F. William Engdahl
Izdavač: Detecta 2010.
USPON AMERIČKE NOVČANE OLIGARHIJE
Dana 29. lipnja 2007. čelna njemačka institucija za reguliranje
rada banaka, Savezna agencija za nadzor financijskih
usluga (Bundesanstalt für Finanzdienstleistungsaufsicht,
BaFin), i ministar financija Republike Njemačke održali su
konferenciju za tisak kako bi objavili da njemačka država, u
suradnji s vodećim privatnim i državnim bankama, organizira
žurno spašavanje njemačke banke IKB Deutsche Industriebank.
IKB banka osnovana je 1924. godine kako bi olakšala plaćanje
njemačke ratne odštete prema Dawesovom planu otplate. Dru-
gi put u svojoj povijesti IKB banka imala je povijesnu ulogu u
kontekstu nezdrave američke bankarske prakse, a to je sada
obilježeno i posljednjom krizom.
No, ovoga puta, kao umnogome i 1931., kada je slom
bečke banke Creditanstalt pokrenuo lančanu reakciju koja
je prouzročila urušavanje svjetskog bankarskog sustava, što
je potaknulo veliku ekonomsku krizu i, naposljetku, svjetski
rat, propast banke IKB, kao relativno male kreditne banke
srednjega sloja iz Düsseldorfa, izazvala je sličnu globalnu
lančanu reakciju. Ta lančana reakcija, izazvana propašću te
slabo poznate njemačke kreditne banke, s poslovanjem na vrlo
ograničenu tržištu, stvorila je svjetsku financijsku krizu, krizu
financijskog sustava, koja ove, 2009., godine, prije nego što
završi s pustošenjem, može vrlo vjerojatno dosegnuti tragične
razmjere velike ekonomske krize.
Problemi banke IKB počeli su s njezinim ulaganjem u nove,
egzotične i vrlo unosne vrijednosne papire, tzv. sekundarne
vrijednosne papire osigurane hipotekom (engl. Mortgage-
Backed Securities), koje su izdavale newyorške banke. Kakvi
su bili ti vrijednosni papiri? Iz čega proizlaze? Drugorazredni,
odnosno, rizični (subprime) vrijednosni papiri osigurani hipotekom
stvoreni su u zamršenom procesu koji možemo opisati
prema njegovim fazama. Prvo se, po sniženoj cijeni, preuzmu
stotine ili tisuće običnih hipotekarnih stambenih kredita od
američkih banaka koje su ih izdale, te se uplate mjesečnih
rata tih kredita iskoriste kao podloga za stvaranje potpuno
novih umjetnih obveznica ili zadužnica,2 koje su potom od
rizika neplaćanja osiguravali specijalizirani osiguravatelji, koji
uključuju američku osiguravajuću kuću AIG. A vrijednost im je procjenjivala jedna od samo tri agencije za ocjenu financijske
uspješnosti, koje uživaju de facto monopol na takvu procjenu
i koje, sve tri, imaju sjedište u New Yorku. Na kraju se, radi
velikih zarada, ta nova obveznica, odnosno vrijednosni papir
osiguran hipotekom i ocijenjen najboljom mogućom ocjenom,
ocjenom AAA, prodaje državama, mirovinskim fondovima i
neopreznim ulagačima diljem svijeta. Pritom banke vjeruju
kako su pronašle magičan put prema izvrsnoj zaradi koja uopće
nije rizična. Upravo su takvi rizični vrijednosni papiri bili vrhunac
uzurpacije moći privatnih američkih banaka ne samo nad
američkim gospodarstvom, nego i nad gospodarstvom cijeloga
svijeta. Taj proces, što su ga banke s Wall Streeta, koje su ga i
stvorile, nazvale sekuritizacija3, imao je svrhu dati novi zamah
sveopćoj američkoj dominaciji nad svjetskim tržištem kapitala
- glavnom stupu američke moći još od doba kada je Amerika,
1944., iz Drugoga svjetskoga rata izišla kao pobjednica.
Ta sekuritizacija, tj. ideja da se uobičajen rizik potraživanja
banke može ukloniti iz bilance same banke i organizirati
tako da se taj rizik od nenaplate kredita toliko proširi da više
nikada ne zaprijeti krizom poput one što se proširila poslije
sloma bečke banke Creditanstalt iz 1931., bila je iluzija koja
je počivala na temeljnim pretpostavkama o budućoj američkoj
moći, pretpostavkama ukorijenjenim u samoj pojavi Sjedinjenih
Američkih Država kao glavnog industrijskog suparnika
Njemačkom Carstvu poslije Američkoga građanskog rata iz
šezdesetih godina 19. stoljeća.
Kriza koja se počela širiti na svjetski financijski sustav
poslije naizgled beznačajnog problema likvidnosti jedne male
njemačke banke iz 2007. imala je duboke korijene u krajnje
nezdravu financijskom i bankarskom sustavu - monetarnom
sustavu zvanom dolarski sustav (Dollar System), odnosno,
brettonwoodski sustav (Bretton Woods System).4 Pogled na
pojavu Amerike kao kolosalne financijske sile, što se dogodilo
u razdoblju kada su Sjedinjene Američke Države poslije Građanskoga
rata, izronile kao jedna od svjetskih industrijskih i
financijskih velesila, prijeko je potreban kako bismo shvatili
povijesnu važnost sloma banke IKB Deutsche Industriebank
iz lipnja 2007. godine.
Godine 1816., kako bi se riješilo problem galopirajuće inflacije,
koja je bila rezultat spomenutog kreditnog ludila, Kongres
je, na poticaj umreženih interesnih skupina, donio zakon po
kojemu je, po uzoru na Prvu središnju banku, osnovana Druga
središnja banka, također sa sjedištem u Philadelphiji. Ta je
banka dobila licencu na rok od 20 godina, do 1836. I Druga
središnja banka dopustila je da samo 20% njezina temeljnog
kapitala bude u vlasništvu države, a 80%, odnosno kontrolni
paket dionica, bio je u privatnom vlasništvu.
Dana 10. svibnja 1816. godine, poslije pet godina bez narodne
banke, te poslije rata s Engleskom, predsjednik James
Madison potpisao je zakon kojim je stvorena Druga središnja
banka Sjedinjenih Američkih Država.
Dana 10. svibnja 1816. godine, poslije pet godina bez narodne
banke, te poslije rata s Engleskom, predsjednik James
Madison potpisao je zakon kojim je stvorena Druga središnja
banka Sjedinjenih Američkih Država.
Barun Nathan iz Londona i James de Rothschild iz Pariza
imali su najveće vlasničke udjele u Drugoj američkoj banci, na
čelu koje je bio Nicholas Biddle.
No, ni izrežiranom Panikom iz 1837. nisu uspjeli progurati
obnovu licence i banka se ugasila. Kada je ta banka napokon
bila prisiljena zatvoriti vrata, 1841., ostavila je u dvjema londonskim
komercijalnim bankama, Barings Brothers i N. M.
Rothschild's, ukupan dug od 25 milijuna dolara.
Godine 1841. predsjednik John Tyler stavio je veto na dva
zakona kojima se pokušalo obnoviti licencu Drugoj središnjoj
banci. Tako su pokušaji novčanih interesnih krugova da ponovno
uspostave kontrolu nad novcem naroda pomoću središnje
banke, koju bi oni kontrolirali, propali, i propadat će sve do
1913. godine.
U igru ulaze moćni londonski Rothschildi. Godine 1837.,
usred financijske panike, u Ameriku je, kao zastupnik Nathana
Rothschilda, poslan August Belmont stariji, sa zadaćom da
ondje osnuje investicijsku banku, nazvanu August Belmont &
Co., uz tajnu potporu Nathana Rothschilda iz Londona.
Poslije poraza Druge središnje banke i negativnog publiciteta
oko nje, barun Rothschild bio je prisiljen raditi preko
zastupnika, a ne na svoje ime.
Novac će prestati biti gospodar i postat će sluga čovječanstvu.9
Te Lincolnove riječi nisu bile nimalo dobrodošle u Londonu,
gdje su moćna banka zvana House of Rothschild i druge
londonske banke planirale dati očajnoj Lincolnovoj Vladi ratne
kredite po zelenaškim kamatama.
Odcjepljenje američkoga Juga diskretno je poticao i August
Belmont stariji, osobni zastupnik Nathana Rothschilda
u Sjedinjenim Američkim Državama, koji je, kao važna osoba
u suparničkoj Demokratskoj stranci, politiku industrijskog
protekcionizma Abrahama Lincolna držao anatemom. Tada su
londonske banke, predvođene Kućom Rothschild, bile glavni
kreditori južnjačke trgovine pamukom, vitalne sirovine za
tekstilne tvornice iz Manchestera u Engleskoj.
Umjesto osnivanja nove, treće američke banke, koja bi također
bila u rukama privatnih vlasnika, što su vodeći bankari
Londona i New Yorka priželjkivali, predsjednik Lincoln je,
koristeći se ustavnim ovlastima, uvjerio Kongres da odobri
izdavanje tada goleme količine beskamatnih "zelembaća", 150
milijuna dolara, uz puno jamstvo američke Vlade.
Zelembaći su Lincolnu omogućili financiranje ratnih troškova
neovisno o londonskim i newyorškim bankama, koje su
tražile zelenaške kamate, po stopi od 24%, pa čak i do 36%.12
Lincolnovo financiranje rata zelembaćima omogućilo je Uniji
izbjegavanje uzimanja golemih ratnih kredita od privatnih banaka,
čime je predsjednik Lincoln u londonskim i newyorškim
bankarskim krugovima stekao ogorčene neprijatelje.
Dana 14. travnja 1865. predsjednik Lincoln ubijen je hladnokrvnim
pucnjem u jednom washingtonskom kazalištu, samo
pet dana nakon što se general Konfederacije Robert Edward
Lee predao generalu Grantu kod Sudnice u Appomattoxu u
saveznoj državi Virginiji.
Iako se prava istina možda nikada neće saznati, postoje
uvjerljivi dokazi o tome da je ubojicu predsjednika Lincolna,
Johna Wilkesa Bootha, za taj posao unajmio Judah Benjamin,
ministar financija Konfederacije. Ministar Judah Benjamin bio
je blizak suradnik britanskog premijera Benjamina Disraelia
(1804. - 1881.), koji je bio blizak prijatelj londonskoga ogranka
obitelji Rothschild. Poslije ubojstva Abrahama Lincolna Judah
Benjamin pobjegao je u London, kao jedini član Vlade Konfederacije
koji se nikada nije vratio u Sjedinjene Američke Države.14
Sve to govori o tome da je ubojstvo predsjednika Lincolna
bilo posljedica njegove monetarne politike.
Obitelj Rothschild željela je upravo suprotno - visoke cijene,
posebno onih sirovina poput pamuka, prouzročene krutom
politikom obnove prema Jugu. Abrahama Lincolna doživljavali su kao opasnost svome utvrđenom poretku, zbog čega je ubijen.
Cilj je, očito, bio oslabiti Sjedinjene Američke Države, kako bi obitelj Rothschild i njihovi bankarski saveznici iz New Yorka mogli preuzeti američko gospodarstvo.
Poslije Lincolnova ubojstva bilo je jasno da je uslijedila bitka
za obustavu izdavanja zelembaća i za njihovu zamjenu valutom
temeljenom na zlatnom standardu.
Zakon o ponovnom uvođenju zlatnog standarda bio je vrlo
kontroverzan i naišao je na žestok otpor poljoprivrednika i malih
poduzetnika, koji su se bojali velike deflacije gospodarstva
i smanjenja kapitala na tržištu. S pravom su izražavali bojazan
da će ponovno uvođenje zlatnog standarda, budući da banke
iz New Yorka i Nove Engleske drže većinu monetarnog zlata i da je raspodjela nacionalne valute usmjerena prema tim istim
bankarskim silama s Istočne obale, ići najviše u korist tih banaka, na štetu ostatka zemlje.
Zakonom o ponovnom uvođenju zlatnog standarda bilo je
utvrđeno da se, do 1. siječnja 1879. godine, svi zelembaći mogu zamijeniti za zlato. Taj je Zakon bio velik korak na putu predaje američkoga gospodarstva u ruke londonskih i newyorških
međunarodnih banaka, budući da su one posjedovale lavovski
dio monetarnog zlata.
JOHN P. MORGAN – PRVI AMERIČKI "BOG NOVCA'
U svome usponu do moći neviđene u povijesti svijeta, obitelji
Morgan i Rockefeller služile su se prijevarom, obmanom,
nasiljem, podmićivanjem i režiranjem financijskih kriza. Svaka
financijska kriza koju su izazvali svojom sračunatom kontrolom
nad financijskim tržištima i bankarskim kreditima omogućila
je njima i njihovim najbližim suradnicima učvršćivanje još više
moći u rukama sve manjeg broja ljudi. Bio je to rast moći ne-
količine bogatih elitnih obitelji, koje su izronile kao američka
plutokracija ili, točnije, američka oligarhija.
Aristotel se terminom oligarhija koristio kako bi opisao
vladavinu najbogatijih, gdje je glasačka moć u državi bila povezana
s veličinom obiteljskoga bogatstva.
Što se moć više centralizirala u rukama bogate aristokracije,
to ju je ta aristokracija sve više retorički umotavala u odjeću
američke "demokracije".
Američki je Ustav zabranio postojanje aristokracije na
temelju naslijeđenih plemićkih titula. Ali, on nije zabranio postojanje
aristokracije bogatstva nastale bilo nasljeđivanjem bilo
stvaranjem bogatstva.
Pripadnici te nove oligarhije koristili su se svojom golemom
ekonomskom moći, često djelujući koordinirano i u tajnosti,
kako bi režirali događaje kojima su poticali valove stečajeva i
ozbiljnih ekonomskih kriza, čak i panika. Osim toga, cinički su
pridobivali zakonodavnu vlast i guvernere američkih saveznih
država, kongresnike, suce, urednike novina, čak i predsjednike,
kako bi služili njihovim privatnim interesima. Tim interesima
služili su i ratovi, čijem su pokretanju pomagali mediji, zarobljeni
od američke oligarhije, ratovi na kojima je ta oligarhija
zgrtala profite, bez obzira na to koliko je mladih Amerikanaca
ginulo nemajući pojma o pravim uzrocima tih ratova.
Osamdesetih godina 19. stoljeća iz kruga najbogatijih američkih
obitelji izdvojile su se dvije kolosalne obitelji. Ispočetka
su bile ogorčeni i omraženi suparnici. Na kraju su postale saveznici,
ne iz ljubavi, nego iz interesa, čime je stvorena jedna od
najvećih akumulacija financijske i industrijske moći u povijesti
svijeta. Te dvije obitelji, Rockefeller i Morgan, tvorile su tako
snažan utjecaj na gospodarski i financijski život Sjedinjenih
Američkih Država na početku 20. stoljeća da su ih njihovi
kritičari iz američkoga Kongresa nazvali "novčani trust".
Kako bi Morganova skupina izronila kao odlučujuća monetarna
sila Sjedinjenih Američkih Država trebalo je nekoliko
godina tajnovitih i obično korumpiranih makinacija. Kriza iz
1893., koja je u Americi prouzročila ozbiljnu četverogodišnju
ekonomsku krizu, pokazuje koliko je "novčani trust", koji se
razvijao oko Johna P. Morgana, bio ustrajan u postizanju svoga
cilja - koncentraciji financijske moći u vlastitim rukama.
Opskrbu monetarnim zlatom kontrolirali su šačica newyorških
banaka i financijski moćnici londonskoga Cityja, prije svega
bankarska grupacija lorda Rothschilda.
Sramotnu krizu iz 1893. zapravo je manipulacijom izazvao
interesni krug Johna P. Morgana, u tajnoj sprezi s Augustom
Belmontom, kako bi okončao ulogu srebra, a zlato nacije
učvrstio u rukama privatnih newyorških banaka. Režiranjem
nekoliko financijskih panika oni su također stekli do tada
neviđenu kontrolu nad nacionalnim željezom i željeznicama
- srcem gospodarstva.
John P. Morgan preuzeo je američke zlatne rezerve početkom
1893. godine. Hajka na zlatne rezerve započela je rane 1893.,
poslije druge inauguracije predsjednika Clevelanda, a tajno su
je potaknuli upravo John P. Morgan i August Belmont. S njima
povezane londonske banke krenule su u akciju u točno planiranom
trenutku, prema instrukcijama Morgana i Belmonta, i
prodale milijune američkih obveznica, koje su bile u njihovu
posjedu, a isplatu su zatražili u zlatu.
Ministar Carlisle
odbio je otkupiti obveznice srebrom, što bi zaustavilo paniku
nagomilavanja zlata. Umjesto toga, vrijednosne papire otkupio
je isključivo zlatom, čime je potaknuo još veću paniku, jer su
se državne zlatne rezerve ubrzano topile.
Ministarstvo financija predsjednika Clevelanda prodalo je
obveznice privatnom Morganovom udruženju banaka, po nevjerojatnom
popustu, i to po cijeni koja je i za njega i za njegovu
banku bila vrlo povoljna. Odmah poslije toga ti su bankari po
znatno višim cijenama preprodali te iste obveznice državnim,
manjim regionalnim bankama, osiguravajućim društvima i
drugima te tako zgrnuli golemu zaradu na poslu koji je bio
zlouporaba povlaštenih informacija u prometu vrijednosnim
papirima. Kako bi zaokružili krug korupcije, bivši odvjetnički
partner predsjednika Clevelanda Francis Lynde Stetson preuzeo
je banku J. P. Morgan & Co. kao klijenta i u njezino ime vodio
pregovore s Ministarstvom financija u svezi s izdavanjem obveznica.
