Pregled posta

Nova zemlja - Osvješćivanje životne svrhe

Eckhart Tolle
Izdavač: VBZ 2008.
Ocjena: *****

Tek rođeni životni oblici – dječica, psići, mačići, janjad, krhki su, nježni i još se nisu čvrsto utemeljili u materijalnom svijetu. Kroz njih još prosijava bezazlenost, slatkoća i ljepota koje nisu od ovoga svijeta. Oni izazivaju zanos, čak i kod relativno bešćutnih ljudi.
Stoga kad ste budni i kad kontemplirate cvijet, kristal ili pticu ne nadijevajući im u mislima imena, oni postaju prozor kroz koji zavirujete u bezoblično. Postoji unutarnji otvor, koliko god bio uzak, u carstvo duha. Zbog toga su ta tri prosvijetljenja životna oblika odigrala važnu ulogu u evoluciji ljudske svijesti od drevnih vremena. Zato je, primjerice, dragulj u lotosovu cvijetu središnji simbol budizma, a bijela ptica, golubica, u kršćanstvu simbolizira Duh Sveti. Ti simboli utiru put dalekosežnijem pomaku u planetarnoj svijesti koji je suđen ljudskoj vrsti. To je duhovno buđenje čiji sada postajemo svjedoci.

Sama je knjiga po sebi sredstvo preobrazbe izronilo iz nove svijesti koja se tek budi. Ideje i koncepti u knjizi mogu biti važne, ali su tek od drugorazrednog značenja. Samo su znaci pokraj puta koji ukazuju prema buđenju. Dok čitate, u vama se događa pomak.
Promijenit će stanje vaše svijesti, ili će biti besmislena. Probuditi može samo one koji su spremni.
Sa svakom osobom koja se probudi raste snaga kolektivne svijesti, te drugima put postaje lakši.

Kad prepoznate ono nesvjesno u sebi, ono što omogućuje to prepoznavanje jest svijest koja izranja, jest buđenje. Protiv ega se ne možete boriti i pobijediti, kao što se ne možete boriti protiv tame. Dovoljna je svjetlost svjesnosti. A ta ste svjetlost vi.

Strah, pohlepa i žudnja za moći psihološke su piticajne sile skrivene ne samo u pozadini ratova i nasilja među nacijama, plemena, religija i ideologija, nego su istodobno i uzrok neprestanih sukoba u osobnim odnosima. Ti osjećaji izazivaju iskrivljenje vašeg doživljaja drugih ljudi i vas samih. Zbog njih pogrešno tumačite svaku situaciju, oni vas navode na pogrešno djelovanje s ciljem da se oslobodite straha i zadovoljite svoje sve veće potrebe, tu jamu bez dna koju nikada ne možete ispuniti.
No, važno je shvatiti da strah, pohlepa i žudnja za moći nisu nefunkcionalnost o kojoj govoriom, nego je i same te osjećaje stvorila nefunkcionalnost, duboko ukorijenjena kolektivna zabluda skrivena u mislima svakog ljudskog bića.

Dobri ne možete postati ako pokušavate biti dobri, nego tek ako otkrijete dobrotu koja već prebiva u vama i dopustite joj da izroni na površinu. No to se može dogoditi samo ako u vašem stanju svijesti dođe do temeljne promjene.

Učenja koja su pokazivala put za nadrastanje poremećaja ljudskog uma, oslobođenje od kolektivnog ludila, bila su iskrivljena te su i sama postala dijelom ludila.
Pretvarale su se u ideologije, sustave uvjerenja s kojima su se ljudi mogli poistovjetiti, i iskoristiti ih kako bi ojačali svoj lažni osjećaj vlastitoga ja.

Kad se stari način postojanja u svijetu suoči s radikalnom krizom, kad njegovo odnošenje s drugim ljudima i prirodnim carstvom više ne funkcionira, kad njegovu opstanku zaprijete naizgled nepremostivi problemi, pojadinačni životni oblik ili vrsta će umrijeti, izumrijeti ili se evolucijskim skokom uzdići iznad ograničenja svojega stanja.
Velik dio stanovništva Zemlje uskoro će, ako već nije, shvatiti da je čovječanstvo danas suočeno s tegobnim izborom: evoluirati ili umrijeti.

Kakvo li je to samo oslobođenje spoznati da onaj 'glas u glavi' nije moja osobnost. Tko sam onda ja? Onaj tko sve to doživljava. Svijest koja prethodi misli, prostor u kojemu se događaju misao, osjećaj i osjetilna percepcija.

Uopće nismo svjesni svoje povezanosti sa cjelinom, nismo svjesni svoje istinske jednote sa svakim 'drugim', kao i sa samim Izvorom.
Ako ustrojstva ljudskoga uma ostanu nepromijenjena, uvijek ćemo na kraju ponovno stvarati u temelju isti svijet, ista zla, iste poremećaje.

Bez obzira na to jesu li riječi izgovorene i pretvorene u zvukove ili ostaju neizgovorene u obliku misli, one vas mogu gotovo hipnotički začarati. Lako se izgubiti u njima, lako je dopustiti da vas hipnotiziraju tako da implicitno povjerujete da, pridavši nečemu ime, znate što je to. No, istina glasi: vi ne znate što je to. Samo ste tajnu prekrili etiketom. Sve što postoji, ptica, stablo, pa čak i jednostavan kamen, a osobito ljudsko biće, u konačnici je nespoznatljivo, zbog toga što posjeduje nespoznatljive dubine. Mi možemo pojmiti i iskusiti samo površinski sloj stvarnosti, manji nego što je vrh ledene sante, te razmišljati o njemu.
Ne samo što je sve što postoji ispod površinskog izgleda povezano sa svime ostalim, nego je povezano i s Izvorom sveukupnoga života iz kojega je poteklo. Čak vam i kamen, a cvijet ili ptica još lakše, mogu pokazati put koji vodi nazad Bogu, Izvoru, vama samima.

Van Gogh nije rekao: to je samo nekakava stara stolica. Dugo ju je promatrao. Osjetio je njezino Postojanje. Tada je sjeo ispred platna i uzeo kist. Sam stolac mogao je prodati za nekoliko dolara. Slika tog istog stolca danas bi donijela više od 25 milijuna.

Ako svijet ne prekrivate riječima i etiketama, u život će nam se vratiti osjećaj čudesnoga koji smo odavno izgubili kad je čovječanstvo, umjesto da se koristi umom, postalo opsjednuto njime. U vaš se život vraća dubina. Stvari poprimaju novu svježinu. A najveće je čudo doživljaj vlastitoga istinskog ja kao nečega što je postojalo prije bilo koje riječi, misli, etikete i slike. Da bi vam se to dogodilo, morate odvojiti svoj osjećaj vlastite osobnosti, Postojanja, od svih stvari s kojima se pomiješao, odnosno poistovjetio.

Jasno je da se moramo koristiti riječima i mislima. One posjeduju vlastitu ljepotu, ali zar moramo biti njihovi zarobljenici?

Kad se 'moja' igračka razbije ili mi je netko oduzme, javlja se duboka patnja. Ne zbog nekakve bitne vrijednosti te igračke, jer će dijete uskoro izgubiti zanimanje za nju i zamijenit će je drugim igračkama i drugim predmetima, nego zbog pomisli na 'moje'. Igračka postaje dio djetetovog osjećaja vlastite osobnosti, vlastitoga 'ja' koje se razvija.
Sebe pokušavam pronaći u stvarima, ali u tome nikada nemogu u potpunosti uspjeti i na kraju se gubim u njima. To je sudbina ega.

U većini drevnih kultura ljudi su vjerovali da u svemu, čak i u takozvanim neživim predmetima, prebiva živi duh, i u tom su smislu bili bliži istini nego što smo mi danas. Kad živite u svijetu umrtvljenom misaonim apstrakcijama, više ne osjećate životnost svemira. Većina ljudi ne nastanjuje živuću stvarnost, nego misaonu.
No stvari ne možemo uistinu poštovati ako ih koristimo kao sredstvo poboljšanja samih sebe, odnosno, ako kroz njih pokušavamo pronaći sebe. Upravo tako postupa ego.
Kad ne možete osjetiti život koji jeste, svoj ćete život vjerojatno ispuniti stvarima.

Radost postojanja možete osjetiti samo kad se odvojite od misli. Postojanje se mora osjetiti. Ne može se misliti. Ego ne zna za njega, jer se sastoji od misli. Prsten se zapravo nalazio u vašoj glavi kao misao koju ste pogrešno shvaćali kao osjećaj vlastite osobnosti. Mislili ste da se u tome prstenu nalazi vaša osobnost ili dio nje.
To ne znači da nikada ne trebate zaključavati vrata, nego samo da je ponekad otpuštanje stvari daleko moćniji čin nego ako ih branite ii ovisite o njima.
Život će vam pružiti upravo ono iskustvo koje je najkorisnije za evoluciju vaše svijesti. Kako znate da vam je to iskustvo potrebno? Po tome što je to iskustvo ono koje se događa ovoga trenutka.

Mnogi ljudi sve dok se ne nađu na samrtnoj postelji i dok se ne oslobode vanjskih stvari ne shvaćaju da ništa nikada nema nikakve veze s tim tko vi jeste. Na pragu smrti čitava zamisao vlasništva razotkriva se kao apsolutno besmislena. U posljednjim trenucima života ljudi također shvaćaju da je ono za čime su uistinu tragali, njihovo Biće, zapravo uvijek već postojalo dok su oni tijekom čitavog života tražili potpuniji osjećaj vlastitoga ja, samo su ga uvelike zamaglili poistovjećivanjem sa stvarima, što u konačnici znači da su se poistovjećivali s umom.
Blago siromasima u duhu, rekao je Isus, jer je njihovo kraljevstvo nebesko. Što znači 'siromasima u duhu'? znači da nemaju unutarnje prtljage. Nemaju identifikacija. Nisu se poistovjetili sa stvarima, kao ni s bilo kojim mentalnim idejama koje u sebi nose osjećaj ja. A što je 'kraljevstvo nebesko'? jednostavna, ali duboka radost Postojanja koju osjećate kad otpustite identifikacije i tako postanete 'siromasi u duhu'.

Kako se možete osloboditi vezanosti uz stvari? Nemojte ni pokušavati. To nije moguće. Vezanost uz stvari sama otpada kad više ne pokušavate pronaći sebe u njima. U međuvremenu samo budite svjesni svoje vezanosti. Ponekad možda i niste svjesni da ste vezani uz nešto dok to ne izgubite ili dok niste u opasnosti od gubitka. Ako se tada uzrujate ili zabrinete, znači da ste vezani. Ako ste svjesni da ste se poistovjetili s nečim, tada to poistovjećivanje više nije sveobuhvatno. Ja sam svjetlost koja je svjesna da postoji vezanost - to je početak preobrazbe svijesti.

Želje održavaju ego na ćivotu mnogo više nego posjedovanje. Ego želi željeti više nego što želi imati. Zbog toga blijedo zadovoljstvo posjedovanja uvijek zamjenjuje nove želje. To je psihološka potrebaza sve više stvari s kojima se može poistovjetiti. Riječ je o ovisničkoj, a ne izvornoj potrebi.
Oboljeli od bulimije često izazivaju povraćanje da bi mogli nastaviti s jelom. Gladan im je um, a ne tijelo.

Želja pripada ustrojstvu ega, stoga nikakav sadržaj ne može pružiti trajno ispunjavanje sve dok se ne promijeni to mentalno ustrojstvo. Kod ega tinejdžera koji se tek razvija može se otkriti snažna želja koja nema konkretnog objekta, a neki od tinejdžera su u trajnom tsanju negativnosti i nezadovoljstva.
Tjelesne potrebe za hranom, vodom, skloništem, odjećom i osnovnom udobnošću lako bi se mogle ispuniti za sva ljudska bića na planetu, kad ne bi postojala neravnoteža resursa, stvorena luđačkom i grabežljivom potrebom za što više stvari, pohlepom ega. Svoj kolektivni izraz ta pohlepa pronalazi u gospodarskim ustrojstvima ovoga svijeta, kao što su goleme korporacije, koje su zapravo egoistična bića koja se natječu jedna s drugima. Profit je njihov jedini, slijepi cilj. Taj cilj ostvaruju apsolutnom bezobzirnošću. Za njih priroda, životinje, ljudi pa čak i vlastiti zaposlenici nisu ništa više nego brojke na završnim računima, beživotni objekti koje treba iskoristiti, a onda odbaciti.

Kakvi god bili, ružni ili lijepi, ljudi iz svojega tijela crpe značajan dio svojega identiteta, bio on negativan ili pozitivan. Preciznije govoreći, svoj identitet crpe iz misli o sebi koje su pogrešno povezali s mentalnom slikom ili idejom svojega tijela, a ono je na kraju krajeva, tek tjelesni oblik koji dijeli sudbinu svih oblika: prolaznost i propadanje.

Ego je uvijek poistovjećen s oblikom koji traga za sobom i stoga se možete uvijek izgubiti u nekom obliku. Oblici nisu samo materijalni predmeti i fizička tijela. Od vanjskih oblika, stvari i tijela, temeljniji su misaoni oblici koji se neprestano pojavljuju u polju svijesti. Riječ je o formacijama energije, suptilnijim i rjeđim od tjelesne tvari, ali to su ipak oblici. Ono što smatrate glasom u glavi koji nikada ne prestaje govoriti, zapravo je bujica neprestanog i kompulzivnog razmišljanja. Kad vam svaka misao potpuno privuče pažnju, kad se u velikoj mjeri identificirate s glasom u glavi i emocijama koje ga prate, tada se izgubite u svakoj misli i svakoj emociji, tada ste se potpuno poistovjetili s oblikom i stoga ste u vlasti ega. Ego je nakupina misaonih oblika koji se ponavljaju te uvjetovanih mentalno-emocionalnih obrazaca koje ste obdarili osjećajem vlastitoga ja, vlastite osobnosti. Ego se pojavljuje kad se vaš osjećaj Postojanja 'Ja Jesam', koji je bezoblična svijest, pomiješa s oblikom. To je značenje poistovjećivanja. Tada zaboravlajte Postojanje i to je prvobitna pogreška, privid apsolutne odvojenosti koji stvarnost pretvara u noćnu moru.

Svijest koja kaže 'ja jesam' nije svijest koja misli. Što li je Sartre time htio reći? Kad ste svjesni da razmišljate, ta svijest nije dio procesa razmišljanja, nego posve drukčija dimenzija svijesti. Upravo ta svijest kaže 'ja jesam'. Kad u vama ne bi postojalo ništa osim misli, ne biste ni znali da razmišljate. Bili biste poput spavača koji ne zna da sanja, potpuno poistovjećeni sa svakom mišlju, kaošto je sanja poistovjećen sa svakom slikom sna. Mnogi ljudi i danas još žive na taj način, poput mjesečara, zarobljeni u starom i nefunkcionalnom misaonom sklopu koji neprestano iznova stvara istu stvarnost sličnu noćnoj mori. Kad znate da sanjate, tada ste budni u snu. Zakoračili ste u drugu dimenziju svijesti.

Sv.Pavle spominjao je 'mir Božji koji nadilazi svaki razum'. Uistinu je riječ o miru koji naizgled nije objašnjiv, a ljudi koji su ga iskusili pitali su se: Kako mogu biti toliko smiren usprkos ovome?

Kad se oblici oko vas raspadnu ili vam se približi smrt, vaš se osjećaj Postojanja, osjećaj onoga Ja jesam, oslobađa svoje vezanosti uz oblik: duh se oslobađa zatvora materije. Svoj istinski identitet spoznajete kao nešto bezoblično, kao sveobuhvatnu Prisutnost, Postojanje koje prethodi svim oblicima i svim identifikacijama. Svoj istinski identitet prepoznajete kao samu svjesnost, a ne kao ono sa čime se svjesnost poizstovjećivala. To je mir Božji. Krajnja istina o tome tko jeste nije u riječima ja sam ovo ili ono, nego Ja jesam.

