva iskustva
koja smo proživjeli događaju ovog trenutka, jer svjesnost sadašnjeg
trenutka ne zna za vrijeme. Moglo bi se reći da je razlika između ega i
naše vječne Unutarnje prisutnosti u tome što ego mora razmišljati kako
bi shvatio, dok Unutarnja prisutnost jednostavno zna. Ona zna, jer je stalni
svjedok svih naših životnih iskustava, dok je žarište ega vezano za vanjski
svijet i ono što drugi rade u njemu te je određen njime.

Mnoga od tih iskustava
sastoje se isključivo od osjećaja, vibracija ili osjeta. To su »spoznaje«. To su
energije u kretanju. To su emocionalna iskustva koja su se dogodila prije nego
što smo ovladali mentalnim jezikom. To su vibracijska iskustva koja su se
događala u maternici i nedugo nakon što smo se rodili u ovome svijetu.

Kad napustimo maternicu mi smo prvenstveno emocionalna bića.
Izražavamo samo emocije. Ne posjedujemo verbalni jezik i njegove
asocijativne ideje kojima bismo mogli identificirati svoja iskustva ili
učinkovito komunicirati s njima. Još ne posjedujemo ni motoričke vještine kojima
bismo mogli fizički sudjelovati u bilo čemu. Svijet doživljavamo kao čistu
energiju u gibanju ili emociju. U tom isključivo emocionalnom stanju ostajemo
sve dok nešto ne prepoznamo. Tako nam se svjesnost počinje razvijati u
carstvu emocija.
Do drugog koraka na Stazi svjesnosti, mentalnog carstva, dolazimo
naučivši namjerno koristiti emocije kako bismo postigli određeni ishod. Kad se
to dogodi, naše emocije više nisu reakcija na okolnosti. Sada postaju
sredstvo kojim usmjeravamo ishod svojih iskustava. Drugim riječima, onoga
trenutka kad plač ili osmijeh iskoristimo kao instrument promišljene
komunikacije, kako bismo svjesno manipulirali svojim životnim
iskustvom, tada više ne izražavamo samo emocije, nego i mentalno
sudjelujemo u svome iskustvu. Ulazak u mentalno carstvo potvrđuje se kad
naučimo prvu riječ. Naša je prva riječ čin imenovanja. Automatski se događa
da imenujemo nešto što smo prepoznali i to upravo zato što smo to
prepoznali.
Kad postanemo sposobni imenovati vidove iskustva koje prepoznajemo,
to pokazuje da se otvaraju vrata prema novom koraku na Stazi svjesnosti,
prema fizičkome carstvu. Kad počnemo prepoznavati i imenovati
vidove svojega iskustva, do toga dolazi zato što nam oni više ne nalikuju
na energiju u kretanju. Onog trenutka kad nešto imenujemo, to činimo
stoga što nam se više ne pojavljuje kao energija u kretanju, nego nam se
počinje pojavljivati kao konkretna stvar. Nešto imenujemo stoga što nam
je postalo važno.
Da bismo zakoračili u
fizičko iskustvo doslovce moramo stvoriti privid »zaustavljanja svijeta«.
Kad smo u dječjoj dobi vlastitom percepcijom doslovce zaustavili svijet
i počeli ga imenovati, tada smo znatiželjno puzali prema imenovanome
kako bismo doživjeli osobni kontakt s njim. To vanjsko kretanje naše
pažnje i namjere, potaknuto radoznalošću, vodi nas iz čisto emocionalnog
i mentalnog iskustva prema trećem koraku duž Staze svjesnosti, a
to je fizičko carstvo. Kako bismo se u pravom smislu te riječi potrudili
poduzeti prve nesigurne korake u svijet koji nam je važan znatiželja je
prijeko potrebna.

Isključivo emocionalno iskustvo koje za nas počinje onoga trenutka kad
napustimo maternicu počinje slabiti i u mnogim se slučajevima prestaje
razvijati kad dosegnemo sedmu godinu. U sedmoj godini dolazi do
okončanja djetinjstva. Tada postajemo dječaci i djevojčice. Zbog toga se
u sedmoj godini kreće u školu, jer to razdoblje našega života označava
točku na kojoj napuštamo razvoj emocionalnog tijela i svoje djetinjstvo
kako bismo se više usredotočili na razvoj mentalnoga tijela.
Od sedme do četrnaeste godine učinio mentalnom razumijevanje i
razvijamo temelje triju komunikacijskih vještina: govora, čitanja i pisanja.
Također se učimo ponašati na društveno prihvatljiv i prikladan način u
društvu u kojemu smo rođeni. Sedmogodišnji ciklus intenzivne usredotočenosti
na osnovne mentalne vještine u konačnici se počinje usmjeravati
na razdoblje koje nazivamo pubertetom. Od otprilike četrnaeste godine
mentalni se razvoj počinje okretati onome što drugi smatraju daje za nas
potrebno kako bismo prihvatili smislenu fizičku ulogu u društvu. Takvo
prilagođavanje žarišta naše pažnje istodobno se označava povećanjem
fizičke svjesnosti o vlastitoj okolini i odnosa koji imamo s njom.
Hormonalne promjene koje se odvijaju u tijelu oko četrnaeste godine
označavaju naš odmak od sedmogodišnjeg ciklusa mentalne socijalizacije
i prilagodbe te nagovještavaju da zalazimo u treći sedmogodišnji
ciklus. U njemu se pojačava razvoj našega odnosa s vanjskim, fizičkim
svijetom. Tada nas proglašavaju »tinejdžerima«. Tijekom tog trećeg
sedmogodišnjeg ciklusa postajemo itekako svjesni svojeg fizičkog
tijela i fizičkog mjesta u svijetu. Tijekom toga razdoblja također nas
privlače ili odbijaju druga ljudska bića. U tome razdoblju biramo svoju
skupinu i u njemu se naglasak premješta na razmišljanje o tome kako
ćemo prihvatiti ulogu fizički odgovornog i sposobnog ljudskog bića.
Okončanje trećeg sedmogodišnjeg ciklusa potvrđuje se proslavom 21.
rođendana. Na kraju toga ciklusa proglašavaju nas odraslima.
Proces prisutnosti će nam kroz osobno iskustvo pokazati da zbog
naravi te prirodne Staze svjesnosti i tri početna sedmogodišnja ciklusa
koji se odvijaju jedan za drugim korijen naših sadašnjih fizičkih iskustava
ne možemo naći u svojim sadašnjim vanjskim, fizičkim okolnostima, kao
ni u sadašnjim mentalnim misaonim procesima. Proces će nas najprije
podučiti kako da postanemo fizički prisutni i postignemo mentalnu
jasnoću, a onda će nam razotkriti da se korijen svih naših današnjih
neuravnoteženih iskustava može pronaći u carstvu u kojemu smo ih i
zasadili: u neintegriranim emocionalnim iskustvima djetinjstva.
Drugim riječima, Proces će nam pokazati da je prvi, emocionalni,
sedmogodišnji ciklus našega djetinjstva uzročna točka svih sadašnjih
neugodnih iskustava. Pokazat će nam da je svaki emocionalni korijen
koji smo tada posadili i koji nismo svjesno integrirali u svoje iskustvo
izrodio negativne mentalne sustave uvjerenja koji se zauzvrat očituju
kao neuravnoteženi fizički uvjeti ili okolnosti koje doživljavamo ovoga
trenutka. U okviru Procesa prisutnosti mehaniku toga postupka sađenja
korijena nazivamo »emocionalnim usađivanjem«. Dubinski ćemo ga
istražiti tijekom stvarnog putovanja kroz Proces.

Proces prisutnosti omogućuje nam jedno od najdalekosežnijih
otkrivenja: većini se ljudi u emocionalnom smislu nije dogodilo ništa
novo otkako su iskoračili iz svog prvog sedmogodišnjeg ciklusa. Iako
se čini da neprestano prolazimo kroz nove fizičke okolnosti i
iskustva, na emocionalnoj se razini zapravo ništa ne mijenja. Mi u
emocionalnom smislu svakih sedam godina ponavljamo isti ciklus
koji je usađen u naše emocionalno tijelo tijekom prvih sedam godina
našega životnog iskustva. Kad počnemo učiti kako možemo
identificirati emocionalne podzemne struje koje prožimaju sva naša
mentalna i fizička iskustva, jasno ćemo uvidjeti kako se samo čini da
odrastamo i doživljavamo različita i raznolika iskustva.
Kad navršimo četrnaestu godinu naša se pažnja i namjera običajno
i doslovce prenose na fizičke okolnosti našeg života. U odrasloj dobi
zapažamo samo čvrstu površinu stvari. Budući da se fizički svijet po
svojoj naravi uvijek naizgled mijenja, i doima se da je svakoga trenutka
nov, to stvara privid neprestane promjene. To je varka fizičkoga svijeta,
najveći privid. Na Istoku ga zovu maja.
Podučavajući nas kako da zapazimo i ono što postoji ispod fizičke
površine stvari, Proces prisutnosti će nam razotkriti istinsku narav
mađioničarskog trika fizičkog svijeta. To će postići koristeći se našim
mentalnim sposobnostima da zavirimo onkraj fizičkog i »ugledamo«
emocionalni sadržaj vlastita života. Taj uvid dobivamo kad sebi dopustimo
da osjetimo vidove svojeg iskustva koje odavno potiskujemo. Kad
u tome uspijemo, spoznat ćemo da svi mi marljivo i posve nesvjesno
ponavljamo obrazac utisnut u naše emocionalno tijelo tijekom djetinjstva.
Nesvjesno ponavljanje emocionalnog obrasca potiče nastanak
iskustva koje nazivamo »životom u vremenu«.
Kad svijet uspijemo sagledati u energetskom smislu, kao tapiseriju
energija u gibanju, kao emocionalnu struju, moći ćemo uvidjeti da uistinu
živimo u prošlosti i stvaramo budućnost koja poslušno ponavlja emocionalni
sadržaj povijesti. Otkrit ćemo da većina ljudi tek po navršenoj sedmoj
godini umire emocionalnom smrću. To je stvarna smrt, a Proces nas poziva
da se iz nje probudimo. Emocionalni obrazac koji se ponavlja je san koji se
na površini doima stvarnim. Kad naučimo zaviriti ispod površine našeg
izmišljenog svijeta, otkrit ćemo istinu koja će nas zaprepastiti:
Odrasli su mrtva djeca.
Dijete u nama mora umrijeti kako bismo postali prihvatljivi kao odrasle
osobe. Sada je na nama da se probijemo kroz rešetke percepcijskog
zatvora odrasle dobi, koji smo sami stvorili, i da oslobodimo svoje dječje ja iz
tamnice laži. Kad steknemo iskustvo koje je prijeko potrebno za spašavanje
vlastite bezazlenosti, omogućen nam je ulazak u posve novu paradigmu, u kojoj
bezazlenost i iskustvo počivaju na uravnoteženoj vagi mudrosti. To ćemo
postići samo ako se upustimo u svjesno putovanje koje vodi u dinamiku
naših emocionalnih podzemnih struja, a onda ćemo i shvatiti zašto i mi
sami i svi ostali neprestano ponavljamo:
»Ne znam zašto mi se to neprestano događa.«
ili »Zašto se to uvijek iznova događa?«
Putovanje kroz Proces prisutnosti pomoći će nam da spoznamo kako,
iznoseći takve izjave ili pitanja, zapravo ne govorimo o fizičkom događaju,
nego o vlastitom osjećaju ili reakciji prema emocionalnom sadržaju životnog
iskustva koje se neprestano ponavlja i tjera nas da stvaramo mentalnu i
fizičku neravnotežu. Jednom kad spoznamo da sami nesvjesno ponovno
stvaramo emocionalne obrasce iz vlastitog djetinjstva, poduzeli smo prvi
korak prema buđenju iz tog sna. Tada ćemo također shvatiti da je
besmisleno boriti se s fizičkim okolnostima vanjskoga života kako bismo
stvarnu promijenili kvalitetu naših iskustava. Neugodne fizičke okolnosti
našega trenutačnog života fizička su očitovanja emocionalnih duhova prošlosti.
Možemo ih tjerati koliko god želimo, ali već smo svjesni da ništa ne
postižemo takvom aktivnošću, takvim kretanjem, zbrkom i dramom.
Svijet u koji smo zakoračili nije isključivo emocionalno iskustvo, nego
također posjeduje moćne mentalne i fizičke elemente, i to je glavni razlog zbog
kojega ne uspijevamo probaviti emocionalna iskustva iz prvih sedam godina
svog životnog iskustva. Da bismo u takvome svijetu svoja iskustva u
potpunosti integrirali, moramo biti u stanju prigrliti ih u emocionalnom,
mentalnom i fizičkom pogledu. Tijekom prvog sedmogodišnjeg ciklusa
posjedujemo snažne emocionalne sposobnosti, ali nam mentalne i fizičke
još nisu posve razvijene. Zbog toga na pozornicu nesvjesno stupa svijet i
negdje oko sedme godine okončava intenzivan emocionalni razvoj, jer sve dok
se to ne dogodi mi se nećemo usredotočiti na razvoj svojih mentalnih, a kasnije
i fizičkih sposobnosti, što nam omogućuje da postanemo potpuno
integrirana bića.
U ovom trenutku naše rasprave važno je naglasiti da postoji još jedan
ciklus koji prethodi emocionalnom ciklusu započetom u trenutku
rođenja. To je sedmomjesečni vibracijski ciklus. On započinje u trenutku
kad postajemo svjesni svog iskustva u maternici, otprilike dva mjeseca
nakon začeća. Sedmogodišnji emocionalni ciklus koji započinje trenutkom
rođenja u ovome svijetu ponavljanje je obrasca koji je u vibracijskom
smislu utisnut u nas tijekom tih sedam mjeseci u maternici.

