Manuel Castells
Izdavač: Golden marketing 2000.
Smatraš li me učenim, načitanim čovjekom? Svakako, Zar nisi?
Nikako, rekao je Konfucije, samo sam dosegao nit koja povezuje sve ostale.
Kriminalne aktivnosti i organizacije tipa mafije širom svijeta, također su postale globalne i informacijske.
Društvene promjene dramatične su koliko i tehnološki i ekonomski procesi transformacije. Zbog svih problema u procesu transformacije položaja žena, u brojnim je društvima patrijarhalizam napadnut i uzdrman.
U svijetu globalnih tokova bogatstva, moći i imidža, potraga za identitetom, kolektivnim ili individualnim, pripisanim ili konstruiranim, postaje temeljnim izvorom društvenog smisla.
Identitet postaje glavni, a ponekad i jedini izvor smisla u povijesnom razgoblju koje obilježavaju opća razgradnja organizacija, gubitak legitimiteta institucija, nestajanje glavnih društvenih pokreta i prolazni kultruni izražaji. Ljudi u sve većoj mjeri organiziraju svoj smisao oko onoga što jesu, ili misle da jesu, a ne oko onoga što rade.
Zato što je toliko prisutna u cjelokupnom području ljudske aktivnosti, revolucija informacijske tehnologije bit će uvodna točka prilikom analize kompleksnosti nove ekonomije, društva i kulture u nastajanju.
Birokratska država bez vanjskih podražaja i s unutarnjim ograničenjima tehnološke modernizacije izabrala je opreznu neutralnost, zaustavljajući na taj način tehnološku putanju koju je Kina slijedila stoljećima, ako ne i tisućljećima, upravo pod vodstvom države.
Kako korisnici prihvačaju i redefiniraju tehnologiju, širenje tehnologije beskonačno povećava njezinu moć.
Razvoj informacijskih tehnologija omogućio je s jedne strane interakciju makroistraživačkih programa i velikih tržišta koje je razvila država, a s druge strane, decentralizirane inovacije što ih potiče kultura tehnološkog stvaralaštva i model brzog osobnog uspjeha.
Paradigma informatičke tehnologije ne kreće se prema zatvaranju u sustav, nego prema otvorenosti – poput mreže s više završetaka. Ona je moćna i nameće se u svojoj materijalnosti, prilagodljiva je i otvorena u svojem povijesnom razvoju. Njezine bitne značajke su obuhvatnost, složenosti i umrežavanje.
Proizvodi novih industrija informacijske tehnologije sprave su za obradu informacija ili informacija koja obrađuje samu sebe.
Tehnologija menadžmenta smatrala se jednako važnom kao menadžment tehnologije.
Ono što je ključno u informacijskoj ekonomiji jest složeno međusobno djelovanje između povijesno ukorijenjenih političkih institucija i sve globaliziranijih gospodarskih čimbenika.
Globalna je ekonomija duboko asimetrična. Ali ne u jednostavnom obliku središta, periferije i poluperiferije, ili slijedeći izravnu suprotnost između sjevera i juga, stoga što postoji nekoliko središta i nekoliko periferija, te stoga što su i sjever i jug iznutra toliko raznoliki da nema analitičkoga smisla koristiti se tim kategorijama.
Kada su naftni šok iz 1979. te porast kamatnih stopa uzrokovali njihov bankrot, većina afričkih gospodarstava potpala je pod izravannadzor politika međunarodnih financijskih ustanova. Te su ustanove nametnule liberalizacijske mjere navodno usmjerene na stvaranje trgovine i ulaganja. Krhka se afrička gospodarstva nisu uspjela oduprijeti šoku.
Kako su plemenske i etničke mreže bile najsigurniji ulog za pridobivanje podrške naroda, borba za nadzor nad državnom upravom (često izjednačena s nadzorom nad vojskom) bila je organizirana oko etničkih raskola. Na taj se način oživljavala stoljetna mržnja i predrasude: genocidne težnje i rasprostranjeno razbojništvo u korijenu su političke ekonomije afričke isključenosti iz nove, globalne ekonomije.
Kada je potražnja postala nepredvidljiva u količini i kvaliteti, kada su se tržišta diljem svijeta promijenila pa ih je stoga postalo teško nadzirati, te kada je tempo tehnološke promjene učinio jednonamjensku opremu u proizvodnji zastarjelom, sustav masovne proizvodnje postaje je prektrut i preskup za odlike nove ekonomije. Probni odgovor na savladavanje takve krutosti bi je sustav fleksibilne proizvodnje.