Kad god čovjek iskusi tragičan gubitak, on se ili odupire ili predaje. Neki ljudi postaju ogorčeni i duboko povrijeđeni, drugi postaju suosjećajni i mudri, ispunjeni ljubavlju. Prefavanje je unutarnje prihvaćanje onoga što se dogodilo. Takvi su ljudi otvoreni životu. Otpor je unutarnji grč, otvrdnjavanje ljuske ega. Takvi se ljudi zatvaraju. Što god poduzeli u stanju unutarnjeg otpora (koji bismo mogli smatrati negativnošću), to stvara još veći vanjski otpor i tada svemir nije na vašoj strani, niti vam život ide na ruku.

Ako ništa ne možete poduzeti, mirujete u spokojstvu i unutarnjoj nepokretnosti koje prate predavanje. Mirujete u Bogu.

Iako je zamjeranje često emocija koja prati prigovaranje, prigovaranjemože pratiti i snažnija emocija, kao što je bijes ili neki drugi oblik uznemirenosti. U takvom slučaju prigovaranje dobiva jači energetski naboj. Pretvara se u reaktivnost, još jedan od načina na koji se ego jača. Mnogo je ljudi koji uvijek samo čekaju čemu bi još mogli prigovoriti, zbog čega bi mogli osjetiti ljutnju ili uznemirenost, i nikada ne moraju dugo čekati na to.
Kad reagiraju protiv nečga, tada potvrđuju i jačaju osjećaj vlastite osobnosti.
Jedna jedina snažna ljutnja dovoljna je da negativno utječe na velika područja vašeg života i zadrži vas u vlasti ega.

Prošlost ne posjeduje moć kojom bi vas spriječila da sada budete prisutni. Tu moć posjeduje samo vaša ljutnja. A što je ona? Teret starih misli i emocija.

Da biste vi bili u pravu, netko drugi mora griješiti, i stoga ego voli dokazivati da su drugi pogriješili kako bi on mogao biti u pravu. Drugim riječima, morate pokazati da drugi griješe kako biste dobili jači osječaj onoga tko jeste. Prigovaranje i reaktivnošću to pokazujete i da je riječ o osobi i kad je riječ o situaciji.

Istina se ne može odvojiti od onoga tko jeste. Vi jeste istina. Ako za istinom tragate negdje drugdje, svaki put ćete se prevariti. Istina je samo Postojanje koje jeste. Isus nam je to pokušao prenijeti govoreći: Ja sam put, istina i život. Te Isusove riječi ubrajaju se mešu najmoćnije i najizravnije pokazatelje Istine, ako ih pravilno shavtimo. No ako se pogrešno protumače, postaju golema prepreka. Isus govori o najskrivenijem Ja Jesam, istinskom identitetu svakog muškarca i ćene, zapravo svakog životnog oblika.

Ljubi i čini što želiš – rekao je sveti Augustin. Nema ariječi koje bi se mogle mnogo više približiti Istini od ovih.

U nekim slučajevima možda morate sebe ili nekoga drugoga od drugih ljudi, ali pripazite da to ne biste pretvorili u misiju 'uništavanja zla', jer postoji mogućnost da se pretovrite upravo u ono protiv čega se borite. Ako se borite protiv nesvjesnog i sami ćete postati nesvjesni.

Danas se mnogi stručnjaci slažu da je sveobuhvatna i nerazumna upotreba antibiotika stvorila vremensku bombu i da će nizovi bakterija otpornih na antibiotike, takozvane superbakterije, po svoj prilici izazvati ponovnu pojavu istih bolesti, a možda i epidemija.

Više nećete morati poticati dramu koja je dio svih egoističnih odnosa. Kako je potičete? Reaktivnošću. Ego se time hrani.
Da biste se solobodili ega, samo ga trebate biti svjesni, budući da svjesnost i ego ne mogu živjeti zajedno. Svijest je moć skrivena u sadašnjem trenutku. Zbog toga je zovemo i Prisutnost. Konačna je svrha ljudskoga postojanja, odnosno, vaša svrha, unijeti tu moć u ovaj svijet. Zbog toga oslobođenje od ega ne možete smatrati ciljem koji ćete ostvariti u nekom trenutku budućnosti. Ega vas može osloboditi samo Prisutnost, a prisutni možete biti samo Sada, ne jučer ili sutra. Samo Prisutnost može raščlaniti prošlost u vama i tako preobraziti vaše stanje svijesti.
Što je duhovan spoznaja? Vjerovanje da ste duh? Ne, to je misao.

Ne zaboravite: onoga trenutka kad postanete svjesni ega u sebi, shvaćate da ste vi ta tek probuđena svijest s onu stranu ega, ono dublje Ja. Prepoznavanje lanog odmah dovodi do buđenja stvarnog.

U pozadini svake negativne slike o sebi skriva se žudnja da budemo najbolji ili bolji od drugih. U pozadini samopouzdanog osjećaja nadmoći i trajne potrebe za njom skriva se nesvjestan strah od manje vrijednosti.

Hipi pokret koji je otpočeo na zapadnoj obali SAD 60-ih godina 20.stoljeća, a nakon toga se proširio zapadnim svijetom, nastao je zbog toga što su mnogi mladi ljudi odbacili društvene arhetipove, uloge, unaprijed uspostavljene obrasce ponašanja, kao i društvene i gospodarske strukture utemeljene na egu. Odbijali su igrati uloge koje su im željeli nametnuti njihovi roditelji i i društvo. Načajno je što se taj pokret podudara s užasima vijetnamskog rata, u kojemu je poginulo više od 57.000 mladih Amerikanaca i 3 milijuna Vijetnamaca te kroz koji se svima razotrkila poremećenost sustava i misaonog slopa na kojemu je utemeljen. Dok je 50-ih godina većina Amerikanaca još bila krajnje konformistička po svojim razmišljanjima i ponašanju, 60-ih godina milijuni su ljudi počeli povlačiti svoju poizstovjećenost s kolektivnim idejnim identitetom zbog toga što je ludilo kolektivnog postalo posve očigledno. Hipi pokret predstavljao je ublažavanje dotad krutih struktura ega u psihi ljudi. Sam pokret je degenerirao i okončao, ali je za sobom ostavio otvorena vrata, i to ne samo kod onih koji su bili njegov dio. Taj je pokret drevnoj istočnjačkoj mudrosti i duhovnosti omogućio da osvoji Zapad i odigra ključnu ulogu u buđenju globalne svijesti.

Kad se tuga sakriva iza nasmijane vanjštine i blistavih bijelih zubi, kad ljudi niječu, ponekad čak i sami sebi, da osjećaju duboku tugu, uobičajeno se javljaju depresija, slom živaca i pretjerane reakcije.

Suočavanje sa činjenicama uvijek nam daje snagu.
Umjesto da se poistovjećujete sa svojim mislima i emociama, poistovjetite se sa sviješću koja je u njihovoj pozadini.
Ne tražite sreću. Ako je tražite, nećete je naći, jer je traženje suprotnost sreći. Sreća uvijek vješto izmiče, ali slobodu od nesreće možete postići ovoga trenutak suočavajući se sa stvarnošću, umjesto da o njoj izmišljate priče. Nesreća prikriva vaše prirodno stanje dobrobiti i unutarnjeg spokojstva, izvora istinske sreće.

Ako imate malu djecu, pružite im pomoć, vodstvo i zaštitu najbolje što možete, ali još je važnije da im date prostora – prostora da budu. Oni u ovaj svijet dolaze kroz vas, ali nisu 'vaši'. Uvjerenje ja znam što je najbolje za tebe može biti točno dok su djeca sasvim malena, ali što su starija, to je manje istinito. Što više očekivanja gajite o tome kako bi se njihov život trebao razvijati, to ste više u svom umu, umjesto da budete prisutni za njih. Dakako, radit će greške i iskust će neki oblik patnje, kao i sva ljudska bića. Zapravo, možda će to biti greške samo s vašeg gledišta. Ono što je za vas pogreška možda je upravo ono što vaše dijete treba napraviti ili doživjeti. Pružite im što više pomoći i vodstva, ali shvatite da im povremeno morate dopustiti da griješe, osobito kad se počnu primicati odrasloj dobi. Katkad im morate dopustiti i da pate. Patnja se može pojaviti kao grom iz vedra neba ili kao posljedica njihovih pogreški.
Zar ne bi bilo lijepo kad biste ih mogli poštedjeti svih patnji? Ne, ne bi. Tada se ne bi razvili kao ljudska bića i ostali bi plitki te bi se poistovjećivali s vanjskim oblikom stvari.

Svrha patnje je plemenita: evolucija svijesti i sagorijevanje ega. Muškarac na križu arhetipska je slika. Simbolizira svakog muškarca i svaku ženu. Sve dok se opirete patnji, proces je spor zbog toga što otpor jača ego. No, kad prihvatite patnju, proces se ubrzava zbog činjenice da patite svjesno. Patnju moćete prihvatiti za sebe, a možete je prihvatiti i za drugoga, kao što su vaše dijete ili roditelji. U samoj svjesnoj patnji već dolazi do preobrazbe. Oganj patnje postaje svjetlost svijesti.
Istina je da patnju morate prihvatiti prije nego što je prerastete.

Ego ništa ne zna o postojanju, ali vjeruje da će vas djelovanje u konačnici spasiti. Ako ste u vlasti ega, vjerujete da ćete djelovanjem naposljetku prikupiti dovolno 'djela' kako biste se osjećali potpuni u nekom budućem trenutku. Neće biti tako. Samo ćete se izgubiti u djelovanju. Čitava civilizacija gubi sebe u djelovanju koje nije ukorijenjeno u Postojanju, i tako postaje uzaludno.
Kako u okviru obitelji zaokupljene raznim poslovima Postojanje uvesti u odnos sa svojim djetetom? Najvažnije je djetetu pokloniti pažnju.

Dok promatrate svoje dijete, slušate ga, dodirujete ili mu u nečemu pomažete, budni ste, smireni, potpuno prisutni i ne želite ništa drugo osim onoga što se toga trenutka događa. Na taj način stvarate prostor za Postojanje. U tome trenutku, ako ste prisutni, niste otac ili majka. Tada ste budnost, smirenost, Prisutnost koja sluša, gleda, dodiruje, pa čak i govori. Vi ste Postojanje na temelju djelovanja.

Vi ste ljudsko biće. Što to znači? Ovladavanje životom ne odnosi se na pitanje kontrole, nego na otkrivanje ravnoteže između čovjeka i Postojanja. Majka, otac, suprug, supraga, mlad, star, sveone uloge koje igrate, sve funkcije koje ispunjavate, što god radite, sve to pripada ljudskoj dimenziji. Ima svoje mjesto i to treba poštovati, ali samo po sebi nije dovoljno za ispunjen, istinski smislen odnos ili život. Sama ljudskost nikada nije dovoljna, koliko god vi nastojali i što god postigli. Postoji i Postojanje. Otrkiva seu nepomičnoj, dunoj prisutnosti same Svijesti, Svijesti koja ste zapravo vi. Ljudskost je oblik. Postojanje je bezoblično. Ljudskost i Postojanje nisu odvojeni, nego se međusobno isprepliću.
Na razini ljudskosti vi ste nedvojbeno nadmoći svome djetetu. Veći ste, snažniji, više znate, više toga možete napraviti. Ako poznajete samo tu dimenziju, osjećate se moćnijima, barem nesvjesno. Zbog toga u djetetu barem nesvjesno izazivate osjećaj manje vrijednosti. Između vas i vašeg djeteta ne postoji ravnopravnost, jer u vašem odnosu postoji samo oblik, a u obliku vi dakako niste ravnopravni. Možete voljeti svoje dijete, ali je vaša ljubav samo ljudska, a to znači uvjetovana, posesivna, povremena. Ravnopravni ste samo s onu stranu oblika, u Postojanju, i tek kad u sebi otkrijete bezobličnu dimenziju, u vašem odnosu s djetetom može se pojaviti istinska ljubav. Prisutnost koja vi jeste, bezvremeno Ja Jesam, prepoznajete sebe u drugome, a drugo se, u ovome slučaju dijete, osjeća voljenim, odnosno, osjeća da ste ga prepoznali.
Voljeti znači prepoznati sebe u drugome. Tada se 'drugost' drugoga razotkriva kao privid koji pripada isključivo ljudskome carstvu, carstvu oblika. Čežnja za ljubavlju koja prebiva u svkome djetetu čežnja je za prepoznavanjem, ne na razini oblika, nego na razini Postojanja. Ako ljudi šotšuju samo ljudsku dimenziju svojega djeteta, zanemarujući Postojanje, dijete će osjećati da je njihov odnos neispunjen, da mu nedostaje nešto apsolutno presudno te će se u njemu gomilati patnja, a ponekad i nesvjesno zamjeranje roditeljima. Zašto me ne mogu prepoznati, čini se da govore patnja ili zamjeranje.
Kad vas druga osoba prepozna, to prepoznavanje kroz vas dvoje potpunije unosi dimenziju Postojanja u ovaj svijet. To je ljubav koja donosi spasenje. O prepoznavanju sam govorio u odnosu s djecom, ali se ono, dakako jednako može primijeniti na sve odnose.
Kaže se da je Bog ljubav, ali to nije apsolutno točno. Bog je Istinska ljubav u bezbrojnim oblicima života i onkraj njih. Ljubav podrazumijeva dvojnost: ljubavnik i voljeni, subjekt i objekt, stoga je ljubav prepoznavanje jednote u svijetu dvojnosti. Ona je rođenje Boga u svijetu oblika. Zbog ljubavi svijet postaje manje svjetovan, manje gust, otvoreniji božanskoj dimenziji i svjetlosti same svijesti.

Kad ne igrate uloge, to znači da u onome što radite nema ja (ega). Ne postoje skriveni motivi, kao što je pokušaj da zaštitite ili ojačate sebe. Zbog toga vaši postupci posjeduju daleko veću moć. Potpuno ste usredotočeni na situaciju. Stapate se s njome. Ne pokušavate biti 'netko'. Najmoćniji ste i najdjelotvorniji kad ste potpuno ono što jeste. No, ne pokušavajte biti to što jeste. To je također uloga. Naziva se 'prirodno, spontano ja'. Čim nastojite biti bilo što, igrate ulogu. Savjet 'samo budi takav kakav jesi' je dobar, ali moće navesti na pogrešne zaključke. Upleće se um i pita: Da vidimo. Kako mogu biti kakav jesam? Tada um stvara svojevrsnu strategiju pod nazivom 'kako biti ja'. Još jedna uloga. Kako biti to što jesam? To je zapravo pogrešno ja. Podrazumijeva da nešto morate napraviti da biste bili to što jeste. No tome ovdje nema mjesta, jer vi već jeste vi. Samo prestanite dodavati nepotreban teret onome što već jeste. Ali, ja ne znam tko sam. Ne znam što to znači biti kakav jesam. Ako se možete potpuno pomiriti s time da ne znate tko ste, tada je ono što preostaje ono što jeste – Postojanje u temelju ljudskosti, polje čistog potencijala, a ne nešto što je već definirano.
Prestanite definirati svoju osobnost, bilo sebi, bilo drugima. Nećete umrijeti. Oživjet ćete. I ne brinite se o tome kako vas drugi definiraju. Kad definiraju vas, ograničavaju sebe, pa to je njihov problem. Kad stupate u odnose s ljudima, nemojte prije svega nastupati kao funkcija ili uloga, nego kao polje čiste Prisutnosti.