Predsjednik Cleveland prodao je omamljujućih 162 milijuna
dolara takvih obveznica Morganovim privatnim bankama
po vrlo povoljnoj cijeni prije negoli je antikorupcijski World,
newyorške novine čiji je vlasnik bio novinar Joseph Pulitzer,
otkrio taj tajni posao i time prisilio tu visoko profitabilnu
operaciju na okončanje.
U svibnju je nastala sveopća panika. Nekoliko tjedana poslije
toga vlada Indije, tada britanske kolonije, objavila je da za
kovanje novca više ne prima srebro. Indija je, velikim dijelom
kao rezultat ranijih makinacija britanskih opijumskih ratova
u Kini, postala najveći svjetski repozitorij5 srebra.
Taj čin britanske kolonije Indije bio je glazura zavjere londonskih
i newyorških banaka, isplanirane kako bi jednom i
zauvijek uništile monetarnu ulogu srebra u Americi. Ona je
prouzročila katastrofalan pad međunarodne cijene srebra od
50%, što je uključivalo i Sjedinjene Američke Države. Oni
društveni krugovi u Americi koji su bili pogođeni tom novčanom
panikom bili su uvjereni da je indijska Vlada, taj dragulj u
britanskoj Kruni, na taj čin bila potaknuta od nekih londonskih
i newyorških bankarskih kuća, koje su na toj zlatnoj panici
zgrnule golemu zaradu.
Dokumenti o količinama zlata u posjedu privatnih
newyorških banaka pokazuju da je, u siječnju 1895., dvadeset
i šest newyorških banaka u svojim trezorima držalo golemih
65 milijuna dolara zlata. U to je vrijeme zakonski minimum
američkih zlatnih pričuva bio 100 milijuna dolara, ispod koje se
razine stanje pričuva držalo opasnim za financijsku stabilnost
SAD-a. Predsjednik Cleveland navodno je zavapio: "Banke su
uhvatile zemlju za vrat." No, bio je vrlo oprezan da neupućenom
građanstvu ne otkrije svoj doprinos u ostvarivanju toga
plana.
U tome kritičnom trenutku pojavile su se banke Morgan i Roschild koje su velikodušno ponudile prodati svoje privatno zlato Ministarstvu financija - po visokoj cijeni.
Rezultat Zlatne panike iz 1893. bilo je smanjenje bankarskih
kredita diljem Amerike, što je potaknulo najveću ekonomsku
krizu u povijesti SAD-a.
Odljev zlata iz Sjedinjenih
Američkih Država u London, gdje je najveća skupina
banaka bila ona baruna Nathana Rothschilda, bio je najveći u
američkoj povijesti, zato što su londonske banke tražile zlato
kao osiguranje kredita koje su odobrili Americi. Ta je zlatna
panika ozbiljno sasjekla američki proračun, tj. prihod od poreza,
i povećala državni deficit, prisiljavajući američku Vladu da
svoje dragocjene i sve manje zlatne pričuve troši na plaćanje
tekućih troškova, što je bio daljnji udarac na zlatne pričuve.
U siječnju 1897.
godine osnovano je Monetarno povjerenstvo. Zakon o zlatnom
standardu, predstavljen Zastupničkom domu u prosincu 1899.,
usvojen je u ožujku 1900. Tim je zakonom potvrđen zlatni dolar
kao standard vrijednosti, a srebro kao pomoćni kovani novac.
Predsjednik Cleveland pomogao je Johnu P. Morganu stvoriti
na Wall Streetu privatnu bankarsku mafijašku skupinu, koja je
američkom Ministarstvu financija osigurala 65 milijuna dolara
u zlatu, od čega je polovica potjecala iz Europe, kako bi ono
moglo izdati obveznice kojima je umjetno nadoknađena razlika
do 100 milijuna dolara. Te državne obveznice prodane su po
najnižoj mogućoj cijeni ekskluzivno bankarskoj mafiji Johna
Morgana, a ne široj javnosti. Zatim je Morgan te iste obveznice
preprodao regionalnim manjim bankama i osiguravajućim
društvima po visokoj cijeni i time zgrnuo znatnu zaradu na
račun ekonomskog zdravlja nacije.
Tijekom te krize propalo je 15.000 tvrtki, 600 banaka
i 74 željezničke kompanije. Došlo je do ozbiljne nezaposlenosti
i prosvjeda velikih razmjera, od kojih su neki bili vrlo nasilni.
Na vrhuncu nezaposlenosti, koja je proistekla iz te krize, do
tada neviđenih 14,5% aktivne radne snage bilo je bez posla.
Neke procjene govore o brojci nezaposlenosti od čak 25%.
Ta je bankarska oligarhija također odlučila preuzeti vlast i
nad željezničkim kompanijama u zemlji. Prvi korak u ostvarivanju
toga plana bio je bankrot željezničke kompanije Philadelphia
and Reading Railroads. John P. Morgan organizirao je
bojkot kredita za željeznice i velik pad njihovih dionica, pa je
potiho kupio kontrolni paket tih dionica, prodanih u bescjenje.
Željeznica je bila povezana s nepreglednim ležištima antracita
u Pennsylvaniji.
Ta kasta novih američkih plutokrata i oligarha bila je zaodjenuta
u plašt američke demokracije i promicala je mit o
"neustrašivu individualizmu", kako bi opravdala svoju golemu
zaradu i sakrila istinu o stvarnom podrijetlu svoga bogatstva.
Šezdesetak obitelji - imena poput Rockefeller, Morgan,
Dodge, Mellon, Pratt, Herkness, Whitney, Duke, Harriman,
Vanderbilt, DuPont, Guggenheim, Astor, Lehman, Warburg,
Taft, Huntington, Baruch i Rosenwald - tvorilo je zatvorenu
mrežu plutokratskog bogatstva, koja je početkom 20. stoljeća
oblikovala, podmićivala i nasiljem krčila put prema preuzimanju
kontrole nad sudbinom Amerike. Šezdeset ekstremno
bogatih obitelji, povezanih dinastijskim međusobnim ženidbama
i međusobnom razmjenom dionica, do početka 20.
stoljeća preuzelo je kontrolu nad industrijom i bankarskim
institucijama "američkoga stoljeća" u nastajanju.
Shermanov Zakon protiv trustova nije ni malo ograničio
djelovanje Edwarda H. Harrimana kao ni drugih korporacijskih
divova. Bila je to politička prijevara, organizirana kako bi se
ublažilo bijes javnosti. Utjecajni Edward Harriman i njegovi
prijatelji ostali su izuzeti iz progona trustova, dok su mnogi
vlasnici malih tvrtki po tome istome zakonu poslani u zatvor.
Nečuveno, Shermanov protutrustovski zakon također je pretvoren
u oružje kojim se spriječilo širenje sindikata u SAD-u,
budući da je Vrhovni sud donio odluku da je štrajk sindikata
"kombinacija koja ograničava trgovinu".
Sam George Baer, kao i John P. Morgan, John D. Rockefeller,
Andrew Carnegie i većina ljudi njihova položaja u to
doba, bili su uvjereni darvinisti, koji su vjerovali da ih je Bog
izabrao, budući da su se očigledno dokazali kao superiorni
svojim radnicima činjenicom da provode kontrolu nad svojim
kompanijama. U pregovorima s predsjednikom Theodoreom
Rooseveltom, koji je pozvan da pronađe rješenje, George Baer
rekao je Predsjedniku da se "nema o čemu pregovarati". John
Morgan, zajedno s politički mudrim predsjednikom Rooseveltom,
intervenirao je tek kada je tvrdoglavost Georgea Baera
zaprijetila zastojem cijeloga gospodarstva i ponudio radnicima
nagodbu, u kojoj je popustio po pitanju radnih sati i plaća, ali
je odbio priznati sindikat.
BANKARI DRŽAVNIM UDAROM STVARAJU SUSTAV
BANAKA ZA SAVEZNE PRIČUVE
John P. Morgan, zahvaljujući svojim makinacijama s Augustom
Belmontom za vrijeme krize iz 1893., izronio je potkraj
19. stoljeća kao jedan od najmoćnijih bankara svijeta. Svoju je
poslovnu karijeru započeo u 24. godini života prijevarom kojom
je američkoj Vladi za potrebe Građanskoga rata prodao višak
zastarjelih pušaka, koje je prije toga jeftino kupio, preko lažnih
predstavnika, od skladišta Američke vojske u New Yorku.
Njegovi su zastupnici u tajnosti kupili 5.000 pušaka po cijeni
od 3,50 dolara po komadu, a potom su te neispravne puške,
lažno ih predstavljajući kao nove i u savršenu stanju, prodali
Glavnom stožeru vojske St. Louisa, po cijeni od 22 dolara po
pušci. Tako je krenula njegova spektakularna karijera prijevare,
obmane i korupcije.
Njegova je banka izronila na početku 20. stoljeća kao najmoćnija
financijska institucija u Americi, a upravo je on stajao
iza osnivanja Banke za savezne pričuve 1913. godine. Osim
toga, ta je ista banka stajala iza stvaranja newyorškoga Vijeća za
inozemne odnose - privatnog trusta mozgova koji je oblikovao
američku vanjsku politiku sve do kraja "američkoga stoljeća".
On je stajao i iza Dawesova plana otplate njemačkih ratnih
odšteta, dogovorenog na mirovnoj konferenciji u Versaillesu,
pod uvjetima koji su nedvojbeno stvorili plodno tlo za dolazak
Hitlera na vlast i za početak Drugoga svjetskoga rata.
John P. Morgan, zajedno s Jamesom Stillmanom, tada čelnom
osobom banke National City Bank iz New Yorka - banke
trusta obitelji Rockefeller, zvanog Standard Oil Trust - i šačica
brokerskih kuća, predvođena Augustom Belmontom i bankom
Kuhn Loeb & Co., izronili su kao pobjednici iz Panike iz 1893.
godine, krize koja je pokrenuta radi zlata i koju su oni sami
izrežirali.
John P. Morgan iskoristio je tu krizu kako bi stekao kontrolu
nad strateški važnim čelikom i nad željezničkom industrijom
Sjedinjenih Američkih Država. Ubrzo je stekao kontrolu nad
korporacijom U. S. Steel, koju je osnovao 1901. godine spajanjem
kompanije Carnegie Steel i nekih drugih kompanija, čime
je stvorio najveću svjetsku tvornicu čelika. U stvaranju korporacije
U. S. Steel izdavao je "razvodnjene" dionice u nominalnoj
vrijednosti od zapanjujućih 1 milijardu i 402 milijuna dolara
za svoj novi čelični trust, prvu svjetsku korporaciju vrijednu
milijardu dolara.
Osim toga, John P. Morgan
stvorio je i goleme kompanije General Electric Company,
International Harvester, kao i bezbroj drugih velikih industrijskih
skupina, iznad kojih je stajala banka J. P. Morgan & Co.
Izbor Williama McKinleyja za predsjednika,
1896., bio je rezultat tajnog sastanka frakcija obitelji
Rockefeller i obitelji Morgan s Wall Streeta, na kojemu je obitelj
Rockefeller predstavljao upravo Mark Hanna koji je stvorio njegovu karijeru, dok je željezničar
James Jerome Hill zastupao interese obitelji Morgan. S Williamom
McKinleyjem predsjedništvo je bilo u sigurnim rukama,
barem glede interesa gore spomenutih obitelji.
William McKinley ponovno je izabran za predsjednika
1900., na temelju političkog programa zlatnog standarda. Bimetalna
srebrna frakcija bila je uništena, a za Johna P. Morgana
i uski krug newyorških i londonskih banaka to je značilo da je
put ka preuzimanju financija nacije očišćen.
Godine 1907. financijske grupacije obitelji Morgan i Rockefeller
bile su spremne za pokretanje sljedećeg financijskog
napada na gospodarstvo zemlje, odnosno, krize koju će se
poslije zvati "Panika iz 1907. godine". To je trebao biti nužan
posljednji korak prema njihovoj najvećoj od svih pobjeda do
tada - usvajanju Zakona o saveznim pričuvama iz 1913., kojim
su većinom naivni kongresnici predali svoju ovlast tiskanja
novca konzorciju privatnih banaka.
Širenje panike, kako je kasnije otkriveno u kongresnoj istrazi
iz 1911. godine, bilo je pomno podgrijavano namjernim širenjem
lažnih glasina, koje su jataci Johna P. Morgana plasirali u
novinama koje su kontrolirali, uključujući i newyorške novine
Evening Sun Morganova savjetnika Williama Laffana i novine
The New York Times Adolfa Ochsa. Te su novine donosile izvješća
o navalama na odabrane trustovske banke, poput banke
Trust Company of America, koje su John P. Morgan i John D.
Rockefeller htjeli maknuti s puta.
Navale na banku Trust Company of Amerika nije bilo sve
dok se nisu pojavila ta novinska izvješća. U biti, banka je bila likvidna,
ali je također držala velik paket dionica kompanije Tennessee
Coal and Iron, s velikim nalazištima ruda, koje je John
P. Morgan priželjkivao za svoju novoosnovanu korporaciju U.
S. Steel. John P. Morgan pobrinuo se da banka Trust Company
of America dobije sredstva potrebna za likvidnost od njegova
mafijaškog bankarskog kruga, ali pod uvjetom da stavi na tržište
sve dionice kompanije Tennessee Coal and Iron koje su bile
u vlasništvu te banke, jer je ta kompanija posjedovala jedno od
najvećih nalazišta ruda u Sjedinjenim Američkim Državama.
Kao predsjednik, republikanac Roosevelt uveo je praksu
da svoje veće izjave u javnosti uvijek prethodno provjerava s
ključnim ljudima iz Rockefellerove ili Morganove grupacije ili
s predstavnicima obiju grupacija. Nacrt svoga Trećeg izvješća
o stanju nacije podnio je svome bankaru Jamesu Stillmanu iz
banke National City Bank, poslije čega je obećao da će izmijeniti
dio u kojemu se govori o pitanju valute tako da odgovara
Stillmanu, bude li to potrebno. U listopadu 1903. predsjednik
Roosevelt pozvao je Johna P. Morgana u Bijelu kuću na privatan
razgovor, a u tajnosti se dopisivao i sa željezničkim magnatom
Edwardom Henryjem Harrimanom u svezi s imenovanjem
političkih dužnosnika i donacijama za kampanju.6
Psihološki uništen, mjesec dana poslije toga Charles Tracy
Barney počinio je samoubojstvo. Newyorška se burza srušila,
zato što su trustovske banke, u očajničkom pokušaju da na-
maknu novac, prodavale svoje dionice. Zemlja je gurnuta u
još jednu tešku ekonomsku krizu, koja je ovoga puta trajala
13 mjeseci.
Diljem zemlje regionalne su banke odbijale mijenjati novac
za zlato, što su po zakonu bile dužne činiti, bojeći se gubitka
"čvrstog novca". Po nekim pitanjima ta je kriza bila slična slomu
međubankovnog povjerenja, koje se dogodilo sto godina
kasnije, 2007. godine. Samo što 1907. godine nije bilo državnog
proračuna kao "posljednjeg kreditnog pribježišta" ni središnje
banke koja bi priskočila u pomoć.
Panika se gotovo čudom slegla nakon što je predsjednik Roosevelt
najavio ukidanje Zakona protiv trustova. Morgan je dobio
svoje žarko željene rudnike i postrojenja kompanije Tennessee
Coal and Iron. Rockefeller, njegov bankar James Stillman i John
D. Rockefeller uklonili su Heinzea kao suparnika iz industrije
bakra. Čim se Morgan dočepao dionica kompanije Tennessee
Coal od banke Trust Company of America, novine su prestale
objavljivati glasine, a Banka je opet počela normalno poslovati.
A lakovjernoj je javnosti rečeno kako je velikodušni John P.
Morgan "junački i hrabro spasio" nacionalni bankarski sustav.
Jedan od rijetkih ljudi koji nisu povjerovali u altruističke
motive Morgana, Rockefellera i njihovih jataka s Wall Streeta
bio je kongresnik iz Demokratske stranke William Jennings
Bryan, koji se zauzimao za srebro i koji je u jednoj izjavi naveo:
"Optužite beskrupulozne financijere koji su zgrnuli besramno
bogatstvo i koji cijelu naciju iskorištavaju kao poligon za svoje
velike financijske transakcije."
U jednoj istrazi Kongresnog odbora iz 1911. godine o kontroli
"novčanog trusta" nad gospodarstvom države utvrđeno
je da vlasnici banke J. P. Morgan & Co. drže čak 72 direktorska
mjesta u 47 velikih korporacija, ukupno vrijednih 2 milijarde i
104 milijuna dolara, što je za ono doba bio zapanjujući iznos.
Rezultat krize iz 1907. i 1908., povrh golemog povećanja
financijske i političke moći Johna P. Morgana, bilo je osnivanje
Nacionalnog monetarnog povjerenstva, čija je zadaća bila istraživati
i davati preporuke Kongresu o načinu sprječavanja slične
panike i bankovne krize u budućnosti. Predsjednik Theodore
Roosevelt potpisao je Aldrich-Vreelandov zakon, po kojemu
je 1908. godine osnovano povjerenstvo sa zadaćom da izradi
plan kojim bi se spriječilo takve buduće novčane panike na
financijskim tržištima.