Proizvodnja se prilagođuje neprestanoj promjeni, a da ju se ne pokušava nadzirati.
Sličnu promjenu zapazili su istraživači u trvrkama koje su obavljele napredne usluge, kao što je bankarstvo.
Značajan napredak u produktivnosti i konkurentnosti koji su postigle japanske automobilske tvrtke u velikoj je mjeri pripisan ovoj menadžerskoj revoluciji, pa je u poslovnoj literaturi 'toyotizam' suprostavljen 'fordizmu' kao nova pobjednička formula prilagođena globalnoj ekonomiji i sustavu fleksibilne proizvodnje. Izvoran japanski model uvelike su oponašale druge kompanije, kao što su ih japanske tvrtke presađivale na svoje lokacije u inozemstvu.
Japaski menadžment je originalan i nov način upravljanja radnim procesom: središnja i razlikovna osobina japanskog puta bila je despecijalizirati profesionalne radnike te umjesto da budu otpušteni, pretvoreni su u višenamjenske specijaliste.
Glavna razlika između američke i japanske tvrtke može se sažeti ovako: američka s tvrtka ističe djelotvornošću postignutom kroz finu specijalizaciju i oštro razgraničenje poslova, dok se japanska tvrtka ističe sposobnošću skupine radnika da samostalno svladavaju lokalni problem, a ta se sposobnost razvija učenjem putem djelovanja i dijeljenja znanja na razini radionice.
Struktura industrije visoke tehnologije u svijetu sve je složenija mreža udruženja, sporazuma i zajedničkih ulaganja u kojima je većina velikih korporacija međusobno povezana. Takve veze ne isključuju sve veću konkurenciju. Štoviše, strateška su udruženja odlučujuća u toj konkurenciji u kojoj današnji partneri postaju sutrašnji neprijatelji, dok je suradnja na danom tržištu u oštroj suprotnosti s okrutnom borbom za udio na tržištu u nekoj drugoj regiji na svijetu.
Ako velika korporacija oe sama sebe preoblikovati, pretvaranjem svoje organizacije u raščlanjenu mrežu višenamjenskih središta koja donose odluku, ona bi ustvari mogla postati viši oblik menadžmenta u novoj ekonomiji. Razlog ovome je da najvažniji problem menadžmenta u vrlo decentraliziranoj i krajnje fleksibilnoj strukturi jest ispraviti ono što teoretičar organizacije Guy Benveniste zove 'pogreška u raščlanjivanju'. Slažem ses njegovom definicijom: Pogreške u raščlanjivanju su djelomičan ili potpun nedostatak usklađivanja između onog što se želi ionoga što je na raspolaganju. S povećanom međusobnom povezanošću i krajnjom decentralizacijom procesa u globalnoj ekonomiji, pogreške u raščlanjivanju sve se teže mogu izbjeći, a njihov je kikroi makro ekonomski ujtjecaj sve jači. Model fleksibilne proizvodnje, u svojim ra zličitim oblicima, maksimalno povećava odgovornost gospodarskih faktora i jednica na brzo promjenjivu okolinu. Ali taj model također otežava nadziranje i ispravljanje pogrešaka u raščlanjivanju. Velike korporacije s odgovarajućim razinama informacija i resursa, mogle bi savladati takve pogreške bolje od rascjepkanih, decetraliziranih mreža, pod uvjetom da rabe prilagodljivost ispred fleksibilnosti. To podrazumijeva da je korporacija sposobna samu sebe restrukuirati, ne na jednostavan način uklanjanja viškova nego tako da sve svoje senzore soposobi za reprogramiranje.
Zbog masovne potrebe za fleksibilnom, interaktivnom manipulacijom računalima,softver je psotao najdinamičniji segment industrije i djelatnosti proizvodnje informacija koji bi trebao oblikovati procese proizvodnje i menadžmenta u budućnosti. S druge strane, zbog dostupnosti tih tehnologija (zbog trvrdoglavosti inovatora u Silicijskoj dolini koji se opirao modelu informatike '1984'), umreženje je postalo ključ za organiozacijsku fleksibilnost i izvedbu poslova.
Izvedba je usklađena s obilježjima informacijske ekonomije: uspješne organizacije su one koje mogu stvarati znanje i učinkovito obraditi informaciju, prilagoditi se promjenjivoj geometriji globalne ekonomije, biti dovoljno fleksibilne da mijenjaju svoja sredstva jednakom brzinom promjene ciljeva, pod utjecajem brzih kulturalnih, tehnoloških i institucijskih promjena, te da mogu inovirati, budući da je inovacija postala glavno oružje protiv konkurencije.