Ego ne može razlikovati situaciju, vlastito tumačenje situacije i reakciju na nju. Mogli biste reći: Kakav užasan dan, ne shvaćajući da hladnoća, vjetar i kiša ili kakvog god drugo stanje na koje reagirate nisu užasni. Takvi su kakvi jesu. Užasna je vaša reakcija, vaš unutarnji otpor prema vanjskom stanju, kao i emocije izazvane otporom. Prema Shakespearovim riječima: Ne postoji ništa ni dobro ni loše, nego od razmišljanja postaje takvo. Štoviše, ego patnju ili negativnost nerijetko pogrešno doživljava kao zadovoljstvo, jer do određene granice, zahvaljujući njima, postaje jači.

Inteligencija zapaža širu cjelinu u kojoj su sve stvari međusobno povezane. Lukavost potiču vlastiti interesi i iznimno je kratkovidna. Većina političara i poslovnih ljudi su lukavi. Jako ih je malo inteligentnih. Sv eono što postignete lukavošću kratkotrajno je i na kraju se uvijek pokaže da dovodi do poraza. Lukavost razdvaja, a inteligencija spaja.

Kako sada postati smiren? Pomirivši se sa sadašnjim trenutkom. Sadašnji trenutak polje je na kojemu se odigrava igra života. Tajna umijeća življenja, tajnu sveukupnog uspjeha i sreće prenose tri riječi: Jedno sa Životom. Ako ste jedno sa životom, tada ste i jedno sa Sadašnjim trenutkom. Tada spoznajete da ne živite vi svoj život, nego život živi vas. Život je plesač, a vi ste ples.

Jednoga ću se dana osloboditi ega. Tko to govori? Ego. Oslobođenje od ega zapravo nije neki velik posao, nego posve sitan. Potrebno je samo da budete svjesni svojih misli i osjećaja dok se pojavljuju.

Što je ego u vama snažniji, to je veća vjerojatnost da su prema vašem shvaćanju drugi ljudi glavni izvor problema u vašem životu. Također je više vjerojatno da ćete drugima otežavati život. No, dakako, to nećete biti u stanju uvidjeti. Uvijek su to drugi koji naizgled otežavaju život vama.

U zenu kažu: ne traži istinu, samo prestani njegovati mišljenja. Što to znači? Oslobodite se poistovjećenosti s umom. Tada samo od sebe izranja ono što jeste onkraj uma.

Ljudi i ne znajući potkopavaju vlastiti rad kad drugima ne pružaju pomoć ili informacije ili kad pokušavaju potkopati druge da ne bi postali uspješniji ili dobili veće priznanje od 'mene'. Ego ne poznaje suradnju, osim kad ima skrivene motive. Ego ne zna da stvari teku lagnije i da se sve lakše odvija što više uključujete druge. Kad drugima malo ili nimalo pomažete ili im podmećete prepreke, svemir u obliku ljudi i okolnosti malo ili nimalo pomaže vama, jer ste se odvojili od cjeline. Nesvjestan, ključni osjećaj 'nedovoljnosti' navodi ego da reagira na tuđi uspjeh kao da je taj uspjeh nešto oduzeo 'meni'. Ego ne zna da, zamjerajući drugima na uspjehu, sami smanjujee vlastite šanse za uspjeh. Da biste privukli uspjeh, morate mu se radovati gdje god ga uočite.

Vi u strogom smislu riječi uopće ne razmišljate: razmišljanje vam se događa. Izjava 'ja mislim' podrazumijeva volju.
Glas u glavi ima vlastiti život. Većina ljudi prepuštena je na milost i nemilost tome glasu. Njima vladaju misli i um. Budući da je um uvjetovan prošlošću, prisiljeni ste uvijek iznova ponavljati prošlost.
Istočnjački termina za taj proces je karma. Kad ste poistovjećeni s tim glasom, vi toga dakako niste svjesni. Kad biste bili svjesni, više ne biste bili u njegovoj vlasti, jer ste u njegovoj vlasti samo dok taj glas smatrate vlastitom osobnošću, odnosno kad se pretvorite u njega.

Nijedna situacija i nijedan događaj zapravo nikada ne završavaju. Um i njegova tvorevina 'ja i moja priča', neprestano ih obnavljaju.
Mi smo vrsta koja je izgubila svoj put. Sve što postoji u prirodi, svaki cvijet ili stablo, svaka životinja, prenijeli bi nam važne pouke samo kad bismo zastali, pogledali i poslušali. Pouka patka glasi: zamahni krlima, što može prevesti kao 'okončaj priču' i vrati se u jedino mjesto moći: sadašnji trenutak.

Većina ljudi nosi težak teret nepotrebne prtljage, i mentalne i emocionalne, kroz čitav svoj život. Takvi ljudi sebe ograničavaju zamjerkama, žaljenjem, neprijateljstvom i osjećajem krivnje. Emocionalno razmišljanje preobrazilo se u njihovu osobnost, stoga se čvrsto drže starih emocija jer im one jačaju identitet.

Ostaci bola zaostali iza svake snažne negativne emocije s kojom se niste u potpunosti suočili, koju niste prihvatili, a tada je otpustili, udružuju se i oblikuju energetsko polje koje proćima svaku stanicu vašeg tijela. Ne sastoji se samo od bola iz djetinjstva, nego i od bolnih emocija koje su se pojavljivale poslije, u pubertetu i tijekom života odrasle osobe, a većinu ih je stvorio glas ega. Kad vam je lažan osjećaj vlastite osobnosti temelj života, emocionalna bol neizbježna je prijateljica.
To energetsko polje starih, ali itekako živih emocija, koje prožima gotovo svako ljudsko biće jest tijelo boli.
Kolektivno tijelo boli vjerojatno je utisnuto u DNK svakog čovjeka, iako još nismo otkrili gdje se nalazi.

Dok neki ostaju zarobljeni u svom teškom tijelu boli, mnogi drugi dosegnu točku kad više ne mogu podnositi svoju nevolju i stoga jača njihova motivacija da se probude.
Zašto je ispaćeno Kristovo tijelo, lica iskrivljenog u agoniji, skrvlju koja teče iz bezbrojnih rana, tako značajna slika u kolektivnoj svijesti čovječanstva? Milijuni ljudi, osobito tijekom srednjeg vijeka, ne bi se tako duboko povezali s tom slikom kao što su se povezali da nešto u njima nije odgovorilo na nju, da je nesvjesno nisu prepoznali kao vanjski prikaz vlastite unutarnje stvarnosti, tijela boli. Još nisu bili dovoljno svjesni da tu sliku prepoznaju izravno u sebi, ali to je bio početak buđenja njihove svijesti. Krista moćemo sagledati kao arhetipsko ljudsko biće, koje utjelovljuje i patnju i mogućnost transcedencije.

Tijelo boli kao hranu može iskoristiti svako emocionalno bolno iskustvo. Zbog toga uživa u negativnom razmišljanju, kao i u tegovnim odnosima. Tijelo boli ovisno je o nesreći.
Da biste tijelo boli prepoznali u sebi, potrebna vam je viša svijest nego da ga prepoznate u drugima. Kad vas jednom prevlada nesreća, ne samo što je ne želite okončati, nego želite i druge učiniti podjednako nesretnima kako biste se hranili njihovim negativnim emocionalnim reakcijama.

Ako živite sami ili ste u tome trenutku sami, tijelo boli hranit će se vašim mislima. Iznenada vam misli postaju negativne. Najvjerojatnije niste bili svjesni da vam je neposredno prije negativnih misli um preplavio val emocija poput mračnog i teškog raspoloženja, poput tjeskobe ili divljega bijesa. Sve su misli energija, a tijelo boli se sada hrani energijom vaših misli. No ne može se hraniti bilo kojom mišlju. Ne morate biti osobito osjetljivi da zamijetite kako pozitivna misao ostavlja potpuno drugačiji dojam od negativne. Energija je ista, ali vibrira drukčijom frekvencijom. Tijelo boli ne može obraditi sretnu, pozitivnu misao. Može se hraniti samo negativnim mislima, jer su samo takve misli usklađene s njegovim vlastitim energetskim poljem.

Misli se sastoje od iste energije koja vibrira na višim frekvencijama od materije, i zbog toga ih ne možemo vidjeti ili dodirnuti. Misli imaju vlastiti opseg frekvencija, tako da su negativne misli na donjem kraju ljestvice, a pozitivne na gornjem.

Glas u glavi pričat će tužne, tjeskobne priče o vama i vašem životu, o drugim ljudima, prošlosti, budućnosti ili zamišljenim događajima. Taj će glas okrivljavati, optuživati, žaliti se i zamišljati. A vi ste potpuno poistovjećeni sa svime što govori i vjerujete svim njegovim iskrivljenim mislima. U tome trenutku započinje ovisnost o nesreći.
Nije toliko riječ o tome da ne možete zaustaviti slijed negativnih misli, nego da to ne želite, i to zbog toga što u tom trenutku tijelo boli živi kroz vas i pretvara se da je vaša osobnost. Bol mu predstavlja zadovoljstvo. Tijelo boli pohlepno guta svaku negativnu misao. Zapravo, uobičajeni glas u vašoj glavi sada se pretvorio u glas tijela boli. Ono je preuzelo unutarnji dijalog. Iizmeđu tijela boli i vašeg razmišljanja uspostavlja se začarani krug. Svaka misao hrani tijelo boli, a zauzvrat tijelo boli stvara sve više misli. U jednom trenutku, nakon nekoliko sati ili nekoliko dana, tijelo boli je obnovilo snag ei vraća se u neaktivnu fazu, ostavljajući za sobom opustošeni organizam i tijelo mnogo osjetljivije na bolesti. Ako vam to nalikuje duševnom nametniku, u pravu ste. Upravo to i jest.

Za malo dijete je gotovo nepodnošljivo bolno gledati emocionalno nasilje tijela boli svojih roditelja, a ipak je to sudbina milijuna djece diljem svijeta, noćna mora njihova svakodnevnog života. To je jedan od najvažnijih načina na koji se tijelo boli prenosi na sljedeće naraštaje.

Gotovo svaka žena sudjeluje u kolektivnom ženskom tijelu boli, koje se aktivira osobito neposredno prije početka mjesečnice. U to su vrijeme mnoge žene preplavljene snažnim negativnim emocijama.
Potiskivanje ženskog načela, osobito tijekom proteklih dvije tisuće godina, omogućilo je egu da osvoji apsolutnu nadmoć u kolektivnoj ljudskoj psihi. Iako i žene, dakako, imaju ego, on se sam po sebi može lakše ukorijeniti i izrasti u muškom, nego u ženskom obliku. Do toga dolazi zato što se žene s umom poistovjećuju manje od muškaraca. Više su u dodiru s unutarnjim tijelom i inteligencijom organizma, iz koje izviru intuitivne sposobnosti. Ženski oblik života manje je kruto zatvoren od muškog, otvoreniji je i osjetljiviji prema drugim životnim oblicima te bolje usklađen s prirodnim svijetom.

Nitko ne zna točan broj, jer nisu vođene bilješke, ali se čini sigurnim da je tijekom tristo godina 'sveta inkvizicija', instuticija koju je utemeljila Rimokatolička crkva za potiskivanje krivovjerja, mučila i usmrtila između 3 i pet milijuna žena. Ta pojava može stajati rame uz rame s holokaustom kao jedno od najmračnijih poglavlja u ljudskoj povijesti. Bilo je dovoljno da žena pokaže ljubav prema životinjama, prema osamljeničkim šetnjama poljima i šumama ili da skuplja ljekovite biljke pa da je proglase vješticom muče i spale na lomači. Sveto žensko načeko proglašeno je demonskim i čitava jedna dimenzija većim je dilom nestala iz ljudskog iskustva. I druge su kulture i religije, kao judaizam, islam pa čak i budizam, pitiskivale žensku dimenziju, iako na nešto manje nasilan način. Položaj žene sveden je na rađanje djece i žena je postala vlasništvo muškarca. Svijetom su počeli vladati muškarci koji su poricali ženstvenost čak i u sebi te je svijet potpuno izgubio ravnotežu. Ostatak povijesti ili bolje rečeno povijest bolesti naše povijesti jest ludilo.
Tko je bio odgovoran za strah od ženskog načela koji bi se mogao opisati jedino kao akutna kolektivna paranoja? Mogli bismo reći: dakako, muškarci su bili odgovorni. No, zašto su onda u mnogim drevnim pretkršćanskim civilizacijama, kao što su sumerska, egipatska i keltska žene bile poštovane i nitko se nije plašio ženskog načela, nego su ga čak poštovali? Što je nenadano navelo muškarce da osjete kako ih žena ugrožava? Njihov ego koji se razvijao. Znao je da bi potpunu vlast na našem planetu mogao preuzeti samo kroz muški oblik, a da bi u tome uspio morao je oduzeti moć ženama.

Na ovom planetu postoji samo jedno što nanosi zlo, a to je nesvjesno stanje čovjeka. Ta spoznaja predstavlja istinsko opraštanje. Oprostite li, vaš identitet žrtve se rastvara i izranja vaša istinska moć – moć Prisutnosti. Umjesto da okrivljujete tamu, obasjajte je svjetlošću.

Neki su ljudi posve svjesni vaše energije kad vas prvi put ugledaju, čak i prije nego što progovorite. No, malo kasnije riječi zavladaju odnosom, a s riječima se pojavljuju i uloge koje igra većina ljudi. Pažnja se tada prebacuje na carstvo uma i sposobnost osjećanja energetskog polja druge osobe uvelike se smanjuje. Bez obzira na to, još se osjeća na nesvjesnoj razini.

Ljudskim bićima je suđeno evoluirati u svjesna bića, a oni koji u tome ne uspiju, morat će podnijeti posljedice vlastitog nesvjesnog stanja. Oni nisu u skladu s evolucijskim impulsom svemira.

Ako više nemožete podnijeti beskonačni ciklus patnje, počinjete se buditi. Stoga i tijelo boli ima svoje neophodno mjesto u široj slici.

Emocija sama po sebi nije emocija. Samo emocija uz nesretnu priču vodi do nesreće.

Promatranje roditeljske sulude drame uzrokuje gotovo nepodnošljivu emocionalnu patnju, stoga često ta osjetljiva cjeca odrastu s teškim tijelom boli.
Dok dijete ima napad tijela boli, nemožete napraviti bogzna što, osim što trebate ostati prisutni kako vas ne bi uvuklo u emocionalnu reakciju. Dječje tijelo boli samo će se hraniti time.
Neko vrijeme nakon povlačenja tijela boli ili možda sljedećeg dana možete razgovarati s djetetom o onome što se dogodilo.
Sljedeći put kad tijelo boli prevlada dijete, mogli biste reći: Vratilo se, zar ne, govoreći o tome, koristite se riječima kojima se koristi dijete. Usmjeravajte pažnju djeteta na osjećaj koji izaziva tijelo boli. Budite zaintresirani ili znatiželjni, ali nemojte kritizirati i osuđivati.
Malo je vjerojatno da će to zaustaviti tijelo boli, a moglo bi vam se učiniti da vas dijete ni ne sluša, ali će se u pozadini djetetove svijesti ipak zadržati svjesnost dok je tijelo boli aktivno. Nakon nekoliko takvih događaja svijest će postati snažnija, a tijelo boli će oslabiti. Djetetova Prisutnost raste. Jednoga dana mogli biste otkriti da dijete vama ukazuje da vas je opsjelo tijelo boli.
Osoba sa snažnim, aktivnim tijelom boli zrači posebnom energijom koju drugi ljudi doživljavaju kao iznimno neugodnu. Kad susretnu takvu osobu, neki će odmah poželjeti otići ili svesti odnos na najmanju moguću mjeru. Odbija ih energetsko polje te osobe. Drugi osjećaju val agresivnosti prema toj osobi te će biti grubi prema njoj ili će je napasti verbalno, a nekim slučajevima čak i fizički. To znači da i u njima postoji nešto što prepoznaje tijelo boli druge osobe. Ono na što tako snažno reagiraju postoji i u njima. To je njihovo vlastito tijelo boli.