Putovanje »unatrag« zapravo i nije najprikladniji opis toga postupka.
Razumljiv je, jer živimo u vremenu i stoga smatramo da se neprestano
krećemo naprijed. No, zapravo, sve dok ne integriramo vlastitu prošlost
vrtimo se u krugovima poput psića koji pokušava uhvatiti vlastiti rep.
Putovanje potaknuto Procesom prisutnosti prikladnije bismo opisali
ako bismo rekli da započinjemo putovati »prema unutrašnjosti« te da
nas je naše životno putovanje dosad vodilo »prema van«, u fizičko
iskustvo. Vanjski vid našega iskustva je fizički. Ostat će fizički sve dok
oko sebe zapažamo samo stvari. Kad počnemo učiti kako se kretati
prema unutra, najprije ćemo naići na mentalno carstvo. Kad napravimo
još jedan korak prema vlastitome Biću, ponovno ćemo svjesno zaci u
emocionalno carstvo. Emocionalno tijelo se, kako smo upravo naveli,
nalazi samo korak udaljeno od vibracijskog, odnosno od onoga o čemu
razmišljamo kao o izvornom duhovnom iskustvu.

Proces nam omogućuje da shvatimo što znači
ovaj izraz:
»Ako ponovo ne postanete kao mala djeca, sigurno nećete ući u
kraljevstvo nebesko.«
To učenje možemo izraziti i drugim riječima:
Ako se ne vratimo Stazom, svijesti i ne podarimo mir svom
emocionalnom dječjem ja, nećemo biti u stanju neutralizirati negativan
učinak neintegrira-nih iskustava našeg prvog sedmogodišnjeg ciklusa.
Dok to ne postignemo, ne možemo probuditi stvarno kretanje u svojemu
životu, niti obnoviti ravnotežu svojih mentalnih i fizičkih iskustava u
ovome svijetu. Sve dok ne postignemo tu ravnotežu, nismo u stanju
prekoračiti okove ovoga svijeta i vratiti se
Izvoru.

Ponavljanje Procesa počinje u potpunosti otklanjati učinak ciklusa, jer
otklanja energetsku prepreku u nama izazvanu emocionalnom smrću koju
smo doživjeli ušavši u odraslo doba. Kad u dovoljnoj mjeri otklonimo učinak
tog ciklusa, zateći ćemo se na samom rubu svoje osobne provalije, mjesta
koje odavno izbjegavamo. Ondje blijedi naša svjesnost o vlastitoj prošlosti i
projiciranoj budućnosti i pretapa se u vječni trenutak Sadašnjeg trenutka.
Ondje se počinje rastvarati energetsko iskustvo polarnosti i stapati se s
vibracijskim iskustvom Jednote.

Što znači »kretanje koje nije povezano s vanjskim gibanjem«? To
najbolje možemo objasniti sljedećim primjerom: ako nismo zadovoljni
kvalitetom svojeg životnog iskustva, možemo pokušati promijeniti
okolnosti preseljenjem u drugo mjesto, grad ili državu. Za to je potrebno
mnogo vanjskog gibanja. No, kad se smjestimo u novome gradu, usprkos
promijenjenim vanjskim okolnostima i gibanju u vanjskome svijetu,
osjećaj nezadovoljstva ipak se vraća. To se događa zbog toga što se u
vlastitoj nutrini nismo pomakli ni milimetra, bez obzira na vanjsko
gibanje. Svi smo mi u ovom ili onom obliku doživjeli slično iskustvo.
Postoji izreka koja prikladno sažima tu nevolju:
»Kamo god pošli, sebe vodimo sa sobom.«

Kad se prepustimo Procesu prisutnosti
stvarno kretanje koje namjeravamo pokrenuti kreće se od:
Djelovanja prema Postojanju.
Gledanja prema sagledavanju.
Površnog slušanja prema pravom slušanju.
Pretvaranja do Prisutnosti.
Neravnoteže prema ravnoteži.
Razdvojenosti prema Jednoti.
Reakcije prema akciji.
Neizvornosti prema izvornosti.
Rascjepkanosti prema integraciji.
Traganja za srećom prema otkrivanju unutarnje radosti.
Osvete i okrivljavanja prema opraštanju.
Pogrešnog opažanja prema ispravnom opažanju.
Prigovaranja i nadmetanja prema suosjećanju.
Nesvjesnog ponašanja prema svjesnom postupanju.
»Života u vremenu« prema doživljaju svjesnosti sadašnjeg trenutka.
Ti različiti oblici kretanja samo su različiti opisi posve istog pomaka
u opažanju, percepcijskog pomaka za koji nije potrebno vanjsko gibanje.
Taj pomak ne možemo postići promjenom uvjeta vanjskog iskustva svijeta.
Ne možemo ga postići pokušajima. Ne možemo ga postići dramom.
Možemo ga postići samo »nedjelovanjem« i »raščinjavanjem«. Možemo
ga postići isključivo radom na vlastitoj unutrašnjosti.

Možda još uvijek vjerujemo
da smo mi ono što nam se događa, umjesto da shvatimo kako mi doživljavamo
svoja iskustva. Kad pogrešno vjerujemo da smo ono što nam se
događa, tada ćemo vjerojatno pokušati vratiti ravnotežu u svoj život i
promijeniti prirodu svojeg ponašanja, svoj izgled ili životne okolnosti.
No, nas ne određuje naše ponašanje, izgled i životne okolnosti: to su
samo iskustva koja nam se događaju. To su oznake našega ega. Kad
pokušavamo promijeniti te površne vidove svojega unutarnjeg iskustva,
uvijek se priklanjamo drami.

Stoga je pravo kretanje, odnosno
trajna promjena, u našem vanjskom iskustvu moguće samo ako promijenimo
unutarnji uzrok vanjskih događaja.

Tijekom Procesa moramo izbjegavati sve porive za uvođenjem bilo
kakvih drastičnih promjena ili donošenjem većih životnih odluka.

Reakcije uvijek dovode do drame i zbrke.
Navest će nas da prihvatimo previše zadataka odjednom, čime nesvjesno
sabotiramo vlastiti Proces. Stoga se tijekom putovanja kroz unutarnji proces
trebamo odmoriti od vanjske drame.
Imajmo na umu da u ovome Procesu nije riječ o promjeni vlastite
osobnosti nego o promjeni kvalitete naših iskustava.

Da bismo mogli krenuti s Procesom od nas se ne traži da se
odreknemo svojih pokušaja samoizlječenja.
Drugim riječima, kao što se od nas ne traži da dodatno povećamo
vanjske aktivnosti (dramu) dok se bavimo ovim Procesom, također se ne
trebamo prisiljavati da se odreknemo ovisnosti ili lijekova prije upuštanja
u Proces. Od nas se traži da imamo na umu kako je naše ovisničko ponašanje
ne samo posljedica, nego do ovoga trenutka našeg životnog iskustva
također i prijeko potreban čin samoizlječenja. Međutim, od nas se traži
da se svojih postupaka samoizlječenja odreknemo dok se bavimo
svakodnevnim vježbama disanja i dok čitamo napisane materijale za
svaki sastanak.

Medicinski savjet: Na isti se način od ljudi koji pate od neke bolesti
ne traži da promijene lijekove ili bilo koju drugu propisanu terapeutsku
metodu kad započnu s Procesom. Trebamo nastaviti živjeti kao i prije.
No, trebamo pomno pratiti učinke koje propisani lijekovi imaju na naša
životna iskustva dok smo u Procesu. Ako otkrijemo da se reakcija na lijek
mijenja, odmah se moramo posavjetovati s liječnikom, zatražiti pregled i
provjeriti stanje. To je prijeko potrebno jer, kako se negativni emocionalni
naboj smanjuje, tako se smanjuje i potreba za lijekovima. To se očituje u
činjenici da nam lijekovi postaju prejaki. Tada trebamo otići liječniku i
zatražiti ponovni pregled te smanjenje propisane količine lijekova.

Proces prisutnosti nas podsjeća da radost, obilje i zdravlje prebivaju
u svemu. Stoga je radost obilje, obilje je zdravlje, a zdravlje je radost.
Ako uistinu prigrlimo jednu od tih kvaliteta u svoj život, automatski
ih prihvaćamo sve.

Kad bismo se mogli pravo zagledati u vlastitu nutrinu,
uvidjeli bismo da:
Nismo svjesni da nam je samo jedno uistinu potrebno i da samo za
jednim uistinu žudimo, a to je ispunjavanje velike crne rupe u vlastitu
srcu.

Otkako smo napustili djetinjstvo naše svjesno i nesvjesno mjerilo
postignuća postao je stupanj do kojega smo bili u stanju potisnuti svoje
potrebe i želje, i to je gruba činjenica života u ovome svijetu. Ako ne
potisnemo one nemirne unutarnje glasove, automatski pretpostavljamo da
ništa ne postižemo. Ako ih uspijemo potisnuti, osjećamo se uspješnima.
Zbog toga nas vanjski svijet neprestano odvlači s pravog puta: jer se on
obraća isključivo našim potrebama i željama, a ne i nama.

Moramo prihvatiti činjenice. Ako smo se rodili u ovome svijetu i ako
smo postali »normalni« građani svoje zajednice, već samo to znači da u našoj
nutrini bjesni oluja, jer ono što se u ovome svijetu prihvaća kao normalno
zapravo je stanje tihog očajanja. Koliko god mi željeli zanijekati njezino
postojanje, ne možemo prikriti unutarnju oluju kojom smo ovladali i primirili
je. Na čitavoj planeti vidimo vanjske žrtve tog unutarnjeg stanja. To je oluja
dvojnosti. To je rat između izvornosti i neizvornosti. To je velika provalija
između Prisutnosti i laži, golem kanjon straha, bijesa i tuge između odraslog i
dječjeg;«. Ako tragamo za stvarnim mirom, tada u tu oluju moramo zakoračiti
svojevoljno i svjesno. Da bismo ušli u nju ne moramo se baviti problemima
vanjskoga svijeta, jer dveri koje vode u kaos nalaze se u svakome od nas.

Olujni vjetrovi iz
našeg će životnog iskustva rastjerati maglu »života u vremenu«, a olujne
bujice će nas isprati od privida. Naša unutarnja emocionalna oluja predstavlja
vrata. Sprečava one koji još nisu spremni za to da premoste provaliju, što našim
unutarnjim konfliktima omogućuje da se rastvore u Jednoti. One kojima je još
potreban odmor nagovara da ostanu u snu vremena. Unutarnja oluja nije
nešto slučajno. Ona nas i poziva i zaustavlja te predstavlja obred prelaska Duše.

Da bismo povratili ravnotežu, moramo
biti svjesni što je neuravnoteženo. Drugim riječima, kako bismo mogli
otkloniti poteškoću, moramo osjetiti gdje se nalazi.

Sveukupno naše iskustvo vanjskog svijeta samo je posljedica.

Tijekom Procesa žito se odvaja od kukolja. Takav
rad i nije zamišljen da bude lak ili jednostavan, da u njemu lako pronađemo
sreću, postanemo lijepi ili zaradimo novac, nego da postanemo stvarni, da u
emocionalnom smislu odrastemo, da pronađemo izvornost i integritet, da
objema rukama zgrabimo vlastiti život i uskrsnemo iz emocionalne smrti.
Um će pronaći milijune prihvatljivih izgovora za odustajanje.
Kad poželimo promijeniti kvalitetu svog života događa se nešto čudno.
Postoji dio našega iskustva koji zapravo ne želi promjenu, a to je um.

Bit Procesa prisutnosti svjesno je povezano disanje, jer je ono glavni
instrument za osvješćivanje sadašnjeg trenutka. Vježbe disanja, koje ćemo naučiti
u prvoj vježbi, treba obavljati dvaput dnevno najmanje petnaest minuta, bez
obzira na sve. Naša moć leži u dosljednosti. Dosljednost je najvažnija.

Kad se uznemirimo ili uplašimo, posve prestajemo
disati ili počnemo disati neravnomjerno, što može dovesti do hiperventilacije
ili astme. Kad god se prepustimo prividnom mentalnom carstvu
koje nazivamo »vremenom«, počnemo zastajkivati u disanju.

kisik je u prenesenom smislu na
fizičkoj razini sam život.

Svaka nelagoda koju osjetimo tijekom svjesnog povezanog
disanja predstavlja traumu iz prošlosti koja izranja na površinu da bi
se integrirala uz pomoć svjesnosti sadašnjeg trenutka.

Bit ćemo svjesni da smo se posve oslobodili otpora kad usred vježbe
disanja iskreno kažemo:
»Ovo je izvrsno. Čini mi se da bih zauvijek mogao disati
na taj način.«

Ne
smijemo im pristupiti ni s kakvom drugom namjerom osim održavanja
povezanog disanja. Svaka vježba disanja je drukčija i ne postoji iskustvo
koje bismo trebali doživjeti.

Kad svjesno povezujemo svoje disanje promišljeno se
usidrujemo u sadašnjem trenutku, umjesto da na nesvjestan način
dopuštamo pažnji da odluta u prošlost ili projiciranu budućnost. Shodno
tome, budući da naša pažnja ne napušta sadašnji trenutak i ne odlazi lutati
vremenom, te prividne i nesvjesne točke u vremenu dolaze bliže k nama.
Sve dok ne postignemo određen stupanj svjesnosti sadašnjeg trenutka, te
prividne točke mogu prevladati naše pokušaje usidravanja u sadašnjem
trenutku i povući nas za sobom u vrijeme. Zbog toga bi se moglo dogoditi da
bez upozorenja utonemo u san, jer se stanje u kojemu nismo svjesni sadašnjeg
trenutka doima kao san. Tek kad se probudimo i otkrijemo da smo spavali
umjesto svjesno disali, shvatit ćemo što se dogodilo.