U takvoj strukturi kao što je kinseka menadžment je vrlo centraliziran i autoritaran. Srednji menadžment koji nije dio obitelji smatra se samo područjem prijenosa, a odanost se radnika ne očekuje, budući da je ideal radnika pokrenuti vlastita poduzea, pa se stoga smatraju mogućom budučom konkurencijom. Obveze su kratkoročne, što potkopava dugoročnu strategiju planiranja. S druge strane, krajnja decentralizacija i fleksibilnost tog sustava omogućuje brze prilagodbe novim proizvodima, novim procesima i novim tržištima. Putem udruživanja između obitelji i njihovih odgovarajućih mreža, ubrzava se tok kapitala te poboljšava alokacija resursa.
Novo bi gospodarstvo trebalo povećati važnost zanimanja koja u svojoj djelatnosti sadrže veliku količinu informacija i znanja. Menadžerska, stručna i tehnička zanimanja trebala bi rasti brže od bilo kojih drugih zanimanja i trebala bi sačinjavati srž nove društvene strukture.
Teorije postindustrijalizma ustanovile su da ljudi, osim što su uključeni u različite djelatnosti, također zauzimaju nove položaje u strukturi zanimanja. U cijelosti je predviđeno, da ćemo kako ulazimo u ono što nazivamo informatičko društvo, zapaziti sve veću važnost menadžerskih, stručnih i tehničkih položaja, smanjen broj radnika na obrtničkim i operaterski položajima, te bujanje broja radnika u prodaji i činovnika. Osim toga, ljevičarska verzija postindustrijalizma upućuje na sve veću važnost polukvalificiranih (često nekvalificiranih) zanimanja u uslugama kao odgovor porastu stručnih poslova.
Ako postoji globalna ekonomija, tada bi trebalo postojati globalno tržište radne snage i globalna radna snaga. Međutim, toliko očite gvrdnje, shvate li se doslovno, empirijski su pogrešne i analitički navode u krivom smjeru. Iako kapital slobodno protječe elektroničkimkrugovima globalnih financijskih mreža, radnu snagu još uvijek ograničavaju institucije, kukltura, granice, policija i ksenofobija, a tako će i ostati u predvidivoj budućnosti.
1990. godine etnička i kulturalna razlnolikost postali su glavni društveni problem u Europi, novost u Japanu, a kao i uvijek i dalje su na vrhu dnevnog reda u Americi. Međutim, to ne znači da je tržište radne snage postalo globalno. Postoji globalno tržište za mali dio radne snage, glede najobučenijih profesionalaca u inovacijskom istraživanju i razvoju, vrhnuskom inženjeringu, financijskom menadžmentu, naprednim poslovnih uslugama i zabavi, koji se prebacuju i putuju između čvorišta globalnih mreža koje nadziru planet. Međutim, iako je uključivanje najboljih talenata u globalnu mrežu ključno za najviše sfere informacijske ekonomije, prevladavajući dio radne snage, kako u razvijenih, tako i u zemljama u razvoju, ostaje uglavnom ograničen na naciju kojoj pripada.
Iako ne postoji jedinstveno globalno tržište, pa prema tome ni globalna radna snaga, doista postoji globalna međuovisnost radne snage u informacijskoj ekonomiji. Ta međuovisnost nije obilježena hijerarhijskom segmentacijom radne snage prema zemljama nego preko granica. Novi model globalne proizvodnje i menadžmenta odgovara istodobnoj integraciji radnog procesa i dezintegraciji radne snage. Taj model nije neizbježna posljedica informacijske paradigme, već ishod gospodarskoga prijelaza na novu, informacijsku ekonomiju, koristeći se uglavnom porastom produktivnosti za kratkoročnu profitabilnost. Ove su politike zapravo u oštroj suptrotnosti s mogućnostima povećanja rada i trajnom, visokom produktivnošću koje je otvorila promjena radnog procesa pod informacijskom paradigmom.
Kao posljedica uvođenja robotizacije u automobilsku industiju u Japanu, SAD-u, Francuskoj i Italiji pokazala je znatno različite utjecaje slične tehnologije u istoj industriji: u SAD-u i Italiji radnici su bili otpušteni, budući da je glavni cilj uvođenja nove tehnologije bio smanjiti troškove radne snage, u Francuskoj je gubitak posla bio manji nego u prethodne dvije zemlje, zbog vladinih mjera koje su ublažile društvene posljedice modernizacije, a u Japanu, gdje su podezća bila obvezana na zaposlenost koja traje doživotno, zaposelneost je ustvari porasla, a produktivnost naglo skočila, kao rezultat preobučavanja i većeg napora ekipnog rada koji je povećao konkurentnost poduzeća i preuzeo udio na tržištu od svojih američkih suparnika.