Povjerenstvo je od samoga početka bilo montirano. Predsjednik
toga povjerenstva bio je senator Nelson Aldrich, koji
je također bio predsjednik utjecajnog Senatskog odbora za
financije i po kojemu je guverner Nelson Aldrich Rockefeller
dobio ime, jer je bio tast Johna D. Rockefellera mlađeg, sina
osnivača kompanije Standard Oil. Senator Aldrich bio je poznat
i kao "Morganov broker u Senatu.
Senatoru Aldrichu ni korupcija nije bila strana. U jednom
članku iz 1905. godine časopis McClure's otkrio je kako on
kontrolira korumpirani politički stroj Rhode Islanda i kako je
taj stroj potkupio većinu senatora te savezne države. Aldrich je
1881. prestao raditi u obiteljskoj tvrtki koja se bavila trgovinom
mješovitom robom i otpočeo kampanju za ulazak u američki
Senat. Prijavio je imovinu u vrijednosti od 50.000 dolara. Kada
je umro, poslije trideset godina u politici, od kojih je većinu
proveo u američkom Senatu, njegova je imovina vrijedila golemih
12 milijuna dolara, što jamačno nije uštedio od bijedne
senatorske plaće.14
Morgan i Rockefeller vjerojatno nisu mogli pronaći boljeg
čovjeka koji će njihovu omiljenu "monetarnu reformu" progurati
kroz skeptični američki Kongres. Senator Aldrich bit
će odgovoran za probijanje puta najpogubnijem političkom
državnom udaru u Američkoj povijesti - donošenju Zakona
o saveznim pričuvama iz 1913. godine. Malo je onih koji će
ikada saznati tko je iza njega stajao i kako su taj udar izveli.
BANKARI DRŽAVNIM UDAROM STVARAJU SUSTAV
BANAKA ZA SAVEZNE PRIČUVE
John P. Morgan, zahvaljujući svojim makinacijama s Augustom
Belmontom za vrijeme krize iz 1893., izronio je potkraj
19. stoljeća kao jedan od najmoćnijih bankara svijeta. Svoju je
poslovnu karijeru započeo u 24. godini života prijevarom kojom
je američkoj Vladi za potrebe Građanskoga rata prodao višak
zastarjelih pušaka, koje je prije toga jeftino kupio, preko lažnih
predstavnika, od skladišta Američke vojske u New Yorku.
Njegovi su zastupnici u tajnosti kupili 5.000 pušaka po cijeni
od 3,50 dolara po komadu, a potom su te neispravne puške,
lažno ih predstavljajući kao nove i u savršenu stanju, prodali
Glavnom stožeru vojske St. Louisa, po cijeni od 22 dolara po
pušci. Tako je krenula njegova spektakularna karijera prijevare,
obmane i korupcije.
Njegova je banka izronila na početku 20. stoljeća kao najmoćnija
financijska institucija u Americi, a upravo je on stajao
iza osnivanja Banke za savezne pričuve 1913. godine. Osim
toga, ta je ista banka stajala iza stvaranja newyorškoga Vijeća za
inozemne odnose - privatnog trusta mozgova koji je oblikovao
američku vanjsku politiku sve do kraja "američkoga stoljeća".
On je stajao i iza Dawesova plana otplate njemačkih ratnih
odšteta, dogovorenog na mirovnoj konferenciji u Versaillesu,
pod uvjetima koji su nedvojbeno stvorili plodno tlo za dolazak
Hitlera na vlast i za početak Drugoga svjetskoga rata.
John P. Morgan, zajedno s Jamesom Stillmanom, tada čelnom
osobom banke National City Bank iz New Yorka - banke
trusta obitelji Rockefeller, zvanog Standard Oil Trust - i šačica
brokerskih kuća, predvođena Augustom Belmontom i bankom
Kuhn Loeb & Co., izronili su kao pobjednici iz Panike iz 1893.
John P. Morgan iskoristio je tu krizu kako bi stekao kontrolu
nad strateški važnim čelikom i nad željezničkom industrijom
Sjedinjenih Američkih Država. Ubrzo je stekao kontrolu nad
korporacijom U. S. Steel, koju je osnovao 1901. godine spajanjem
kompanije Carnegie Steel i nekih drugih kompanija, čime
je stvorio najveću svjetsku tvornicu čelika. U stvaranju korporacije
U. S. Steel izdavao je "razvodnjene" dionice u nominalnoj
vrijednosti od zapanjujućih 1 milijardu i 402 milijuna dolara
za svoj novi čelični trust, prvu svjetsku korporaciju vrijednu
milijardu dolara.
Osim toga, John P. Morgan
stvorio je i goleme kompanije General Electric Company,
International Harvester, kao i bezbroj drugih velikih industrijskih
skupina, iznad kojih je stajala banka J. P. Morgan & Co.
Magnat trusta Standard Oil John D. Rockefeller, kao i John
Morgan i njihovi kolege bankari s Wall Streeta davali su velike
donacije republikancu Williamu McKinleyju, koji je 1896.
izabran za predsjednika porazivši zagovaratelja srebra Williama
Jenningsa Bryana.
Izbor Williama McKinleyja za predsjednika,
1896., bio je rezultat tajnog sastanka frakcija obitelji
Rockefeller i obitelji Morgan s Wall Streeta, na kojemu je obitelj
Rockefeller predstavljao upravo Mark Hanna koji je stvorio njegovu političku karijeru, dok je željezničar
James Jerome Hill zastupao interese obitelji Morgan.
Godine 1907. financijske grupacije obitelji Morgan i Rockefeller
bile su spremne za pokretanje sljedećeg financijskog
napada na gospodarstvo zemlje, odnosno, krize koju će se
poslije zvati "Panika iz 1907. godine". To je trebao biti nužan
posljednji korak prema njihovoj najvećoj od svih pobjeda do
tada - usvajanju Zakona o saveznim pričuvama iz 1913., kojim
su većinom naivni kongresnici predali svoju ovlast tiskanja
novca konzorciju privatnih banaka.
U pozadini događaja iz 1907. godine bila je newyorška banka
srednje veličine zvana Knickerbocker Trust Co., na čijemu je
čelu bio agresivni poslovni mešetar po imenu Charles Tracy
Barney. On i njegov poslovni partner Frederick Augustus
Heinze nakanili su monopolizirati dionice kompanije United
Copper, velikog proizvođača bakra, metala za kojim je potražnja
u to doba bila vrlo velika. Pritom je naletio na interese moćne
grupacije obitelji Rockefeller, koja je kontrolirala veliku tvrtku
Amalgamated Copper Company i nije se previše zanimala za
skorojevićkog suparnika iz Montane Fredericka Augustusa
Heinzea.
Frederick Augustus Heinze stvorio je vlastitu banku u New
Yorku, Mercantile National Bank, i njezinim se sredstvima
koristio za monopoliziranje tržišta bakra, kojim je dominirao
John D. Rockefeller. Dana 14. listopada 1907. dionice kompanije
United Copper porasle su na više od 62 dolara. Dva dana
poslije toga pale su na 15 dolara, a Frederick Augustus Heinze
već je duboko zagazio na put financijske propasti. John D. Rockefeller
na tržište je dopremio milijune kilograma bakra i tako
prouzročio pad cijene bakra, a time i cijene dionica kompanije
United Copper.
Širenje panike, kako je kasnije otkriveno u kongresnoj istrazi
iz 1911. godine, bilo je pomno podgrijavano namjernim širenjem
lažnih glasina, koje su jataci Johna P. Morgana plasirali u
novinama koje su kontrolirali, uključujući i newyorške novine
Evening Sun Morganova savjetnika Williama Laffana i novine
The New York Times Adolfa Ochsa. Te su novine donosile izvješća
o navalama na odabrane trustovske banke, poput banke
Trust Company of America, koje su John P. Morgan i John D.
Rockefeller htjeli maknuti s puta.
Da zapečati taj posao, poslao je i dvojicu svojih zamjenika,
Henryja Claya Fricka i Elberta Garyja iz kompanije U. S. Steel,
da se sastanu s predsjednikom Rooseveltom, kako bi osigurali
njegovu suglasnost za ukidanje Zakona protiv trustova. U javnost
je plasirana priča o tome kako je sve to učinjeno za "spas
zemlje". No to je samo omogućilo korporaciji U. S. Steel da
proguta kompaniju Tennessee Coal and Iron, čime je prekršen
Shermanov Zakon protiv trustova.
U listopadu 1903. predsjednik
Roosevelt pozvao je Johna P. Morgana u Bijelu kuću na privatan
razgovor, a u tajnosti se dopisivao i sa željezničkim magnatom
Edwardom Henryjem Harrimanom u svezi s imenovanjem
političkih dužnosnika i donacijama za kampanju.6
Psihološki uništen, mjesec dana poslije toga Charles Tracy
Barney počinio je samoubojstvo. Newyorška se burza srušila,
zato što su trustovske banke, u očajničkom pokušaju da na-
5 Lundberg, Ferdinand, op. cit., str. 90 - 95.
6 Odbor za povlastice i izbore američkoga Senata, Hearings of the Sub-committee
on Campaign Contributions, 62nd Congress, 3rd Session, 1913., str. 453
ff. Pozadina o kontaktima predsjednika Roosevelta s Jamesom Stillmanom i
Johnom Pierpontom Morganom, u Henry Pringle, Theodore Roosevelt, Harcourt,
Brace & Co., New York, 1931., str. 350.
maknu novac, prodavale svoje dionice. Zemlja je gurnuta u
još jednu tešku ekonomsku krizu, koja je ovoga puta trajala
13 mjeseci.
Panika se gotovo čudom slegla nakon što je predsjednik Roosevelt
najavio ukidanje Zakona protiv trustova. Morgan je dobio
svoje žarko željene rudnike i postrojenja kompanije Tennessee
Coal and Iron.
U jednoj istrazi Kongresnog odbora iz 1911. godine o kontroli
"novčanog trusta" nad gospodarstvom države utvrđeno
je da vlasnici banke J. P. Morgan & Co. drže čak 72 direktorska
mjesta u 47 velikih korporacija, ukupno vrijednih 2 milijarde i
104 milijuna dolara, što je za ono doba bio zapanjujući iznos.
Rezultat krize iz 1907. i 1908., povrh golemog povećanja
financijske i političke moći Johna P. Morgana, bilo je osnivanje
Nacionalnog monetarnog povjerenstva, čija je zadaća bila istraživati
i davati preporuke Kongresu o načinu sprječavanja slične
panike i bankovne krize u budućnosti. Predsjednik Theodore
Roosevelt potpisao je Aldrich-Vreelandov zakon, po kojemu
je 1908. godine osnovano povjerenstvo sa zadaćom da izradi
plan kojim bi se spriječilo takve buduće novčane panike na
financijskim tržištima.
Povjerenstvo je od samoga početka bilo montirano. Predsjednik
toga povjerenstva bio je senator Nelson Aldrich, koji
je također bio predsjednik utjecajnog Senatskog odbora za
financije i po kojemu je guverner Nelson Aldrich Rockefeller
dobio ime, jer je bio tast Johna D. Rockefellera mlađeg, sina
osnivača kompanije Standard Oil. Senator Aldrich bio je poznat
i kao "Morganov broker u Senatu.“
Malo više od godinu dana nakon što je, 1908., osnovano
Nacionalno monetarno povjerenstvo, na čelu sa senatorom
Nelsonom Aldrichom, najmoćniji američki bankari u najvećoj
su tajnosti izradili plan onoga što će postati najveći politički
državni udar u povijesti Sjedinjenih Američkih Država. Cilj toga
plana bio je oduzeti američkome Kongresu njegovu Ustavom
zajamčenu ovlast izdavanja i kontroliranja novca, i usmjeriti
je u služenje privatnim interesima, na štetu općega dobra
američkoga naroda.
Na tajnom sastanku na otoku Jekyll 1910. Paul Warburg iz
banke Kuhn, Loeb & Co. predložio je jednu obmanu kako bi
se u Kongresu omogućilo usvajanje Zakona o osnivanju nove
središnje banke. Inzistirao je na tome da se ne spominje naziv
narodna ni središnja banka, nego manje opasan naziv - "udruženje
banaka za savezne pričuve". Tu će zamisao potkrijepiti
argumentom da će američki model tih banaka, za razliku od
Engleske banke ili središnjih banaka drugih europskih zemalja,
biti decentraliziran i tako omogućiti maksimalnu regionalnu
kontrolu bankarskog i monetarnog poslovanja. Tom će smica-
licom prikriti i činjenicu da će banke članice Sustava banaka
za savezne pričuve biti privatne banke.
Pujov je odbor dokumentirao da
postoji 112 takvih kompanija koje su pod stvarnom kontrolom
grupacije Johna P. Morgana 1913. godine.
Dana 23. prosinca 1913., dan prije Badnjaka, Kongres je
usvojio Zakon o saveznim pričuvama, poznat i kao Glass-
Owenov zakon, gotovo bez ikakve rasprave. Senat, u kojemu
su većinu imali republikanci, progurao je taj zakon u vrijeme
kada su mnogi kongresnici bili kod kuće za božićne blagdane.
Demokratski predsjednik Woodrow Wilson potpisao je taj
zakon samo jedan sat nakon što je prošao u Kongresu.
Ipak, najveća uporabna vrijednost te nove banke za savezne
pričuve bila je činjenica da je taj sustav omogućivao privatnim
bankama, posebno Kući Morgan i njezinim saveznicima, ulazak
u rizike kakve do tada nisu mogli ni zamisliti. Iza njihovih poslovnih
pothvata, koliko god rizični bili, sada je stajala "ukupna
porezna snaga" američke Vlade i njezinih naivnih poreznih
obveznika. Prvi ispit beskrajne novostečene moći te treće
američke središnje banke od 1787. godine nije trebalo dugo
čekati. Engleska i Francuska ubrzo će zatražiti velike kredite
od Sjedinjenih Američkih Država kako bi, 1914., financirale
svoj rat radi uništenja Njemačkoga i Austro-Ugarskoga Carstva,
tj. proces koji je kasnije prozvan Veliki rat ili Prvi svjetski rat.
JOHN P. MORGAN I BANKE ZA SAVEZNE PRIČUVE
FINANCIRAJU PRVI SVJETSKI RAT
Velika je Britanija, od 1899. do 1902., vodila rat protiv slabo naoružanih
burskih zemljoradnika kako bi preuzela kontrolu nad južnoafričkim zlatom, i
taj je krvavi rat gotovo izgubila. To je zlato bilo ključ budućnosti londonskoga
Cityja kao svjetskog financijskog središta.
na Burski se rat 1899. u Londonu
gledalo kao na još jedan "sjajan mali rat", za koji je većina u
Londonu vjerovala da će završiti za samo nekoliko tjedana.
Taj se rat razvukao na tri gorke godine, a nominalna pobjeda
Engleske bila je, zapravo, Pirova pobjeda, koja je cijelome
svijetu pokazala da najmoćnije carstvo na zemlji ne može pobijediti
malu, inferiornu borbenu silu, odlučnu u obrani svoje
domovine. Bila je to lekcija koju će američka elita gorko naučiti
u Vijetnamu sedamdesetih godina 20. stoljeća.
Britanska je javnost bila ogorčena. Zbog britanske
nesposobnosti i zanemarivanja, 25 tisuća burskih civila (uglavnom
žena i djece) i 14 tisuća urođenika umrlo je u britanskim
"koncentracijskim logorima". Taj se izraz prvi put u povijesti
pojavio upravo u Burskome ratu. Taj je rat bio prekretnica s
kojom je počelo dugo slabljenje potpore imperijalnoj ideji u
Engleskoj.
Vrlo povoljno za Morgana, Rockefellera, Carnegieja i vrlo
bogate moćnike koji su početkom rata započeli zgrtati zaradu u
milijardama dolara, 1913., iste godine kada je Wilson potpisao
Zakon o saveznim pričuvama, usvojen je takozvani 16. amandman
američkoga Ustava. Tako su bogataši izbjegli plaćanje
većeg dijela poreza štiteći svoje bogatstvo pomoću novoosnovanih,
"dobrotvornih" zaklada poput Zaklade Rockefeller, koja
je osnovana iste godine kada je uveden i porez na dohodak.
Uvođenje poreza na dohodak, temeljenog na širokoj osnovici,
omogućit će Wall Streetu da rat financira pomoću obveznica
američkoga Ministarstva financija, zvanih "obveznice za slobodu"
("Liberty Bonds"), čiju će otplatu osiguravati porezni
obveznici, dakle, obični ljudi koji su također bili pozvani u
borbu i smrt u rovovima Francuske u ratu koji se "vodi kako bi
svijet postao siguran za demokraciju", ili, bolje rečeno, siguran
za Kuću Morgan.
Morgan je trebao djelovati kao posrednik britanske Vlade za
kupnju strjeljiva, oružja, uniforma, kemikalija, ukratko, svega
što će biti potrebno za vođenje modernog rata 1914. godine.
Povrh toga britanska je Vlada imenovala istu tu banku, J.
Morgan & Co., svojim financijskim zastupnikom. Time je ta
banka stekla zavidan položaj - organizaciju kupnje ratne opreme
i odlučivanja o tome koje će kompanije biti dobavljači, kao
i cijena po kojima će se oprema nabavljati. Stoga ne čudi da
su korporacije koje su pripadale izravno grupaciji kompanija
obitelji Morgan i Rockefeller bile glavni korisnici toga lukavog
posla.