Tijekom svake vježbe dobivamo Izjavu za buđenje svjesnosti. Te su izjave
usmjerene na naše svjesno i nesvjesno misaono polje. Osmišljene su kako
bi ponovno povezale obrasce našega ponašanja i sustave uvjerenja, a i da
bi potaknule svjesnost onih vidova našega iskustva koji su u emocionalnom
smislu blokirani i potisnuti. Kad postanemo svjesni tih potisnutih
problema, moći ćemo ih integrirati. Sto se više posvetimo mentalnom
ponavljanju Izjava za buđenje Prisutnosti, to će one biti učinkovitije.

Ja živim u obilju, bavi se pozitivnim razmišljanjem ili
sanjarenjem. Svoju mentalnu afirmaciju crpi iz nekog vanjskog fizičkog
očitovanja (posljedice) unutarnje emocionalne blokade. Takva mentalna
afirmacija ne dopire do uzroka njezinog siromaštva. Drugim riječima,
nedostatak novca, na koji se očito usredotočila, posljedica je emocionalne
blokade, a ne njezin uzrok. Stoga će mentalna afirmacija biti jalova.
Pokretači Prisutnosti koje dobivamo tijekom ovoga Procesa nisu samo
mentalne afirmacije. Oni se ne obaziru na fizička očitovanja (posljedice)
emocionalnih blokada, nego se izravno usmjeravaju na nesvjesne
uzročne točke nelagode u kvaliteti našeg životnog iskustva.
Te su Izjave također povezane sa spoznajom da želimo li ostvariti
spokojstvo najprije moramo postati svjesni kaosa u svojemu životu, jer tek
razrješavanjem kaosa uistinu postajemo sposobni ponovno uspostaviti
mir.

U njima su sadržane godine iskustva i spoznaja koje su sažete
u misli kako bi olakšale osobne uvide. Napisane su ne samo za našu
svijest, nego i za onaj vid našeg iskustva koji se trenutačno odvija posve
nesvjesno. Zbog toga bi nam se ponekad moglo učiniti da se ponavljaju.

Odnosno, postajat
ćemo sve svjesniji da nas ponašanje ljudi koji nas okružuju
i vanjskih okolnosti koje doživljavamo namjerno podsjećaju na
prošlost.

Od trenutka pomaka, svijet doslovce sagledavamo drukčijim
očima. Posljedica emocionalnih promjena postupno se pročišćava i očituje
se u kvaliteti našeg mentalnog i fizičkog iskustva. Kad se to dogodi, promjena
je trajna i ne moramo se truditi oko njezina održavanja.

Koliko god mogao biti naporan, emocionalni rad donosi
dalekosežne pozitivne posljedice, jer se bavi uzrocima.
Debela osoba koja razriješi emocionalne probleme odmah se počinje
bolje osjećati, što se očituje u svakom vidu njezinih misaonih procesa,
a i u njezinim fizičkim okolnostima. Automatski se mijenjaju njezine
navike u jelu i pristup fizičkim odnosima sa svijetom. Zbog toga se tjelesna
težina uravnotežuje automatski i bez ikakva napora. Ne mora se
pridržavati dijete, nego automatski počinje jesti zdraviju hranu. Hranom
više ne potiskuje nerazriješene emocije, pa stoga automatski jede manje.
Ne mora započeti ekstremno naporan program vježbi, jer automatski
uživa u svome svijetu tako što fizički sudjeluje u njemu. Budući da je
na uzročnoj razini promijenila kvalitetu svoga životnog iskustva, takva
osoba također više ne mora brinuti o nenadanom vraćanju pretilosti.
Kao što smo naveli na početku ovog poglavlja, integrativni pristup
mijenjanju kvalitete životnoga iskustva temelji se na spoznaji da su
fizičko, mentalno i emocionalno tijelo odrazi jedan drugoga, te da su
njihova iskustva povezana. Također se temelji na spoznaji da ne smijemo,
želimo li uistinu promijeniti kvalitetu životnog iskustva, gubiti vrijeme
i energiju baveći se isključivo posljedicama nerazriješenih iskustava iz
djetinjstva. Moramo mijenjati uzroke.
Kad ne bismo tratili vrijeme na fizičke ili mentalne postupke, nego
se umjesto toga usredotočili na emocionalno tijelo, to bi bio najbrži
put kojim bismo unijeli brze, djelotvorne i trajne promjene u kvalitetu
životnog iskustva.

Nema potrebe za žurbom, jer
se svako potaknuto iskustvo mora u potpunosti prihvatiti da bi se njegove
dobrobiti potpuno apsorbirale i uklopile u cjelinu. Žurba izaziva loše
prihvaćanje iskustva i zastoj.

Ovisni smo o trenutačnom zadovoljenju želja. Međutim, nikada ne
osjećamo zadovoljstvo, jer iako se trudimo da sve dobijemo istog trenutka,
nikada nismo prisutni u sadašnjem trenutku da bismo u tome mogli i
uživati. Onog trenutka kad dobijemo što želimo, pažnja nam istoga trenutka
napušta sadašnji trenutak i upušta se u planiranje sljedećeg pothvata. Time
smo stvorili svijet u kojemu nije nezgodno živjeti u dugu, u posuđenom
vremenu, na račun nečije tuđe energije. Više ne posjedujemo ni svoje kuće,
ni automobile, pa čak ni svoju odjeću. Oni
su vlasništvo banke. Oduzeli smo samima sebi zadovoljstvo postignuća. Više
ne postoje »obredi prelaska«, nego sve ide ubrzanim ritmom. Djeca žele
biti tinejdžeri, tinejdžeri žele biti odrasli, odrasli žele prije tridesete postići i
ostvariti svoje životne ciljeve. Neprestano jurimo korak-dva ispred samih
sebe, uvjereni da postoji odredište na kojemu će nas dočekati beskonačna
sreća, priznanje, ugodan i raskošan život. Neprestano bježimo od nečega i
prema nečemu, a budući da se svi tako ponašaju, takav pristup i ponašanje koje
ga potiče prihvaćamo kao nešto posve normalno. U svemu što činimo u
mislima iskačemo iz vječnosti sadašnjeg trenutka. Ne obraćamo pozornost
na tijek života.

Život koji istječe iz svjesnosti sadašnjeg trenutka polako se kreće. Budući
da je integrirano i uzročno, ujedno je i u trajnom stanju odmaranja. Smireno i
spokojno počiva u spoznaji da su posljedice neminovne. Nema potrebe za
žurbom. Takvo se putovanje ne ograničava ni na kakvo odredište na koje se mi
ograničavamo dok živimo u vremenu.

Proces prisutnosti je proces namijenjen svima podjednako, jer je uzrok naših
neuravnoteženih fizičkih, mentalnih i emocionalnih iskustava posve isti:
nesvjesna ovisnost o mentalnoj navici života u vremenu u pokušaju da
pobjegnemo neugodi koja izvire iz emocionalnog tijela.

Proces prisutnosti se ne odnosi samo na sljedećih nekoliko tjedana našeg
života, nego na njegov ostatak. U njemu otkrivamo kako možemo odgovorno
proživjeti svaki trenutak sve dok na raspolaganju imamo trenutke koje
možemo ispunjavati snagom svoje Prisutnosti.

Ne trebamo se žuriti da bismo nekamo stigli. Ako žurimo, nećemo
shvatiti smisao. Trebamo razmišljati o putovanju, a ne o odredištu.
Poteškoće koje nas sada odvlače od sadašnjeg trenutka u životu mogu nam se
činiti golemima. No, ako više puta lagano prođemo kroz iskustveni pristup,
postupno ćemo ih nadrasti i doći do uistinu prekrasnih otkrića. Između
ostalog, spoznat ćemo da se osobni problemi pred nama pojavljuju kako
bismo njihovim razrješavanjem dobili priliku da naučimo metode koje su nam
prijeko potrebne da bismo postali svjesni i odgovorni u usmjeravanju
iskustva zvanog život.
Kad nekoliko puta prođemo kroz iskustveni pristup, prikupit ćemo
dovoljno svjesnosti sadašnjeg trenutka da svoju pažnju i namjeru odvojimo od
osobnih problema i usmjerimo ih prema svijetu oko nas s namjerom da
postanemo istinski korisni. Kad postanemo dostupni i stoga istinski korisni,
tada preuzimamo odgovornost svih koji su odlučili biti budni među onima
koji se još uvijek nesvjesno trzaju u snu vremena.
Pozvani smo da prigrlimo umijeće svjesnog življenja.
Naše nas putovanje vodi do buđenja iz vremena, kako bismo postali
prisutni u svijetu.

1. Ljudi oko nas mogli bi se početi drukčije ponašati. Samo gledajte. To
se događa zbog toga što se u nama nešto mijenja, a odražava se u našem
viđenju drugih.
2. Mogli bismo bez ikakva razloga osjetiti tjelesne bolove i
nelagodu.
Nemojte se zabrinjavati. Tijelo se koristi nelagodom kako bi nam
privuklo pažnju kad je ona usmjerena na »vrijeme«. Bol je jedan od načina
na koji nam fizičko tijelo pomaže da svjesnost usmjerimo u sadašnji
trenutak. Ako pažnju bez ikakvih prosudbi, zabrinutosti i li prigovora
usmjerimo na nelagodu, doživjet ćemo povećanje svjesnosti sadašnjeg
trenutka.

Ne možemo biti odgovorni za kvalitetu iskustva drugoga
čovjeka.

Sjetite
se da je novac metafora za našu osobnu bujicu energije, a time i za
kretanje iskustva našeg života.

Ti trenuci ka-snonoćne
budnosti darovi su višeg stanja svijesti.
13. Mogli bismo početi sanjati živopisne snove. Poneki bi nas mogli
prilično uznemiriti. Nerijetko će nam otkriti mnogo toga o prirodi
procesa kroz koji prolazimo. Povišena svjesnost u snovima pojavljuje se
zahvaljujući emocionalnom odvijanju procesa dok spavamo. Nijedan od
tih snova nemojte doslovno shvaćati, osobito ako se u njima pojavljuju
ljudi koje poznajete. U okviru Procesa prisutnosti muškarci stariji od
nas u prenesenom smislu predstavljaju naš odnos s ocem, a samim time
i ono što moramo naučiti kad je riječ o upravljanju sobom. Žene starije od
nas u prenesenom smislu predstavljaju odnos s majkom i ono što
moramo naučiti kad je riječ o brizi za sebe. Žene naše dobi metaforički
predstavljaju našu žensku stranu, odnos prema emocijama i iscjeljenje
koje možemo postići. Muškarci naše dobi metaforički predstavljaju
našu mušku stranu, a samim tim i stanje naših umnih aktivnosti i pouke
koje trebamo usvojiti. Pojedinci mlađi od nas predstavljaju našu mušku i
žensku stranu u istoj dobi. Slike iz snova uvijek trebamo shvaćati simbolički.

naša djeca u svojem emocionalnom tijelu već
nose probleme koje nismo integrirali. Stoga, kad počnemo čistiti vlastito
emocionalno tijelo, doći će do automatskog pomaka u emocionalnom
tijelu naše djece.

Na površinu mogu izroniti stari problemi za koje smo mislili da
smo ih već razriješili. To se događa zato što smo u prošlosti samo
ovladali njima ili ih primirili. Sada, kad ponovno stječemo svjesnost
sadašnjeg trenutka, oni izranjaju na površinu kako bismo ih mogli
uistinu integrirati.
23.Moglo bi doći do promjena u prehrambenim navikama. Do toga
dolazi zato što, dok prikupljamo sve više svjesnosti sadašnjeg trenutka,
automatski postajemo svjesniji osjeta u fizičkome tijelu. Sto prisutniji
postajemo, to smo svjesniji na koji način hrana zapravo djeluje na naše
tijelo. Kad zakoračimo u svjesnost sadašnjeg trenutka, to nerijetko
donosi promjene u našoj prehrani, tako da više ne jedemo »mrtvu« i
tešku hranu, nego »živu« i laganiju.

Ne postoji iskustvo koje bismo trebali ili ne bismo smjeli doživjeti.
Postoji samo naše iskustvo. A ono će za nas uvijek biti najkorisnije.

Zapamti, tvoj je život tvoja božanska sudbina koja se promišljeno odvija
u skladu sa svetim nacrtom koji te u svakom trenutku poziva da budeš
prisutan i ispuniš svoj najuzvišeniji potencijal. Život je prekrasan dar kojega
možeš vidjeti kad ga svjesno razotkriješ. Svoju slobodu osvajaš vlastitim
stavovima. Odluči biti svjestan. Odluči biti prisutan u svakom trenutku
svog života. Odluči suosjećajno i sa zahvalnošću proći kroz svako svoje
iskustvo.

Pokretanje Procesa
Sada smo spremni za prvu vježbu, za svjestan početak putovanja kroz Proces
prisutnosti. Pokretanje je jednostavan postupak:
1. Najprije zapamtimo navedenu Izjavu o buđenju Prisutnosti.
2. Tada pročitamo čitav tekst uz prvu vježbu.
3. Nakon toga sjednemo u skladu s uputama iz teksta uz prvu vježbu
i barem 15 minuta povezano dišemo.
Molim, obratite pažnju: zbog dužine nekih tekstova uz vježbe važno je
odvojiti dovoljno vremena za čitanje tijekom kojega nas nitko neće
uznemirivati, a tek onda možemo početi sa svakom vježbom. Važno je
tekst za svaku pojedinu vježbu što prije pregledati, ali bez ikakve žurbe.
Tekst za svaku vježbu sadrži percepcijske metode koje trebamo vježbati
tijekom sedam dana. Stoga nam ni na koji način ne bi bilo korisno kad
bismo čitanje teksta ostavili za posljednji trenutak. Kad prvi put pročitamo
tekst, možemo ga ponovno čitati tijekom sedam dana prije pokretanja
sljedeće vježbe.
Održavanje prvobitnog zamaha
Evo što trebamo raditi sedam dana između pokretanja svake nove vježbe:
1. Čim se potpuno probudimo i neposredno prije odlaska na spavanje
svakoga dana trebamo raditi petnaestominutne vježbe disanja.
2. Ponavljati Izjavu za buđenje Prisutnosti za određenu vježbu kad
god nismo zauzeti u mentalnom smislu. Kad počnemo s novom
vježbom i primimo novu Izjavu za buđenje Prisutnosti
odmah moramo prestati koristiti pokretač Prisutnosti iz
prethodne vježbe.
3. Ponovno pročitati tekst i primijeniti percepcijske
metode prema uputama.