Čini se da kao opći trend ne postoji sustavno strukturalna veza između širenja informacijskih tehnologija i razvoja razina zaposlenosti u gospodarstvu kao cjelini.
Žene čine dvije trećine povremenih radnika. Žene su kvalificirani, prilagodljvii radnici koji daju fleksibilnost japanskoj praksi upravljanja radom. Ovo je ustvari stara praksa u japanskoj industrijalizaciji.
Prosječna osoba u SAD izložena je dnevno broju od 1600 reklamnih poruka. Ljudi ne obezno pozitivno odgovaraju samo na 12 poruka.
Zašto onda tvrtke istrajavu na oglašavanju? Prije svega, troškove za oglašavanje tvrtke prebaucuju na gledatelje: prema časopisu The Economist iz 1993. godine 'besplatna televizija'je u SAD-u svako američko kućanstvo stajala 30 dolara.
Činjenica da nitko u isto doba ne gleda istu stvar i da svaka kultura i društvena grupa ima osobit odnos prema medijskom sustavu, čini temeljnu razliku u odnosu prema starom sustavu standardiziranih masovnih medija. Dodajmo i to da rašireni običaj 'surfinga' (istodobnog gledanja nekoliko programa) dovodi do toga da publika stvara vlastiti virtualni mozaik. Mediji su postali doista globalno povezani, jer programi i poruke teku svjetskom mrežom i mi ne živimo u globalnom selu, nego u prilagođenim kolibama koje se proiuzvode globalno, a distribuiraju lokalno.
Povijest će zabiležiti da su prva dva velika eksperimenta što ih je Ithiel de Sola Pool nazvao 'tehnologijama slobode', potaknule države: francuski MINITEL kao sredstvo koje će uvesti Francusku u informatičko društvo, i američki ARPANET prehodnik Interneta – kao vojnu strategiju koja je trebala omogučiti da komunikacijske mreže nadžive nuklearni napad.
Stručnjaci predviđaju da, tehnički, Internet jednoga dana može povezati do 600 milijuna računalnih mreža. To možemo usporediti s njegovom veličinom u početnim stupnjevima razvoja: 1973. godine u mreći je bilo samo 25 računala, tijekom 1970-ih moga je primiti samo 256 računala, početkom 1980-ih nakon značajnih poboljšanja bio je ograničen na 25 mreža sa samo nekoliko stotina primarnih računala i nekoliko tisuća korisnika.
Ionternet je zaista jedinstvena sinteza vojne strategije, velike suradnje znanosti i kontrakulturnih inovacija.
Važan dio sustava, modem, bio je jedan od tehnoloških proboja koji su stvorili pioniri te kontrakulture, izvorno se nazivajući 'hakerima' – prije nego što je taj pojam poprimio zločudne konotacije. Modem su 1978. godine izmislila dva chicaška studenta: Ward Christensen i Randy Suess, kada su pokušavali pronaći telefonski sustav prijenosta mikroračunalnih programa jer su željeli izbjeći dugačka putovanja po chicaškoj zimi. Tijekom 1979. rasprostrnaili su xmodem protokol koji je računalima omogučavao izravno prenošenje dokumenata – beu upotrebe host sustava. Tehnologiju su davali besplatno, jer su do najveće moguće mjere željeli proširiti komunikacijske mogućnosti.
Elektronički prosvjedi u vezi s dogaajima na Tian An Menu u Kini 1989. preko računalnih mreža kojima su upravljali kineski studenti izvan zemlje, bili su najpoznatija manifestacija mogućnosti novih komunikacijskih naprava.
Web je omogućavao grupiranje interesa i projekta na Netu i na taj način se prevladalo dugotrajno kaotično pretraživanje Interneta prije WWW-a. Na temelju tih grupiranja pojedinci i organizacije mogli su svimsleno surađivati preko onoga što je doslovce postalo svesvjetska mreža (world wide web) individualizirane, interaktivne komunikacije.
Herojstvo ranih računalnih plemena povlači se pod nepopustljivim tokom 'newbiesa' novih korisnika mreže, i ono što od kontrakulturnih začetaka ostaje na mreži jest neformalnost i samousmjerenost komunikacije – ideja da mnogi pridonose mogima, a ipak svatko ima svoj glas i očekuje individualizirani odgovor.