U siječnju 1915. sastao se J.P.Morgan mlađi koji je naslijedio preminulog oca, s predsjednikom
Wilsonom u Bijeloj kući da raspravi pitanje svoje
suradnje s Velikom Britanijom, a predsjednik mu je rekao kako
nema nikakvih zamjerki ni na kakve poslove njegove ni drugih
grupacija koje služe "napretku trgovine.
Do ulaska Amerike u rat banka J. P. Morgan & Co.
organizirala je izvoz ratnog materijala u vrijednosti od oko 5
milijarda dolara, u Englesku i Francusku, a kasnije i u Italiju.
Sav je taj materijal kupljen na kredit, koji je organizirala ista
ta banka. Nijedna privatna bankarska skupina nije nikada prije
ostvarila takvu zaradu, koja, pretvorena u današnju vrijednost,
iznosi oko 90 milijarda dolara.
To je dostatno da prouzroči veliku bankarsku krizu, ako
zemlje dužnice odluče ne vratiti te kredite ili kasniti s njihovom
otplatom.
Godine 1934., dvadeset godina poslije početka Prvoga svjetskoga
rata, senator Gerald Nye, progresivni republikanac iz
Sjeverne Dakote i blizak prijatelj Roberta LaFollettea, održao
je saslušanje o ulozi vojne industrije i financija u uvlačenju
Sjedinjenih Američkih Država u Prvi svjetski rat.
Senator Nye nazvao je kompanije vojne industrije "trgovcima
smrti". Posebno je kritičan bio prema korporaciji DuPont,
te drugim velikim tvornicama kemijskih proizvoda i vojne
opreme, tvrdeći da su bile spremne žrtvovati američke vojnike
u ratu kako bi ostvarile velike profite. U njegovu završnom
izvješću iz 1936. stoji: "Američke kompanije za proizvodnju
vojne opreme koje su pod istragom s vremena na vrijeme pribjegavaju
takvim neobičnim pristupima, upitnim uslugama
i provizijama, te metodama 'činjenja onoga što je potrebno'
poput organiziranja, u praksi, jednog oblika podmićivanja
stranih državnih dužnosnika ili njihovih bliskih prijatelja radi
osiguranja posla."
Ruska se fronta urušila pred Njemačkim Reichom, a boljševički
režim, s Lenjinom na čelu, prijetio je preuzimanjem
moći i povlačenjem Rusije iz rata. U odvažnom kockanju koje
je financirao njemački Glavni stožer, Nijemci su se odlučili
upustiti u velik rizik time što su boljševičko vodstvo, koje je bilo
u egzilu u Švicarskoj, zapečatili u poseban željeznički vagon,
zajedno s dostatno zlatnih poluga da provede revoluciju protiv
cara, kako bi na vlast postavili režim koji je neprijateljski prema
englesko-francuskim interesima i koji će pristati zatražiti
zaseban mirovni sporazum s Njemačkom. U tome su i uspjeli,
ali cijena je bila previsoka.
Francuska je već bila iscrpljena, a Velika je Britanija odbila
molbu Francuske da pošalje pojačanje, a imala je milijun
vojnika pod britanskom zastavom na Bliskom istoku, jer se
pripremala dokopati do tada netaknutih nalazišta nafte u Mezopotamiji.
S prestankom borba na ruskoj fronti njemačka će
se vojska moći prestrojiti za konačan prodor linije Maginot i
zauzimanje Francuske.
S više od milijardu i 500 milijuna dolara u kreditima, organiziranim
za Veliku Britaniju, Francusku, Rusiju i Italiju, te
preuzetim rizikom za oko 5 milijarda dolara vojne opreme za
zaraćene europske zemlje, banka J. P. Morgan & Co. počela se
bojati da bi se moglo dogoditi nezamislivo, tj. da bi Njemačka
poslije svega mogla pobijediti.
predsjednik Wilson, koji
je 1916. ponovno izabran za predsjednika kao mirovni kandidat,
uveo je Sjedinjene Američke Države, u travnju 1917., u
Prvi svjetski rat. Pojavio se pred Kongresom kako bi zatražio
službenu objavu rata Njemačkoj, navodeći kao razlog ponovne
neograničene njemačke podmorničke napade na američke
brodove i na brodove drugih neutralnih zemalja koji plove u
engleske i francuske luke.
Od vremena službenog ulaska Amerike u Prvi svjetski rat,
u travnju 1917., pa sve do potpisivanja primirja s Njemačkom
11. studenoga 1917., američka je Vlada pozajmila europskim
savezničkim silama ono što je Morganov čovjek, Thomas William
Lamont, u govoru iz 1915., nazvao "doista izvanrednim"
iznosom - 9.386.311.178 dolara, s time da je Velika Britanija
od toga dobila lavovski dio od 4 milijarde i 136 milijuna dolara,
a Francuska 2 milijarde i 293 milijuna dolara.
Potpuna porezna snaga Sjedinjenih Američkih Država, uz
pomoć Banke za savezne pričuve, mobilizirana je u svrhu potpunog
poraza Njemačke. No, tih 9 milijarda dolara nije otišlo
u London i Pariz, da oni to upotrebe kako sami žele, nego je
taj novac otišao izravno američkim kompanijama, od kojih je
većina bila povezana s grupacijom obitelji Morgan, bankom
Kuhn, Loeb & Co. i obitelji Rockefeller, za plaćanje ratne
opreme za saveznike.23 Morgan nije ništa prepuštao slučaju.
Kako bi svoju politiku okrenula za 180 stupnjeva i mobilizirala
skeptični američki narod za rat protiv Njemačke,
Wilsonova je Vlada osnovala najveći odjel za propagandu u
povijesti svijeta.
S istraživačkim novinarstvom Georgea Creela i primjenom
Freudove psihologije Edwarda Bernaysa, te njezine analize
nesvjesnih ljudskih potreba i nagona, Vladin je Odbor za javno
informiranje trebao bombardirati naivni američki narod sračunatim
lažima o stravičnim slikama njemačkih vojnika koji
bajunetama probadaju belgijsku djecu i drugim izmišljenim
opačinama kako bi u američkome narodu potaknuo ogorčenost
prema Njemačkome Reichu, koji ni na koji način nije bio
opasnost za Ameriku.
Taj je odbor postao de facto sredstvo za cenzuru medija u
ratnom razdoblju. Ističući opasnost od njemačke propagande,
izdavao je "dragovoljne smjernice" medijima koji su objavljivali
vijesti i odigrao je ključnu ulogu time što je, svojom protunjemačkom
propagandom, usmjerio Kongres da, 1917., donese
Zakon o špijunaži, a 1918. Zakon o pobuni. Radikalne novine,
poput socijalistički usmjerenog lista Appeal to Reason (Poziv
na razum), bile su de facto ušutkane ratnim ograničenjima na
izražavanje drukčijeg mišljenja.
Edward Bernays je posjedovao poseban perverzan genij
za spajanje psihologije mase i psihološke manipulacije raznim
ljudskim emocijama, koji je stekao radeći sa svojim ujakom
Sigmundom Freudom.
Primjenjujući to svoje znanje na razini masa, Odbor za
javno informiranje postao je tako djelotvoran da je za samo
nekoliko mjeseci uspio zaludjeti mase u korist rata. S njegovim
genijem u punoj snazi, u stilu kakve reklamne agencije s
Avenije Madison, taj je odbor istraživao različite kanale kojima
su informacije tekle prema narodu i zapljuskivao je te kanale
pro-ratnim materijalom.
Osnovali su i Odjel
za izdavaštvo, koji je upošljavao vodeće romanopisce, pisce
kratkih priča i esejiste. Njihov je posao bio dočarati običnim
ljudima rat u lako razumljivim slikama. Njihova su izdanja
svakoga mjeseca dopirala do oko 12 milijuna ljudi.
Druga propagandna tehnika kojom se koristio taj odbor bilo
je sotoniziranje protivnika. "Psihološko opiranje modernih
nacija ratu toliko je snažno", napisao je Harold Lasswell, "da
se svaki rat mora prikazati kao obrana od opasnog, smrtonosnog
agresora. Ne smije biti nikakvih nejasnoća o tome koga
javnost mora mrziti."
Poslije rata Edward Bernays je priznao da su se njegovi kolege
koristili navodnim zvjerstvima kako bi potaknuli ogorčenje
javnosti prema Njemačkoj. Neke od priča o zvjerstvima koje su
plasirali tijekom toga rata, poput one o kadi punoj izvađenih
očiju ili one o sedmogodišnjem dječaku koji se njemačkim vojnicima
suprotstavio drvenom puškom, bile su u biti reciklirane
priče iz prijašnjih ratova.
Iskustvo s izvanrednim tehnikama manipulacije mišljenjem
masa za vrijeme Prvoga svjetskoga rata bilo je prvi korak u
pretvaranju Amerike u demokraciju samo po vanjskom izgledu,
kojom, u biti, pomoću obmana, vlada plutokratska elita u
vlastitom interesu.
U vrlo otvorenoj knjizi koju je napisao 1928. godine, pod
jednostavnim naslovom Propaganda, Bernays je napisao: "Upravo
je, naravno, iznenađujući uspjeh propagande za vrijeme rata
otvorio oči inteligentnoj manjini... glede mogućnosti kontrole
uma naroda." Pišući o vlastitome doprinosu tome odboru,
nastavio je: "Američka je Vlada osmislila tehniku koja je... bila
nova... manipulatori domoljubnim osjećajima primijenili su
mentalne klišeje i emocionalne navike naroda kako bi potaknuli
reakciju masa na navodna zvjerstva, teror i tiraniju neprijatelja.
Stoga je bilo sasvim prirodno što su se, po završetku rata, inteligentni
ljudi zapitali je li moguće primijeniti sličnu tehniku
na mirnodopske probleme.
Poslije pet užasnih godina rata cijena izražena u ljudskim
životima i količini razaranja bila je nemjerljiva. Službena državna
statistika procijenila je broj poginulih u neposrednim
ratnim djelovanjima, u tome "ratu koji će završiti sve ratove",
na 16 milijuna, a onih umrlih od posljedica rata na 29 milijuna,
od kojih je više od 7 milijuna bilo vojnika, a više od 10
milijuna civila.
Problem za Johna Rockefellera i cijeli ustroj s Wall Streeta
bio je u tome što američki narod nije još bio spreman zgrabiti
plašt globalnoga carstva od Velike Britanije. Za to će biti potrebno
još malo rada, dosta jenkijevske domišljatosti i još jedan
svjetski rat, kao i propagandni stroj iznimne širine.
Za banku J. P. Morgan & Co. i njezine saveznice iz "novčanoga
trusta" s Wall Streeta bila je najvažnija činjenica da je
Prvi svjetski rat pretvorio Ameriku iz države dužnice u najveću
svjetsku državu kreditora, što je do Prvoga svjetskoga rata bila
Engleska.
ZLATO, SUKOBLJENI CILJEVI I SUPARNIČKA CARSTVA
Zbog
domino efekta propalih kredita danih europskim i drugim
zemljama, koje je potaknuo Morgan, slom američke burze iz
1929. godine, koji je bio rješiv problem, pretvorio se, od 1929.
do 1931., u najveću deflacijsku krizu u američkoj povijesti i
prouzročio svjetsku ekonomsku krizu.
Pravi razlog velike ekonomske
krize, koja je trajala od 1931. do 1938. godine, nisu bili
precijenjena newyorška burza ni njezin slom, koji je uslijedio.
Temeljni uzrok te svjetske ekonomske i bankarske krize, kao
i pokretač pretjeranog napuhivanja burzovnog balona bila je
pogrješno osmišljena koncepcija Kuće Morgan i ustroja s Wall
Streeta da preuzmu predratnu ulogu londonskog Cityja, svjetskog
financijskog središta, i presele ga u New York. U tome će
odlučujuću ulogu odigrati zlato.
Morganova frakcija, koja je u Americi od sedamdesetih
godina 19. stoljeća postala toliko moćna zahvaljujući bliskim
vezama s vodećim londonskim financijskim skupinama, osobito
s Kućom Rothschild, bila je sklona strategiji savezništva, tj.
posebnih odnosa" između oslabljenog londonskog Cityja i sve
moćnijeg Wall Streeta kao putu prema "američkom stoljeću".
Po svojim glavnim osobinama taj balon od deviznih obveznica,
koji je dvadesetih godina stvorio Wall Street, bio je
u relativnim omjerima jednak riziku i katastrofi koje je Wall
Street prouzročio svojim balonom osiguravanja hipotekarnih
kredita sagrađenim poslije 1999., koji je 2007. godine, kada
je puknuo, prouzročio najveću financijsku propast u povijesti
svijeta.
Od 1920. do 1929. banke sa sjedištem u New Yorku kanalizirale
su na strana kreditna tržišta, preko Wall Streeta,
bogatstvo stvoreno američkom industrijom i poljoprivredom.
S ovlastima koje je imao guverner Newyorške banke za savezne
pričuve Benjamin Strong, kao jedne od dvanaest banaka toga
sustava, ali moćnije od ostalih, ta se banka usmjerila na davanje
kredita stranim zemljama i na stvaranje međunarodnog zlatnog
standarda, pod vodstvom SAD-a. Ono novca što se dvadesetih
godina nije moglo usmjeriti u prekomorske zemlje - u Njemačku
i na druga unosna tržišta - odlazilo je na Newyoršku
burzu, i to sve više poslije 1925. godine. Ostalih jedanaest
regionalnih banaka za savezne pričuve trebalo se baviti samo
svojim lokalnim ili regionalnim ekonomskim pitanjima.
Guverner Engleske banke Montagu Norman, guverner Reichsbanke
Hjalmar Schacht i guverner Francuske banke Charles
Rist doputovali su 1925. godine u New York s namjerom da
nagovore guvernera Stronga da smanji diskontne stope kako
bi se olakšalo povratak Velike Britanije na zlatni standard i
Potaknulo gospodarski oporavak kontinentalnih europskih
zemalja. (U to su vrijeme američke kamatne stope određivale
razinu kamatnih stopa u cijeloj Europi.)
Godine 1919., na
mirovnim pregovorima u Versaillesu, američka je Vlada inzistirala
da Velika Britanija, Francuska i Italija otplate svoje ratne
kredite u dolarima. Saveznici su bezuspješno podnosili molbe
za ukidanje tih ratnih kredita. Njihov dug prema Americi bio
je gotovo potpuno jednak iznosu ratne odštete koju su Velika
Britanija, Francuska i Italija zajedno, prema nacrtu iz Versaillesa,
nametnule poraženoj Njemačkoj. Stoga su Saveznici od
Njemačke tražili i to da ratnu odštetu plaća u dolarima. Cijelo
je to zdanje svjetskog financijskog sustava tijekom burnih dvadesetih
počivalo na krhkoj Ponzijevoj piramidi međunarodnih
kredita i međunarodnog duga.
Dvojna kontrola nad tokovima zlata, onim u London i
onim iz Londona, išla je u korist londonskih banaka, među
njima i banci obitelji Rothschild, koja je bila i najveći kreditor
južnoafričkih kompanija koje su posjedovale rudnike zlata.
Sposobnost Londona da ostane izvan zlatnog standarda i
istodobno spriječi kontrolu New Yorka nad najvećim svjetskim
nalazištima zlata bila je cilj od najviše strateške važnosti za
budućnost Britanskoga Carstva.
Činilo se da je taj ugovor između Engleske banke i Rudarske
komore Južne Afrike, potpisan u lipnju 1919., dao londonskom
Cityju ono što mu je bilo prijeko potrebno - daljnju isključivu
kontrolu nad proizvodnjom zlata u Južnoj Africi i mogućnost
sprječavanja prijevoza zlata izravno iz Južne Afrike u New York.
Južna Afrika, uz snažnu potporu predsjednika Smutsa i
vođe Okruglog stola lorda Milnera iz Londona, omogućila je
londonskom Cityju da ponovno, u nekom budućem vremenu,
preuzme svoju prijeratnu ulogu financijske Meke svijeta.
Taj je put naglo prekinut 1924. godine. On je Južnoj Africi
bio nametnut uz veliku cijenu za njezino gospodarstvo. Vezanjem
randa23 uz funtu i nametanjem embarga na prodaju
južnoafričkoga zlata drugim bankama, osim Engleskoj banci,
taj najveći izvozni proizvod Južne Afrike, zlato, pretrpio je
velike gubitke. Mnogi su rudnici postali neprofitabilni. Zbog
povezanosti randa i funte rasla je inflacija, jer se poslije rata
u Engleskoj drastično povećala, a životni se standard južnoafričkoga
naroda znatno smanjio u doba napuštanja zlatnog
standarda. Štrajkovi rudara koji su zahtijevali veće plaće postali
su učestali.
Rane 1922. godine, kako su životni troškovi rasli, a cijena
zlata padala, vlasnici rudnika zaprijetili su da će rudare bijelce
zamijeniti crncima, koji će raditi i za niže plaće. Rudari, koji su
Pretežito bili bijelci, proglasili su opći štrajk diljem pokrajine
Witwatersrand, regije bogate zlatom. Premijer Smuts proglasio
je prijeki sud i zapovjedio brutalno vojno gušenje štrajka, što
je završilo smrću 700 rudara bijelaca, zbog čega je sam Smuts
dobio nadimak "krvavi čovjek". Uspješno sukobivši crnce i
bijelce, sustav apartheid postao je čvrsto ukorijenjena politika
južnoafričke Vlade, iako je protivljenje vezanju južnoafričkoga
zlata uz britansku funtu u Južnoj Africi postalo vruće političko
pitanje i dovelo do poraza premijera Smutsa na ponovnim
izborima.
