Kako iscijeliti bolove u leđima – povezanost uma i tijela
Dr. John E. Sarno
Izdavač: Planetopija Makronova 2014.
Ova knjiga govori o sindromu tenzijskog miozitisa (Tension Myositis Syndrome – TMS), za koji imam razloga vjerovati da je najčešći uzrok uobičajenih bolova u vratu, ramenima, leđima, stražnjici i udovima.
Je li ovo holistička medicina? Nažalost, ono što je poznato kao holistička medicina mješavina je znanosti, pseudoznanosti i folklora. Sve što je izvan službene medicine može se prihvatiti kao holističko, ali točnije opisano, glavna je značajka holističke medicine stav da treba tretirati 'cijelu osobu'. To je ujedno mudra ideja koju suvremena medicina općenito zapostavlja. Treba istaknuti još jednu važnu činjenicu: iako TMS uzrokuju emocije, to je fizički poremećaj.
Neke od nezgoda, kojima pacijenti sebi objašnjavaju bol, su trivijalne, kao što je pokret da bi se podigla četkica zube, ili okretanje da bi se doseglo nešto iz kuhinjskog ormarića, ali bol koji se javio poslije, može biti jednako mučan kao i onaj koji je iskusio netko tko je pokušao podignuti hladnjak.
Nedostatak kisika potiče spazam kao i druge bolove karakteristične za TMS. Osim toga, i običan grč noge je najvjerojatnije prouzročen nedostatkom kisika, zbog čega se i javlja u krevetu kada je cirkulacija krvi usporena i kad je moguća privremeno smanjena razina kisika u mišićima noge.
Kod onih koji uspiju prevladati vlastiti strah, napad će biti znatno kraći.
Praznici mogu biti stresni. Ono što bi trebalo biti vrijeme opuštanja i zabave često je nelagodno za neke ljude. Bio sam zaprepašten činjenicom da mnogi klijenti izvještavaju o početku napada TMS-a prije, tijekom ili ubrzo nakon glavnih praznika i blagdana.
Razlog je očit: ti dani obično znače mnogo rada, pogotovo za žene koje preuzimaju odgovornost za organiziranje i pripremu slavlja. I naravno, društvo zahtijeva da se to napravi s veseljem i uz osmijeh. Žene obično uopće nisu svjesne da gomilaju velike količine nezadovoljstva, pa im početak bolova dolazi kao potpuno iznenađenje.
Nekima bol postaje opsesija. Nije neuobičajeno čuti ljude da govore kako je bol prvo čega su svjesni kada se ujutro probude i kako je ujedno i posljednja stvar o kojoj razmišljaju kada idu na spavanje. Postaju opsjednuti njome.
Svaki susret s pacijentom je izlet u život tog pacijenta.
Imao je TMS: njegovi problemi nisu bili u njegovoj kralježnici – bili su u njegovu životu.
Napetost je riječ koja se široko i znači različito različitim ljudima. U mom radu i u ovoj knjizi poremećaj se zove sindrom tenzijskog miozitisa. Riječ napetost ovdje se odnosi na emocije koje su stvorene u nesvjesnom umu i koje u većoj mjeri, tamo i ostaju. Ti su osjećaji nastali složenim međudjelovanjem različitih dijelova našeg uma te djelovanjem između uma i vanjskog svijeta. Mnogi su neugledni, bolni ili posramljujući, na neki način neprihvatljivi nama i/ili društvu, tako da ih potiskujemo. Takvi su osjećaji anksioznost, ljutnja i slabo samopoštovanje (osjećaj inferiornosti). Ti su osjećaji potisnuti jer um ne želi da ih iskusimo, niti želi da ih vanjski svijet vidi. Vjerojatno bismo, ako možemo svjesno izabrati, većinom odlučili svladati loše osjećaje. No, ljudski um je građen tako da se oni odmah i automatski potiskuju – osoba nema izbora. Dakle, riječ napetost ovdje će se odnositi na potisnute emocije koje nismo u stanju prihvatiti.
Riječ stres često se brka s napetošću i čini se da simbolizira sve što je emotivno negativno. Volim je upotrijebiti kada govorim o bilo kojem činitelju, utjecaju ili uvjetima koji testiraju pojedinca, čine ga napetim ili na bilo koji način stvaraju pritisak na njega.