Vjerovala je da sam joj 'nešto napravio', ali nisam napravio baš ništa. Nije me trebala pitati što sam joj napravio, nego što nisam napravio. Nisam reagirao, nisam potvrdio stvarnost njezine priče, nisam nahranio njezin um dodatnim mislima, ni njezino tijelo boli dodatnim emocijama. Dopustio sam joj da iskusi ono što joj se događalo u tome trenutku, a moć dopuštanja skriva se u neuplitanju, u nedjelovanju.

Satori je trenutak Prisutnosti, kratko odvajanje od glasa u glavi, misaonih procesa i njihova odraza u tijelu u obliku emocija. Satori je izviranje unutarnjeg prostora ongdje gdje se prije nalzaio vrtlog misli i kovitlac emocija.

Sljedeći korak u ljudskoj evoliciji nije neminovan, ali prvi put u povijesti našeg planeta mogao bi predstavljati svjestan izbor. Tko odlučuje? Vi. A tko ste vi? Svijest koja je postala svjesna sebe.

Gnothi seauton – spoznaj samoga sebe. Te su riječi bile uklesane iznad ulaza u Apolonov hram u Delfima, u sjedištu svetoga proročišta.

Vaš osjećaj vlastite osobnosti određuje ono što smatrate vlastitim potrebama i ono što vam je u životu važno, a ono što vam je važno imat će moć da vas uznemiri i razljuti. To možete koristiti kao mjerilo kojim ćete otkriti koliko duboko poznajete sebe. Ono što vam je važno ne mora biti ono što govorite ili u što vjerujete, nego ono što vaši postupci i reakcije otkrivaju da vam je važno i značajno. Stoga si možete postaviti pitanje: što me uznemiruje i ljuti? Ako vas mogu uznemiriti i sitnice, tada je i ono što smatrate vlastitom osobnošću upravo takvo: sitno. Takvo je vaše nesvjesno uvjerenje. Što su sitnice? U konačnici su sve stvari sitnice, jer je sve prolazno.

Ako je mir jedino što uistinu želite, tada ćete ga odabrati. Kad bi vam mir bio važniji od svega drugoga, kad biste uistinu znali da ste duh, a ne malo ja, tada ne biste reagirali i ostali biste apsolutno budni kad biste se suočili s napornim ljudima ili situacijama. Odmah biste prihvatili situaciju i postali jedno s njome, umjesto da je odvajate od sebe. Tada bi iz vaše budnosti proizašao odgovor. Odgovarala bi vaša istinska osobnost (svijest), a ne ono što mislite da jeste (malo ja). Odgovor bi bio snažan i djelotvoran te nijednu osobu ili situaciju ne biste pretvorili u svojega neprijatelja.

Što je vaš stav o sebi ograničeniji i suženiji pod utjecajem ega, to ćete bolje zapažati egoistična ograničenja i nesvjesno u drugima, više ćete mu pažnje obraćati i reagirati na njega. Pogreške drugih, odnosno ono što smatrate pogreškama, za vas će postati njihov identitet. To znači da ćete u drugima vidjeti samo ego i tako jačati ego u sebi. Umjesto da pogledom prodrete kroz ego drugih ljudi, vi ćete gledati izravno u njega. Tko promatra ego? Ego u vama.
Posve nesvjesni ljudi vlastiti ego doživljavaju kroz njegov odraz u drugima. Kad shvatite da je ono na što reagirate kod drugih istodobno i u vama (a ponekad i samo u vama), počet ćete postajati svjesni vlastitih ega. Na tom stupnju biste također mogli spoznati da ste drugima činili ono što ste mislili da drugi čine vama. Sebe više ne sagledavate kao žrtvu.

Nitko vam ne može reći tko jeste. To bi bila samo još jedna ideja koja u vama ništa ne bi promjenila. Tko jeste ne traći nikakvo vjerovanje. Zapravo, svako vjerovanje je prepreka. Nije potrebna čak ni spoznaja, budući da već jeste ono što jeste. No bez spoznaje vaša istinska osobnost ne može zablistati u ovome svijetu. Ostala bi u neočitovanome, to je dakako, vaš istinski dom. Tada ste slični siromašnoj osobi koja ne zna da ima bankovni račun sa sto milijuna dolara pa njezino botatsvo ostaje neizražen potencijal.

Ako je misao o nedostatku – bio to novac, priznavanje ili ljubav – postala dio onoga što mislite da jeste, uvijek ćete biti u oskudici. Umjesto da priznate dobro koje se već nalazi u vašemu životu, vi vidite samo nedostatke. Priznavanje dobra koje već imate u životu temelje je sveukupnog obilja. Činjenica je da vi zapravo ne želite dati svijetu ono što smatrate da svijet ne želi dati vama. To zadržavate za sebe jer duboko u duši mislite da ste maleni i nemate što dati.
Iskušajte ovo tijekom nekoliko tjedana da vidite kako će vam to promijeniti stvarnost: pružajte ljudima ono što smatrate da zadrćavaju za sebe i ne daju vama – pohvalu, poštovanje, pomoć, nježnu brižnost, i slično tome. Nemate toga? Samo se ponašajte kao da imate, pa ćete i imati. Tada, uskoro nakon što počnete davati, počet ćete i primati. Ne možete primati ono što ne dajete. Pružanje određuje primanje. Što god mislite da svijet zadržava za sebe, vi već imate, ali ako mu ne dopustite da teče od vas, nećete ni znati da imate. To se odnosi i na obilje. Zakon da pružanje određuje dobivanje Isus je izrazio u svojoj snažnoj slici: Dajite, pa će vam se davati: dobra, zbijena, stresena i preoblina mjera iskrenut će vam se u skut, jer će vam se mjeriti mjerom kojom mjerite.

Sagledajte puninu života oko sebe. Toplina sunca na koži, izložda prekrasnoga cvijeća u izlogu cvjećarnice, zalogaj sočnog voća i prepuštanje obilju vode koja pada s neba. Punina života okružuje vas na svakome koraku. Kad priznate obilje koje postoji svuda oko vas, tada se budi usnulo obilje u vama. Tadamu dopustite da teče iz vas. Kad se osmjehnete starcu, već je došlo do sitnoga isteka energije. Postajete onaj koji daje. Često sebi postavite pitanje: Što sada mogu dati? Kako mogu služiti ovoj osobi ili situaciji? Ništa ne morate posjedovati da biste osjećali vlastito obilje, iako će vam stvari gotovo sigurno početi pritjecati ako u sebi uvijek osjećate obilje. Obilje pritječe samo onima koji ga već imaju. Doima se gotovo nepoštenim, ali naravno da nije tako. Riječ je o univerzalnom zakonu. I obilje i oskudica unutarnja su stanja koja se očituju kao vaša stvarnost. Isus je to ovako izrazio: Jer tko ima, dat će mu se, a tko nema, oduzet će mu se i ono što ima.

Što god naučite kroz psihoanalizu ili samopromatranje govori o vama. To niste vi. To je sadržaj, a ne bit. Kad zakoračite onkraj ega, tada ste iskoračili iz sadržaja. Poznavati sebe znači biti to što jeste, a biti to što jeste znači da se prestajete poistovjećivati sa sadržajem.
Većina ljudi sebe definira kroz sadržaj svojega života. Što god zamijetite, iskustie, napravite, pomislite ili osjetite samo je sadržaj. Sadržaj je ono što potpuno zaokuplja pažnju većine ljudi i s tim se sadržajem oni poistovjećuju. Kad pomislite ili kažete 'moj život' vi ne govorite o životu koji vi jeste, nego o životu koji imate, ili se čini da ga imate. Govorite o sadržaju, o svojoj dobi, zdravlju, odnosima, financijskim poslovima, poslu i životnoj situaciji, kao i osvom mentalno-emocionalnom stanju. Unutarnje i vanjske okolnosti vašega života, vaša prošlost i vaša budućnost, sve to pripada carstvu sadržaja, kao i događaji, odnosno sve ono što se događa.
Što još postoji osim sadržaja? Ono što omogućuje postojanje sadržaju – unutarnji prostor svjesnosti.

U pozadini ponekad naizgled slučajnih ili čak kaotičnih nizova događaja u našem životu i u samom svijetu skriveno vladaju viši red i svrha. To je krasno izraženo u zen izreci: Snijeg pada, a svaka pahuljica ima svoje određeno mjesto. Taj viši poredak nikada ne možemo shvatiti razmišljanjem, jer mi možemo misliti samo o sadržaju, dok viši poredak izvire iz bezobličnog carstva svijesti, iz univerzalne inteligencije. No možemo ga nazrijeti, a uz to se možemo uskladiti s njim, što znači da možemo postati svjesni sudionici u odvijanju te više svrhe.

Samo ako smo u nutrini dovoljno tihi i ako se utiša buka razmišljanja, možemo postati svjesni da u toj šumi postoji skriveni sklad, svetost, uzvišeniji poredak u kojemu sve ima svoje savršeno mjesto te ništa ne može biti ništa drugo osim onoga što jest i ne može biti drukčije nego kako jest.

Čim osjetite taj skriveni sklad i svetost, spoznat ćete da niste odvojeni od njega, a kad to shvatite, počet ćete svjesno sudjelovati u njemu. Priroda vam na taj način može pomoći da se ponovno uskladite sa cjelovitošću života.

Zbog pretjeranog oslanjanja na razmišljanje, stvarnost postaje fragmentirana. Fragmentacija je privid, ali se doima posve stvarnom dok ste zarobljeni u njoj. Pa ipak, svemir je nedjeljiva cjelina u kojoj je sve međusobno povezano i ništa ne postoji samo za sebe.

Umjesto da prosuđuje ono što se zbiva, on to prihvaća i tako se svjesno usklađuje s višim poretkom. Svjestan je da um često ne može shvatiti kakvo mjesto ili svrhu naizgled slučajni događaji imaju u tkanju cjeline. No slučajni događaji ne postoje, kao ni događaji ili stvari sami za sebe, izdvojeni od svega ostaloga. Atomi koji tvore vaše tijelo nekoć su tvorili zvijezde, a uzroci i najsitnijeg događaja doslovce su uzrok bilo kojeg događaja do samog aizvora, morali biste se vratiti čitavim putem do početka stvaranja. Kozmos nije kaotičan. I sama riječ kozmos označava poredak. No to nije poredak koji bi ljudski um ikada mogao shvatiti, iako ponekad može dobiti uvid u njega.

Ako mi nije važno što se događa, što to prodrazumijeva? Podrazumijeva da sam u duši usklađen s onime što se događa. Ono što se događa, dakako, odnosi se na takvost ovoga trenutka, koja je uvijek već takva kakva jest. Odnosi se na sadržaj, na oblik koji uzima ovaj trenutak, jedini trenutak koji uopće postoji. Biti u skladu s onim što se događa znači ne odupirati se onome što se događa. Znači da tome što se događa ne dajem etikete dobrog ili lošeg, nego puštam da se odvija. Znači li to da više ne možete ništa poduzeti da biste promijenili nešto u svome životu? Sasvim suprotno, kad je temelj vaših djela unutarnji sklad sa sadašnjim trenutkom, tada vaša djela osnažuje inteligencija samoga Života.

Majstor i na laž i na istinu i na dobre i na loše vijesti, odgovara na posve isti način: JE li baš tako? Dopušta obliku trenutka, bio on dobar ili loš, da bude takav kakav jest i stoga ne sudjeluje u ljudskoj drami. Za njega postoji samo ovaj trenutak, a taj je trenutak takav kakav jest. Događaji nisu nešto osobno. Majstor nie ničija žrtva. Tako je potpuno sjedinjen s onim što se događa da događaji nad njim nemaju više nikakvu moć. Samo ako se odupirete onome što se događa, prepušteni ste na milost i nemilost događaja, a svijet će vam određivati i sreću i nesreću.

Želim li da mi sadašnji trenutak bude prijatelj ili neprijatelj? Sadašnji trenutak ne može se odvojiti od života, stoga zapravo odlučujete kakvu vrstu odnosa želite imati sa životom. Jednom kad odlučite da biste željeli da vam sadašnji trenutak bude prijatelj, na vama je da napravite prvi korak: budite prijatelj sadašnjem trenutku, dočekajte ga s dobrodošlicom bez obzira na to u kakvoj se maski pojavi, i uskoro ćete vidjeti rezultate. Život će se prijateljski početi odnositi prema vama. Ljudi će vam početi pomagati, a okolnosti ići na ruku. Jedna odluka mijenja čitavu vašu stvarnost. No tu jednu jedinu odluku uvijek morate donositi ispočetka, sve dok vam ne postane prirodno živjeti na taj način.
Odluka da sadašnji trenutak pretvorite u svojega prijatelja označava kraj ega.

Nikada niste potpuno prisutni, jer uvijek nastojite stići negdje drugdje.

Život, koji je sadašnji trenutak, smatra se problemom, a vi živite u svijetu prepunom problema koje sve morate razriješiti prije nego što možete biti sretni i ispunjeni ili prije nego što uistinu ponete živjeti. Barem mislite tako. Problem je u ovome: na svaki riješeni problem pojavljuje se novi. Sve dok sadašnji trenutak promatrate kao prepreku, problemima nema kraja. Bit ću onakav kakvim me želiš, kaže Život, odnosno Sadašnji trenutak. Odnosit ću se prema tebi kao što se ti odnosiš prema meni. Ako sam ja za tebe problem, i bit ću ti problem. Ako se prema odnosiš kao prema prepreci, postat ću prepreka.

Budući da se Život ne može odvojiti od toga trenutka, to pitanje zapravo znači: kakav je moj odnos sa Životom? To je pitanje izvrstan način da strgnete masku svome egu i probudite Pristunost u sebi. Iako ono ne utjelovjuje apsolutnu istinu (ja i sadašnji trenutak u konačnici smo jedno) koristan je znak koji vas usmjerava u pravom smjeru. Postavljajte ga često sve dok vam više neće biti potrebno.
Kako možete zakoračiti s onu stranu poremećenog odnosa sa sadašnjim trenutkom? Najvažnije je da ga zapazite u sebi, u svojim mislima i djelima. U trenutku kad ga zamijetite, kad zapazite da je vaš odnos sa Sadašnjim trenutkom poremećen, tada ste prisutni. Prepoznavanje je buđenje Prisutnosti. Onoga trenutak kad uočite poremećaj, on se počinje rastvarati. Neki ljudi se naglas nasmiju kad to uvide. S prepoznavanjem dolazi i moć izbora – izbora da prihvatite Sadašnji trenutak i pretvorite ga u svog prijatelja.

Na površini je sadašnji trenutak ono 'što se događa'. Budući da se događaji neprestano mijenjaju, čini se da se svaki dan vašega života sastoji od tisuća trenutakak u kojima se događaju različite stvari. Vrijeme doživljavate kao beskonačan niz trenutaka, od kojih su neki 'dobri' a neki 'loši'. No ako pažljivije pogledate, odnosno ako zavirite iza vlastitog neposrednog iskustva, otkrit ćete da uopće ne postoji mnoštvo trenutaka. Otkrit ćete da uvije postoji samo ovaj trenutak. Život je uvijek sada. Čitav se vaš život odvija u ovom trajnom Sadašnjem trenutku. Čak i prošli ili budući trenuci postoje tek kad ih se prisjetite ili dok ih očekujete, a to radite razmišljajući o njima u jedinom trenutku koji postoji: ovome.
Zašto se čini da ima mnogo trenutaka? Zbog toga što sadašnji trenutak pogrešno smatrate onim što se događa, odnosno sadržajem. Prostor Sadašnjeg trenutka pogrešno smatrate onim što se u tom prostoru događa. Zamjena sadašnjeg trenutka sa sadržajem omogućuje nastanak ne samo privida vremena, nego i privida ega.
To je paradoks. Kako možemo zanijekati stvarnost vremena? Potrebno vam je da biste stigli odavde donde, da biste priremili objed, sagradili kuću, pročitali ovu knjigu. Potrebno vam je vrijeme da odrastete i naučite neke nove stvari. Što god radili, izgleda da nam je za to potrebno vrijeme. Sve je podvrgnuto vremenu, a taj će nas 'krvavi tiranin', kako ga naziva Shakespeare, naposlijetku i usmrtiti. Vrijeme bismo mogli usporediti s bijesnom bujicom koja nas vuče sa sobom, ili s ognjem koji sve proždire.