Ako Južna Afrika prihvati američki zlatni standard, Velika
će Britanija biti suočena s činjenicom da će rastuća svjetska
trgovina, osobito ako Njemačka oživi trgovinu zemalja kontinentalne
Europe, zaobići londonski City i nepovratno pretvoriti
Englesku u bivšu silu. Time bi New York postao neosporno
središte svjetske financijske moći. Bila je to promjena koju
britanski ustroj još nije bio spreman prihvatiti.
No, godine 1925. Velika se Britanija nije mogla vratiti niti se
vratila na striktan predratni britanski zlatni standard. Engleska
banka više nije posjedovala većinu svjetskoga zlata. Guverner
Norman i britansko Ministarstvo financija uveli su nešto što
je na lukav način sličilo tome standardu i što je, kako se činilo,
zadovoljavalo strateške ciljeve manje iskusnih bankara koji
su dominirali newyorškim financijama, a posebno guvernera
Benjamina Stronga. Taj novi standard Englezi su nazvali zlatno-
devizni standard (Gold Exchange Standard).
Prema tome standardu, Sjedinjene Američke Države će, de
facto, djelovati kao krajnja potpora valutama pogođenim inflacijom,
i to valuti Velike Britanije, ostalih europskih zemalja
i cijeloga svijeta. Velika Britanija neće imati pričuve u zlatu,
kao što je radila prije 1914., nego uglavnom u dolarima, dok
će zemlje kontinentalne Europe, još uvijek pritisnute posljedicama
rata, svoje pričuve imati, ne u zlatu, nego u funtama.
Direktor Morganove banke Benjamin Strong postao je moćni
predsjednik Newyorške banke za savezne pričuve i ostao na
tome položaju do svoje smrti 1928. godine. Svojom politikom
"lakog novca" napuhao je, 1929. godine, burzovni balon,
kao popratni potez Morganova plana o stvaranju zlatnog deviznog
standarda, čije će središte biti New York.
Po tome novom planu Velika će Britanija, u stvarnosti, svoju
valutu, funtu, pogođenu inflacijom, kao i njezinu kreditnu
sposobnost, temeljiti na dolarima, a države ovisne o Velikoj
Britaniji temeljit će svoju valutu na funtama. To je zapravo
značilo da će, od 1925. godine, samo Sjedinjene Američke
Države ostati na striktnom zlatnom standardu, a sve druge
zemlje na svome papirnatom novcu.32 To je Velikoj Britaniji
omogućilo da obnovi svoju dominantnu ulogu u Europi i na
široj međunarodnoj razini kao bankar svijeta, kojeg izričito ili
prešutno podupiru dolar i američko zlato. Bilo je to sudbonosno
loše sazdano zdanje.
U srži britanskoga projekta za ponovno stjecanje nekadašnje
uloge financijskoga diva bila je premoć Britanaca u birokraciji
Lige naroda. Engleska je imala glavnu riječ u moćnom Financijskom
odboru Lige. Montagu Norman u biti je kontrolirao taj
odbor pomoću svojih dvaju bliskih suradnika, sir Henryja Strakoscha
i sir Otta Niemeyera. Britanski ekonomist i dužnosnik
u britanskom Ministarstvu financija sir Ralph Hawtrey također
je odigrao ključnu ulogu tako što je zatražio da sve europske
zemlje prihvate taj novi tečaj zlatnog standarda.
Guverner Norman i drugi Britanci koristili su se Ligom
naroda kako bi pritisnuli europske države, članice te lige, da
njihove središnje banke počnu surađivati s Engleskom bankom,
ne na temelju klasičnog zlatnog standarda, kako je naznačeno,
nego novog - zlatno-deviznog standarda, što bi tim zemljama
omogućilo da i dalje imaju inflaciju i povećavaju svoj deficit,
a zadrže fasadu monetarne stabilnosti. Osim toga, europske
su države bile prisiljene prihvatiti taj zlatni standard prema
znatno precijenjenom paritetu, kako njihov izvoz ne bi doveo
u opasnost britanski izvoz. Sve te zemlje nisu svoje devizne
pričuve držale u zlatu, osim nešto malo zlata, nego u funtama
na računima u Engleskoj banci. Cijelo to zdanje bila je opsjena,
temeljena na povjerenju u, prije svega, vještinu Montagua
Normana da osigura svjetski ili, u najmanju ruku, europski
monetarni sklad.
Na poticaj Benjamina Stronga banka J. P. Morgan & Co. dala
je Velikoj Britaniji prijeko potreban dolarski kredit kako bi se
ova, 1925. godine, mogla vratiti na sada novi zlatni standard.
Ta je banka potom davala slične kredite drugim zemljama, ali
uvijek na preporuku Montagua Normana i ženevskoga Financijskog
odbora, kojim je on dominirao, i uvijek uz odobrenje
Benjamina Stronga iz Newyorške banke za savezne pričuve.
Američka Vlada praktički nije imala nikakvu ulogu u tome
procesu. Ta je politika bila potpuno u rukama bankara s Wall
Streeta. Kao rezultat toga, Belgija, zatim Poljska, pod vojnom
diktaturom ratnog heroja generala Jozefa Pilsudskog, te fašistička
Italija Benita Mussolinija vratile su se na zlato prema
precijenjenim paritetima. Newyorškim i londonskim bankarima
sve su privlačniji bili diktatori čvrste ruke, jer su ih držali
sposobnima kontrolirati pobune sindikata i jamčiti sigurnu
otplatu njihovih kredita.
Ubrzo nakon što se Engleska vratila na zlato, po napuhanom
tečaju od 4,86 dolara, Engleska je banka pokušala znatno
smanjiti cijenu svojih proizvoda i plaće radnika kako bi održala
konkurentnost izvoza, unatoč precijenjenoj funti. Kao reakcija
na smanjenje plaća, godine 1926. izbio je opći štrajk, rast je
bio usporen, izvoz industrijskih proizvoda ostao je nizak, a
nezaposlenost je narasla na gotovo 10%. Godine 1931., kada
je Velika Britanija napokon napustila zlatni standard, nezaposlenost je dosegnula 22%.
Guverner
Strong, koji se rijetko konzultirao s Odborom Saveznih pričuva
u Washingtonu, a kamoli s predsjednicima drugih, regionalnih
banaka za savezne pričuve, potaknuo je dvadesetih godina
znatnu monetarnu inflaciju u Americi i povećao broj kredita
Velikoj Britaniji kako bi podupro funtu prema precijenjenom
paritetu, a time i britansku monetarnu ulogu u Europi, i održao
klimav novi zlatni standard. No, labavljenje monetarnih uvjeta
u SAD-u stvorilo je zametke prenapuhanih cijena dionica na
burzi i cijena nekretnina.
Niske kamatne stope u Americi, u usporedbi s vrlo
privlačnim stopama od obično 6 do 8 posto u europskim zemljama,
potaknule su američke banke da, poslije 1925., daju
sve više kratkoročnih kredita europskim i drugim zemljama
koje su prihvatile taj novi zlatni standard.
Kao rezultat smanjenja kamatnih stopa iz 1927., koje je
provela Newyorška banka za savezne pričuve pod vodstvom
guvernera Stronga, zaustavljen je odljev britanskoga zlata, a
kriza funte je ublažena. Londonski časopis Banker kasnije je
veličao Stronga zbog njegove "energije i vještine koje je stavio
u službu Engleske".
U zdanju zlatnog standarda guvernera Normana Sjedinjene
Američke Države bile su jedina veza svih tih zemalja sa zlatom
i tzv. "čvrstim novcem". Ako inflacija zahvati i dolar, kao što se
i dogodilo pod guvernerom Strongom poslije 1925., i dolar će
postati nepouzdana valuta pa će se cijela ta piramida svjetskih
kredita naposljetku urušiti.
Ta Ahilova peta britanske monetarne piramide ležala je u
činjenici da je to cijelo zdanje počivalo na američkome dolaru,
što će postati vidljivo 1929., kada su svi krediti obustavljeni.
Do tada su mnogi ljudi iz američkoga bankarstva i biznisa slavili
ono što je guverner Strong nazvao "novom erom" trajnog
prosperiteta i stabilizacije cijena, što sablasno podsjeća na
izjavu Alana Greensberga iz 1999. o "novoj ekonomiji", koja
više neće doživljavati cikličke recesije.
Stvarnost je bila nešto posve drugo, a Banka za savezne
pričuve bila je prisiljena pribjeći inflacijskom povećanju kredita
kako bi, kasnih dvadesetih godina, pokušala zaustaviti pad
cijena u europskim zemljama.
Prvih nekoliko godina novog zlatnog standarda, sve do početka
1927. godine, pukotina nije bila toliko vidljiva. Činilo se
da se gospodarstvo europskih zemalja napokon oporavlja i da
zlatni standard ima presudnu ulogu u tome oporavku.
Prema novom zlatnom standardu, poslije 1925. krediti su
otjecali iz New Yorka u London i u druge europske zemlje
gladne dolara. Kuća Morgan, zatim banke Kuhn, Loeb & Co.,
National City Bank i druge banke s Wall Streeta počele su
otkupljivati obveznice raznih europskih zemalja koje su prihvatile
novi zlatni standard. Potom su te iste banke te obveznice
prodavale, često po kamatnim stopama i do 3% većima
od kamata na američke obveznice, američkim obiteljima koje
su na taj način nastojale steći financijsku dobit i sigurnost.
Za newyorške banke bio je to stroj za pravljenje čistoga zlata.
Prema novom zlatnom standardu, poslije 1925. krediti su
otjecali iz New Yorka u London i u druge europske zemlje
gladne dolara. Kuća Morgan, zatim banke Kuhn, Loeb & Co.,
National City Bank i druge banke s Wall Streeta počele su
otkupljivati obveznice raznih europskih zemalja koje su prihvatile
novi zlatni standard. Potom su te iste banke te obveznice
prodavale, često po kamatnim stopama i do 3% većima
od kamata na američke obveznice, američkim obiteljima koje
su na taj način nastojale steći financijsku dobit i sigurnost.
Za newyorške banke bio je to stroj za pravljenje čistoga zlata.
Kao i puknuće balona sekuritizacije američkih drugorazrednih
hipotekarnih kredita, 2007. godine, pad Newyorške burze u
listopadu 1929. bio je samo simptom znatno ozbiljnije bolesti u
37 Benjamin Strong za Montagua Normana, citirano u James Grant, op. cit.
temeljima sustava svjetskih financija. Guverner Engleske banke
Montagu Norman nagovarao je guvernera Stronga da smanjuje
kamatne stope, zato što su te stope utjecale na kamatne stope
u Velikoj Britaniji i u svim zemljama kontinentalne Europe, s
kojima je bila povezana ukupna financijska stabilnost Velike
Britanije u vrijeme poslije rata i što je pomagalo Velikoj Britaniji
u obrani od recesije. Niske su kamatne stope poticale
rast Newyorške burze, jer su povoljni krediti poticali porast
potrošnje u Americi, upravo zbog tada novih uvjeta kredita
uz obročnu otplatu.
Američka napadna potrošnja u "burnim dvadesetim godinama"
bila je, za većinu njezinih građana, iluzija o povećanju
bogatstva obitelji, no ta vrlo loša raspodjela bogatstva nacije
postat će Ahilova peta gospodarstva 1929. godine. U Americi je
do tada čak 60% automobila i 80% kućnih radija bilo kupljeno
na kredit. Ljudi su kupovali na kredit zato što je većina zaposlenih
tijekom dvadesetih godina imala relativno mala primanja.
Nizom smanjenja poreza što ih je ozakonila republikanska
Vlada predsjednika Coolidgea, a osmislio njegov vrlo bogati
ministar financija Andrew Mellon, još se više novca počelo
slijevati u džepove šačice vlasnika velikih kompanija i onih s
naslijeđenim bogatstvom, pa se lavovski dio rastućeg nacionalnog
prihoda koncentrirao u rukama najbogatijih ljudi koji su
činili samo deset posto od jedan posto vrlo bogatih Amerikanaca.
Oni koji su do tada na milijun dolara godišnjeg prihoda
plaćali 600.000 dolara poreza, po novom su zakonu, tijekom
dvadesetih godina, plaćali samo 200.000 dolara poreza, dok
su pripadnici srednjeg i siromašnijeg sloja plaćali veći porez.
Taj bogati sloj posjedovao je 34%
ukupne štednje, dok 80% Amerikanaca nije imalo nikakve štednje.
Iza fasade američkoga prosperiteta iz dvadesetih godina
bilo je zdanje sagrađeno na kreditima i iluzijama o trajnom
prosperitetu i rastu cijena dionica. Jednom kada je vrtuljak
potrošačkih kredita stao, u razdoblju od 1929. do 1931., potrošnja
se urušila, budući da većina Amerikanaca jednostavno
više nije mogla sebi priuštiti kupnju na kredit.
Rast cijena dionica privlačio je kupce, koji su u bankama
dizali "margin" kredite i tako kupovali dionice, odnosno, uz
plaćanje samo 10% stvarne cijene, a ostalo na kredit. U posljednjoj
fazi burzovne manije na Wall Streetu dionice su se
uglavnom kupovale na kredit, budući da su banke slobodno
dijelile kredite burzovnim mešetarima i drugim sličnim špekulantima,
očekujući njihovu otplatu zbog cijena dionica koje
su stalno rasle.
Kada je 1929. cijela ta kreditna piramida stala, nakon što
je uspaničena Banka za savezne pričuve prekasno povećala ka-
matnu stopu u neuspješnom pokušaju da zaustavi prenapuhani
burzovni balon, srušilo se i cijelo zdanje potrošačkih kredita,
a ubrzo i proizvodno gospodarstvo.
I dok su se temelji krhkog europskog zlatnog standarda
Montagua Normana počeli urušavati, stvarao se nov i razoran
financijski šok koji će uništiti svijet. Potaknula ga je Francuska
svojom političkom odlukom da intervenira u Beču kako bi
"Nijemce naučila lekciju".
U ožujku 1931., Austrija, malen ostatak predratnog Austrougarskog
Carstva, sa 6 milijuna stanovnika, objavila je kako
je, zbog opasnosti od krize, otpočela pregovore s Njemačkom
o osnivanju carinske unije radi poticanja tržišta. Takva bi unija
bila, tehnički, kršenje Versailleskog ugovora, ali ne bi bila
nikakva opasnost za sigurnost.
Francuska je Vlada na to odmah reagirala i zatražila neodgodivu
otplatu oko 300 milijuna dolara kratkoročnih kredita koje
su Njemačka i Austrija dugovale Središnjoj banci Francuske i
drugim francuskim bankama, kako bi pritisnula obje države
da odustanu od svoje carinske unije. Tim je zahtjevom pokrenuta
panična navala na uzdrmanu austrijsku valutu.
Ta se kriza poput stepskoga požara proširila diljem Austrije
i zahvatila s njom povezani njemački bankovni sustav.
Predsjednik Hoover izborio je jednogodišnji moratorij na
njemačku otplatu ratnih šteta kako bi pokušao smanjiti pritisak
na Njemačku. To je na snagu stupilo 30. lipnja 1931. Tim je
potezom, za koji se mislilo da je preslab i da je došao prekasno,
samo potaknut paničan bijeg stranih banaka iz njemačke aktive,
u strahu od onoga što će tek doći. I njemački su građani prebacivali
svoj kapital iz maraka u dolare, funte, franke ili zlato.
Za razliku od Velike Britanije, koja je, radi ostvarenja međunarodne
moći londonskog Cityja, žrtvovala konkurentnost
svoga izvoza tako što je prihvatila prijeratni paritet od 4,86
dolara, Francuska se banka vratila na zlatni standard prema
paritetu koji je iznosio 20% njegove prijeratne vrijednosti.
To je potaknulo velik oporavak francuskog izvoza, povećanje
zaposlenosti, širenje industrijske proizvodnje i stvaranje
velikih trgovinskih viškova, a time i pričuva stranih valuta u
stranim središnjim bankama, prije svega u Engleskoj banci.
No, ono što je u tome slučaju bilo dobro za Francusku, zahvaljujući
strukturi međunarodnoga duga koji se temeljio na
zlatnom standardu, bilo je loše za ostatak svijeta. Zlato je iz
Londona i glavnih gradova zemalja kontinentalne Europe teklo
u Francusku banku.
Tako je Francuska glede politike središnje banke opet bila
crna ovca. Guverner Moreau, kao konzervativan bankar, s
pravom je imao dubok osjećaj da je novi zlatni standard Engleske
banke Montagua Normana opasno pogrješan. Ubrzo će
cijelome svijetu postati jasno koliko je imao pravo.
Kao rezultat politike pretvaranja novčanih sredstava u
stranoj valuti u zlato za pričuve Francuske banke, Francuska
je 1931. postala drugi najveći svjetski posjednik monetarnog
zlata, odmah iza američke Banke za savezne pričuve. U kratkom
razdoblju od 5 godina količina zlata u posjedu Francuske banke
povećala se za deset puta.