U Procesu nije riječ o
pokušaju da promijenimo sebe, nego da promijenimo kvalitetu svog
života.

Proces prisutnosti djeluje sa stajališta da nije moguće promijeniti ono što
uistinu jesmo, jer mi smo vječna Prisutnost. Zasad bismo vlastitu
besmrtnost trebali prihvatiti kao zamisao ili zgodnu ideju. Međutim,
jednom kad naučimo svjesno se odvojiti od svojih iskustava, jasno ćemo
uvidjeti da mi koji prolazimo kroz iskustva ostajemo nepromijenjeni, iako se
iskustva neprestano mijenjaju.

Mi nismo određeni svojim tijelom ili
ponašanjem, kao ni okolnostima svog života. Cjelokupno naše vanjsko
životno iskustvo je privremeno i neprestano se mijenja u fizičkom,
mentalnom i emocionalnom smislu. Sve će to proći, a mi ostajemo. Stoga
naše vanjsko životno iskustvo nije istinski odraz onoga što ili tko jesmo.
Točnija definicija onoga tko ili što jesmo glasi »mi smo ono što nam je
zajedničko sa sveukupnošću života«.
Što nam je to zajedničko sa sveukupnošću života?
Volja za disanjem.

Kao djeca smo uz pomoć vodstva, ohrabrenja i upornosti naših roditelja
zakoračili u svijet reda, rutine i »prikladnog« ponašanja. U početku
je nedostatak volje bio posljedica našeg bliskog odnosa s majkom. Jeli
smo, odijevali se, kupali i ponašali onako kako nas je prva uputila majka.
Nakon toga smo se ponašali u skladu s onim što smo smatrali prikladnim
u očima majke i oca. Zbog toga naša današnja nesvjesna motivacija
načina prehrane, odijevanja, kupanja i ponašanja gotovo isključivo potječe
iz odražene prisutnosti drugih u našem životu. Te »druge« nesvjesno
koristimo kao trajne odraze majke i oca. Kroz prisutnost drugih još i
danas pokušavamo udovoljiti majci i ocu i umilostiviti ih, kako bismo
mogli zadobiti njihovo odobravanje i bezuvjetno prihvaćanje.

Stoga moramo
otvoreno reći što je naše ponašanje: želja da dobijemo reakciju, drama
uprizorena u svrhu privlačenja vanjske pozornosti.

Da bismo u Procesu prisutnosti mogli postići bilo što stvarno, moramo
biti svjesni da smo se u ovo putovanje upustili samo zbog sebe, da će
naš unutarnji uspjeh neminovno donijeti dobro svijetu oko nas. No, za
početak mi sami moramo požnjeti plodove svoga truda, jer ne možemo
dati ono što nemamo.

Možemo početi tako da svakodnevne vježbe disanja osmislimo kao
vrijeme koje je za nas posebno. To je naše vrijeme. Trebamo pronaći
mjesto i vrijeme, a najbolje je svaki dan vježbati DISANJE u isto vrijeme i na istom
mjestu, na kojemu ćemo svakoga dana obavljati taj poseban zadatak.
Rutina obuzdava nediscipliniran um, a dosljednost jača volju za djelovanjem.

Svjesno disanje Ujutro nas ispunjava energijom, a navečer nas smiruje.

Sve ono što se dogodi tijekom vježbi disanja na fizičkoj, mentalnoj i
emocionalnoj razini i treba se dogoditi.

DIŠITE I PONAVLJAJTE Prepoznajem svoje odraze u svijetu.

Da bismo počeli
ponovno buditi vlastitu sposobnost opažanja sadržaja i povezanosti
sveukupnog života, odnosno da bismo u suštini počeli zapažati igru
uzroka i posljedice svakoga iskustva u svome životu, moramo ponovno
naučiti ili se prisjetiti život promatrati kao »energiju u kretanju«. Takvu
promjenu našega opažanja možemo potaknuti svjesnim uvježbavanjem
preusmjeravanja pažnje na emocionalni sadržaj vlastitih iskustava.
Drugim riječima, najprije moramo postati svjesni vlastitih energija u
kretanju, a tada će svijet koji nas okružuje automatski početi odražavati tu
svjesnost.

Budući da su te potisnute uspomene i emocije koje ih prate duboko
utisnute u naše nesvjesno, nerijetko su nam vidljive samo kao bezimeni
osjeti ili ih uopće ne zamjećujemo. Zbog toga ih se ne možemo prisjetiti
u obliku slika, kao što se događa u slučaju sjećanja na skorije događaje iz
našeg života. Stoga se one u našoj svijesti i neće pojavljivati na taj način.
Naša je namjera izvući ih na površinu životnog iskustva kako bismo ih mogli
svjesno integrirati, te će se pojaviti u obliku odraza i projekcija.

kako postajemo sve svjesniji
sadašnjeg trenutka, moći ćemo uvidjeti da nam se, kad god nas nešto
dotakne i izazove emocionalnu nelagodu, to događa s nekom svrhom.
Posjećuju nas duhovi prošlosti kako bismo dobili priliku da ih svjesno
istjeramo i da nas više ne progone.
Kako bismo prepoznali odraze vlastitih nesvjesnih uspomena u svijetu
oko sebe, trebamo zapamtiti zlatno pravilo:
Kad god se dogodi nešto što nas uznemiruje,
bez obzira na to je li riječ o nekom događaju ili ponašanju druge osobe,
zapravo se suočavamo s odrazom iz vlastite prošlosti.
Kad god na takva zbivanja reagiramo fizički, mentalno ili emocionalno,
riječ je o projekciji.
Nažalost, to pravilo nema izuzetaka. Ako nas bilo što emocionalno
uznemiri, aktivno se prisjećamo nečega što je bilo skriveno u nesvjesnom
dijelu naše svijesti. Zbog prošlih emocionalnih iskustava mi smo energetski
vezani uz taj događaj i ta nas iskustva progone. Zbog toga reagiramo na
njih.
U početku možda nismo sposobni shvatiti da su uznemirujuće
okolnosti u sadašnjem životu zapravo emocionalne uspomene iz prošlosti
koje sada izranjaju na površinu, i zbog toga smo, jer živimo »u vremenu«,
skloni usredotočiti pažnju na fizičke vidove uznemirujućih okolnosti. Drugim
riječima, pažnju nam najčešće privlači fizički događaj ili ponašanje osobe koja
nas uznemiruje, umjesto da se osvrnemo na
emocionalnu reakciju koju taj događaj ili ponašanje izaziva u nama.
Kao da smo začarani površinom vlastitog životnog iskustva. Stoga se
sada moramo izvježbati da zađemo ispod površine, jer emocionalni
naboj uznemirujuće okolnosti uvijek izaziva uspomena koja izranja na
površinu, a ne fizički događaj ili nečije ponašanje.

Priroda tih smišljenih iskustava je takva da
u početku izazivaju nelagodu, ali se ona zapravo pojavljuju da bi nas
oslobodila, a ne ponizila.

Jedan od najznačajnijih uvida koje stječemo tijekom Procesa prisutnosti
jest svjesnost da su sve okolnosti našeg života doslovce predstava promišljeno
postavljena u našu korist. Ona se odvija kako bismo ono što smo duboko
potisnuli mogli vidjeti odraženo izvan sebe.

Dok traje ovo putovanje trebamo pokušati mirno sjediti i promatrati
svoj život kao da gledamo predstavu u kazalištu.

Od nas se traži da u svom svakodnev
nom životnom iskustvu obratimo pažnju na ono što nas magnetski
privlači, odnosno da tragamo za »glasnicima«, ljudima ili okolnostima
koji pokreću naše potisnute uspomene. Nemojte ubiti glasnika!

DIŠITE I PONAVLJAJTE Svjesno promišljam sva svoja iskustva.

Nakon toga moramo
dati sve od sebe da ne ubijemo glasnika, nego da promatramo kako se
događaj odvija u našemu životu dok sjedimo u gledalištu i promatramo
predstavu. Na taj način otpuštamo glasnika, a istodobno priznajemo da se
vrijednost iskustva krije u poruci, a ne u njezinom donositelju.

1. Skrenemo pozornost s glasnika (fizičkog događaja ili nečijeg po
našanja)
2. Odmaknemo se od glasa u glavi koji nas potiče da nesvjesno
reagiramo (mentalni događaj)
3. Pažnju usmjerimo na vlastite osjećaje kao posljedicu događaja koji
nas je uznemirio (emocionalni događaj)
Tog se zadatka možemo prihvatiti postavljajući sebi sljedeće pitanje kad
god nas nešto emocionalno uznemiri:
»Kakvu su konkretnu emocionalnu reakciju ovaj događaj ili osoba
potaknuli u meni?«

Ne trebamo se baviti fizičkim detaljima prethodnog
događaja, niti se upuštati u razgovor sa sobom o tome, nego samo
potvrditi pojavu istovjetne emocionalne reakcije koje smo se prisjetili te
nastaviti pretraživati svoju prošlost. Trebamo postaviti pitanje:
»Kad se prije toga pojavila ta posve ista emocionalna reakcija?«

Stoga moramo biti
sigurni da je naša namjera tijekom te vježbe konkretno usredotočiti
pažnju na prisjećanje sličnih emocionalnih reakcija, a ne na pregledavanje
prošlosti u potrazi za sličnim »glasnicima«.
Koristan uvid koji bi nam mogao pomoći u potrazi za konkretnim
emocionalnim ponovljenim obrascem potječe iz spoznaje da se sve
najvažnije emocionalne okolnosti u našemu životu ponavljaju otprilike svakih
sedam godina. Stoga, ako imamo poteškoća u pronalaženju sličnih
emocionalnih reakcija, možemo otići sedam godina u prošlost od posljednje
pojave i potražiti poznat emocionalni obrazac.

Da bismo došli do što više informacija o emocionalnoj reakciji koja se
ponavlja i na koju nam je pažnju skrenuo glasnik trebamo postaviti još dva
pitanja. U prenesenom smislu napravimo korak unatrag, odmaknuvši se od
uznemirujućeg događaja ili odnosa i konkretnog emocionalnog obrasca koji
se ponavlja i koji smo identificirali te čitavu priču promotrimo kao čin u
predstavi. Drugim riječima, moramo se potpuno odmaknuti od čitavog
događaja i promotriti ga kao da nije povezan s nama. Tada možemo
postaviti pitanje:
»Na što me to podsjeća?«
i/ili:
»Tko se tako ponašao prema meni ili u mojoj blizini?«
Odgovor na ta dva pitanja najvjerojatnije će u početku ukazivati na
događaje koji se upravo sada odvijaju u naših odnosima. No, ako nastavimo
pretraživati vlastito iskustvo, ta će nas pitanja povesti na putovanje koje
seže unatrag, kroz bivše odnose, sve do prvog odnosa s majkom ili ocem ili
oboje. Kad postavimo ta dva pitanja to će nam pomoći da uvidimo kako su
neintegrirane emocije koje se kriju u nama, bez obzira na to je li riječ o strahu,
bijesu ili tuzi, u nas utisnuli roditelji ili svojim odnosom prema nama ili svojim
međusobnim odnosom. Svako ponašanje je naučeno. To se odnosi i na sve naše
emocionalne reakcije.
Kad god nas nešto pokrene u emocionalnom smislu, činimo ono što
smo u početku preuzeli od neke druge osobe promatrajući njezino
ponašanje u trenucima kad je bila uznemirena. To su naše drame koje
ponavljamo kad god netko stisne pravu tipku. Svi imamo svoje naučene
drame koje automatski izvodimo kad god netko stisne određenu
emocionalnu tipku.
Zbog toga svatko na ovome svijetu do određenog stupnja živi životom
reakcije. Dok »živimo u vremenu«, svijet je nesvjesna drama u kojoj prošlost i
projicirana budućnost pišu scenarij naših životnih iskustava. Proces prisutnosti
je prilika da se probudimo iz te drame.

Ono što u početku
doživljavamo kao slučajne, kaotične
događaje pretvara se u dragulje uvida koje stječemo u pogledu naših
obrazaca ponašanja te oni postaju osnova našeg emocionalnog rasta.
Kad svjesno odlučimo slijediti svoje emocionalne reakcije koje se
ponavljaju i pružaju sve dalje u prošlost, time smo se uvelike udaljili od
»reakcije«, prihvaćajući »svjesno djelovanje«. Primjenjujući taj postupak
ubrzo ćemo postati svjesni da fizička, mentalna i emocionalna neugoda u
našem životu ovoga trenutka uopće nije slučajna. Kad »primimo poruku«
moći ćemo jasno uvidjeti da je sve ono što negativno pokreće naše emocije
dio obrasca usidrenog u udaljenoj prošlosti zbog kojega se nesvjesno
ponavljaju naše nerazriješene i potisnute uspomene iz djetinjstva.