Čini se da je sve podvrgnuto vremenu, a ipak se sve odvija u Sadašnjem trenutku. U tome je paradoks. Kamo god pogledali, postoji mnoštvo neizravnih dokaza za stvarno postojanje vremena – jabuka koja trune, vaše lice u zrcalu u kupaonici u usporedbi s istim licem na fotografiji snimljenoj prije trideset godina – a ipak nikada ne možete pronaći nijedan izravan dokaz i nikada ne možete doživjeti vrijeme samo po sebi. Uvijek doživljavate samo sadašnji trenutak, odnosno ono što se u njemu događa. Ako se držite samo izravnih dokaza, tada vrijeme ne postoji, a Sadašnji trenutak je sve što uopće i može postojati.

Vrijeme je samo u vašem umu. To nije nešto što posjeduje objektivno postojanje 'negdje drugdje'. Vrijeme je ustrojstvo uma potrebno za osjetilno opažanje, ključno za praktične svrhe, ali i najveća prepreka za spoznavanje sebe. Vrijeme je vodoravna dimenzija života, površinski sloj stvarnosti. Postoji i okomita dimenzija dubine, koja vam je dostupna samo kroz dveri sadašnjeg trenutka.
Stoga, umjesto da si ostavite još malo vremena, otklonite vrijeme. Otklanjanje vremena iz svijesti je otklanjanje ega. To je jedina istinska duhovna praksa.
Kad govorimo o uklanjanju vremena, jasno je da nemislimo na vrijeme koje pokazuje sat, koje predstavlja korištenje vremena za praktične svrhe, kaošto su sastanak ili planirani izlet. U ovome svijetu bilo bi gotovo nemoguće funkcionirati bez sata. Govorimo o uklanjanju psihološkog vremena, beskonačne zaokupljenosti ega i uma prošlošću i budućnošću te o nespremnosti ega da postane jedno sa životom živeći u skladu s neminovnošću sadašnjeg trenutka.

Što je reaktivnost? Ovisnost o reagiranju. Što ste reaktivniji, to se više ispreplićete s oblikom. Što ste više poistovjećeni s oblikom, to je ego snažniji. Vaše postojanje tada više ne blistakroz oblik, ili mu je svjetlost jedva vidljiva.

Neopiranje je ključ najsnažnije moći u svemiru. Ako se ne opirete, svijest (duh) se oslobađa svojega zarobljeništva u obliku. Unutarnje neopiranje obliku poricanje je apsolutne stvarnosti oblika. Ako se opirete, svijet i stvari u svijetu doimaju se mnogo stvarnijima, čvršćima i mnogo trajnijima nego što jesu, a tu se ubraja i vaš identitet, ego. Opiranje svijetu i egu daje težinu i aposlutnu važnost zbog koje i sebe i svijet doživljavate jako ozbiljno tada igru oblika pogrešno doživljavate kao borbu za preživljavanje, akad je takav vaš opažaj, takva postaje i vaša stvarnost.
Mnoštvo stvari koje se događaju i mnoštvo oblika koje život uzima na sebe prolazne su naravi. Sve su privremene. Stvari, tijela i ego, događaji, situacije, misli, emocije, želje, ambicije, strahovi, drama... oni dolaze, pretvaraju se da su najvažniji, ali nestaju prije nego što okom trepnete, rastvaraju se u ništavilo iz kojega su i izronili. Jesu li ikada bili stvari? Jesu li ikada bili nešto više od sna, sna o obliku?

Sanjač je sama svijest – ono tko vi jeste.
Sada je naša svrha probuditi se u snu. Kad se probudimo u snu, okončava se zemaljska drama koju je stvorio ego, a pojavljuje se dobronamjerniji i čudesan san. To je nova Zemlja.

Kad ste prisutni, kad vam je pažnja potpuno usmjerena na Sadašnji trenutak, Prisutnost prožima i preobražava sve što radite. Vaše će djelovanje posjedovati kvalitetu i moć. Prisutni ste kad vam ono što radite ne predstavlja prvenstveno sredstvo za ostvarenje nekog cilja (novac, ugled, pobjeda), nego kad vas samo po sebi ispunjava, kad u onome što radite otkivate radost i životnost. Osim toga, dakako, ne možete biti prisutni ako se ne sprijateljite sa sadašnjim trenutkom.

U vašem životu može biti i drugih ograničenja s kojima morate naučuti živjeti. Njih možete nadrasti samo uvlastitoj nutrini. Svatko se s njima susreće prije ili poslije. Ta vas ograničenja ili drže uarobljene u reakciji ega, što znači u dubokoj nesreći, ili se u sebi uzdižete iznad njih beskompromisno se predajući onome što jest. Ograničenja upravo zbog toga i postaje. Stanje predavanja otvara okomitu dimenziju u vašem životu, dimenziju dubine. Iz te će dimenzije nešto izroniti na ovaj svijet, nešto beskonačne vrijednosti što se inače ne bi očitovalo. Neki ljudi koji su se predali teškim ograničenjima postaju iscjelitelji ili duhovni učitelji. Drugi nesebično rade na smanjivanju ljudske patnje ili svijetu poklanjaju stvaralački rad.

Nesreća ili negativnost bolest su našeg planeta. Ono što je zagađenje na vanjskoj razini, to je negativnost na unutarnjoj. Proširila se posvuda, ne samo ondje gdje ljudi nemaju dovoljno, nego još više ondje gdje imaju i više nego dovoljno. Je li to čudno? Nije. Bogati svijet još se dublje poistuvjećuje s oblikom, još se više gubi u sadržaju, još je više u zamci ega.
Ljudi vjeruju da njihova sreća ovisi o onome što se događa, odnosno, da su ovisni o obliku. Ne shvaćaju da su događaji najnestabilnija stvar u svemiru. Neprestano se mijenjaju.

Kad postajete manji prema gledištu ega, vi se zapravo širite ipravite mjesto za istupanje Postojanja. Istinska moć, ono što vi jeste u pozadini oblika, tada može zasjati kroz očigledno oslabjeli oblik. Na to je Isus mislio govoreći: Odreci se sebe ili Okreni drugi obraz.

Ako ste zadovoljni time što niste nitko osobit i zadovljni time što se ne ističete, uskladili ste se s moći svemira. Ono što ego smatra slabošću, zapravo je jedina istinska snaga. Ta je duhovna istina potpuno suprotna vrijednostim anaše suvremene kulture i načinu na koji uvjetuje ponašanje ljudi.
Drevni Tao Te Ching nas podučava: umjesto da budete planina, budite dolina svemira. Na taj način se obnavlja vaša cjelovitost i tako vam sve stvari dolaze same od sebe.
Slično tomu Isus nas u jednoj od prispodoba podučava: Nego kad si već pozvan, hajde i sjedi na zadnje mjesto, da ti gospoprimac, kada dođe rekne: Prijatelju, pomakni se naviše! Tada ćeš biti počašćen pred svim uzvanicima.

Ako ste ikada doživjeli osjećaj zadivljenosti promatrajući nebo, možda čak osjetili i duboko strahopoštovanje suočeni s tom neshvatljivom tajnom, to znači da ste na trenutak odbacili svoju želju za objanjavanjem i pridodavanjem etiketa te postali svjesni ne samo objekata u svemiru, nego i beskonačne dubine samoga svemira. Zacijelo ste postali dovoljno smireni u nutrini da biste zamijetili prostranost u kojoj postoje ti bezbrojni svjetovi. Osjećaj divljenja ne proizlazi iz činjenice da ondje postoje milijarde svjetova, nego iz činjenice da postoji dubina koja ih sve sadržava.

Kad očima ništa ne možete vidjeti, to se ništavilo doživljava kao prostor. Kad uši ništa ne mogu čuti, to se ništavilo doživljava kao tišina. Kad se osjetila, osmišljena za opažanje oblika, susretnu s nedostatkom oblika, bezoblična svijest koja prebiva s onu stranu opažanja i omogućuje sveukupne opažaje i sveukupno iskustvo, više nije zamagljena oblikom.

Tada prostranu dubinu prostora osjećate kao vlastitu dubinu, svjesni da ta dragocjena, bezoblična tišina više predstavlja ono što vi jeste od bilo koje stvari koja čini sadržaj vašega života.

Ono što vidite, čujete, osjetite, dodirnete ili o čemu razmišljate samo je, da tako kažemo, jedna polovica stvarnosti. To je oblik. U Isusovim učenjima to se jednostavno naziva 'svijetom', a druga dimenzija je 'kraljevstvo nebesko ili vječni život'.
Upravo kao što prostor svim stvarima omogućuje postojanje i upravo kao što bez tišine ne bi moglo biti zvuka, ni vi ne biste postojali bez vitalne bezoblične dimenzije koja je bit onoga što jeste.
Egzistencija je prednji plan života, a Postojanje pozadina.
Kolektivna bolest čovječanstva je u tome što su ljudi toliko zaokupljeni onim ešto se događa, toliko hipnotizirani svijetom prolaznih oblika, toliko zaneseni sadržajem svojega života, da su zaboravili bit, ono što je s onu stranu sadržaja, s onu stranu oblika, s onu stranu misli. Toliko su zaokupljeni vremenom da su zaboravili vječnost koja je njihovo podrijetlo, dom i sudbina. Vječnost je živuća stvarnost onoga tko jeste.

Oblik nije ono što vi jeste.

I to će proći! Što ima u tim jednostavnim riječima da su tako moćne?

Neodupiranje, neprosuđivanje i nevezanje tri su vida istinske slobode i prosvijetljenog življenja.

Jednom kad uvidite i prihvatite prolaznost svih stvari i neminovnost promjene, možete uživati u zadovoljstvima svijeta dok traju, ne plašeći se gubitka i ne osjećajući tjeskobu zbog budućnosti. Kad se odvojite, događaje u svome životu moći čete promatrati iz veče daljine, jer nećete više biti zarobljeni u njima.

Ako se više s oblicima ne poistovjećujete potpuno, svijest se, ono tko vi jeste, oslobađa svojega zarobljeništva u obliku. Ta sloboda je izranjanje unutarnjeg prostora. Pojavljuje se poput tišine, tananog spokojstva duboko u vama, čak i kad se suočite s nečim naizgled lošim. I to će proći. Iznenada se oko događaja stvara prostor. Prostor se pojavljuje i oko emocionalnih uspona i padova, čak i oko patnje. Nadasve, prostor se javalja i oko vaših misli. Iz toga prostora zrači mir koji 'nije od ovoga svijeta' jer ovaj je svijet carstvo oblika, a to spokojstvo je prostor. To je mir Gospodnji.

Riječi 'i to će proći' ukazuju na stvarnost.

Život većine ljudi pretrpan je stvarima: materijalnim stvarima, stvarima koje treba obaviti i onima o kojima treba razmisliti. Njihov je život poput povijesti čovječanstva, koju je Winston Churchill definirao kao 'jednu prokletu stvar za drugom'. Um im je ispunjen mnoštvom misli koje se neprestano pojavljuju. To je dimenzija svjesnosti objekta, koja je kod mnogih ljudi prevladavajuća stvarnost, i zbog toga im je život neuravnotežen. Da bi se na ovaj planet vratilo duševno zdravlje i da bi čovječanstvo ispunilo svoju sudbinu, svjesnost objekta treba uravnotežiti svjesnošću prostora. Buđenje svijesnosti prostora sljedeći je stupanj u evoluciji čovječanstva.

Dok gledate televiziju spuštate se na razinu ispod misli, umjesto da se uzdižete na onu višu. To je televiziji zajedničko s alkoholom i nekim drugim drogama. Iako vas televizija donekle oslobađa misli, ponovno plaćate visoku cijenu: gubitak svijesti. Poput ostalih droga, i televizija stvara snažnu ovisnost.

Prepoznavanje unutarnjeg prostora!!!!
Prostor između misli vjerojatno već povremeno izranja u vašemu životu, iako toga možda niste ni svjesni. Svijesti hipnotiziranoj iskustvima i uvjetovanoj da se poistovjećuje isključivo s oblikom odnosno svijesti objekta, u početku je gotovo nemoguće da postane svjesna prostora. To zapravo znači da ne možete postati svjesni sebe, jer ste uvijek svjesni nečega drugoga. oblici vam neprestano odvlače pažnju. Čak i kad vam se čini da ste svjesni sebe, zapravo ste sebe pretvorili u objekt, misaoni oblik, stoga ste svjesni misli, a ne sebe.
Kad čujete da postoji unutarnji prostor, možda ćete početi tragati za njim, a zato što ga tražite kao što biste tražili neki objekt ili neko iskustvo, ne možete ga pronaći. To je dvojba svih onih koji tragaju za duhovnim ostvarenjem ili prosvjetljenjem. Stoga je Isus rekao 'Kraljevstvo Božje ne dolazi dako da se to može vidjeti, niti će se moći kazati Evo ga ovdje ili Eno ga ondje, jer kraljevstvo je Božje među vama'.
Ako vam čitav život ne prolazi u nezadovoljstvu, zabrinutosti, tjeskobi, depresiji ili očajanju, ako niste zaokupljeni drugim negativnim stanjima, ako ste u stanju uživati u jednostavnim stvarima, u osluškivanju kiše ili vjetra, ako možete uočiti ljepotu oblaka koji plutaju nebom i ako povremeno možete biti sami ne osjećajući se osamljenima, ako vam tada nisu ptrebni mentalni poticaji ili zabava, ako se i prema potpunom strancu možete odnositi s istinskom srdačnošću, ne želeći ništa od njega, to znači da se u inače besprekidnoj bujici razmišljanja koja tvori ljudski um barem nakratno otvorio prostor. Kad se to dogodi, osjećate se dobro, osjećate životni mir, koliko god bio neprimjetan. Intenzitet toga osjećaja bit će različit, od možda jedva zamjetljivog pozadinskog osjećaja zadovoljstva do onoga što su drevni mudraci Indije nazivali anandom – blaženstvom Postojanja. Budući da ste uvjetovani pažnju obraćati samo na oblik, vjerojatno niste svjesni takvoga iskustva, osim neizravno. Primjerice, postoji zajednički element u čovjekovoj sposobnosti sagledavanja ljepote, uživanja u jednostavnim stvarima, uživanja u vlastitom društvu ili u srdačnom odnosu prema drugim ljudima. Taj je zajednički element osjećaj zadovoljstva, spokojstva i životnosti, odnosno nevidljive pozadine bez koje se takva iskustva ne bi mogla ostvariti.
Kad god u svome životu osjetite ljepotu, srdačnost i prepoznavanje dobrote u jednostavnim stvarima, u svojoj nutrini potražite pozadinu takvih iskustava. No ne tragajte za njom kao za nekim predmetom. Ne možete je uhvatiti i reći Sad je imam ili je shvatiti umom i na neki način definirati. Slična je nebu bez oblaka. Nema oblika. To je prostor, nepokretnost, slatkoća Postojanja i još beskrajno više od ovih riječi, koje samo ukazuju na nju. Kad ste u stanju osjetiti je izravno u sebi ona se produbljuje. Stoga kad se divite nečemu jednostavnom, zvuku, prizoru, dodiru, kad uočite ljepotu, kad osjetite srdačnost prema drugom čovjeku, osjetite unutarnju prostranost, izvor i pozadinu toga iskustva.
Većina ljudi u svojoj neumornoj potrazi za nečim značjanim neprestano propušta nevažno, što uopće ne mora biti nevažno. Filozof Nietzsche u rijtkim je trenucima duboke smirenosti zapisao: Koliko je malo potrebno za sreću! Ono najsitnije, najnježnije, najlaganije, kao šuškanje guštera, dah, treptaj, pogled – ono najmanje pruža najveću sreću. Budi spokojan.
Zašto 'ono najsitnije' može pružiti 'najveću sreću'? Zbog toga što istinsku sreću ne uzrokuje stvar ili događaj, iako se tako čini na prvi pogled. Stvar ili događaj su tako neprimjetni, tak nezamjetljiv da zauzimaju samo mali dio svijesti, a sve ostalo je unutarnji prostor, sama svijest nezapriječena oblikom svijest unutarnjeg prostora i ono što vi jeste u svojoj biti jedno su te isto. Drugim riječima, oblik sitnica ostavlja dovoljno mjesta za unutarnji prostor. Istinska sreća, radost Postojanja upravo i izviru iz unutarnjeg prostora, same neuvjetovane svijesti. No da biste bili svjesni sitnih, tihih stvari, u vama mora prevladavati tišina. Potreban je i visok stupanj budnosti. Budite smireni. Promatrajte. Slušajte. Budite prisutni.
Postoji još jedan način na koji možete pronaći unutarnji prostor: postanite svjesni da ste svjesni.. recite ili pomislite 'Ja jesam' i tome ništa nemojte dodavati. Budite svjesni tišine koja prati riječi Ja jesam. Osjetite svoju prisutnost, nago, neskriveno, neodjeveno postojanje. Njega ne mogu dodirnuti ni mladost ni starost, ni bogatstvo ni siromaštvo, ni dobro ni loše, niti bilo koje drugo svojstvo. To je prostrana maternica sveukupnost stvaranja, sveukupnost oblika.