Budnost je ključ oporavka od TMS-a.
Nije čudo da um razvija strategije da bi izbjegao iskustvo i emotivne teškoće. Nesvjesno, radije bismo imali fizičku bol nego priznali bilo kakvu emotivnu uznemirenost.
Fiziologija TMS-a počinje u mozgu. Ovdje potisnute emocije, kao anksioznost i ljutnja, pokreću proces u kojem autonomni živčani sustav uzrokuje smanjenje protoka krvi u određene mišiće, živce, tetive ili ligamente, pa nastaje bol i drugi poremećaji u tim tkivima.
Postavka jest da u slučaju TMS-a autonomni sustav selektivno smanjuje dotok krvi u određene mišiće, živce, tetive i ligamente, što je odgovor na potisnute emocije, anksioznost i ljutnju.
Bolovi u mišićima, bilo da su spontani ili potaknuti pritiskom liječnikove ruke, znače da u mišiću nedostaje mala količina kisika. To ne znači da je mišić 'napet'. Ta je razina nedostatka kisika obično niska i stoga ne oštećuje tkivo. To osobito vrijedi za mišić.
Većina pacijenata s TMS-om ima šest ključnih osjetljivih područja: obje vanjske strane stražnjice, obje strane slabina (lumbalno područje), te vrh oba ramena. Ove osjetljive startne točke savršeno su jasni nalazi TMS-a, te ponekad ostaju prisutni i kad bol prestane.
Drugi živčani simptomi uobičajeni su za TMS. Osoba može doživjeti osjećaje obamrlosti, trnce, bockanje, gorenje, pritisak, te ostale uobičajene osjećaje. Ti osjećaji i bol nastaju u dijelu tijela koji inervira taj živac.
Živci su kao žice koje spajaju mozak sa svim dijelovima tijela. Oni prenose poruke mozga dizajnirane tako da aktiviraju mišiće i određene dijelove tijela. Također, oni prenose poruke u suprotnom smjeru, donoseći mozgu informacije o tome što se događa u tijelu. Na primjer, ako se ubodete iglom, impulsi putuju po živcima obavještavajući mozak da se dogodilo nešto bolno. Ako je živac nadražen ili oštećen bilo gdje tijekom tog puta, bol ćemo osjećati u tom dijelu tijela iz kojeg bi te poruke izvorno potekle. Na primjer, ako u živcu kuka koji prolazi kroz mišić stražnjice nedostaje kisika, osoba može osjećati bol u bilo kojem dijelu noge koju inervira živac ischiadicus. Pošto on inervira gotovo čitavu nogu (po jedan za svaku nogu) postoji mnogo varijacija išijasa.
Osoba se mora suočiti s TMS-om, boriti se, ili će se simptomi nastaviti. Svladati strah i vratiti se normalnim fizičkim aktivnostima vjerojatno su najvažniji dijelovi terapeutskog procesa.
Ne radi se o mijenjanju emocija, radi se o prepoznavanju njihova postojanja, te o shvaćanju da mozak pokušava spriječiti osobu da postane svjesna njihova postojanja putem sindroma bola. To je ključ da shvatite zbog čega je znanje tako djelotvoran lijek.
Hipokrat je svojim asmatičnim pacijentima govorio da se čuvaju bijesa, pa možemo pretpostaviti da se prije 2500 godina djelomice znalo da emocije utječu na bolest.
Mnogi su osjećaji i ponašanja sigurno ostali još iz djetinjstva. Djeca se osjećaju slabo i ranjivo, ona su ovisna i tu ovisnost snažno doživljavaju, ne cijene se mnogo, stalno im je potrebno odobravanje, sklona su anksioznosti i brzo se naljute. Nedostaje im strpljenje. U određenoj mjeri svi mi nastavljamo nesvjesno stvarati neke od tih osjećaja i kad odrastemo. Razlikuje se samo mjera u kojoj to radimo.
Dobro raspoloženje, veselo raspoloženje i pozitivno emotivno stanje očito mogu zaustaviti ili spriječiti bol.
Post je objavljen 02.06.2015. u 14:59 sati.