Ne zaboravite, iznimno je važno postavljati pitanja. Odgovori će se
automatski pojaviti ako zadržimo otvorenost uma. Isto tako imajte na umu
da nas postavljanje pitanja ne odvodi u prošlost, iako se tako čini. Prošlost više
ne postoji kao nešto iza nas ili nešto čemu se možemo vratiti. Neintegrirana
iskustva iz prošlosti, pak, uistinu postoje kao uvjeti u našem emocionalnom
tijelu i potrebna im je naša suosjećajna pažnja. Mi se, zapravo, ne vraćamo
»unatrag«, nego ulazimo »unutra«.
Neintegrirana iskustva iz djetinjstva nastavljaju izranjati u našem životu
odrasle osobe u obliku fizičke, mentalne i emocionalne neravnoteže sve dok ne
stignemo do točke u kojoj možemo primijeniti percepcijske metode kojima ih
razrješavamo i zbog toga se trebamo posvetiti tom unutarnjem radu. Ako
uspijemo skrenuti pogled s »glasnika« kako bismo »dobili poruku«, počeli
smo uspijevati u tome poslu.

Zadatak je da naučimo
»primiti poruku« kad god nam »glasnik« prijeđe preko puta. Svaki put kad
nas nešto uznemiri taj osjećaj možemo svladati postavljajući navedena
pitanja.

Svoju unutarnju ravnotežu obnavljani suosjećajnom predanošću.

Od trenutka kad zakoračimo u ovaj svijet na primjeru drugih učimo da se
bola i nelagode trebamo plašiti i odupirati im se te pokušati ovladati njima,
ublažiti ih, odvojiti se od njih, otupjeti ih, drogirati, pa čak i operativno ih
otkloniti. Poučeni primjerima drugih ljudi počinjemo vjerovati da su bol i
nelagoda neprijatelji te da im moramo pobjeći ili ih svladati pod svaku
cijenu čim se očituju u našemu iskustvu. Drugi
nas navode da povjerujemo kako su bol i nelagoda uvijek pokazatelji da
nešto nije u redu. U ovome je svijetu jako rijedak slučaj da nas netko potakne
ili ohrabri da na svoja iskustva boli i nelagode odgovaramo osluškujući ih,
umjesto bježeći od njih.

Najbolnije u nelagodi i boli mogao bi biti naš otpor.

Isto se događa kad odlučimo svjesno povezivati disanje. Umjesto da
neprestano ulazimo i izlazimo iz mentalne paradigme koju nazivamo
»vremenom«, promišljeno smo odlučili svjesnost usidriti u vlastitom tijelu.
Zbog toga uočavamo fizička, mentalna i emocionalna iskustva koja nam
se u početku mogu učiniti nepoznatima. No, nisu nepoznata. Prate nas
tijekom najvećeg dijela života. Nismo ih bili svjesni, jer nismo bili dovoljno
dugo prisutni da ih zapazimo. U početku ćemo mnoga od njih doživljavati
kao bolna i nelagodna. Zašto? Zato što su bol i nelagoda sredstva kojima
se fizičko tijelo koristi kako bi nam privuklo i zadržalo pažnju.

Odlučujemo da ćemo »biti« prisutni u svom bolu i nelagodi s jasnom
namjerom da ih suosjećajno ublažimo posvetivši im svoju potpunu
pažnju.
Ta odluka postupno i blago mijenja čitav naš odnos s onim što smatramo
bolom i nelagodom. Umjesto da se prema njima odnosimo kao
prema napadačima, odlučujemo im pristupiti kao majka koja nježno
tješi uznemireno dijete. Takva preobrazba u pristupu oslobađa u nama
energiju iscjeljivanja te više ne izvlači oklop i ratno oružje. Rat koji se u
nama vodi ne može nam omogućiti da spoznamo unutarnje spokojstvo
za kojim tragamo. No, to spokojstvo nam pruža moć koja prebiva u
nježnoj majčinskoj ljubavi. Tu blagotvornu moć posjeduju sva ljudska
bića. Ona nam pripada po rođenju i prebiva u našoj Prisutnosti.
Unutarnja prisutnost je moć za koju ne postoje poteškoće. Ona nam
pripada te uz njezinu pomoć svjesno možemo usmjeravati vlastitu
pažnju i namjeru. Uzaludno je uvijek bježati i ovisiti o pažnji drugih
ljudi, tražeći od njih da obnove ravnotežu u čitavom našem iskustvu,
kad sveukupna sila svemira tiho i strpljivo čeka u nama. Sada se od
nas traži da se posvetimo posvemašnjoj preobrazbi svojih namjera. Od
nas se traži da odlučimo osjetiti fizičke, mentalne i emocionalne osjete
koje smo oduvijek potiskivali i od kojih smo bježali.

Važno je imati na umu da smo tijekom najvećeg dijela svog života
zanemarivali i potiskivali bol i nelagodu. Prema njima smo se odnosili kao
prema neprijatelju, a ne kao prema glasnicima koji nam pomažu, što oni
uistinu i jesu. Stoga moramo biti strpljivi.

Ništa od onoga Što dolazi iz vanjskoga svijeta nema stvaran i
trajan učinak na ono što se događa u našoj nutrini.

Kad god postanemo
svjesni bilo kakve boli i nelagode, ne trebamo im se odupirati, nego
suosjećajno obratiti pažnju na njih u skladu s uputama u tekstu za ovu
vježbu.

Suosjećajno prihvaćam vlastitu nevinost.

U svima nama sniva trojstvo oca (vodstvo), majke (brižnost) i djeteta
(nevinost, radost i stvaralaštvo). To trojstvo budi namjeru za ponovnim
uspostavljanjem odnosa s vlastitim dječjim ja i pruža nam mogućnost da se
prisjetimo kako možemo sebi aktivno pružiti kvalitetu bezuvjetne ljubavi koju
smo tražili u djetinjstvu, ali je nismo dobili. Namjera za ponovnim
uspostavljanjem odnosa ispunjenog ljubavlju s vlastitim dječjim;« aktivira
proces u kojemu učimo kako postati vlastiti roditelj. Povezivanje s dječjim ja
poziva nas da zakoračimo na stazu brižnosti prema sebi, stazu popločenu
suosjećanjem. Ta nas staza poziva da probleme s roditeljima kojih nismo
svjesni prevladamo tako što ćemo krenuti putem kojim nas može voditi
samo opraštanje.

Prvi korak u učenju brižnosti i bezuvjetne ljubavi prema sebi jest
spoznaja o tome koji dio našega bića uistinu pati i žudi za pažnjom.

Staza nam pokazuje da su događaji prije sedme godine potaknuli sva
iskustva neravnoteže. Jedno od najvećih otkrivenja glasi:
Iscjeljivanje nije potrebno našem iskustvu odrasle osobe, nego našem
djetinjstvu.
Od trenutka kad smo djetinjstvu okrenuli leđa kako bismo mogli
postati prihvatljivi u svijetu odraslih, naše se dječje ja koristi fizičkim,
mentalnim i emocionalnim stanjima neravnoteže kako bi pokušalo
privući našu pažnju. Dječje;'« pokušava privući našu pažnju kako bismo
se svjesno i suosjećajno pozabavili s neintegriranim emocionalnim
stanjem u kojemu smo ga ostavili. Sve dok se svjesno ne pozabavimo
neintegriranim iskustvima djetinjstva, naše iskustvo odrasle osobe i
dalje će predstavljati samo »posljedicu« neintegriranog djetinjstva.
U okviru »vremena« naše iskustvo odrasle osobe samo je odjek
djetinjstva.
Naš život odrasle osobe i dalje će predstavljati naizgled kaotično
i nepovezano iskustvo koje na okupu drži naizgled slučajne pojave
fizičke, mentalne i emocionalne neravnoteže sve dok ne integriramo
djetinjstvo. U ovom dijelu Procesa prisutnosti od presudne je važnosti
da shvatimo kako je neuravnoteženo iskustvo u odrasloj dobi »posljedica
«, a ne uzrok. Ta je spoznaja presudna stoga što je uzaludno baviti
se posljedicama, budući da stvarnu promjenu možemo provesti samo
na razini uzroka. Jedina je vrijednost simptoma neravnoteže u odrasloj
dobi njihova uloga natuknica uz pomoću kojih možemo uspješno usmjeravati
svijest prema uzrocima u djetinjstvu. Sve dok se ne upustimo u
taj zadatak, nećemo moći postići uspjeh.
Potraga za srećom, odnosno, poriv da ovladamo vanjskim okolnostima i
ublažimo ih kako bismo se mogli osjećati ugodno nije ništa drugo nego
pokušaj petljanja s posljedicama kako bismo promijenili uzrok. Takvo
djelovanje nije moguće i odvodi nas sve dalje i dalje od urođene radosti
koja nam je već dostupna i čeka nas u dječjem ja. Dječje ja je utočište
nevinosti, radosti i stvaralaštva. Kad zanemarimo stanje neravnoteže
odričemo se svoje urođene nevinosti, radosti i stvaralaštva te energiju
trošimo na pokušaje da budemo sretni pokušavajući »nešto napraviti sa
sobom«. I tako se suočavamo s još jednim velikim otkrivenjem:
Kao odrasle osobe nikada nećemo biti u stanju iskusiti izvorni mir
ako nismo spremni uputiti se unatrag kroz vrijeme i prostor te spasiti
svoje dječje ja dovodeći ga u sigurnost sadašnjeg trenutka, gdje mu
možemo pružiti bezuvjetnu ljubav i pažnju za kojom čezne.

Kako godine prolaze, postoji sasvim
mala vjerojatnost da ćemo se osvrnuti unatrag ili makar samo i razmisliti
o stanju djeteta kakvo smo nekoć bili. U većini slučajeva preko tog dijela
našeg Bića prebacujemo koprenu zaborava i otvoreno priznajemo da se
mnogih stvari iz djetinjstva ne možemo prisjetiti. Više ne vidimo dječje ja,
iako ono vidi sve što se događa. Više naizgled ne osjećamo njegovu bol,
ali je bol odrasle osobe samo odraz njegovih nerazriješenih osjećaja.

Kad se dječje
ja jednom smiri, smirit ćemo se i mi. To je posve jednostavna i snažna
istina. Ako nismo smireni, to znači da se u našem dječjem ja odvijaju
sukobi. Nemamo se kome okrenuti za pomoć i nema drugog rješenja
nego da se suosjećajno okrenemo vlastitoj nutrini i s ljubavlju se pozabavimo
tim dragocjenim dijelom svog Bića. Tek kad se upustimo u taj
posao moći ćemo istinski razumjeti što znače ove riječi:
»Zaista, kažem vam, ako ponovo ne postanete kao mala djeca,
sigurno nećete ući u kraljevstvo nebesko.«
(Evanđelje po Mateju, 18:2-4)
U prijevodu to znači: tek kad vratimo spokojstvo svom dječjem ja
možemo ponovno ostvariti i održati emocionalnu ravnotežu u kvaliteti
našeg života. Naša želja za ponovnim povezivanjem s vlastitim dječjim
ja i za razvojem svjesnog odnosa s tim dragocjenim dijelom našega Bića
predstavlja razdvajanje žita od kukolja. Nikada nije prekasno za sretno
djetinjstvo. Osobito kad spoznamo da u raju nema odraslih ljudi.

Voljeti i tješiti. Moramo napraviti što god je potrebno.
Dok tako s ljubavlju brinemo o svom dječjem/« automatski budimo
svog unutarnjeg roditelja i dolazimo u stanje suosjećanja. Kao roditelj
prepun ljubavi moramo svoje dječje ja upitati što mu se dogodilo i zašto
je tako uznemireno.-Moramo ga samopouzdano i iskreno uvjeriti da
ćemo brinuti o njemu i da ćemo mu pružiti bezuvjetnu ljubav kakvu i
zaslužuje. Što je najvažnije, moramo uvjeriti svoje dječje ja da će i dalje živjeti
dobro, usprkos strahu koji proživljava. Moramo mu pričati o svom životu
odrasle osobe i pozvati ga da ponovno postane svjestan sudionik onoga što
iz dana u dan doživljavamo. Na taj način omogućit ćemo mu da pobjegne iz
zatvora ideje »prošlosti« te da zakorači u posve stvarno iskustvo naših
sadašnjih okolnosti.
Kad osjetimo emocionalni odgovor na to iskustvo, znat ćemo da smo uspjeli
u svojim naporima komunikacije s dječjim ja. Na naše iskreno suosjećanje
dječje ja nerijetko odgovara suzama olakšanja. Naša iskrena namjera
obnavljanja ravnoteže svjesnom komunikacijom s njim za dječje ja odgovor je
na njegove molitve. Suze označavaju početak oslobađanja negativnog
emocionalnog naboja koji nam je kao odrasloj osobi uzrokovao nelagodu u
životnom iskustvu. Suze koje nam teku niz obraze nisu suze odrasle osobe,
nego suze koje nismo mogli isplakati dok smo bili djeca. Moramo ih pustiti
da teku. One predstavljaju blokiranu i ustajalu energiju koja je dotad
nesvjesno zagađivala naš život i unosila neravnotežu. Da bismo se mogli
vratiti na pravi put moramo pustiti suze neka teku. Takav emocionalni
odgovor znači da se između našeg odraslog i dječjeg ja ponovno uspostavila
povezanost.
Ne smijemo brinuti ako u početku komunikacije s dječjim;« ne osjetimo
emocionalni odgovor. Dječje ja nerijetko je posve otupjelo zbog
zanemarivanja i napuštanja. Dužnost nam je da ustrajemo bez obzira na ishod.
Namjera nam mora biti bezuvjetna. Zadatak nam je da djetetu, bez obzira na
sve, pružimo bezuvjetnu ljubav. Suze će se često pojaviti kad ih najmanje
očekujemo i nakon njih ćemo osjetiti veliko olakšanje.

Moramo biti strpljivi, iskreni
i, što je najvažnije, dosljedni.