Učitelj zena u tišini je hodao planinskom stazom sa svojim učenikom kad su stigli do drevnog cedra, sjeli su pod njegovu krošnju da pojedu jednostavan obrok od riže i povrća. Nakon objeda je učenik, mladi redovnik koji još nije otkrio ključ tajni zena, prekinuo tišinu upitavši učitelja: Učitelju, kako da uđem u zen?
Želio je dakako znati kako da zađe u stanje svijesti koje jest zen.
Učitelj ništ anije odgovorio. Prošlo je gotovo pet minuta, a učenik je tjeskobno očekivao odgovor. Upravo je namjeravao postaviti sljedeće pitanje kad je učitelj nenadano progovorio: Čuješ li zvuk planinskog potočića?
Učenik uopće nije bio svjestan planinskog potoka. Previše su ga zaokupljale misli o smislu zena. Sada kad je počeo osluškivati potok, buka uma se smirila. U početku ništa nije čuo. Tada je razmišljanje utihnulo i postao je budan te je iznenada začuo jedva čujno mrmorenje potočića u daljini.
Da, sad ga čujem, odgovorio je.
Učitelj je podigao prst, i pogledavši ga u isti tren i divljim i blagim pogledom, dodao: Iz toga uđi u zen.
Učenik se zapanjio. Bio je to njegov prvi satori, bljesak prosvjetljenja. Znao je što je zen ne znajući pto je to što zna!
Putovanje su nastavili u tišini. Učenik se divio životnosti svijeta koji ga je okruživao. Kao da sve to prvi put vidi. No postupno je ponovno počeo razmišljati. Budnu tišinu ponovno je prevladala buka misli, i nije prošlo dugo kad je postavio sljedeće pitanje: Učitelju razmišljao sa. Što biste mi rekli da nisam uspio čuti planinski potok? Učitelj je zastao, pogledao ga, podigao prst i odgovorio: Iz toga uđi u zen.

Prisutnost je stanje unutarnjeg prostora. Kad ste prisutni, pitate se: kako da odgovorim na potrebe ove situacije, ovoga trenutka? Zapravo, čak si ne morate ni postavljati to pitanje. Mirni ste, budni, otvoreni onome što jest. U tu situaciju unosite novu dimenziju: prostor. Tada gledate i slušate. Tako se stapate sa situacijom. Kad ne reagirate na situaciju, nego se stopite s njome, rješenje izranja iz same situacije. Zapravo, niste to vi, osoba, koji gledate i slušate, nego sama budna smirenost. Tada nešto poduzimate, ako možete ili trebate nešto napraviti, odnosno pravo djelovanje se događa kroz vas. Pravo djelovanje je ono djelovanje koje je prikladno za cjelinu. Kad to napravite, u vama i dalje ostaje budna, prostrana smirenost. Nema nikoga tko bi podigao obje ruke u pobjedničkoj gesti, buntovno uzvikujući: To! Nema nikoga tko bi rekao: Gledaj, to sam ja napravio.
Sveukupna kreativnost izvire iz unutarnje prostranosti. Jednom kad se dogodi stvaranje i nešto nastane, morate biti budni kako se ne bi probudila ideja o 'meni' ili 'mojem'. Ako preuzmete zasluge za ono što ste postigli, ego se vratio, a prostor zamaglio.

Glas u glavi privlači najveći dio pažnje. Neki se ljudi osjećaju više živi dok putuju i posjećuju nepoznata mjesta i strane zemlje, jer u tim razdobljima osjetilni opažaji, iskustva, zaokupljaju veći dio njihove svijesti nego razmišljanje. Postaju prisutniji. Drugima čak i u takvim trenucima potpuno vlada glas u glavi.

Odaberite nei predmet u blizini – olovku, stolac, šalicu, lončanicu – i istražite ga pogledom, odnosno, promatrajte ga s velikim zanimanjem, gotovo znatiželjno. Izbjegavajte predmete ispunjene snažnim osobnim asocijacijama koji vas podsjećaju na prošlost, primjerice gdje ste ga kupili, tko vam ga je poklonio i slično tome. Također izbjegavajte predmete s natpisima, kaošto su knjiga ili boca. Slova bi vas potaknula na razmišljanje. Ne naprežući se, opušteni ali budni, pažnju potpuno posvetite objektu i svakom njegovu detalju. Ako se javi isao, ne prepuštajte joj se. Sada vas ne zanimaju misli, nego sam čin opažanja. Možete li odvojiti opažanje od razmišljanja? Možete li promatrati ne dopuštajući glasu u glavi da komentira, izlači zaključke, uspoređuje ili pokušava nešto shvatiti? Nakon nekoliko minuta prijeđite pogledom po sobi ili mjestu na kojemu se nalazite, tako da vaša budna pažnja osvjetljava svaki predmet na koji je usmjerite.
Tada osluhnite zvukove. Slušajte ih na isti način na koji ste promatrali stvari oko sebe. Neki zvuci su prirodni – voda, vjetar, ptice – a drugi mogu biti ljudskoga podrijetla. Neki su ugodni, drugi možda neugodni. No, nemojte ih dijeliti na dobre i loše. Dopustite svakom zvuku da bude takav kakav jest, ne tumačeći ga. I ovdje je najvažnija opuštena, ali budna pažnja.
Dok tako promatrate i osluškujete, mogli biste postati svjesni tananog, u početku možda jeva zamjetljivog osjećaja smirenosti. Neki ga ljudi osjećaju kao smirenost u poozadini. Drugi ga nazivaju spokojstvom. Kad razmišljate više ne zaokuplja svijest u potpunosti, dio svijesti ostaje u svom bezobličnom, neuvjetovanom, izvornom stanu. To je unutarnji prostor.

Tko je dakle onaj koji doživljava iskustvo? To ste vi. A tko ste vi? Svijest. A što je svijest? Na to pitanje ne možemo odgovoriti. Onoga trenutka kad odgovorite na njega, falsificirali ste ga, pretvorili u još jedan objekt. Svijest, koju tradicionalno nazivamo duhom, ne može biti spoznata u uobičajenom smislu riječi, a uzaludno ju je vidjeti. Sve spoznavanje pripada carstvu dvojnosti – subjekt i objekt, onaj koji spoznaje i spoznato. Subjekt, ja, onaj koji spoznaje, bez kojega ništa nebi moglo biti spoznato, opaženo, pomišljeno ili doživljeno osjećajima, zauvijek mora ostati nespoznat. To je zbog toga što ja nema oblika. Spoznati možemo samo oblike, pa ipak, bez dimenzije bezobličnoga, svijet oblika ne bi mogao postojati. To je ono osvijetljeno mjesto u kojemu se svijet uzdiže i povlači. Taj je prostor život koji Ja Jesam. Bezvremen je. Ja Jesam bezvremen, vječan. Ono što se događa u tome prostoru relativno je i privremeno: zadovoljstvo i patnja, dobitak i gubitak, rođenje i smrt.

Svaka misao, svaka emocija i iskustvo mogu vas zaokupiti do tog stupnja da se zapravo nalazite u stanju sličnom snu. To je tisućama godina bilo uobičajeno stanje čovječanstva.
Iako ne možete spoznati svijest, možete je postati svjesni kao sebe. Možete je izravno osjetiti u bilo kojoj situaciji, bez obzira na to gdje se nalazite. Ovdje i sada je možete osjetiti kao vlastitu Prisutnost, unutarnji prostor u kojemu opažate riječi na ovoj stranici i u kojemu se one pretvaraju u misli. To je Ja Jesam koje je u pozadini svega. Riječ koju čitate i o kojoj razmišljate prednji je plam, a Ja Jesam temeljni je sloj, temeljna pozadina svakog iskustva, misli i osjećaja.

Unutarnji prostor otkrijte stvaranjem praznina u struji razmišljanja.

Ne mora vas zabrinjavati trajanje tih praznina. Dovoljno je da traju i nekoliko sekundi. Postupno će se same produživati, a da vi oko toga ne morate ni nastojati. Od njihove je dužine važnije da se češće pojavljuju, tako da se u vašim svakodnevnim aktivnostima i struji vašeg razmišljanja povremeno javlja prostor.
Činite tako godinu dana i to će vas preobraziti više nego odlazak na sve ove seminate. A uz to je i besplatno.
Svjesnost o vlastitom disanju odvaja pažnju od razmišljanja i stvara prostor. To je jedan od načina za proširivanje svijesti. Iako punina svijesti već postoji kao neočitovana, naš je zadatak da sviejst unesemo i u ovu dimenziju.

Činjenica da disanje nema oblika jedan je od razloga zbog kojih je svjesnost daha iznimno djelotvoran način unošenja prostora u vaš život i proširivanja svijesti.

Svjesnost o vlastitom dahu prisiljava vas da budete u sadašnjem trenutku, koji je ključ svih unutarnjih preobrazbi. Kad god ste svjesni daha, apsolutno ste prisutni. Možda ćete zamijetiti i to da ne možete misliti i biti svejsni svog disanja. Svjesno disanje zaustavlja proces misli.

Dugogodišnji kompulzivni obrazac ponašanja mogli bismo nazvati ovisnošću, a ovisnost živi u vama kao nekekvo biće ili dodatna osobnost, energetsko polje koje povremeno vlada vama. Može vam preuzeti čak i misli, glas u glavi, koji tada postaje glas ovisnosti. Možda govori: Ovaj je dan bio težak. Zaređuješ nagradu. Zašto bi se odrekao jedinog preostalog zadovoljstva u životu? Ako ste zbog nedostatka svjesnosti poistovjećeni s unutarnjim glasom, shatit ćete da krećete prema hladnjaku i uzimate komad čokoladne torbe. U nekom drugom trenutku ovisnost moće potpuno zaobići svjesni um i nenadano shvatite da otpuhujete cigaretni dim ili držite u ruci čašu s pićem.

Kad zamjetite kako se u vama javlja kompulzivna potreba, zastanite i triput duboko udahnite. Tako budite svijest. Nekoliko minuta budite svjesni samog kompulzivnog poriva kao energetskog polja u vlastitoj unutrašnjosti. Svjesno osjetite tu potrebu da nešto uzmete fizički ili mentalno ili da konzumirate neku tvar, ili želju da odigrate neki oblik kompulzivnog ponašanja. Nakon toga ponovno nekoliko puta svjesno udahnite. Tada će kompulzivni poriv možda nestati, barem na neko vrijeme. Možda ćete shvatiti da još uvijek zahtijeva svoje, a vi ne možete ništa drugo nego mu popustiti. Nemojte od toga praviti problem. Nastavite vježbati osvješćivanje osvisnosti. Kako postajete svjesniji, ovisnički obrasci će slabjeti i na kraju se rastvoriti.

Većina ljudi toliko je zaokupljena mislima i poistovjećena s glasom u glavi da više ne može osjetiti životnost u sebi. Ako niste u stanju osjetiti život koji oživljuje fizičko tijelo, sam onaj život koji jeste, to je jedan od najvećih gubitaka koji vas može zadesiti. Tada počinjete tragati ne samo za zamjenama tog prirodnog stanja unutarnje dobrobiti, nego i za nečim čime ćete prikriti trajnu nelagodu koju osjećate kad niste u dodiru sa uvijek prisutnom životnošću koju najčešće predviđate.

Vaše unutarnje tijelo nije kruta tvar, nego prostor. To nije vaš fizički oblik, nego život koji ga oživljuje. To je inteligencija koja je stvorila i održava tijelo, istodobno koordinirajući stotine različitih funkcija tako čudesne složenosti da ljudski um može shvatiti samo njihov sitan djelić. Kad postanete svjesni unutarnjeg tijela, tada zapravo inteligencija postaje svjesna sebe. To je onaj nespoznatljivi 'život' koji znanstvenici nikada nisu otkrili, jer je svijest koja traga za njim zapravo ono za čime traga.
Fizičari su otkrili da je očigledna čvrstina materije zapravo privid kojeg stvaraju osjetila. To se odnosi i na fizičko tijelo koje opažamo i doživljavamo kao čvrsto, ali je 99,99 posto našeg tijela zapravo prazan prostor. Tako je golem prostor između atoma u odnosu na njihovu veličinu, a takav je i prostor između dva atoma. Fizičko tijelo samo je pogrešan opaćaj onoga što jeste. Naše je tijelo mikrokozmička verzija vanjskoga svemira. Da biste stekli pojam o tome koliko je golem prostor između nebeskih tijela, razmislite o ovome: svjetlost koja putuje konstantnom brzinom od 300.000 kilometara u sekundi treba samo nešto malo više od jedne sekunde da stigne od Zemlje do Mjeseca, a svjetlost od Sunca do Zemlje putuje oko osam minuta. Svjetlost od našeg najbližeg susjeda u svemiru, zvijezde Proxima Centauri, koja je zapravo sunce najbliže našem Suncu, putuje četiri i pol godine prije nego što stigne do nas. Tako je golem svemir koji nas okružuje. Postoji i intergalaktički prostor, čija se prostranost opire svakom razumijevanju. Svjetlost iz galaksije najbliže našoj, Andromede, putuje 2,4 milijuna godina dok ne stigne do nas. Nije li nevjerojatna pomisao da je i naše tijelo podjednako prostrano kao i svemir?
Tako nam se fizičko tijelo, koje je oblik, otkriva kao istinski bezoblično kad ga malo bolje promotrimo. Naše tijelo predstavlja dveri koje vode u unutarnji prostor. Iako unutarnji prostor nema oblika, prepun je života. Taj je 'prazni prostor' život u svoj svojoj punini, neočitovani Izvor iz kojega izvire sve očitovano. Tradicionalni naziv za taj Izvor jest Bog.
Misli i riječi pripadaju svijetu oblika i ne mogu izraziti bezoblično. Stoga kad kažete 'Osjećam svoje unutarnje tijelo' to je pogrešan opažaj koji je stvorila misao. Zapravo svijest koja se pojavila kao tijelo – svijest Ja Jesam – postaje svjesna sebe. Kad više ne miješam ono tko jesam s privremenim oblikom svojega 'ja', tada se dimenzija neograničenog i vječnog – dimenzija Boga – može izraziti kroz 'mene' i voditi 'me'. Također me oslobađa ovisnost o obliku. Međutim, puko intelektualno prepoznavanje ili uvjerenje 'ja nisam ovaj oblik' nimalo ne koriste. Najvažnije pitanje glasi: Mogu li u ovome trenutku osjetiti prisutnost unutarnjeg prostora, odnosno, mogu li osjetiti vlastitu Prisutnost, bolje rečeno, Prisutnost koja Ja Jesam?
Toj se istini možemo približiti i na drugi način. Zapitajte se : Jesam li svjestan ne samo onoga što se događa ovoga trenutka, nego i samog Sadašnjeg trenutka kao živog, bezvremenog unutarnjeg prostora u kojemu se sve događa? Iako izgleda da to pitanje nema nikakve povezanosti s unutarnjim tijelom, iznenadit ćete se kad osjetite da, postavši svjesni prostora Sadašnjeg trenutka, nenadano osjećate životnost u sebi. Osjećate životnost unutarnjega tijela, koja je neodvojivi dio radosti Postojanja. Moramo ući u tijelo da bismo ga nadrasli i shvatili da nismo tijelo.
U svakodnevnom životu sviješću o unutarnjem tijelu što češće stvarajte prostor. Dok negdje čekate, dok nekoga slušate, kad zastanete da biste pogledali u nebo, stablo, cvijet, partnera ili dijete, istodobno osjetite životnost u vlastitoj nutrini. To znači da dio vaše pažnje ili svijesti ostaje bezobličan, a ostatak je dostupan za vanjski svijet oblika. Kad god na taj način 'prebivate' u vlastitome tijelu, ono vam pomaže da ostanete prisutni u Sadašnjem trenutku. Pomaže vam da se ne izgubite u razmišljanju, emocijama ili vanjskim situacijama.
Kad razmišljate, osjećate, opažate i doživljavate iskustva, svijest se rađa u obliku. Reinkarnira se u misao, osjećaj, osjetilni opažaj ili iskustvo. Ciklus ponovnih rođenja, kojeg se budisti nadaju naposljetku izbjeći, neprestano se odvija, aizmaći mu možete samo u ovome trenutku, kroz moć Sadašnjeg trenutka. Potpunim prihvaćanjem oblika Sadašnjeg trenutka u svojoj se nutrini povezujete s prostorom, koji je bit toga trenutka. Kroz prihvaćanje iznutra postajete prostrani. Povežite se s prostorom, a ne s oblikom: to unosi istinsku perspektivu i ravnotežu u vaš život.