1994. godine više od jedne trećine američkih kućanstava imalo je osobna računala, a iste godine kupnja PC-a prvi je put premašila kupnju televizora. U zapadnoj europi sredinom devedestih također se zbivala velika kupnja računala, no stopa prodora u kućanstva zadržala se na nižoj razini, isključimo li videotekst terminale manje od 20%.
Japansko nacionalno istraživanje tržišta o raširenosti multimedijskoga softvera prema kategoriji proizvoda iz 1992- godine pokazuje da zabava zauzima 85,7% vrijednosti, dok je obrazovanje zastupljeno samo s 0,8%.
Zanimljivo je da je u SAD nacionalno anketiranje iz 1991. pokazalo da se mnanje od polovine radbika na daljinu služi računalima, ostali su radili telefonom, olovkom i papirom.
Problemi prijevoza postaju teži, a ne lakši, jer se povečana aktivnost i vremenska stista koju omogućuje nova umrežena organizacija pretvara u veću koncentraciju tržišta u nekim područjima, te veću fizuičku pokretivost radne snage prije vezane za svoja radna mjesta za trajanja radnog bremena. U metropolskim područjima SAD-a vrijeme putovanja n a posao održava se na stalnoj razini, i to ne zbog unaprijeđene tehnologije nego zbog denetraliziranijega smještajnog obrasca radnoga i stambenog prostora koji olakšavaju tokove prometa od predgraša do predgrađa. U gradovima osobito u Europi, gdje radiocentričan obrazac još uvijek prevladava u svakodnevnim putovanjima na posao, vrijeme putovanja na posao jako se povećava, osobito za tvrdoglave ovisnike o automobilima. Za nove, nabujale metropole Azije, od Bankoka do Šangaja, ulazak u informatičko doba zbiva se suporedno s otkrićem najgorih prometnih čepova u povijesti.
Ja predviđam epidemiju velikih razmjera i dezintegraciju društvene kontrole koja će megagradove učiniti manje privlačnima. Međutim, sve u svemu, megagradovi će rasti u valičini i dominaciji, jer se nastavljaju hraniti stanoviništvom, bogatstvom, moći i inovatorima iz svojega proširenoga zaleđa. Nadalje, oni su čvorišne točke koje se spajaju na svjetske mreže, dakle u temeljnome smislu, budućnost čovječanstva i svake zemlje u kojoj postoje megagradovi zbiva se s razvitkom i menadžmentom tih područja. Megagradovi su čvorišne točke i središta moći novoga prostornoga oblika/ procesa informatičkoga doba<: prostora tokova.
Prostor je kristalizirano vrijeme.
Najveće dostojanstvo koje se može pronaći u smrti jest dostojanstvo života koji joj je prethodio. S.B.Nuland
Brisanje smrti iz života prevladavjući je trend u našim društvima, izraz je naše tehnološke ambicije i u skladu s našim slavljenjem efemernog. Smrt se kroz česta predstavljanja u medijima prikazuje beznačajnom – uvijek kao smrt nekoga drugoga – tako da svoju vlastitu smrt dočekujemo s iznenađenjem neočekivanog. Odvajanjem smrti od života i stvaranjem tehnološkog sustava koji to uvjerenje čini dugotrajnim, za vrijeme života gradimo vječnost. Tako kao vječni, isključeni smo iz onoga kratkog trenutka u kojemu nas grli svjetlost.
Pod utjecajem novog vremenskog okvira ratovanja koji potiče podudarnost između tehnologije i pritiska civilnih društvava u razvijenim zemljama, izgleda vjerojatno da će rat pasti u pozadinu tih vladajućih društava, kako bi se povremeno razbuktao kao iznenadni podsjetnik na ljudsku prirodu.
Kapital bježi u svoj hyperprostor čistog toka, dok radna snaga rastače svoje kolektivno biće u beskonačnim varijacijama individualnih postojanja. U uvjetima umrećenog društva kapital se koordinira na globalnoj razini, a radna snaga je individualizirana.
Ne bismo htjeli reći da je povijest skončala u sretnoj pomirbi Čovječanstva sa samim sobom. Zapravo je potpuno suprotno: povijest upravo počinje, ako pod poviješću podrazumijevamo trenutak u kojemu je, nakon tisućljeća prapovijesne borbe s Prirodom, najprije za preživljavanje, a onda za ovladavanje, naša vrsta dosegla razinu znanja i društvene organizacije koja će nam omogućiti da živimo u prevladavajuće društvenom svijetu. To je početak novoga postojanja i doista početak novoga doba, informatičog doba koje označava autonomija kulture nasuprot materijalnim osnovama našega postojanja.
Post je objavljen 02.06.2015. u 15:05 sati.