Kad god smo
misaono rastreseni ili se emocionalno i fizički osjećamo neugodno,
to je znak i poziv iz prošlosti da u sadašnjem trenutku
uspostavimo vezu s dječjim ja. Što češće se otvorimo tome dijelu
svog Bića, to ćemo biti uspješniji u obnavljanju ravnoteže u
kvaliteti čitavog našeg života.

Neutraliziram svoj negativni emocionalni naboj.

Život
je prilika da postanemo potpuno svjesni svog životnog iskustva.

Najveći dio svog života
potrošimo na gomilanje stvari koje ne možemo ponijeti sa sobom na
putovanje onkraj granica svojih sadašnjih okolnosti. Također nešto »radimo«
kako bismo privukli pažnju i kako bi netko priznao i opravdao naše
postojanje na ovome svijetu. Da bismo to postigli, koristimo se mentalnim
tijelom kao instrumentom razmišljanja, analize i kontroliranja vlastitih
iskustava, a emocionalnim kao sredstvom umirivanja, projekcije i stvaranja
svih oblika drame. Zbog toga često imamo osjećaj kao da »nikada nikamo
ne stižemo«, jer u stvarnosti je to upravo tako.

Pokušavamo se dobro
provesti zato što se osjećamo loše i pokušavamo si olakšati, jer nam se život
čini jako teškim. Jedini je problem u tome što dok tratimo vrijeme jureći za
jednim iskustvom kako bismo mogli pobjeći od drugoga,
zapravo neprestano odskakujemo od zidova zatvorske ćelije koju smo
sami napravili. Takva zbrka može potaknuti pravu lavinu vanjske aktivnosti
i mi možemo doživjeti raznolike fizičke, mentalne i emocionalne
okolnosti, ali zapravo nikamo ne stižemo. Zbog toga se od nas traži da
u Proces ne ulazimo i da napredak ne prosuđujemo na temelju toga
koliko se dobro osjećamo ili koliko nam je taj zadatak lak. Kad je riječ
o ostvarenju emocionalnog rasta, dobro i lako nisu mjerilo uspjeha,
nego najčešće pokazatelji izbjegavanja, otpora i poricanja.
Kako bismo potaknuli stvarno kretanje u svome životu, percepciju
moramo uzdići do točke na kojoj emocionalna iskustva više nije prijeko
potrebno označavati kao dobra ili loša. U svjesnosti sadašnjeg trenutka
ne postoje dobre ili loše emocije, nego samo energija u kretanju.

Kako bismo mogli ući u ljudsku rasu i odigrati svoju ulogu
svi mi preuzimamo emocionalnu palicu od roditelja.

Naša sudbina u svakom životu prenosi se vibracijski tijekom, posljednjih
sedam mjeseci u maternici, u emocionalnom smislu prenosi se
tijekom prvih sedam godina nakon rođenja, mentalno između sedme
i četrnaeste godine, a u fizičkom do dvadeset prvog rođendana. U svakom
od tih slučajeva sudbina se prenosi utiskivanjem. Tijekom prvih
sedam mjeseci utisci se uglavnom prenose vibracijama aktivnosti koje
doživljavamo u majčinoj maternici. Do toga dolazi svrhovito kroz naše
iskustvo njezinih otkucaja srca, disanja, cirkulacije, tjelesnog kretanja,
odjeka njezina glasa i slično tome. U prvih sedam godina utisci se
prvenstveno prenose putem interakcije s roditeljima i bližom obitelji.
Tijekom tinejdžerskih godina na nas utječu školovanje i vršnjaci. Od
četrnaeste do dvadese i prve na nas utječu prve ljubavi i odnosi sa
širim fizičkim iskustvom svijeta. Kad navršimo dvadeset prvu godinu
sudbina nam se u vibracijskom, emocionalnom, mentalnom i fizičkom
smislu utisnula u iskustvo.

preuzimanje odgovornosti
za kvalitetu (emocionalni sadržaj) vlastitog života predstavlja vrata koja
vode do stvarne osobne slobode.

Takva je emocionalna ravnoteža
moguća tek kad razinu boli i nelagode smanjimo do točke u kojoj sve
emocije možemo smatrati energijom u kretanju, a ne zastrašujućim iskustvima
na koja trebamo reagirati.

da bismo iskusili stvarnu emocionalnu ravnotežu,
moramo se posve odvojiti od polarnosti u kojima se krećemo, kad nam
do jedne emocije nije stalo više nego do druge. Prije nego što smo tu
energiju počeli imenovati, prije nego što nam je postala važna, osjećaji
su nam jednostavno bili energija u kretanju.

Radost je moguća tek kad sve energetske okolnosti prihvaćamo na isti
način.

Najjednostavnije rečeno, glavna značajka negativnog emocionalnog
naboja je nelagoda. Riječ je o zarobljenoj, blokiranoj, umirenoj i kontroliranoj
energiji. Naš otpor njezinoj urođenoj prisili za kretanjem izaziva
rascjep, a kroz taj rascjep u svaki vid našeg iskustva počinje ulaziti
vrućina. Ta unutarnja vrućina čitav život pretvara u pakao. Toliko smo
navikli na nju da uglavnom i ne znamo da postoji.

Sve dok se osjećamo ugodnije u stanju laži nego u stanju Prisutnosti, osjećat
ćemo se ugodnije živeći u vrućem svijetu. Ako ne uspijevamo zapaziti svoju
unutarnju vrućinu, također ne možemo zapaziti ni što »pakao« uistinu jest.
Takvo emocijama potaknuto stanje unutarnje vrućine nazivamo
različitim imenima, ali njegovi najvažniji predstavnici su strah, bijes i
tuga. Strah, bijes i tuga su mentalne definicije posljedica unutarnje vrućine.

Roditelji i okolina u kojoj dijete živi promišljeno iskorjenjuju
djetetovo spontano ponašanje.

Spontano ponašanje nikada ne prestaje kad ga se prekida
nasilnom disciplinom. Jednostavno se preobražava u nešto drugo.

Ublažavanje je poremećaj ženske strane u nama i pokušaj da
potisnemo osjećaj nelagode. Primjerice, stalna potreba za alkoholom
je namjera da ublažimo unutarnju nelagodu i pokušaj da
utopimo svoje stvarne osjećaje. Obično se govori da pijanci »u
alkoholu utapaju svoju tugu«.
Kontrola je poremećaj muške strane u nama i namjera da
ovladamo svojom nelagodom ili da je prevladamo. Navika
pušenja i potreba za cigaretama je namjera da ovladamo svojom
nelagodom. Kad god ne znamo što se događa i kad god imamo
osjećaj da gubimo kontrolu, posegnemo za cigaretom, jer dok
pušimo barem znamo što se događa i stoga nam se čini da smo
ovladali neugodnim trenutkom.

Kad iskreno pristupimo svom dječjem ja, prsa će nam se automatski
ispuniti emocijama kojima se dugo odupiremo. Potisnute emocije izranjat
će u valovima i rastvarati se u suzama. Osjetit ćemo energiju kako se uzdiže
iz solarnog pleksusa kroz prsa i vrat te naposljetku izlazi iz tijela.
Nerijetko možemo imati osjećaj da vrućina doslovce napušta tijelo.

Otpustimo glasnika - prihvatimo poruku
-osjetimo je - pustimo je da prođe.

Tom metodom možemo razriješiti neslaganja, iscijeliti fizičke bolesti
i integrirati svaku konfliktnu situaciju stanja i zbunjenosti koje nam se
pojave u životu. Svaki put kad je primjenjujemo bit ćemo podjednako
zapanjeni spoznajom da kvalitetu svakog »vanjskog« iskustva možemo
preobraziti ako ga svjesno prenesemo u vlastitu nutrinu i suosjećajno
promijenimo. Ova metoda bez ikakve dvojbe potvrđuje da je kvaliteta
svakoga »vanjskog« iskustva puki odraz našeg unutarnjeg emocionalnog
stanja. Dokazuje da mir ovisi samo o nama, a ne o drugim
ljudima. Pokazuje nam da se u svakoj neuravnoteženoj odrasloj osobi
krije zanemareno dijete. Također nam razotkriva da suze iscjeljuju
dušu te da je suosjećanje ključ kojim ponovno možemo otvoriti dveri
vlastita srca.

Proces emocionalnog
čišćenja trebali bismo obavljati kad god imamo priliku, odnosno kad god se
uznemirimo.

U ovom se tijelu osjećam sigurno.

Staza svjesnosti
zapravo je fraktal i stoga je možemo promatrati kako sustavno teče kroz
mnoge vidove našeg života.

kad se ponovno pokušavamo vratiti u svoj vibracijski »dom«,
krećemo se unatrag.

Proces prisutnosti veličanstven je utoliko što nas vodi na putovanje koje
nam omogućuje da se počnemo učinkovito vraćati vlastitim tragovima duž te
staze kako bismo mogli ponovno uspostaviti povezanost s vlastitom
Unutarnjom prisutnošću.

U okviru Procesa emocionalnog čišćenja
najprije učimo »otpustiti glasnika« (fizička razina), zatim »primiti poruku«
(mentalna), a onda »osjetiti da bismo iscijelili« (emocionalna razina) te
naposljetku pronaći suosjećanje prema sebi (»vibracijski« pomak u našem
ponašanju koji je preduvjet za ponovno povezivanje s Unutarnjom
prisutnošću).

Ne moramo znati razloge da bismo prihvatili
kako je ono što osjećamo ili ono što nam prenosi naš Unutarnji
Pomagač stvarno i istinito za nas.

Sada se od nas traže osjećaji, za razliku od razmišljanja, kako bismo
mogli ući u dublji odnos s vlastitom Unutarnjom prisutnošću. Da bismo
shvatili zašto nam osjećaji, a ne razmišljanje, pomažu u uspostavljanju
dubljeg odnosa s Prisutnošću, mogli bismo reći da se osjećaji odnose
na ono što je bilo prije razuma.
Za uspostavljanje izvornog odnosa s Unutarnjom prisutnošću
trebamo prestati u svemu tražiti razloge. Ako u sve oko sebe pokušavamo
unijeti nekakav smisao, tada smo previše zaokupljeni mislima.
Kad smo previše zaokupljeni mislima iskustvo možemo prihvatiti kao
stvarno i istinito samo ako ga najprije »shvatimo«. Tada dospijevamo
u nevolju, jer naša Unutarnja prisutnost posjeduje »znanje« za razliku
od »razumijevanja«. Ona ne razmišlja, ne razmatra i ne proučava.

Negativan emocionalni naboj je
gorivo koje hrani sve naše drame, a svaka drama je pijana ludost ega.

Kad napuštamo djetinjstvo i ulazimo u svijet odraslih od nas se traži
da do određenog stupnja postanemo neizvorni. Jednostavno rečeno, to
znači da učimo reći »ne« kad mislimo »da« i reći »da« kad mislimo reći
»ne«. Odrasla osoba je, posve jednostavno rečeno, dijete koje se odupire.

Trajni otpor
izvornosti dovodi do stalnog gomilanja vrućine, a tu nakupljenu vrućinu u
okviru Procesa prisutnosti nazivamo »nabojem«. Upravo taj naboj postaje
jezgra svih naših fizičkih, mentalnih i emocionalnih nelagoda.

Općenito je prihvaćeno da je element vode snažno
povezan s emocijama. Suze su tekuće. O moru govorimo kao o »oceanu
emocija« i ocean shodno tome predstavlja emocionalno tijelo planeta. Već
smo nagovijestili da su emocije zapravo energija u kretanju, a ako je ikada
postojala energija u kretanju na ovom planetu, to su onda tekućine koje
neprestano teku njegovom površinom i ispod nje.

Energetski tok nam je važan.
Promatranje kretanja vode u životu pruža nam materijal za ovakve izraze:
»Ne uznemiravaj se, samo se prepusti«.

nelagoda koju osjećamo naša je
drama, laž, a time zapravo dinamika našeg ega. Zato ljudi koji se neugodno
osjećaju zbog svojih emocija općenito ne vole dugotrajne tople kupke.

Onaj trenutak kad
svjesno otpustimo dio negativnog naboja iz emocionalnog tijela vrlo
je vjerojatno prvi u našem životu kad smo napravili dovoljno mjesta
za disanje. Kad se teret smanji, sposobni smo uspravnije stajati, dublje
udahnuti i upravo sada i ovdje promotriti obzorje svog života. Taj novi
način gledanja mogli bismo nazvati »sagledavanje života u sadašnjem
trenutku«, za razliku od promatranja kroz iskrivljene naočale prošlosti
ili projicirane budućnosti.

Zašto se
plašiti kad znamo da nam se životna iskustva događaju samo zato da bismo
mogli rasti? Osobito sada, kad smo osnaženi percepcijskim metodama
koje nam omogućuju da svjesno sudjelujemo u svim svojim iskustvima
rasta i da ih integriramo. Ta nam spoznaja pruža sigurnost.

Proces
prisutnosti, a osobito ovaj određeni navigacijski instrument, traži od nas da
prihvatimo drukčiji pristup. U ovoj je vježbi važno postavljanje pitanja, a ne
pronalaženje »ispravnog« odgovora.
Stoga nije prijeko potrebno u mislima tragati za odgovorom ili ga
pokušati nasilno izvući na površinu. Trebamo iskreno postavljati pitanja i
obratiti pažnju na prvi odgovor koji se pojavi u mislima.

Odgovoran/odgovorna sam za vlastito spokojstvo.

u emocionalnom
tijelu skrivenom ispod površine svijeta svakog čovjeka koji nije
spontano radostan i kreativan, skriva se uplašeno, bijesno dijete slomljenog
srca koje nije dobilo bezuvjetnu ljubav. Taj je uvid ključ našega oslobođenja,
vrata koja vode spokojstvu. Taj je uvid temelj sveukupnog opraštanja.