Tijekom dana odvija se neprekidan, promjenjiv niz onoga što vidite i čujete. U prvome trenutku kad nešto uočite ili začujete zvuk, prije nego što mu um nadjene ime ili protumači ono što ste vidjeli ili čuli, a osobito ako je riječ o nečemu nepoznatom, najčešće se pojavljuje praznina budne paćnje u kojoj dolazi do opažaja. To je unutarnji prostor. Njegovo trajanje razlikuje se od osobe do osobe. Lako ga je propustiti, jer kod mnogih ljudi taj je prostor iznimno kratak, možda traje samo sekundu ili još manje.
Evo što se događa: pojavljuje se novi prizor ili zvuk i u prvom trenutku opažaja dolazi do kratkog prekida u uobičajenoj struji razmišljanja. Svijest se odvaja od misaonog oblika, jer je potrebna za osjetilni opažaj. Zbog osobito neuobičajenog prizora ili zvuka mogli biste ostati 'bez riječi', čak i u nutrini, odnosno, javlja se duža praznina.
Učestalost i trajanje takvoga prostora određuje vašu sposobnost uživanja u životu, određuje također i možete li osjetiti unutarnju povezanost s drugim ljudskim bićima, kao i s prirodom, a tako i stupanj do kojega ste se oslobodili ega, jer ego uopće nije svjestan dimenzije prostora.
Kad postanete svjesni tih kratkih prostora koji se prirodno pojavljuju, duže će trajati, a zbog toga ćete sve češće osjećati radost opažanja, na koju malo ili nimalo utječu misli. Svijet oko vas tada će vam se doimati svjež, nov i ispunjen životom. Što više život doživljavate kroz mentalni ekran apstrakcije i razmišljanja, to on postaje beživotniji i prazniji.

Isus je podučavao da se morate izgubiti kako biste se mogli pronaći. Kad god se oslobodite jednoga od tih obrazaca, time prestajete naglašavati tko ste na razini oblika, a vaša osobnost onkraj oblika izranja potpunija. Postajete manje da biste mogli biti više.

Svijest možete početi stvarati i na drugi način: prestanite naglašavati ono što jeste na razini oblika. Otkrijte golemu moć koja kroz vas protječe u svijet kad prestanete naglašavati svoju poistovjećenost s oblikom.

Izreka kaže: Tišina je jezik kojim govori Bog, a sve ostalo samo je loš prijevod. Tišina je zapravo druga riječ za prostor. Kad postanemo svjesni tišine gdje god se u svome životu susreli s njome, u vlastitoj ćemo se nutrini povezati s bezobličnom i bezvremenom dimenzijom, onkraj misli i onkraj ega. To može biti tišina koja prekriva svijet prirode, tišina vaše sobe u ranim jutarnjim satima, tihi trenutak između zvukova. Tišina nema oblika i zbog toga je ne možemo postati svjesni razmišljanjem. Misao je oblik. Ako smo svjesni tišine, tada smo i tihi. Tihi smo kad smo svjesni bez misli. Svoju osobnost nikada ne izražavate više i dublje nego kad ste tihi. Tada ste ono što ste bili prije nego što ste privremeno poprimili fizički i mentalni oblik koji nazivamo osobom, a istodobno ste i ono što ćete biti kad se taj oblik rastvori. Dok ste tihi, tada ste ono što jeste onkraj svojega vremenskog postojanja: neuvjetovana, bezoblična i vječna svijest.

Čim se uzdignete iznad pukog preživljavanja, pitanje smisla i svrhe dobiva iznimnu važnost u vašem životu. Mnogi ljudi imaju osjećaj da su zaglavili u kolotečini svakodnevnog života koja im naizgled oduzima svaki smisao. Neki vjeruju da život prolazi pokraj njih ili da im je već prošao. Drugi imaju osjećaj da ih zahtjevi posla, uzdržavanje obitelji ili financijska i životna situacija ograničavaju. Neki su preplavljeni akutnim stresom, a drugi akutnom dosadom. Neki su se izgubili u manitom djelovanju, a drugi u stagnaciji. Mnogi ljudi čeznu za slobodom i širenjem koje im obećava napredak. Drugi već uživaju u relativnoj slobodi koja proistječe iz napretka i shvaćaju da im čak ni ti to ne može život ispuniti smislom. Ništa ne može zamijeniti istinsku svrhu. No istinsku ili prvobitnu svrhu svojega života ne možete pronaći na vanjskoj razini. Ona nije povezana s onim što radite, nego s onim što jeste, odnosno, sa stanjem vaše svijesti.
Stoga je najvažnije shvatiti da život ima i vanjsku i unutarnju svrhu. Unutarnja svrha povezana je s Postojanjem i važnija je. Vanjska se svrha odnosi na djelovanje i drug aje po važnosti. Iako ova knjiga uglavnom govori o vašoj unutarnjoj svrsi, u ovom i sljedećem poglavlju govorit ćemo i o tome kako u svom životu možete uskladiti vanjsku i unutarnju svrhu. Unutarnja i vanjska svrha toliko su isprepletene da gotovo i nije moguće govoriti o jednoj a da ne spominjemo i drugu.
Vaša je unutarnja svrha buđenje. Posve jednostavno. Ta je svrha zajednička svim ljudima na planetu, jer je to svrha čovječanstva. Vaša je unutarnja svrha ključni dio svrhe cjeline, svemira i njegove inteligencije koja se budi. Vanjska svrha može se s vremenom mijenjati. Jako se razlikuje od osobe do osobe. Temelj ispunjavanja vanjske svrhe postavljen je kad pronađete unutarnju i živite u skladu s njom. To je temelj istinskog uspjeha. Ako nema toga sklada, neke stvari ipak možete postići nastojanjem, borbom, odlučnošću i pukim napornim radom ili lukavošću. No u takvim pothvatima nema radosti i neminovno okončavaju nekom vrstom patnje.

Kad se probudite, više se nećete izgubiti u razmišljanju, nego ćete sebe prepoznati kao svijest u pozadini razmišljanja. Tada proces razmišljanja više nije autonomna djelatnost koja služi samoj sebi, uzima uzde u svoje ruke i upravlja vašim životom. Razmišljanje ustupa mjesto svijesti. Više ne vlada vašim životom, nego postaje sluga svijesti. Svijest je svjesna povezanost s univerzalnom inteligencijom. Druga riječ za svijest jest Prisutnost, svijest oslobođena misli.

Što god učinili, to je ego koji si pokušava priskrbiti probuđenje ili prosvjetljenje kao svoje najcjenjenije vlasništvo, kako bi postaošto važniji i veći. No umjesto samoga buđenja, svome umu dodajete samo ideju buđenja ili mentalnu sliku probuđene ili prosvijetljene osobe, a onda pokušavate živjeti u skladu s njom. Život u skladu sa slikom koju imate o sebi ili koju drugi ljudi imaju o vama nije izvoran život, nego samo još jedna nesvjesna uloga koju igra ego.

Samo se prvo buđenje, prvi uvid u svijest oslobođenu misli, događa milošću, bez ikakva nastojanja.

Kod nekih ljudi buđenje se događa kad iznenada postanu svjesni misli koje raspredaju već po navici, osobito kad je riječ o ustrajnim negativnim mislima s kojima su možda poistovjećeni čitava života. Nenadano se javlja svijest koja je svjesna misli, ali nije dio nje.
Kakav je odnos svijesti i razmišljanja? Svijest je prostor u kojemu misao postoji kad taj prostor postane svjestan samoga sebe.
Jednom kad ste zavirili u svijest ili Prisutnost, tada je poznajete iz vlastita iskustva. Više nije puka misaona ideja. Tada možete svjesno odlučiti hoćete li biti prisutni ili ćete se prepuštati besmislenom razmišljanju. Možete prizvati Prisutnost u svoj život, odnosno, raskrčiti prostor. S milošću buđenja dolazi i odgovornost. Mežete pokušati živjeti kao da se ništa nije dogodilo ili možete uvidjeti značaj buđenja i svijest koja izranja prepoznati kao ono najvažnije što vam se ikada može dogoditi. Otvaranje vlastite osobnosti svijesti koja se budi i iznošenje svijesti na svjetlost ovoga svijeta tada postaje glavna svrha vašega života.
'Želim spoznati um Boga', rekao je Einstein. 'Sve ostalo su detalji.'
Što je Božji um? Svijest. Što znači upoznati Božji um? Postati svjestan. Što su detalji? Vanjska svrha i sve ono što se događa u vanjskome svijetu.
Stoga još dok čekate da vam se u životu dogodi nešto značajno, možda ne shvaćate da vam se već dogodilo ono najvažnije što se može dogoditi ljudskome biću: početak odvajanja svijesti od procesa razmišljanja.
Mnogi ljudi koji prolaze kroz početne stupnjeve procesa buđenja više nisu sigurni u svoju vanjsku svrhu. Ono što pokreće svijet više nije njihov pokretač. Budući da prilično jasno sagledavaju ludilo naše civilizacije, mogu se osjećati donekle otuđeni od kulture u kojoj žive. Neki imaju osjećaj da prebivaju u ničijoj zemlji između dva svijeta. Njima više ne upravlja ego, ali svijest koja se budi još se nije potpuno integrirala u njihovu životu. Unutarnja i vanjska svrha još se nisu povezale.

Nisu primarni vaši ciljevi ili djelovanje, nego stanje svijesti iz kojega proizlaze. Ako ispunjavate svoju glavnu svrhu, tada postavljate temelje za novu stvarnost, novu zemlju. Kad položite temelje, vašu vanjsku svrhu ispunjava duhovna moć, jer će vaši ciljevi i namjere biti u skladu s evolucijskim porivom svemira.
Odvajanje razmišljanja i svijesti, koje se krije u srži vaše primarne svrhe, događa se zbog poricanja vremena. Mi ovdje, dakako, ne govorimo o korištenju vremena za praktične svrhe, kao što je ugovaranje sastanka ili planiranje putovanja. Ne govorimo o vremenu na satu, nego o psihološkom vremenu, a to je duboko ukorijenjena navika uma da punoću života traži u budućnosti, gdje je ne može naći, zanemarujući pri tom jedinu točku iz koje joj možemo pristupiti: sadašnji trenutak.
Kad ono što radite ili ono gdje se nalazite promatrate kao glavnu svrhu svojega života, tada poričete vrijeme. To vam daje golemu moć. Poricanje vremena u onome što radite također predstavlja vezu između unutarnje i vanjske svrhe, između Postojanja i djelovanja. Kad poričete vrijeme, poričete i ego. Što god radili, radit ćete iznimno dobro, jer samo djelovanje postaje žarišna točka vaše pažnje. Tada vaše djelovanje postaje tunel kroz koji svijest ulazi u ovaj svijet.

Kad god postanete tjeskobni ili ste pod stresom, ovlada je vanjska svha i izgubili ste iz vida unutarnju. Zaboravili ste da je stanje vaše svijesti prvobitno, a sve drugo je sekundarno.

Zašto su se pojavile tjeskoba, stres ili negativnost? Zbog toga što ste se odvojili od sadašnjeg trenutka. A zašto ste to učinili? Zato što ste mislil da je nešto drugo važnije. Zaboravili ste svoju glavnu svrhu.

Kroz sadašnji trenutak možete doprijeti do moći samoga života, koju tradicionalno nazivamo Bogom. Čim se odvojite od njega, Bog više nije stvarnost u vašemu životu i preostaje vam samo misaona ideja Boga, u koju neki ljudi vjeruju, a drugi je niječu. Čak je i vjera u Boga tek bijedna zamjena za životnu stvarnost Boga koja se očituje u svakom trenutku vašeg života.

Podjednako je sigurna u smrti kao što je sigurna i u životu. Osjeća, koliko god neodređeno, svoju ukorijenjenost u Postojanju, bezobličnom i vječnom jedinom Životu.
Poput taoističkih mudraca drevne Kine, i Isus voli vratiti pažnju ljudi na prirodu, jer u njoj je sagledao djelatnu moć s kojom su ljudi izgubili dodir. To je stvaralačka moć svemira. Isus nam govori da će nas Bog, kad je jednostavno cvijeće zaodjenuo takvom ljepotom, nas još ljepše odjenuti. Iako je priroda prekrasan izraz evolucijskog impulsa svemira, kad se ljudi usklade s inteligencijom u njezinoj pozadini, i sami će izražavati isti impuls, ali na uzvišenijoj, čudesnijoj razini.
Stoga budite vjerni životu tako što ćete biti vjerni svojoj unutarnjoj svrsi.

U početku se možda neće zamijetiti promjena u onome što radite, nego će se promijeniti samo način djelovanja. Vaša je najvažnija svrha sada omogućiti protjecanje svijesti u ono što radite. Sekundarna svrha je sve ono što želite postići djelovanjem. Dok se zamisao o svrsi dosad uvijek povezivala s budućnošću, sada postoji dublja svrha koju moćemo pronaći samo u sadašnjosti, u nijekanju vremena.

Polje svijesti koje se stvara između vas postaje glavna svrha odnosa. Taj prostor svijesti postaje važniji od onoga o čemu razgovarate, važniji od fizičkih predmeta ili misaonih oblika.

Zapravo kad priznate dimenziju Postojanja i kad vam ona postaje najvažnija, djelovanje se odvija ne samo mnogo jednostavnije, nego i s većom snagom. Buđenje toga sjedinjujućeg polja svijesti između ljudskih bića najvažniji je čimbenik u odnosima na novoj Zemlji.