Do lipnja 1931. zlatne pričuve Njemačke, Austrije, Mađarske
i većine zemalja Istočne Europe bile su iscrpljene, a većina
je banaka bila zatvorena.
Mirovanje je smirilo stanje samo nakratko, do 21. rujna
1931., kada je Engleska banka prestala otplaćivati svoje inozemne
kredite.
Francuska je banka 24. lipnja 1931. počela povlačiti znatne
količine svoga zlata deponiranog u Engleskoj banci, kao i onoga
deponiranog u Newyorškoj banci za savezne pričuve. To je
povlačenje pokrenulo krizu povjerenja u funtu.
I londonske su banke imale znatne iznose sada nesolventnih
kratkoročnih kredita danih bankama zemalja Istočne Europe
i Njemačke. U kolovozu 1931., kako bi pokušala zaustaviti
navalu na funtu, Engleska je banka povećala kamatne stope.
To je samo pogoršalo stanje jer se panika proširila.
Britanska je Vlada uzela oko 650 milijuna dolara kredita
od američkih banaka kako bi pokušala zaustaviti paniku, čime
je opet samo pogoršala stanje. Dana 14. rujna pobunili su se
britanski mornari, a tjedan kasnije, 21. rujna 1931., Engleska
je banka službeno napustila zlatni standard, čime je prisilila
na zatvaranje većinu tržišta vrijednosnim papirima i robom
diljem Europe.
S katastrofalnim posljedicama za svoje stanovništvo, Banka
za savezne pričuve održala je svoj zlatni "eskontni šalter" otvorenim,
dopuštajući time odljev pričuva zlata iz Banke za savezne
pričuve i dovodeći američko gospodarstvo u ozbiljno kreditno
zagušenje. U tome se procesu srušio cijeli potrošački lumperaj
burnih dvadesetih godina, sazdan na kreditima, odnosno, na
novoj praksi "kupovanja s otplatom na rate".
Umjesto da ulaže novac u domaće gospodarstvo, kako bi
spriječila sve veće slabljenje gospodarstva, Newyorška banka
za savezne pričuve, sada, poslije smrti Benjamina Stronga,
pod guvernerom Georgeom Harrisonom, u prosincu 1928.,
povlačila je novac iz gospodarstva u neuspješnom pokušaju da
se održi na zlatnom standardu, povećavajući eskontne stope s
1 na 3% u listopadu 1931. godine.
Taj očajnički pokušaj Wall Streeta i Newyorške banke za
savezne pričuve da spase svoj zlatni standard, a s njime i svoje
snove o američkom neformalnom financijskom carstvu, propao
je iako su oni odbijali prihvatiti tu činjenicu. Banka za savezne
pričuve svojim je povećanjem kamata gurnula američko gospodarstvo
u duboku krizu i deflaciju.
Europske su zemlje vrlo brzo, jedna za drugom, napuštale
zlatni standard, sve osim Francuske. Sjedinjene Američke
Države držale su se precijenjenog zlatnog pariteta do travnja
1933. godine.
Splet tih kriza prouzročio je golemo povećanje utjecaja
američke Vlade na američki ekonomski život. To se očitovalo
u projektu nazvanom New Deal predsjednika Franklina Roosevelta.
Nema nikakve dvojbe da je američki "novčani trust" gajio
zamisli o globalnom carstvu, neformalnom carstvu financija,
pod zaštitom najjače vojske svijeta. Kako bi ostvario taj cilj,
trebao mu je još jedan svjetski rat. I Banka za savezne pričuve
odigrat će u tome odlučujuću ulogu. Prvi takav pokušaj moćnih
newyorških banaka, uz potporu njihove privatne Newyorške
banke za savezne pričuve, pokazao se kao katastrofalan neuspjeh,
koji je Sjedinjene Američke Države gurnuo u najveću
financijsku krizu, u lančane stečajeve banaka i u najveću ekonomsku
krizu u američkoj povijesti. Za manje od deset godina
Wall Street i moćne obitelji koje su iza njega stajale bili su
spremni krenuti u svoj drugi i konačni pokušaj preuzimanja
prevlasti nad svijetom.
NEW DEAL I EKONOMSKA KRIZA - OBITELJ
ROCKEFELLER IZRANJA KAO DOMINANTNA SNAGA
Prvi pokušaj pretvaranja New Yorka u svjetsko financijsko
središte na temelju novoga zlatnog standarda pod dominacijom
Amerike urušio se u rujnu 1931. kada je Velika Britanija, zajedno
s mnogim drugim europskim zemljama, napustila zlatni
standard.
Godine 1931. broj zatvorenih banaka bio je gotovo dvostruko
veći od onoga iz prethodne godine, 2.294. A 1932. propale
su još 1.453 banke. Do te godine, 1932., godine predsjedničkih
izbora, kriza se s banaka prelila na cijele savezne države.
Guverneri saveznih država počeli su proglašavati "bankovne
praznike" u cijeloj državi kako bi zaustavili navalu na banke, što
se prvo dogodilo u saveznoj državi Nevadi, a ubrzo se proširilo
do industrijske države Michigana.
Nacionalni dohodak ili BDP smanjio
se do kraja 1932. godine s oko 88 milijarda dolara na manje
od pola toga iznosa, odnosno na 42 milijarde dolara.
Državni dug nominalno povećao za više od 1.700%
za samo šesnaest godina.
Britanska laburistička Vlada premijera Ramsaya MacDonalda
pala je zbog toga što je većina ministara odbila prihvatiti
veliko smanjenje socijalnih davanja za nezaposlene, koje je
zahtijevala banka J. P. Morgan & Co., kao preduvjet za njezin
kredit.
Dana 19. rujna 1931. Vlada premijera
MacDonalda objavila je kako Velika Britanija napušta zlatni
standard. Taj je događaj označio krah Morganove strategije da
uključi Veliku Britaniju i banke londonskog Cityja u izgradnju
financijskog carstva sa središtem u New Yorku.
Od toga se trenutka Velika Britanija nikada više neće koristiti
uslugama banke J. P. Morgan & Co. kao svoga isključivog
financijskog zastupnika u Sjedinjenim Američkim Državama,
što je ta banka bila još od 1914. i što joj je donijelo golemu
prednost.4 To je označilo i jasan pad međunarodne moći Kuće
Morgan unutar američkoga ustroja. Grabežljivci vrlo brzo
nanjuše krv, posebno onu svojih suparnika.
Drugi i razoran udarac na primat Kuće Morgan u newyorškim
financijama dogodio se u lipnju 1933. godine, kada je Kongres
usvojio Glass-Steagallov zakon, službeno nazvan Zakon o bankarstvu
iz 1933. Kao mjeru smanjenja budućih špekulativnih
burzovnih i financijskih balona, tim je zakonom bankovnim
holdinzima zabranjeno imati u vlasništvu druge financijske
tvrtke, uključujući i osiguravajuće kuće i investicijske banke.
Osim toga, tim je zakonom, radi osiguranja bankovnih depozita,
osnovana Savezna korporacija za osiguranje depozita
(Federal Deposit Insurance Corporation, FDIC).
Jedina velika newyorška banka koja je poticala Kongres
da donese Glass-Steagallov zakon bila je Chase Bank obitelji
Rockefeller. Predsjednik te banke Winthorp Aldrich bio je sin
senatora Nelsona Aldricha, autora takozvanog Aldrichova
plana, temeljem kojega je 1913. godine donesen Zakon o saveznim pričuvama.
Obitelj Rockefeller zabila je nož u leda svojim suparnicima
Morganima u vrijeme kada su bili najslabiji. Banka Chase izišla
je na kraju kongresnih istraga o nepriličnim radnjama banaka,
koje je proveo senatski Odbor za bankarstvo, neokaljana i čvrsto
profilirana kao "prijatelj" New Deala.
Banka J. P. Morgan & Co. bila je prisiljena rascijepiti se na
dvije banke - banku J. P. Morgan i investicijsku banku Morgan
Stanley za kupnju, prodaju i preuzimanje korporativnih
vrijednosnih papira. Glass-Steagallovim zakonom, usvojenim
usred nacionalne bankovne panike u prvim danima mandata
predsjednika Roosevelta, zadan je razoran udarac nekada
svemoćnoj Kući Morgan, udarac od kojega se više nikada nije
potpuno oporavila.
U roku od tri dana Kongres je donio Interventni zakon
o bankarstvu (Emergency Banking Act), kojim je potvrđena
predsjednikova odluka i kojim su predsjedniku dane gotovo
neograničene ovlasti za daljnje postupanje. Dana 5. travnja
1933. predsjednik Roosevelt potpisao je Uredbu kojom je
posjedovanje zlatnih kovanica, poluga ili potvrda o zlatu kod
američkih građana postalo nezakonito.9 Prekršaj se kažnjavao
novčanom kaznom od 10.000 dolara ili kaznom od deset godina
zatvora, odnosno, posjedovanje zlata postalo je kazneno djelo.
Tako je savezna Vlada konfiscirala zlato vlastitih građana.
Američka Vlada nije samo
napunila zlatom svoje trezore na štetu svojih građana, nego
im je, i to usred najveće ekonomske krize u povijesti Amerike,
odsjekla svaku mogućnost da u obliku zlata dugoročno očuvaju
vrijednost svoje imovine.
Osim toga, Vlada je obustavila zamjenu svojih dolara za
zlato. Dana 5. lipnja 1933. Kongres je i formalno napustio zlatni
standard te objavio da su tradicionalni ugovori s klauzulom
o zlatu ništavni. Oko 100 milijarda dolara iz takvih ugovora
time su postali nenaplativi - od hipotekarnih kredita preko
polica životnog osiguranja do željezničkih obveznica. Klauzula
o zlatu bila je osiguranje od inflacije i jamstvo otplate zdravim
novcem. Vjerovnik je pod takvim uvjetima ugovora mogao
zatražiti isplatu ili u valuti ili u zlatu.10
Ali ne više.
Bernard Baruch, savjetnik predsjednika, nije skrivao činjenicu da je zgrnuo cijelo
bogatstvo na burzi tako što je sve svoje dionice prodao nekoliko
tjedana prije sloma burze iz listopada 1929., želeći tako svojim
izjavama u javnosti dati težinu delfijskoga proročanstva u
stanju kakvo je vladalo ranih tridesetih godina. No, nije rekao
kako je njegov blizak prijatelj Winston Churchill to isto učinio
na njegov savjet. Začudo, i Bernard Baruch i Winston Churchill
uspjeli su izbjeći krah burze, i to neposredno prije negoli je
Engleska banka pokrenula događaje koji su doveli do sloma
londonske burze u rujnu 1929. U nekim je krugovima vladalo
mišljenje da su i jedan i drugi dobro iskoristili svoj položaj jer
su znali što će se dogoditi.
Baruch je tijekom tih kritičnih prvih nekoliko godina krize
imao položaj s toliko moći i utjecaja nad ekonomskom politikom
Washingtona kao nitko drugi. Ono što je tim utjecajem
činio pokazat će se odlučujućim za daljnji tijek događaja.
Nagovorio je demokrate iz Senata da ne traže put koji bi
bio alternativa tada paraliziranoj Bijeloj kući, nego da postignu
konsenzus s republikancima predsjednika Hoovera. "Zemlja
je u vrlo uzburkanom stanju", rekao je svojim prijateljima iz
Senata. "Sada joj treba odmor, a ne daljnje promjene. Nemojmo
sada pokušavati ispravljati previše toga.
Rooseveltov povratak na zlatni standard iz siječnja 1934.,
prema Zakonu o zlatnim pričuvama koji je donio Kongres,
bio je prva službena devalvacija dolara u odnosu na zlato od
1900. godine, kada je predsjednik McKinley potpisao Zakon o
zlatnom standardu, kojim je vrijednost dolara fiksirao na 25,8
graina20 zlata za jedan dolar.
Zakonom o zlatnim pričuvama iz 1934. Sjedinjene Američke
Države obustavile su otkup dolara za zlato na domaćem tržištu.
Novim su zakonom Banke za savezne pričuve bile dužne svoje
zlato dostaviti Ministarstvu financija, čime je nacionalizirano
sve zlato u državi. Zauzvrat, banke su dobile takozvane "potvrde
o zlatu", koje su im služile kao pričuve za depozite i
novčanice Banke za savezne pričuve. Zakon je također ovlastio
predsjednika da devalvira zlatni dolar na najviše 60% postojeće
vrijednosti, što je bila velika devalvacija i golem gubitak za
inozemne kreditore.
Sudbonosna posljedica pada Kuće Morgan unutar američkoga
ustroja bio je uspon moći obitelji Rockefeller i njezina
dominacija nad američkim gospodarstvom i politikom, neviđena
u povijesti Sjedinjenih Američkih Država.
Krajem tridesetih godina moćnom dinastijom Rockefeller
upravljala su četvorica braće, sinovi Johna D. Rockefellera
mlađeg - David, Nelson, John D. III. i Laurance Rockefeller.
Peti brat, Winthrop Rockefeller, imao je razmjerno sporednu
ulogu u političkim aktivnostima obiteljskoga carstva. Ostala
četvorica organizirala su rastuću moć svoje frakcije unutar
najviših krugova američkoga ustroja moći oko banke njihove
kompanije naftnoga carstva Standard Oil, nazvane New York's
First National Bank. Na njezinu je čelu bio James Stillman,
a u Upravnom odboru i William Rockefeller, brat Johna D.
Rockefellera mlađeg, te oko banke Chase Bank, kućne banke
kompanije Standard Oil, koja je 1933. godine bila najveća banka
na svijetu, tada pod kontrolom obitelji Rockefeller.
Dok je većina Wall Streeta na New Deal predsjednika Roosevelta
u početku gledala kao na anatemu i velik korak Sjedinjenih
Američkih Država prema ekonomskom boljševizmu,
braća Rockefeller shvatila su da gospodarsku krizu i sve veću
ulogu države u gospodarstvu mogu iskoristiti na vlastitu korist
u svrhu izgradnje svoga carstva. Nisu se imali razloga bojati
nikakvih političkih mjera izvan Vlade predsjednika Roosevelta.
Njihovi su ljudi dominirali Rooseveltovim slavnim "trustom
mozgova", koji je u početku bio sastavljen od pet ljudi koji su
usmjeravali predsjednikove političke odluke, iako nisu imali
nikakva službena položaja. To su, uz Bernarda Barucha, bili
Adolf A. Berle, zatim James Warburg, bankar s Wall Streeta i
sin tvorca Banke za savezne pričuve Paula Warburga, profesor
Rexford Guy Tugwell i Raymond Moley.
Čovjek obitelji Rockefeller bio je prvi čovjek uz predsjednika
Roosevelta, njegov pouzdanik i bivši zaposlenik obitelji Rockefeller
Harry Hopkins, koji se brinuo o tome da predsjednik
Roosevelt čini ono što je korisno za široke interese obitelji
Rockefeller. Njega je, više od deset godina, financirala Zaklada
Rockefeller, dok je bio na čelu organizacije zvane Organizirana
socijalna služba, koju je financirala obitelj Rockefeller. Harry
Hopkins postat će alter ego Franklina Delanoa Roosevelta, čak
toliko da je stanovao u Bijeloj kući. On je u ratnim godinama
bio druga najmoćnija osoba u Americi, toliko moćna da su ga
mediji nazvali "zamjenikom predsjednika".
Godine 1937., ubrzo poslije njegova ponovnog izbora za
predsjednika, Roosevelt, poznat po slabom razumijevanju
ekonomije, prihvatio je mišljenje svoga ministra financija Henryja
Morgenthaua o tome da se kriza bliži kraju i da je najveća
opasnost potencijalna inflacija od prevelike državne potrošnje.
Stoga je Roosevelt smanjio državnu potrošnju i drastično
skresao izdvajanje iz proračuna za sve državne agencije New
Deala, poput Uprave za projekte napretka (Works Progress
Administration). Banka za savezne pričuve uredno je smanjila
ponudu novca i time zakočila potrošnju stanovništva. Burza
je doživjela najveći pad u povijesti SAD-a, a dva milijuna ljudi
ostalo je bez posla. Mediji su to prozvali "Rooseveltovom
krizom". Nedugo poslije drugog pada u krizu Roosevelt se
iznova obratio ljudima poput Adolfa A. Berlea i interesnom
krugu braće Rockefeller radi osmišljavanja strategije koja će
Ameriku izvući iz te druge krize. Braća Rockefeller bila su i
više nego spremna pomoći.
Suprotno od odnosa prema većini malih i srednjih
industrijskih poduzeća, New Deal je bio nježan prema kompanijama
braće Rockefeller, kao i prema većini korporacija s
popisa "500 najvećih", koje su s njima bile blisko povezane.
Interesi obitelji Rockefeller s Wall Streeta, Bernard Baruch
i moćni krug čelnih ljudi velikih kompanija toga doba bili su
odlučni reorganizirati američko gospodarstvo po uzoru na
centralizirano gospodarstvo tadašnje Mussolinijeve fašističke
Italije. Naravno, ti su ljudi bili dovoljno politički lukavi da tako
nešto ne zagovaraju preglasno u javnosti.