Vanjski svijet jest i uvijek će biti samo naše zrcalo.
U njemu se odražavamo.

Ne postoji nikakav razlog, izgovor ili opravdanje zbog kojih se prema
sebi ne bismo odnosili s bezuvjetnom ljubavlju. Zaslužujemo je davati i
primati. Naša najveća odgovornost u ovom životu je otkrivanje istinske
prirode bezuvjetne ljubavi, kako bismo je mogli unijeti u svoje iskustvo
vanjskoga svijeta. To je najuzvišenija usluga koju možemo pružiti
čovječanstvu. Na taj način unosimo dašak svježeg zraka u oceanske
dubine.

Pozivam sebe da budem spontano radostan/radosna.

Uzimanje je uzrok svih naših iskustava
neimaštine. Kad osjećamo neimaštinu u bilo kojem dijelu svojega života, to je
zato što negdje nekako pokušavamo upravo to uzeti od drugih.

Od svijeta ništa ne možemo »uzeti«.

Od svijeta ne možemo »uzeti« ljubav. Svijet je neutralan kao i zrcalo.
U njemu vidimo samo ono što smo u njega sami unijeli. Ako od svijeta
pokušamo »uzeti« ljubav, sve ćemo više doživljavati iskustvo neimaštine.
Ako uistinu prihvatimo da od svijeta ništa ne možemo dobiti,
nego da sami trebamo unijeti bezuvjetnu ljubav u iskustvo svijeta koji
nas okružuje, tada ćemo prijeći most koji vodi do novog i potpunog
iskustva života. Tada ćemo spoznati tajnu doživljavanja bezuvjetne
ljubavi, a ona glasi: ljubav moramo pružati bezuvjetno. Zašto? Zato što
smo u svom iskustvu mi jedini koji to možemo. Sami smo apsolutno
odgovorni za kvalitetu svih svojih iskustava.

Poštujem sebe.

Naša fizička tijela nisu odvojena, iako nam se tako čini. Energetski su
povezana sa svim ostalim tijelima.
Um nam nije ograničen na mozak, jer se njegove sposobnosti šire
onkraj granica našeg fizičkog tijela do bilo koje udaljenosti o kojoj
razmišljamo.
Naša emocionalna iskustva ne pripadaju samo nama, nego su zajednička
čitavome svijetu koji nas okružuje.
Naša duhovna svijest nije osobna niti pripada isključivo nama.
Univerzalna je i obuhvaća sve.

SAMO NA TRENUTAK ZASTANITE I UDAHNITE.
VEĆ JESMO SVE ONO ŠTO MOŽEMO »BITI«.
SAVRŠENI SMO TAKVI KAKVI JESMO. NE
TREBAMO NIŠTA »RADITI«,
NEGO SAMO BITI PRISUTNI U OVOM
TRENUTKU, OVDJE I SADA.

Ako imamo dionice koje nam počnu
donositi veću dobit, kažemo da im »raste vrijednost«. Drugim riječima, kad
nešto poštujemo, to znači da mu pridajemo veću vrijednost.

U okviru Procesa prisutnosti »poštovati« znači »s ljubavlju povećavati nešto
uočavanjem i priznavanjem njegove vrijednosti«. To baca novu
svjetlost na Izjavu za buđenje Prisutnosti koju smo dobili u ovoj
posljednjoj vježbi. Od nas se traži da poštujemo i vrednujemo vlastitu
Unutarnju prisutnost kako bismo s ljubavlju mogli proširiti svoju svijest o
njoj i kako bismo je mogli prizvati da čitav naš život ispuni svojim atributima
koji su prirodni, pa ih samim tim postiže bez ikakva truda. To su:
MIR
NEVINOST
KREATIVNOST
SPONTANA RADOST
BEZUVJETNA LJUBAV
JEDNOTA SA SVEUKUPNOŠĆU ŽIVOTA
LAKOĆA.

Dok živimo u uvjerenju da
smo odvojeni jedni od drugih zapravo plivamo uzvodno.
Ako smo išta postigli u uvjerenju da smo odvojeni, morali smo se
dobrano potruditi. Štoviše, ništa od onoga što smo tako postigli nije
stvarno, a time ni trajno. Međutim, kad iskreno prihvatimo uvjerenje da smo
Jedno sa svime što postoji, bez obzira na sve, otkrivamo čitav nov način
Postojanja. Otkrivamo lakoću, jasnoću, spontanu radost, ugodu, sigurnost i
neograničenu, bezuvjetnu ljubav. Otkrivamo spokojstvo i sklad. Otkrivamo
ono što je stvarno i što je neprestano bilo pred nama.
Otkrivamo moć vlastite Unutarnje prisutnosti kojom možemo ostvariti
sve što želimo, Prisutnosti koja nam je svima zajednička, prisutna
posvuda i u svakom trenutku.

LJUBAV JE NAŠA SVRHA.

Život vrtlara zacijelo je najprikladnija metafora kojom možemo objasniti
prirodu Prisutnosti koju smo imenovali Bogom. Kad zavrnemo rukave i
gurnemo ruke u zemlju s jasnom namjerom potpunog sudjelovanja u
sveukupnosti života, svjesnost sadašnjeg trenutka automatski unosimo u
kvalitetu svih naših iskustava na ovom planetu. Automatski postajemo
uzročnici, a to znači nalik Bogu. Tada smo svjesni vrtlari života. Time se
uzdižemo na razinu služenja koja nam daje moć da, potaknuti vlastitim
primjerom, raskrilimo dveri kroz koje prolazimo u ugodno svježu sjenku
svjesnosti sadašnjeg trenutka za svakoga koga susretnemo.
»Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima.«
(Evanđelje po Mateju 7:16)

Svemir je prepun zanimljivih mjesta i iskustava. No, mi smo ovog
trenutka ovdje, jer upravo ovdje i trebamo biti. Samo ako smo istinski ovdje i
sada, možemo steći mudrost i snagu potrebnu da svoj duh svjesno povedemo s
onu stranu ograničenja naših trenutačnih ljudskih uvjeta. Ne možemo se
razvijati kroz poricanje i uznemirenost. Ne možemo se razvijati želeći da smo
negdje drugdje. Razvijati se možemo samo ako se ovdje i sada odgovorno
suočimo s okolnostima i prilikama koje se nalaze pred nama i ako ih
prihvatimo.

Bez obzira na to jesmo li kroz Proces prošli uistinu iskustveno
ili smo samo pročitali knjigu, pokrenuli smo energetsku namjeru koja
će zauvijek promijeniti tijek našeg života. Svaki dio Procesa prisutnosti
je uzročan i zato su posljedice već na putu ostvarenja.

Kad istinski shvatimo da smo
sami odgovorni za kvalitetu svih svojih iskustava, tada se javlja manja
vjerojatnost da ćemo samo reagirati na svoje životne okolnosti, kako
god se one odvijale.

ulaganje energije
u strah, bijes i tugu iscrpljuje na svim razinama.

Dok postajemo sve svjesniji sadašnjeg
trenutka, otkrivamo da je pravi trenutak upravo ovaj sadašnji.

Zbog sve veće
svjesnosti sadašnjeg trenutka spoznajemo da uistinu postoji vrijeme i
mjesto za sve što se odvija u pustolovini našeg života. Shvaćamo da je
besmisleno nasilno nešto pokretati ili pokušavati zaustaviti nešto što se
već pokrenulo.

vrata promjene otvoriti bez ikakva napora i automatski.

Nakon procesa nanje ćete se odupirati životnim strujama. To je prirodna poslje dica
»spoznaje« da sve u našem životu ima svoje vrijeme i mjesto.

Sve dok ne
razriješimo potisnute emocije i ne smanjimo negativan emocionalni naboj,
uža obitelj nam predstavlja najjasnije zrcalo i odraz onog posla koji
moramo napraviti sa sobom i koji nas tek čeka.

Takve vrste navika, takve nervozne kretnje,
uzrokovala je tjeskoba, a tjeskoba je uvijek želja da pobjegnemo od
sadašnjeg trenutka. Onog trenutka kad se u sadašnjem trenutku, a time i
u svom fizičkom tijelu, osjećamo ugodno, takve navike automatski
nestaju.
16.Postupno počinjemo mršavjeti bez ikakve dijete. Bez obzira na to
što nam je liječnik rekao u pogledu fizičkog uzroka pretjerane debljine,
taj je poremećaj uvijek pokazatelj da nosimo prevelik negativan
emocionalni naboj. Zbog toga dijeta nikada ne donosi željene rezultate.
Ako se pridržavamo dijete, a nismo odlučili osloboditi se emocionalnog
naboja, to je kao da na ugriz morskog psa stavljamo flaster. Mnogo je
načina na koje privremeno možemo prikriti svoj unutarnji nemir
vanjskim umirivanjem ili kontroliranjem vanjskih
očitovanja unutarnje nevolje, međutim, sve dok ne promijenimo uzrok
nikada nećemo moći smireno jesti. Prije ili kasnije pažnja će nam
popustiti i vratit će se kilogrami koje smo nasilno izgubili uz pomoć
dijete. Onog trenutka kad odlučimo integrirati negativan emocionalni
naboj i nešto poduzeti u tom smislu, automatski mršavimo. Debljina
je »posljedica«, a ne »uzrok«. Svaka debela osoba pati od »debelog«
emocionalnog problema koji vapi za pažnjom i razrješenjem.

Nikada ne smijemo zaboraviti da je
smijeh, na kraju krajeva, lijek za kojim svi tragamo, bez obzira na to
jesmo li dovoljno hrabri i mudri da to sami sebi priznamo.

Sto smo prisutniji u životu, to smo privlačniji drugim
ljudima. Osjećaju da imamo ono za čime tragaju, čak i ako nisu svjesni što
je to. Kad susretnu nekoga tko je »veći od života«, ljudi nerijetko opisuju
takvu vrstu privlačnosti. Kažu da ta osoba zrači velikom snagom.
22.Uživamo u samoći. To je prirodna posljedica buđenja svjesnosti
sadašnjeg trenutka.

Uživanje u samoći jasan je znak emocionalne zrelosti.

Iskustvo deja vu također je posljedica svjesnosti
sadašnjeg trenutka. Javlja se kad postanemo svjesni posljedice prije
nego što postanemo svjesni uzroka. Kad postanemo svjesni uzroka,
imamo osjećaj da se događaj već prije dogodio. To je zato što smo
postali svjesni istodobnosti uzroka i posljedice.
25.Okružuje nas obilje. Novac je vanjski odraz unutarnjeg energetskog
toka. Ako u emocionalnom tijelu postoje jake blokade, izvana
se to očituje kao nedostatan protok novca u životu.

Kad probudimo svjesnost sadašnjeg
trenutka, novac nam postaje poput kruha. Stvaramo upravo onoliko
koliko je potrebno za uzdržavanje u bilo kojem trenutku. Ne gomilamo
ga, nego mu dopuštamo da slobodno, ali odgovorno, protječe kroz
nas. Kad bismo, plašeći se gladi, kupili kruha za nekoliko godina,
postao bi pljesniv i beskoristan prije nego što bismo stigli pojesti
dvije štruce. U sadašnjem trenutku novac je protok energije koji se u
našem iskustvu javlja onog trenutka kad nam je potreban ili nekoliko
trenutaka prije, u količini koja nam je tog trenutka potrebna.
Kad postanemo prisutni više nećemo brinuti o protoku novca, jer
znamo da mi sami upravljamo njime.

Energiju najviše tratimo ako je gomilanje novca samo sebi svrha.

Kad se oslobodimo negativnog
emocionalnog naboja, shvaćamo da su te nagomilane stvari pravi
nered. Osjećamo se slobodnima kad ih poklonimo ili bacimo. Tada
osjećamo lakoću Postojanja.

Sto je drama, ako ne nesvjesna želja
za pažnjom?

Ljudi koji, ispunjeni strahom, i dalje žele spavati u
svijesti utemeljenoj na vremenu, tako se ponašaju zato što im je još potreban
odmor. Zbog toga će se postupno odmaknuti iz našeg društva kad odlučimo
probuditi svjesnost sadašnjeg trenutka. Tako im je ugodnije, jer kad bi
ostali izloženi zračenju naše sve jače Prisutnosti, mi bismo im postali
jasno zrcalo njihovih potisnutih emocionalnih problema. Svjesnost
sadašnjeg trenutka ne razmišlja
0 okrivljavanju ili žaljenju i ne raspravlja o nepoštenim životnim
pričama. Zato oni koji nisu spremni prevladati mentalitet žrtve i
pobjednika nestaju iz društva osobe koja kreće prema svjesnosti i
odgovornosti poput pljeve na vjetru.

Najčešće je oslobođena
nametljivih vanjskih obreda, rituala i ceremonija, jer smo svjesni da
se iskustvu Boga možemo približiti samo kroz tišinu i nepomičnost,
kroz spokojstvo našeg tjelesnog hrama. Stoga pažnju usmjeravamo
u vlastitu nutrinu, bez ikakvih vanjskih predstava i glume.

nitko drugi osim nas ne može istinski brinuti o nama, jer bezuvjetnu
ljubav ne možemo »dobiti«, nego najprije moramo naučiti pružati
je sebi i tek smo tada u stanju uistinu je pružati i drugima.

Sve što postoji izraz je I očitovanje prirode.

Priroda nam
se čini nesvjesnom samo dok smo mi sami nesvjesni. Svaka biljka pokraj
koje prođemo i svaki povjetarac koji nam zamrsi kosu svjestan je naše
Prisutnosti. To nam je u početku teško prihvatiti ili shvatiti, jer
smatramo da priroda ne posjeduje ni znanje ni svijest. Vjerujemo da
samo ljudska bića uz nagone posjeduju i inteligenciju. Ponašamo se
kao da je priroda neživa. Mislimo da ptice pjevaju bez ikakva razloga. No,
priroda je isto tako živa i svjesna kao što i mi to možemo biti.