Ono što vam sprema budućnost ovisi o vašem trenutačnom stanju svijesti.
Kad je djelovanje prožeto bezvremenom kvalitetom Postojanja, to je uspjeh. Ako se Postojanje ne pretače u djelovanje, ako niste prisutni, tada ćete se izgubiti u svemu što radite.

Svijest se također može izgubiti kad se poistovjeti s djelovanjem i reagiranjem na ono što se događa.

Ne mora svaki čovjek proživjeti drastičnu promjenu vanjskih okolnosti. Na drugom su kraju spektra ljudi koji ostaju upravo ondje gdje su i bili te se i dalje bave dosadašnjim poslom. Za njih se mijenja samo način djelovanja, a ne sama aktivnost. Tu nije riječ o strahu ili inerciji. Ono čime se baš bave savršen je medij za pretakanje svijesti u ovaj svijet i ne treba im ništa drugo. I oni stvaraju novu Zemlju.

Postoji još dublja razina cjeline nego što je to međusobna povezanost svega što postoji. Na toj dubljoj razini sve je jedno. To je Izvor, neočitovan Život, bezvremena inteligencija koja se očituje kao svemir koji se odvija u vremenu.

Naša je svrha i sudbina unijeti novu dimenziju u ovaj svijet životom ispunjenim svjesnom jedinstvom sa sveukupnošću i svjesnim povezivanje s univerzalnom inteligencijom.

Ako se zagledate u sebe, a ne u vanjski svijet, otkrit ćete da imate unutarnju i vanjsku svrhu, a budući da ste vi mikrokoznički odraz makrokozmosa, iz goa možemo zaključiti da i svemir ima i unutarnju i vanjsku svrhu, koje se ne mogu odvojiti od vaših svrha. Vanjska svrha svemira jest stvaranje oblika i proživljavanje interakcije oblika – igre, sna, drame ili kako god to želite nazvati. Unutarnja mu je svrha probuditi se u svojoj bezobličnoj biti. Tada dolazi do pomirenja vanjske i unutarnje svrhe, odnosno, unošenja te biti, svijesti, u svijet oblika, čime se on preobražava. Konačnu svrhu preobrazbe ljudski um ni iz daleka ne može ni zamisliti ni shvatiti. Pa ipak, ta je preobrazba na ovom planetu i u ovom razdoblju zadatak koji nam je dodijeljen. To je pomirenje unutarnje i vanjske svrhe, pomirenja svijeta i Boga.

Ulazak svijeta u očitovano stanje, kao i njegov povratak u neočitovano, njegovo širenje i stezanje, dva su univerzalna pokreta koje bismo mogli nazvati izlaskom i povratkom kući. Ta dva kretanja umnogome se odražavaju u svemiru, primjerice u neprestanom širenju i stezanju vašega srca, kao i u udisaju i izdisaju. Također se odražavaju u ciklusima spavanja i budnosti. Svake noći kad zapadnete u stanje dubokog sna bez snova, vraćate se u neočitovan Izvor sveukupnosti života, a da toga niste ni svjesni, dok ujutro ponovno osvježeni izranjate iz njega.
Ta dva kretanja, izlazak i povratak, također se odražavaju u životnim ciklusima svake osobe. Vi se nenadan, niotkud, da tako kažemo, pojavljujete u ovome svijetu. Rođenje slijedi širenje. Nije riječ samo o tjelesnom rastu, nego i o rastu znanja, o širenju djelatnosti, stvari koje posjedujete, iskustava. Vaša se utjecajna sfera širi i život postaje sve složeniji. To je razdoblje kad se uglavnom bavite otkrivanjem ili ostvarivanjem svoje vanjske svrhe. Najčešće dolazi do odgovarajućeg rasta ega, odnosno do poistovjećenja s navedenim stvarima, zbog čega se vaš identitet sve više definira. To je ujedno i razdoblje kad je ego sklon ovladati vanjskom svrhom – rastom – iako on, za razliku od prirode, ne zna kad se treba zaustaviti u svojoj žudnji za širenjem i nezasitan je.
A tada, upravo kad pomislite da ste uspjeli ili da nekamo pripadate, počinje povratno kretanje. Možda počinju umirati vama bliski ljudi, koji su bili dio vašega svijeta. Tada vam slabi i tjelesni oblik, a utjecajna vam se sfera sužava. Umjesto da postajete nešto više, sada se smanjujete, a ego na to reagira sa sve dubljom tjeskobom ili depresijom. Svijet vams e počinje sužavati i mogli biste otkriti da više ničim ne vladate. Umjesto da djelujete na svoj život, život sad djeluje na vas i polagano vam sužava svijet. Svijest koja se poistovjetila s oblikom sada proživljava opadanje snaga i rastvaranje oblika. A onda jednoga dana i sami nestajete. Vaš je naslonjač još ondje. No umjesto da sjedite u njemu, tu je sada prazan prostor. Vratili ste se onamo odakle ste došli prije samo nekoliko godina.
Život svake osobe, zapravo svaki životni oblik, predstavlja svijet, jedinstven način na koji svemir doživljava sebe. A kad se vaš oblik rastvori, taj svijet dolazi svome kraju, kao samo jedan od bezbroj svjetova.

Budući da je smrt za njih samo apstraktna ideja, većina ljudi nije nimalo pripremljena za rastvaranje oblika koje ih čeka, pa kad se to dogodi, javljaju se zaprepaštenje, neshvačanje, očajanje i dubok strah. Više ništa nema smisla, jer su životni smisao i svrhu povezivali s gomilanjem, uspjehom, izgradnjo, zaštitom i osjećajem zadovoljstva. Povezivali su je s vanjskim kretanjem i poistovjećivanjem s oblikom, odnosno egom. Većina ljudi ne može ni zamisliti da bi se u slabljenju njihova života i njihova svijeta moglo kriti ikakvo značenje. Pa ipak, u tome se potencijalno krije čak i dublji smisao nego u vanjskome kretanju.
Upravo kroz dolazak starosti, kroz gubitak ili osobnu tragediju duhovna dimenzija u tradicionalnom smislu ulazi u život čovjeka. Drugim riječima, unutarnja svrha izranja tek kad se vanjska raspadne i kad počne pucati ljuska ega. Takvi događaji predstavljaju početak povratnog kretanja, kretanja prema raspadanju oblika. U većini drevnih kultura zacijelo je vladalo intuitivno razumijevanje takvoga procesa, zbog čega je društvo poštovalo stare ljude i divilo im se. Oni su posjedovali mudrost i osiguravali dimenziju dubine bez koje nijedna civilizacija ne može dugo preživjeti. U našoj civilizaciji, koja se posve identificirala s vanjskim svijetom, zanemarujući unutarnju dimenziju duha, riječ star ima uglavnom negativne asocijacije. Izjednačujese s beskorisnošću i stoga predstavlja gotovo uvredu.

U konačnici ništa se ne događa što se ne bi trebalo dogoditi, što znači da se ne događa ništa što nije dio obuhvatnije cjeline i njezine svrhe. Stoga razaranje ili prekid vanjske svrhe mogu dovesti do otkrivanja unuatrnje svrhe, a samim tim i do izranjanja dublje vanjske svrhe, a samim tim i do izranjanja dublje vanjske svrhe koja je povezana s unutarnjom. Djeca koja su teško patila nerijetko izrastu u mlade osobe mnogo zrelije od svojih vršnjaka.

Na novoj Zemlji starost će se posvuda priznavati i visoko cijeniti kao razdoblje cvjetanja svijesti. Za one koji su još izgubljeni u vanjskim okolnostima svojega života to že biti razdoblje povratka kući, kad će se probuditi i spoznati svoju unutranju svrhu. Za mnoge druge predstavlja će inteniziviranje i kulminaciju procesa buđenja.

Kako se na planetu počinje buditi nova svijest, sve je manje ljudi koje treba protresti da bi se probudili. Dobrovoljno prihvaćaju proces buđenja dok su još zaokupljeni vanjskim ciklusom rasta i širenja. Kad ego više ne dominira tim procesom, duhovna že dimenzija izići u svijet kroz vanjsko kretanje – kroz misao, riječ, djelo, stvaranje – podjednako snažno kao i kroz povratno kretanje – kroz tišinu, postojanje i rastvaranje oblika.
Ego je sve dosad iskrivljavao i iskorištavao ljudsku inteligenciju, koja je tek sićušan djelić univerzalne inteligencije.

Naporan trud ili stres znak su da se ego vratio, kao što su i negativne reakcije na usputne prepreke.

Otkrivamo da je djelovanje, iako prijeko potrebno, u očitovanju naše vanjske stvarnosti tek drugorazredni čimbenik. Glavni čimbenik u stvaranju jest svijest. Bez obzira na to koliko smo aktivni, koliko nastojimo, naše stanje svijesti stvara naš svijet, a ako na toj unutarnjoj razini nema nikakvih promjena, nikakvo djelovaje ništa neće moći promijeniti. Samo bismo uvijek iznova ponovno stvarali tek nešto drukčije verzije istoga svijeta, svijeta koji je vanjski odraz ega.

Svijest se utjelovljuje u očitovanoj dimenziji, odnosno postaje oblik. Kad se to dogodi, ulazi u stanje nalik snu. Inteligencija sanja, ali svijest više nije svjesna sebe. Gubi se u obliku i poistovjećuje se s njim. To bismo mogli opisati kao spuštanje božanskog u materiju. Na tom stupnju evolucije svemira sveukupno vanjsko kretanje odvija se u tom snolikom stanju. Bljeskovi buđenja događaju se samo u trenutku rastvaranja individualnog oblika, odnosno u trenutku smrti. Tada počinje novo utjelovljenje, novo poistovjećivanje s oblikom, novi individualni san koji je dio kolektivnog sna.

Mozak ne stvara svijest, nego je svijest stvorila mozak, najsloženiji fizički oblik na Zemlji, kako bi se kroz njega izrazila. Kad je mozak ozlijeđen, ne znači da ste izgubili svijest. To znači da svijest više ne može koristiti taj oblik kako bi zakoračila u ovu dimenziju. Svijest ne možete izgubiti jer je ona, zapravo ono tko vi jeste. Možete izgubiti samo ono što imate, ali ne možete izgubiti ono što jeste.

Probuđeno djeovanje usklađivanje je vaše vanjske svrhe – onoga što radite – s unutarnjom svrhom, a toje buđenje i budno stanje. Kroz probuđeno djelovanje stapate se s vanjskom svrhom svemira. Svijest kroz vas utječe u ovaj svijet. Utječe u vaše misli i nadahnjuje ih. Utječe u ono što radite te vodi vaše djelovanje i daje mu snagu. Način na koji djeljete, a ne ono što radite, određuje ispunjavate li svoju sudbinu. Taj način vašeg djelovanja određuje stanje vaše svijesti.

Struja svijesti određuje kvalitetu učinjenog.

Obrasci probuđenog djelovanja su prihvaćanje, uživanje i oduševljenje.

Ako neko djelovanje obavljate u stanju prihvaćanja, to znači da ste pomireni s onim što radite. Taj mir je profinjena energetska vibracija koja utječe u ono što radite. Površno gledano, prihvaćanje izgleda poput pasivnog stanja, ali zapravo je aktivno i stvaralačko, jer u ovaj svijet unosi nešto posve novo. Taj mir, profinjena energetska vibracija, zapravo je svijest, a u ovaj svijet, između ostalog ulazi i djelovanjem kojemu ste se predali. Prihvaćanje je jedan vid takvoga djelovanja.

Kad kažete da uživate u nekom radu, to je zapravo pogrešno. Čini se kao da radost izvire iz onoga što radite, ali nije tako. Radost ne izvire iz onoga što radite, nego se iz dubine vaše duše ulijeva u ono što radite, a tako i u ovaj svijet. Pogrešna pretpostavka da radost proizlazi iz onoga što radite posve je prirodna, ali je i opasna, jer stvara uvjerenje da radost možete dobiti iz nečega drugoga, kao što je neko djelovanje ili predmet. Tada od svijeta tražite da vam pruži radost i sreću. No svijest to ne može učiniti. Zbog tog amnogi ljudi žive u stanju neprestane frustracije. Svijet im ne pruža ono što bi, prema njihovu mišljenju trebao.

Kad god se bavite zamornim i stresnim aktivnostima pretvorite ih u sredstvo buđenja pažnje. Budite apsolutno prisutni u onome što radite i osjetite budnu, živahnu tišinu u pozadini aktivnosti.

Rupica sam frule kojom teče Kristov dan. posluj tu glazbu. Hafiz, perzijski pjesnik iz 14. Stoljeća

Oduševljenje unosi golemu snagu u sve što radite, stoga će svi oni koji nemaju pristupa toj moći s divljenjem gledati na vaša dostignuća, izjednačavajući ih s onim tko vi jeste. Vama je pak poznata istina o kojoj je govorio Isus rekavši: Ja sam od sebe ne mogu ništa činiti.

Jednom kad se val stvaralačke energije povuče, strukturalna napetost ponovno se smanjuje, ali ostaje radost koju osjećate u onome što radite. Nitko ne može neprestano živjeti u stanju oduševljenja. Novi val stvaralačke energije može se ponovno javiti poslije i obnoviti vaše oduševljenje.
Kad nastupi povratno kretanje prema rastvaranju oblika, oduševljenje vam više nije ni od kakve koristi. Ono pripada vanjskom ciklusu života. S povratnim kretanjem, putovanjem kući, možete se uskladiti samo predavanjem.

Čuvari frekvencije – funkcija im je usidriti frekvenciju nove svijesti na ovom planetu.
Uloga im je stvarati svijest kroz aktivnosti svakodnevnog života, kroz odnose s drugima, ali i samim svojim postojanjem.

U jezgri svih utopijskih vizija skriva se jedna od glavnih strukturalnih nefunkcionalnosti stare sivjesti: traženje spasa u budućnosti. Budućnost posjeduje egzistenciju samo kao misaoni oblik u vašem umu, stoga kad u budućnosti tražite spas, nesvjesno se okrećete vlastitome umu. Zarobljeni ste u obliku, a to je ego.
Potom opazih novo nebo i novu Zemlju, piše biblijski prorok. Temelj nove Zemlje novo je nebo, probuđena svijest. Zemlja, vanjska stvarnost, samo je njegov vanjski odraz. Izranjanje novoga neba, a time i nove Zemlje, nisu budući događaji koji će nas osloboditi. Ništa nas neće osloboditi u budućnosti, jer nas osloboditi može samo sadađnji trenutak. Ta spoznaja prestavlja buđenje. Buđenje kao budući dogašaj nema nikakva smisla, jer je buđenje spoznaja Prisutnosti. Stoga novo nebo, probuđenja sivjest, nije nekakvo buduće stanje koje trebamo dosegnuti. Novo nebo i nova Zemlja izranjaju u vama ovoga trenutka, a ako ne izranjaju ovoga trenutka, tada nisu ništa do puke misli u vašoj glavi i stoga se uopće ne pojavljuju. Što je Isus rekao svojim učenicima? Kraljevstvo je Božje među vama.

Krotki su ljudi oslobođeni ega. To su oni koji su spoznali svoju bitnu, istinsku prirodu, odnosno svijest, i tu bit prepoznali u svima drugima, u svim životnim oblicima. Oni žive u stanju predavanja i stoga osjećaju jedinstvo sa cjelinom i Izvorom. Oni utjelovljuju probuđenu svijest koja mijenja sve vidove života na našoj planeti, uključujući i prirodu, jer se život na Zemlji ne može odvojiti od ljudske svijesti koja ga opaža i stupa u odnos s njim. To je smisao rečenice da će krotki baštiniti zemlju.
Na ovom planetu pojavljuje se nova vrsta. Upravo se sada budi, a i vi joj pripadate!



Post je objavljen 27.03.2012. u 09:43 sati.