Bernard Baruch i njegov blizak prijatelj Bernard Swope,
koji je bio jedan od direktora kompanije General Electric Co.
i jedan od direktora banke National City Bank, nametali su
1931. godine predsjedniku Hooveru interventni program za
"stabilizaciju industrije". Bit toga programa bila je osloboditi
velike kompanije od ograničenja ugrađenih u Shermanov zakon
protiv trustova i time otvoriti vrata stvaranju golemih i moćnih
korporacija u vrijeme krize, kada su niske cijene dionica omogućavale
jeftino preuzimanje mnogih kompanija onima poput
grupacije Rockefeller, koja je plivala u novcu.
"Na prvi sastanak Vlade, odmah poslije inauguracije predsjednika,
1933., došli su financijaš i Rosseveltov savjetnik
Bernard Baruch i njegov prijatelj general Hugh Samuel Johnson,
koji će kasnije postati direktor Uprave za nacionalni oporavak.
Svakome su ministru uručili po jedan primjerak knjige Giovannija
Gentilea, teoretičara talijanskog fašizma, i svi smo je s
velikom pozornošću pročitali."29
Onaj isti plan reorganizacije gospodarstva pod kontrolom
države koji su Bernard Baruch i Gerard Swope 1931. godine
neuspješno pokušali nametnuti predsjedniku Hooveru prihvatio
je predsjednik Roosevelt.
Svoju koncepciju Uprave za nacionalni oporavak uvelike su
preuzeli od projekta mobilizacije industrije u vojne svrhe, na
čijemu su čelu obojica bili za vrijeme Prvoga svjetskoga rata.
Velike kompanije i Wall Street od tada su stalno bili opijeni
željom da ponovno zadobiju takvu moć nad američkim gospodarstvom.
Velika kriza bit će njihova druga prilika, a Hugh
Johnson njihov čovjek za taj projekt. On u krugovima američke
Vlade nije nimalo skrivao činjenicu da Mussolinijev korporativizam
vidi kao model za Ameriku.
Preko Teaglea grupacija obitelji Rockefeller iskoristila je
svoj utjecaj na Upravu Hugha Johnsona kako bi recentralizirala
trideset tri kompanije koje su nekada pripadale trustu Standard
Oil, koji je slijedom presude Vrhovnoga suda iz 1911. godine
temeljem Shermanova zakona protiv trustova, bio prisiljen
razdijeliti se na više kompanija.32 Bio je to samo jedan od niza
poteza obitelji Rockefeller u njezinu učvršćivanju odlučujućeg
političkog položaja nad unutarnjom i vanjskom politikom
Sjedinjenih Američkih Država za vrijeme krize i mandata
predsjednika Roosevelta.
Godine 1930., kada se većina banaka borila za opstanak,
banka obitelji Rockefeller Chase National Bank cvjetala je.
PLANOVI ZA "AMERIČKO STOLJEĆE" - STUDIJE
O RATU I MIRU
John P. Morgan nikada nije našao ni vremena ni volje da
svoje nepregledno bogatstvo organizira u obliku zaklada koje
su oslobođene od poreza i da tako proširi svoj utjecaj daleko
izvan granica svojih banaka i kompanija. No, John D. Rockefeller
je, poslije štrajka rudara iz savezne države Colorado, kada
su njegovi privatni zaštitari pucali u nenaoružane radnike zbog
čega je bio na udaru medija i popraćen vrlo lošim publicitetom,
bio uvjeren kako bi takav potez uvelike unaprijedio njegove
odnose s javnošću.
Njegov glavni poslovni savjetnik Frederick T. Gates uvjerio
ga je poslije 1913. da svoje bogatstvo organizira u zaklade koje
su oslobođene od poreza, te da, s pomoću toga neoporezivanog
novca, proširi moć i utjecaj obitelji slično kao što je to činila i
firentinska obitelj Medici, doduše, bez njezine kulturne profinjenosti,
ali pod plaštem mita o "filantropiji".
Pred kraj tridesetih godina, samo nekoliko tjedana poslije
njemačke invazije na Poljsku i pune dvije godine prije japanskoga
napada na Pearl Harbor, koji će Ameriku izravno uvesti
u Drugi svjetski rat, obitelj Rockefeller u tajnosti je stvorila
jednu vrlo utjecajnu političku skupinu.
Zadaća te tajne skupine bila je oblikovati američke poslijeratne
ekonomske i političke ciljeve pod pretpostavkom da će
se svjetski rat sigurno dogoditi i da će Sjedinjene Američke
Države sa zgarišta rata izići kao vodeća svjetska sila.
Studije o ratu i miru, koje je financiralo newyorško Vijeće
za inozemne odnose, za američko su Ministarstvo vanjskih
poslova, koje nije imalo dostatno svog osoblja, izradile sve
važnije planove za poslijeratno razdoblje. Poslije 1942. godine
većina je članova Studija potiho stavljena izravno na platnu listu
Ministarstva vanjskih poslova kako bi s viših položaja unutar
države nastavili s provedbom projekta.
U razdoblju od studenoga 1939. pa do kraja 1942. godine
Zaklada Rockefeller donirala je Studijama o ratu i miru najmanje
350.000 dolara za izradu plana poslijeratne gospodarske
prevlasti Amerike. Bio je to ulog koji se, poput mnogih "filantropskih"
uloga obitelji Rockefeller, kasnije tisućostruko vratio.
Osim toga, taj je ulog imao i presudnu ulogu u određenju
poslijeratnog svjetskog američkog poslovnog carstva, tako da
je "američko stoljeće", koje su spomenute Studije oblikovale u
svojim planovima, umnogome bilo carstvo obitelji Rockefeller,
iako je većina Amerikanaca bila blaženo nesvjesna te činjenice.
Osobe koje su u Studijama o ratu i miru oblikovale tu novu
i neslužbenu američku politiku bile su odabrane iz elitnoga
kruga članova newyorškoga Vijeća za inozemne odnose, u
kojemu su, pak, sve više prevladavali ljudi po izboru obitelji
Rockefeller.
Njihova se vizija američke prevlasti u svijetu temeljila na
gospodarskim ciljevima, a ne, kao u slučaju Britanskoga Carstva,
na vojnim osvajanjima i stvaranju kolonijalnog carstva.
Bila je to briljantna prerada britanskoga modela, koja je divovskim
američkim kompanijama omogućila da svoje interese
sakriju iza vela demokracije i ljudskih prava za "potlačene
ljude iz kolonija", te iza potpore "slobodnom poduzetništvu"
i "otvorenom tržištu".
Studije o ratu i miru, koje je financirala obitelj Rockefeller,
još su prije ulaska SAD-a u Drugi svjetski rat, kojim će ostvariti
"američko stoljeće", utvrdile cilj koji bi Amerika trebala
postići u poslijeratnom svijetu, cilj koji nije bio ni najmanje
sentimentalan. U dokumentu E-B19, koji je njihova Skupina za
gospodarstvo i financije izradila za Vijeće za inozemne odnose
i Ministarstvo vanjskih poslova, piše:
"Prvi i glavni zahtjev Sjedinjenih Američkih Država u svijetu
u kojemu one za sebe predlažu položaj neupitne moći, brza je
provedba programa potpunog razoružanja... kako bi se ograničio
bilo kakav izraz suvereniteta stranih nacija, koji predstavlja
opasnost za i najmanje područje svijeta nužno za sigurnost i
gospodarski napredak Sjedinjenih Američkih Država."
Više od šezdeset godina poslije toga, u rujnu 2002., Vlada
predsjednika Busha je, gotovo istim riječima, iste te ciljeve
prikazala kao politiku nacionalne sigurnosti SAD-a.
Amerika će svoju prevlast nad svijetom poslije 1945. ostvariti
djelovanjem nove organizacije koju su osmislili, "dragulja
u kruni američkoga Lebensrauma" - Organizacije Ujedinjenih
naroda (Organization of United Nations, OUN), koja će uključivati
nove institucije, stvorene na konferenciji u Bretton Woodsu,
tj. Međunarodni monetarni fond (International Monetary
Fund) i Svjetsku banku (World Bank), kao i Opći sporazum o
carinama i trgovini (General Agreement on Tariffs and Trade,
GATT), koji će biti potpisan naknadno.12
Tajna skupina nazvana Studije o ratu i miru, s Isaiahom
Bowmanom na čelu, izradila je za predsjednika Roosevelta
osnovni nacrt UN-a i uvjerila ga da toj ideji dade svoju svesrdnu
potporu. Pod parolom "slobodne trgovine" i otvaranja
zatvorenih tržišta diljem svijeta tim će se planom poslije rata
okoristiti američke divovske kompanije, prisiljavajući nova,
još neotvorena tržišta jeftinih sirovina na otvaranje, kao i nova
tržišta za prodaju američkih proizvoda.
Godine 1941., u osvit ulaska Amerike u rat, kompanija
Standard Oil iz New Jerseyja, koja je kasnije preimenovana u
Exxon, u tome je času bila najveća naftna kompanija na svijetu
s kontrolom nad 84% američkoga tržišta nafte. Financijsko
poslovanje kompanije Standard Oil vodila je banka Chase, a
kontrolu nad većinskim udjelom dionica imale su obitelj Rockefeller
i njezine zaklade oslobođene plaćanja poreza. Drugi
po redu suvlasnik kompanije Standard Oil bila je kompanija
I. G. Farben (Interessen-Gemeinschaft Farbenindustrie AG),
njemački divovski naftni trust, koji je u to doba imao vitalnu
važnost za njemačku vojnu industriju. Poslovanje obitelji
Rockefeller s kompanijom I. G. Farben započelo je još 1927.
godine, po prilici istodobno kada je Zaklada Rockefeller počela
značajno financirati njemačka istraživanja eugenike na Institutu
Keiser Wilhelm.
Banka obitelji Rockefeller, Chase, odigrala je presudnu ulogu
u organizaciji financiranja raznih obiteljskih poslovnih pothvata
u Njemačkoj. Godine 1936., nakon što je Hitler okupirao
pokrajinu Rheinland, banka Schroeder iz New Yorka i obitelj
Rockefeller zajednički su osnovale investicijsku banku Schroeder,
Rockefeller & Co. Upravo je tu banku u ono vrijeme list
Time nazvao "ekonomskim generatorom osovine Rim-Berlin".19
Zanimljivo je da su partneri u toj banci bili nećak Johna D.
Rockefellera Avery Rockefeller, koji je u banci bio predstavnik
obitelji, zatim barun Bruno von Schroeder iz Londona i njegov
nećak barun Kurt von Schroeder, vlasnik banke J. H. Stein iz
Kolna i direktor u Banci za međunarodna poravnanja u Baselu.
Upravo je njegova banka J. H. Stein još 1931. godine odigrala
ključnu ulogu u ranom financiranju Hitlera, a poslije je služila
kao Hitlerova veza s njemačkom "velikom industrijom".
Transakcije newyorške banke baruna Schroedera i obitelji
Rockefeller provodile su se posredstvom pariške podružnice
banke Chase, koja je tijekom cijeloga rata uredno poslovala,
unatoč činjenici da je Pariz za vrijeme Vichyjeva režima bio pod
nacističkom okupacijom. Pariška podružnica banke Chase bila
je veza za financijsko poslovanje ne samo s bankom Schroeder
iz New Yorka nego i s pronacističkom francuskom bankom
Worms, a posredstvom te banke svoje poslovne operacije u
Francuskoj provodila je i kompanija obitelji Rockefeller Standard
Oil. Direktori kompanije Standard Oil u Francuskoj bili
su članovi Upravnoga odbora Vichyjeve Pariške i nizozemske
banke (Banque de Paris et des Pays-Bas), koja je služila kao
veza između banke Chase i raznih njemačkih moćnih krugova.22
Ta je banka vodila i osobne bankovne poslove Otta Abetza,
njemačkog veleposlanika u Parizu.
I dok su njemačke zračne snage bombardirale London
britanska je Vlada prosvjedovala protiv pošiljaka tetra-etilnog
olova, koje je kompanija Standard Oil slala nacističkoj Njemačkoj.
Tetra-etilno olovo bilo je sastojak bez kojega Njemačka ne
bi mogla proizvoditi visokooktansko gorivo za letove svojih
zrakoplova nad Engleskom. Kompanije Standard Oil, DuPont
i General Motors imale su svjetska patentna prava na etilne
aditive, a Walter Teagle, na tajnom sastanku s predsjednikom
kompanije I. G. Farben Hermannom Schmitzom u Londonu,
1938. godine, organizirao je da kompanija Standard Oil "pozajmi"
kompaniji I. G. Farben više tona tetra-etilnog olova.
Sličan je posao u svezi s tim kemijskim dodatkom sklopio i s
japanskim zračnim snagama.
Kompanija DuPont je tijekom dvadesetih godina 20. stoljeća
u njemačku vojnu industriju uložila više od 3 milijuna dolara,
čime je za sebe ostvarila veliku prednost pred svojim konkurentima
u Americi. Godine 1933., u doba kada je Adolf Hitler već
bio preuzeo vlast u Njemačkoj, službenici kompanije DuPont
usuglasili su se da Trećem Reichu prodaju "vojno gorivo i vojne
eksplozive", kršeći tako Versailleski, kao i mirovni ugovor,
sklopljen između Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke.
To je provedeno unatoč upozorenju rukovoditelja kompanije
DuPont iz Njemačke o tome kako je "opće poznato" da kompanija
I. G. Farben financira naciste.
Ako je elita iz britanskog Okruglog stola, kao i Hitler, pogrješno
izračunala svoje relativne računice moći, krugovi moći
koji su izronili oko braće Rockefeller i njihovih Studija o ratu i
miru unutar Vijeća za inozemne odnose u tome izračunu nisu
pogriješili. Njima je bilo jasno da ako Engleska na bilo koji
način iziđe netaknuta i kao "pobjednik", tada bi nova američka
hegemonija bila zaustavljena možda i desetak ili više godina.
Jasno je bilo da su takav razvoj situacije željeli izbjeći. Osim
toga, znali su da i Njemačku treba ukloniti kao poslijeratnog
suparnika za prevlast u svijetu.
Jedan od načina postizanja toga cilja bio je osigurati
dostatne količine goriva za njemačke ratne potrebe, barem
ispočetka. U tome nisu bili važni zarada korporacije Standard
Oil ni Rockefellerovi bankarski interesi. Bila je to jednostavna
računica ravnoteže moći i razumijevanje geopolitičkih lekcija,
kako ih je vidio američki ustroj.
Neke od tih veza još su 1938. pokrenule razna pitanja.
Kada je u veljači 1938. godine američko Povjerenstvo za burzu
i vrijednosnice pokrenulo istragu o kartelskom "braku"
kompanija Standard Oil i American IG, koja je bila zajednički
projekt američkih financijskih krugova i njemačke kompanije
I. G. Farben, Walter Teagle, tada predsjednik Upravnog odbora
kompanije Standard Oil, lagao je tvrdeći kako nema nikakvih
saznanja o takvim podatcima. Na kraju je kompanija Standard
Oil vlastima objavila da je promijenila svoju politiku, što također
nije bilo točno.
Promjena je bila samo kozmetičke prirode. Njemački su brodovi
i dalje prevozili naftu na Tenerife u Kanarskom otočju, te
uz obalu Maroka i Španjolske Sahare u sjeverozapadnoj Africi,
gdje su tu naftu i gorivo sifonima punili u njemačke tankere
koji su ih dalje prevozili u Hamburg. Zapravo, kompanija Standard
Oil promijenila je samo registarsku oznaku svoje flote,
koja je po novome bila registrirana u Panami, kako bi izbjegla
britansku pretragu ili preuzimanje.
Tijekom rata, 1942. godine, američki je senator Harry
Truman u jednoj istrazi Senata dao izjavu da se odnos između
obitelji Rockefeller i kompanije I. G. Farben "približava
izdaji".34 Ratni dopisnik za televizijski i radijski program CBS
News Paul Manning izvijestio je o tome kako su, 10. kolovoza
1944., partneri obitelj Rockefeller i kompanija I. G. Farben,
preko povezanih američkih, njemačkih, francuskih, britanskih i
švicarskih banaka, premjestili svoj kapital. Pod zaštitom Bijele
kuće predsjednika Roosevelta ništa, osim manjih globa, nije
poduzeto u svezi s poslovima kojima su obitelji Rockefeller i
DuPont kršile Zakon o trgovanju s neprijateljem.
Samuel P. Bush svoje je bogatstvo stekao, pak, kao direktor
kompanija koje su tijekom Drugoga svjetskoga rata bile
uključene u američku vojnu proizvodnju. Jedna od njegovih
kompanija, Dresser Industries of Texas, proizvela je zapaljive
bombe bačene na Tokio i plinovite difuzijske pumpe za projekt
izrade atomske bombe. Istodobno su neke od tih kompanija,
preko njegovih veza s njemačkom obitelji Thyssen, bile strateški
uključene u tajno naoružavanje i financiranje Trećeg Reicha.
Godine 1942. državni zaštitnik strane imovine (Alien
Property Custodian) Leo Crowley potpisao je Nalog o prijenosu
br. 248, kojim je zaplijenio imovinu Samuela P. Busha
na temelju Zakona o trgovanju s neprijateljem. Taj je nalog
nejasno objavljen u državnom službenom listu i pomno čuvan
od medija. U njemu je rečeno samo to da su optuženi banku
Union Banking Corporation vodili u ime "obitelji Thyssen iz
Njemačke i/ili Mađarske... nacionalističke obitelji... iz imenovane
neprijateljske zemlje".