Zar tu onda ima mjesta strahu? Zar ima mjesta tjeskobi? Takvi se osjećaji
raspršuju te izravno ulazimo u viziju koju je za nas osmislio Bog. Živimo
ispunjeni divljenjem prema čudu života. Naučiti živjeti znači naučiti
slušati.

JA JESAM ovdje i sada, budan i živ.
JA JESAM ljudsko biće, ali i mnogo više od toga.
JA JESAM posve prisutan i svjestan duh u tvari.
Kroz moju Prisutnost, Bog te promatra s ljubavlju.
Otrgni se iz čarolije vremena i zapjevaj s nama pjesmu života.

Zbog toga
možemo prepoznati pravog majstora ili duhovnog učitelja: nikada se ne
miješaju u evoluciju drugih ljudi. Nikada. To je zbog toga što su pravi
majstori i duhovni učitelji svjesni da ne smiju oduzeti moć drugoj osobi.
Svrha njihove duše nije miješanje u tuđi život, nego da budu primjer
ljudskih mogućnosti. Njihov primjer je njihovo suosjećanje. Važno je
da shvatimo pouku o stavu nemiješanja:
Ako nekoga podignemo i ponesemo,
onog trenutka kad ga spustimo na tlo
naći će se na posve istom mjestu na kojemu smo ga podigli.
Nitko na ovome svijetu ne treba »pomoć«, jer nepogrešiv zakon
uzroka i posljedice sve smatra jednakima.

Naša sve viša razina svjesnosti omogućuje nam da jasnije zapažamo tegobe
drugih ljudi koji mjesečare ovim svijetom.

Svijet vam se mijenja samo zato što mijenjate svoje
iskustvo toga svijeta.

sve naše nesvjesne i neintegrirane
emocionalne tegobe prenose na našu djecu, ako već nismo razriješili sve svoje
traume iz djetinjstva. Rekao sam mu da naša djeca, sve dok nisu u stanju
integrirati ono čime ih nesvjesno zatrpavamo, ne mogu početi živjeti vlastitim
životom. Rekao sam mu da su sva problematična djeca odrazi problematičnih
roditelja.

želim da u svom srcu budete sigurni kako u Procesu prisutnosti nije riječ o
tome da iscijelite svijet ili drugog čovjeka, nego da imate petlju iscijeliti
vlastito iskustvo ovog svijeta.

Ako pogriješimo i pokušamo
očistiti zrcalo kako bismo se oslobodili neugodnih odraza, samo ćemo
povećati broj
nesretnih obitelji koje već žive na ovoj planeti. No, ako članove svoje
uže obitelji promatramo kao ljude koji nas vole dovoljno da bi odigrali
ulogu naših najiskrenijih odraza, tada možemo postići čudo.

Danas sam blagoslovljen radosnom obitelji, ali ne zato što sam promijenio
nekoga od njih, nego zato što sam promijenio vlastito iskustvo
kroz ono što su mi odražavali. Oni su oduvijek bili savršeni. Samo su
moji opažaji bili zamagljeni.

Ako pogledam svoj svijet i zaključim da je nešto u prošlosti trebalo biti
drukčije ili ako počnem planirati promjene sadašnjeg stanja, tada
mogu biti siguran da živim u prividnom i nemilosrdnom mjestu koje
nazivamo »vremenom«.
Vrijeme je mjesto na kojemu u Sadašnjem trenutku ništa nije
kako treba biti.
No, ako pogledam, svoj svijet i vidim njegovu ljepotu, njegovu savršenu
nesavršenost i punoću života, ako osjećam duboku zahvalnost
što živim u njemu, za svaki trenutak i svaki njegov djelić, tada
mogu biti siguran da sam upravo ovdje i upravo u ovom trenutku.

Poslušaj me, prijatelju i prijateljice moja:
Suprotno od onoga što bi ljudi mogli reći, mi nismo ovdje da donesemo
mir ovom planetu. Takva je pomisao puka zabluda i odvlačenje
pažnje. Ovaj je planet neutralan i stoga je savršena »pozornica« za
svaku dušu koja je voljna razvijati se kroz nauk o odgovornosti. Mi smo
ovdje zato što su nam »smjestili«. Ovdje smo zato što smo tako željeli.
Ova zemaljska škola najveličanstvenija je od svih dvorana sa zrcalima.
Obratite pažnju na to da su zemlja i srce ista riječ, samo su im slova
drukčije raspoređena (heart – earth). Mi smo ovdje i sada kako bismo otkrili da ovdje
i sada mir možemo pronaći samo kad to iskustvo pružimo vlastitom
srcu. Kad sami sebi donesemo mir, zrcalo ovog svijeta uzvraća nam
smijehom. Tada nas mir prožima odasvud.

Redovite vježbe disanja
uistinu jesu naša odgovornost, jer nam utiru siguran, svjesno
utemeljen put u vlastitu nutrinu, gdje možemo mijenjati smjer kretanja.
Vježbe disanja su nam pojas za spašavanje u nemirnim razdobljima,
slamka spasa u nevoljama i kompas u trenucima zbunjenosti.
Mi jesmo i uvijek ćemo biti središte vlastitog iskustva. To se iskustvo
događa zbog toga što smo mi prisutni u njemu. Stoga je naša odgovornost
neprestano biti što prisutniji. Naša je odgovornost održavati mir
u vlastitoj nutrini. Naša je odgovornost dati sebi ono što želimo dobiti.
Naša je odgovornost otvoriti se kako bismo primili ono u čijem davanju
uživamo. Naša je odgovornost zahvalno usmjeravati brod svog života
u samo središte svog izvornog ja. Naša je odgovornost pamtiti vlastitu
nevinost i njegovati spontanu radost i stvaralaštvo. Naša je odgovornost
pružiti sebi bezuvjetnu ljubav. I ponajviše od svega, naša je odgovornost
prisjetiti se da povremeno zastanemo i izrazimo poštovanje prema vječnom,
dragocjenom Sadašnjem trenutku koji nam je darovan i u kojemu
možemo još jednom svjesno i povezano udahnuti. Naša je odgovornost
živjeti.
Kad razmislimo o čitavom tijeku Procesa prisutnosti, počevši
od prvih stranica knjige, zapanjit ćemo se kad shvatimo koliko smo
percepcijskih metoda dobili kako bi nam putovanje lakše proteklo.
Spoznat ćemo da smo jako dobro opremljeni za svjesno usmjeravanje
tog zadivljujućeg putovanja koje nazivamo životom. Kad ponovno
pročitamo čitavu knjigu također ćemo otkriti da bolje razumijemo u
njoj navedene informacije. Već je i to pokazatelj koliko smo se razvili. To
će nas nadahnuti da nastavimo svjesno buditi neograničene, čudesne
mogućnosti naše zajedničke Unutarnje prisutnosti.

Život je ruža, a ruže imaju trnje. To je jedno od najdalekosežnijih i
najmoćnijih učenja koje smo dobili tijekom Procesa prisutnosti. Bog je
promišljeno stvorio ruže da budu simbol i miris svetaca i same ljubavi.
Bog je te prekrasne cvjetove namjerno ukrasio oštrim trnjem kako bi
nas podsjećao na ravnotežu i potaknuo integraciju te da bismo postali
blagi i ispunjeni poštovanjem.
Svi smo već osjetili bol. Svi smo već toliko puta iskusili tešku fizičku,
mentalnu i emocionalnu nelagodu u ovom životu da i svjesno i nesvjesno
težimo stanju vječne radosti. Takvo je stanje Postojanja ovdje moguće
ostvariti, ali ne ako odaberemo stazu s »odredištem« ili stazu isključivosti.
Ako je Bog beskonačan, tada i putovanje prema ostvarenju Boga
mora biti vječno. Ako je Bog stvorio sve, tada sve moramo prihvatiti
kako bismo spoznali Boga.
Stoga, dok putujemo prema postizanju izvorne radosti u ovome
svijetu, ne možemo odbacivati neka iskustva i željeti privući neka
druga. Radost nije ostvarenje beskrajne sreće. U životu nije riječ o
tome. Griješimo ako se želimo neprestano dobro osjećati, ako želimo
da nam je uvijek sve lako ili ako želimo postići potpuno i trenutačno
razrješenje problema u svakom području našeg iskustva života. Život
ima dvije strane i vječan je. Život uvijek obuhvaća sve.

Radost je neminovna posljedica Procesa
prisutnosti. Sve će naše sjemenke isklijati i svaki će cvijet donijeti plod,
samo ako budemo strpljivi.
Važno je podsjetiti se, osobito kad se na putu susretnemo s preprekama,
da je sve u životu izraz Boga, kako god ga mi tumačili u bilo
kojem trenutku. Da bismo uspjeli integrirati svoja iskustva, moramo
ih prihvatiti, a ne im se odupirali. Do svoje urođene svetosti, do svoje
cjelovitosti ne možemo stići isključivanjem bilo kojeg izraza koji zapažamo
na materijalnom, mentalnom, emocionalnom i vibracijskom licu
Boga. To je zapravo »odrastanje«. Možemo odrediti jesmo li prihvatili
stazu odrastanja i izvornosti: moći ćemo se uzdizati ne pretpostavljajući
da pad znači »kraj« i moći ćemo pasti, a da ne pretpostavimo kako se
nikada više nećemo podići. Gore-dolje, dolje-gore. Sve je to ista, radosna
staza koja vodi kroz iskustvo života. Ako se ne vežemo ni uz jednu
suprotnost, tada svijet gledamo Božjim očima. Tada se naše beskonačno,
radosno putovanje pretvara u stvarnost.
Otkrit ćemo da nam je tijekom života jedini istinski dom beskonačni
sadašnji trenutak u kojem već jesmo. Dom nam je naša vječna svjesnost
sadašnjeg trenutka. Kad pokušavamo istinski biti kod kuće u vlastitoj
nutrini i istodobno prebivati u svijetu, to je uistinu značajan pothvat. Ako ne
tražimo drugo utočište, nikada se nećemo razočarati. Postizanje svjesnosti
sadašnjeg trenutka nije odredište, nego beskonačno putovanje. Stoga u
vlastitoj nutrini moramo njegovati beskonačno strpljenje i suosjećanje. Sebi
moramo dati upravo ono što »mislimo« da nam je potrebno za to putovanje.
Sto svjesnijima postajemo, to će nam biti jasnije da se ne moramo
raskrvariti samo zato što ruže imaju trnje, iako se i to ponekad može
dogoditi.

Nikada ne zaboravimo da smo, kad svjesno odlučimo probuditi svjesnost
sadašnjeg trenutka, pravi blagoslov svakome tko uđe u naš život.

Kad svjesno odlučimo biti prisutni s drugima, i oni automatski
kreću stazom koja će ih odvesti do sjećanja na vlastitu dušu. Tako
će se prisjetiti što im Bog znači, a to automatski osvještava iskustvo
svega što se događa.
Da bismo obnovili ravnotežu kvalitete svog života, nisu nam
potrebne kvalifikacije. Da bismo donijeli mir svima koje susretnemo ne
moramo pohađati tečajeve ili se baviti nekim kompliciranim metodama.
Da bismo postali ozbiljni duhovni učitelji ne moramo odijevati bijelu
odjeću i jesti posebnu hranu ili zauzeti tajanstveni stav. Ne moramo
izgovoriti ni jednu jedinu riječ kako bismo otkrili što je za nas istina.
Da bismo otkrili potpuni potencijal svoje bezuvjetne ljubavi ne moramo
se upisati na poseban tečaj. Ne trebaju nam rituali, mantre ili duhovni
darovi kako bismo u potpunosti oslobodili Božju moć.
Ništa ne moramo činiti kako bismo bili prisutni.
Potrebno je samo jedno: odluka da budemo prisutni u vlastitome
Ja. Naša duboko proživljena svjesnost sadašnjeg trenutka posjeduje
sveukupnu moć, slavu i volju svemira. Svjesnost sadašnjeg trenutka
prodire kroz svaki zid koji podižu strah, bijes i tuga. Iscjeljuje sve rane
koje su nanijele neobzirne misli, riječi i djela. Istog trenutka otklanja
nesporazume. Naša smirujuća svjesnost sadašnjeg trenutka je melem
koji ublažava sva iskustva zaražena percepcijskim virusom »vremena«.
Svjesnost sadašnjeg trenutka svima oprašta sve. Pruža utjehu usamljenima
i spokoj umornima. Dom je izgubljenima.
Naša odluka da budemo prisutni u svim svojim životnim iskustvima
drugim ljudima daje snagu da i oni postanu prisutni u svojim iskustvima.
Tada i sami mogu s drugima podijeliti svoju svjesnost sadašnjeg trenutka.
Tako naša svjesnost sadašnjeg trenutka pokreće lančanu reakciju koja
neprestano postaje sve svjetlija. Svjesnost sadašnjeg trenutka vječni je
plamen svijesti koja, kad je jednom prenesemo drugima, beskonačno
zrači. U svemu stvorenom ne postoji moć koja bi je mogla utrnuti kad
svjesno odlučimo probuditi je i podijeliti s drugima.
Ako je dijelimo bezuvjetno, naša prekrasna svjesnost sadašnjeg
trenutka omogućuje Bogu da bude fizički, mentalno i emocionalno
prisutan u našem iskustvu ovog svijeta. Tako se bezuvjetna ljubav
izražava usprkos svim uvjetima. Šireći svjesnost sadašnjeg trenutka,
mi znamo da je Bog Ljubav. Tek smo tada, i ni trenutka prije,
Odgovorni prema daru života.




Post je objavljen 27.03.2012. u 09:44 sati.