Obitelji Rockefeller, Harriman i Bush bile su duboko povezane
s moćnim njemačkim krugovima i za vojnu su izgradnju
Trećega Reicha omogućile vitalna strateška sredstva i znanje,
ne zato što su im se, možda, filozofski sviđale metode kojima
je Hitlerova Njemačka kontrolirala radničku klasu i njegovo
državno upravljanje gospodarstvom. U krajnjoj analizi potpora
koju su dali Trećem Reichu bila je integralni dio daleko
ambicioznijega plana. Njihov cilj nije bio pomoći Njemačkoj u
njezinoj pobjedi, nego stvoriti svjetski rat iz kojega će, poslije
1945. godine, izroniti "američko stoljeće" ili, bolje rečeno,
stoljeće obitelji Rockefeller.
Obitelji Bush, Rockefeller, Harriman, DuPont i Dillon omogućile
su Trećemu Reichu presudno važnu pomoć uglavnom u
godinama prije i početkom rata, što je bio dio njihova velikoga
geopolitičkoga plana uništenja velikih europskih sila, posebno
Njemačke i Rusije, koje su, prema tome planu, trebale uništiti
jedna drugu, "iskrvariti jedna drugu do smrti", kako je to sročio
jedan britanski strateg, čime bi se otvorila vrata za prevlast
"američkoga stoljeća". To je bila i stvarna zadaća Studija o ratu
i miru, koje je financirala obitelj Rockefeller.
Otvaranje tajnih kongresnih zapisa i drugih dokumenata
poslije rata i smrti predsjednika Roosevelta nedvojbeno je pokazalo
da su predsjednik i njegov ministar rata Henry Stimson
namjerno izazvali Japance u rat embargom na japanske zalihe
nafte i pripremom američke vojne akcije na Tihom oceanu
protiv širenja Japana. Ti su dokumenti pokazali da je predsjednik
Roosevelt danima prije bombardiranja Pearl Harbora bio
potanko obaviješten o japanskom pomorskom napredovanju,
čak toliko da je imao podatak o točnom vremenu planiranoga
napada, te da je poduzeo upravo one korake kojima će potaknuti
japanski napad.
namjerno su poduzeti koraci da, u slučaju takvog
japanskog napada, Pearl Harbor ostane bespomoćan. Kako je
Japanski napad na Pearl Harbor i flotu bombardera Američkoga
ratnoga zrakoplovstva 1941. godine završio je s brojem
od 2.403 poginula i 1.178 ranjenih Amerikanca, te izgubljenih
18 bojnih brodova i 188 zrakoplova. Već 26. studenoga iste
godine, samo dva tjedna prije napada, Winston Churchill
žurno je kontaktirao s predsjednikom Rooseveltom i osobno
ga izvijestio o predstojećem napadu na Pearl Harbor. Predsjednik
Roosevelt odgovorio je opozivanjem zračne obrane s flote
49 Ibid., str. 108, 114.
50 Ibid., str. 75., bilješka 3.
u Pearl Harboru, odnosno mjerom koja je trebala zajamčiti
japanski uspjeh.51
U svezi s ovim može se spomenuti još i poruka Winstona
Churchilla poslana predsjedniku Rooseveltu 26. studenoga
1941., koja je do danas jedini dokument iz njihove korespodencije
koja još uvijek nije objavljena zbog "nacionalne sigurnosti".
U toj je poruci premijer Churchill, navodno, upozorio
predsjednika Roosevelta o neodgodivu napadu na Pearl Harbor.
Predsjednik Roosevelt i njegovi savjetnici potaknuli su
japanski napad na mornaričku bazu Sjedinjenih Američkih
Država na Havajima, kako bi naivne američke građane pridobili
za rat u svrhu stvaranja "američkoga stoljeća". Taj će rat biti
sredstvo ostvarenja poslijeratnog plana Studija o ratu i miru,
izrađenog pod pokroviteljstvom obitelji Rockefeller, a povjesničari
će ga nazvati Drugi svjetski rat.to razotkrila istraga Odbora za Pearl Harbor Američke vojske.
admiral Kimmel pretvoren je u žrtvenog
jarca, te je, zato što je "dopustio" napad na luku Pearl Harbor,
bio prisiljen na ostavku.
Nelsonova je zadaća u Latinskoj Americi tijekom Drugoga
svjetskoga rata bila koordinacija američkih obavještajnih služba
i tajnih operacija u danima prije stvaranja Središnje obavještajne
službe, CIA-e. On je bio izravna veza između predsjednika
Roosevelta i sir Williama Stephensona, stvarnog voditelja obavještajne
službe britanskoga premijera Winstona Churchilla,
koji je upravljao krovnom kompanijom pod nazivom Koordinacija
britanske sigurnosti (British Security Coordination).
Zanimljivo je da je tajno sjedište sir Williama Stephensona
bilo u sobi br. 3603 u Rockefellerovu centru u New York
Cityju, nedaleko od ureda Nelsona Rockefellera. To nije bila
slučajnost. Nelson Rockefeller i William Stephenson blisko su
surađivali na zajedničkim obavještajnim operacijama, koje su
vođene u Srednjoj i Južnoj Americi. U isto je vrijeme Nelson
Rockefeller organizirao preuzimanje odabrane britanske imovine
u toj regiji.
Tijekom rata Nelson Rockefeller svojim je djelovanjem
u Latinskoj Americi položio temelje za nepregledno širenje
obiteljskih poslova tijekom pedesetih godina. On je oblikovao
koncepciju obrane SAD-Latinska Amerika, koja će tijekom
Hladnoga rata povezati latinskoameričku vojnu elitu uz politiku
Sjedinjenih Američkih Država, često u suradnji s nemilosrdnim
diktatorima koji su, podupirući obitelj Rockefeller i osiguravajući
povlašteni položaj njezinim poslovnim interesima, dobili
zaštitu SAD-a. Nelson Rockefeller je latinskoameričke vojne
diktatore koji su bili voljni surađivati nazvao "novom vojskom".
Ta će politika nekoliko godina poslije toga postati model za
stvaranje organizacije NATO.
Tijekom Drugoga svjetskoga rata djelovao je kao predsjednik
Ureda za koordinaciju međuameričkih poslova predsjednika
Roosevelta te je diljem Latinske Amerike organizirao mrežu
novinara i većih vlasnika novina. Tu je mrežu organizirao
tako što je neutralnim izdavačima novina iz Latinske Amerike
prijetio prekidom dotoka novinskog papira iz Kanade, koji su
prevozili upravo američki brodovi. Ubrzo se hvalio kako je
tom metodom uspio ostvariti kontrolu nad 1.200 novinskih
izdavača.61 Poslije toga njegovo medijsko osoblje Latinsku je
Ameriku zasipalo podmetnutim pričama koje su simpatizirale
Sjedinjene Američke Države, a posebno poslovne interese
obitelji Rockefeller u regiji.
I sve to vrijeme dok je Nelson Rockefeller kao glavni koordinator
američke obavještajne službe za Latinsku Ameriku
služio u Vladi SAD-a, obiteljske banke i kompanija Standard
Oil aktivno su opskrbljivale Treći Reich vitalnim sirovinama
i financijama.
Sa svoje je strane kompanija I. G. Farben financirala stvaranje
rumunjske Željezne garde generala lana Antonescua, čija
je zadaća bila zaštita dotoka nafte. Kako bi osigurao dostavu
južnoameričke nafte obitelji Rockefeller Silama osovine, uključujući
i Mussolinijevu Italiju, predsjednik Farish promijenio
je registraciju svojih tankera iz američke u panamsku, te je od
pomoćnika ministra Ratne mornarice Jamesa Forrestala, koji
je bio odani pobornik obitelji Rockefeller i potpredsjednik
Upravnog odbora kompanije General Analine and Film, ishodio
imunitet od pljenidbe.
RAT I SUKOBLJENI GEOPOLITIČKI PLANOVI
Hitlerova odluka iz svibnja 1940. godine o obustavi vatre
upravo u trenutku kada su njegove oružane snage okupirale
udružene britanske, kanadske, poljske i francuske snage na
obali kod Dunkirka u Francuskoj, jednako je iznenadila i nje-
mačko vojno zapovjedništvo i premijera Churchilla.8 Savjetnik
Hesse tvrdi da je Hitler to učinio zato što je želio dogovoriti
savezništvo s Velikom Britanijom prije negoli njemački ratni
stroj pokrene svoj sudbonosan ratni pohod na Sovjetski Savez.
Bio je to loše zamišljen pokušaj izbjegavanja još jednog rata na
dvije bojišnice, poput onoga iz 1914. godine.
Tom vrlo neobičnom gestom, Hitler je dopustio bijeg
338.000 savezničkih vojnika u Englesku preko kanala La Manche.
Britanska je propaganda taj događaj prozvala "čudo kod
Dunkirka", ali, u stvarnosti, to nije bilo nikakvo čudo.
Gospodarska strategija Srednjoeuropskoga gospodarskoga
vijeća, takozvana strategija pénétration pacifique (miran prodor,
nap. prev.) Karla Duisberga i obitelji Krupp, nije napredovala
samo na području odnosa sa Staljinovim Sovjetskim Savezom,
koji je sredinom tridesetih godina nacističku Njemačku vidio
kao svoju glavnu stratešku opasnost.
Adolf Hitler, čovjek
kojega su industrijski i bankarski krugovi ispočetka podržali i
postavili na mjesto kancelara, s idejom da ostvari njihov plan
vraćanje gubitaka iz Prvoga svjetskoga rata, postao je opsjednut
ratom do uništenja radi zatiranja boljševizma i "inferiorne slavenske
rase", što je i izjavio više od deset godina prije izdavanja
svoje knjige Mein Kampf.
Kada je Hitler, u studenome 1935., zatražio da se Njemačka
do 1939. godine pripremi za pokretanje sveobuhvatnog rata
protiv Rusije, general Beck i njegov Glavni stožer, u sporazumu
s industrijskim krugovima predstavljenim u Vijeću, sastavili
su popis na kojemu su bila navedena četiri preduvjeta nužna
za uspjeh takvoga rata.23
Njemačka u prvome redu mora postići čvrstu gospodarsku
prevlast nad područjem srednje Europe. To se ne smije postići
vojnim osvajanjem i okupacijom, jer bi to prouzročilo preveliko
širenje njemačke vojske. Umjesto toga bolje je to ostvariti gospodarskom,
političkom i inom kontrolom, koja bi osiguravala
potrebne sirovine, poljoprivredne proizvode, energiju, prijevoz,
te poštansku i administrativnu infrastrukturu diljem srednje
Europe, koje su potrebne kao potpora za takav veliki rat protiv
Sovjetskog Saveza. U biti, prema tome bi se popisu plan Srednjoeuropskoga
gospodarskoga vijeća za prostor srednje Europe
trebao pretvoriti u državnu politiku Trećega Reicha. U tome je
Glavni stožer imao potporu kompanija Krupp i I. G. Farben,
te udruženja Langnamverein.
Drugi preduvjet s popisa Glavnog stožera, nužan za uspjeh
sveobuhvatnog rata protiv Sovjetskog Saveza, bio je da se
Poljska vojska podigne na njemački borbeni standard i stegu,
budući da bi se nju, kao njemačkog saveznika, trebalo iskoristiti
za prodor na istok, u Rusiju. Glavni je stožer predlagao da
se to učini pomoću Sporazuma o međusobnoj zaštiti između
Njemačke i Poljske, koji je Njemačka potkraj 1934. godine
predložila Poljskoj, a Poljska u to doba odbila.
Treći preduvjet bilo je uspostavljanje saveza s Japanom
protiv Rusije, u kojemu bi se Japan suglasio da, istodobno s
njemačkim prodorom u Rusiju sa zapada, pokrene na ruskom
Dalekom istoku invaziju na Sibir.
I, naposljetku, Glavni je stožer zahtijevao da se, u bilo kakvom
njemačkom prodoru na istok, očuva stroga neutralnost
Engleske kako bi se izbjeglo ponovni razoran rat na dvije bojišnice,
što je Njemačka skupo platila u Prvome svjetskome ratu.
Od kraja 1936. godine kancelar Hitler imenovao je Hermanna
Göringa upraviteljem novoga četverogodišnjega plana
pripreme Njemačke za rat, izgradnjom gospodarske samodostatnosti
po pitanju goriva, gume i drugih potrepština.
Nakon što je kancelar Hitler izgubio strpljenje u pregovorima
s poljskim ministrom vanjskih poslova Josefom Beckom,
odlučio je prihvatiti mudar prijedlog Josifa Staljina. Dana 23.
kolovoza 1939. godine u Moskvi je potpisan Pakt Ribbentrop-
Molotov o međusobnom nenapadanju, koji je završio vojnom
okupacijom i podjelom Poljske.
Taj je njemačko-sovjetski pakt o međusobnom nenapadanju
bio popraćen dalekosežnim njemačko-sovjetskim Sporazumom
o trgovini i kreditiranju. Uvjeti toga sporazuma Sovjetskom
su Savezu omogućili žuran kredit za kupnju do 200 milijuna
maraka njemačke industrijske robe, u zamjenu za vitalno potrebnu
naftu i industrijske sirovine iz Rusije.
Berlin je trebao postati financijsko središte "novog europskog
poretka". Na kraju bi devizni tečaj svake nacionalne valute
"nove Europe" bio određen u odnosu na marku, a održavala bi
ih stroga kontrola cijena koju bi provodile vlade tih zemalja.
Ukinuo bi se zlatni standard, a europske bi se valute vezale
za marku, što je bilo vrlo slično američkoj politici napuštanja
zlatnog standarda iz kolovoza 1971. godine.
Predviđen je savez četiriju sila - Njemačke,
Mussolinijeve Italije, Japana i Rusije, koji bi zajednički
uspostavio gospodarsku kontrolu nad cijelom euroazijskom
kopnenom masom, od Atlantskog do Tihog oceana.
Britanske tajne službe i britanska diplomacija počeli su se
snažno dodvoravati Staljinu, nadajući se da će ga odvratiti od
toga Hitlerova plana. Taj pokušaj nije imao mnogo veze s nekim
prosovjetskim osjećajima. Premijer Churchill osobno je mnogo
više simpatizirao Nijemce. Bila je to samo britanska računica
"ravnoteže moći", prema kojoj je Velika Britanija željela savez
sa slabijom od svojih dviju europskih suparnica, Rusijom, i
pokušavala ju je iskoristiti protiv svoje jače suparnice. Taj će
se sukob poslije zvati Drugi svjetski rat.
U listopadu, samo nekoliko dana prije njegova posjeta
Berlinu, rumunjski je diktator Ion Antoanescu dopustio Njemačkim
oružanim snagama da okupiraju njegovu državu kako
bi za Treći Reich osigurali neprocjenjive strateške izvore nafte
iz kompleksa naftnih rafinerija u blizini rumunjskoga grada
Ploesti. To se nije svidjelo Staljinu, koji je taj potez protumačio
kao izravnu prijetnju.
Ubrzo poslije toga sukoba iz studenoga 1940. kancelar
Hitler odlučio je isključiti Sovjetski Savez iz planiranog saveza
četiriju sila, u koji su, uz Sovjetski Savez, trebale ući Italija i
Japan. Dana 18. prosinca 1940. zapovjedio je svome vojnom
zapovjedništvu da se pripremi za sveopći rat protiv Sovjetskog
Saveza, pod šifrom Operacija "Barbarossa", oživljavajući tako
planove iz 1935. godine.
U tome su trenutku predsjednik Roosevelt i krugovi okupljeni
oko Studija o ratu i miru i obitelji Rockefeller znali da
će iz najskupljeg rata u povijesti izići kao pobjednici pa su
pažljivo započeli s propagandnom kampanjom kako bi javnost
pripremili na ulazak u rat s Hitlerovom Njemačkom. Razlog za
ulazak Amerike u taj rat, barem sa stajališta obitelji Rockefeller,
njihovih saveznika s Wall Streeta i krupnih industrijalaca, nije
imao nikakve veze s Hitlerovom politikom "konačnog rješenja"
prema Židovima ni s drugim ogavnostima Trećega Reicha.
Ispravnije je reći kako je sve veća propagandna kampanja
kojom je američki narod trebalo pridobiti za još jedan rat u
Europi bila usmjerena na uništenje najopasnijeg suparnika
poslijeratnog "američkoga stoljeća" - Njemačkoga Reicha.
Amerika je planirala, kao što se Staljin i pribojavao, s pokretanjem
englesko-američke bojišnice protiv Hitlera odugovlačiti
dostatno dugo da Rusija i Njemačka imaju vremena jedna drugu
iskrvariti do smrti. Operacija "Barbarossa" započela je u lipnju
1941. i trajala je do prosinca te godine, tijekom užasno hladne
zime. Za tu je invaziju na Sovjetski Savez mobiliziran zastrašujuće
velik broj ljudi, više od 4,5 milijuna njemačkih vojnika
i vojnika osovinskih sila. Operacija "Barbarossa" do danas je
najveća vojna operacija u ljudskoj povijesti, mjerimo li u terminima
ljudskih snaga, prijeđenog područja i ljudskih žrtava.
U tome su se trenutku srušili i cijela strategija i utjecaj
Srednjoeuropskoga gospodarskoga vijeća, na čelu s barunom
von Wilmowskim. Mreža koju je Vijeće ispreplelo unutar industrije
i institucija Trećega Reicha promijenila je cilj djelovanja
i postala njemački pokret otpora (Der Wiederstand).
Kako je to britanski premijer Winston Churchill vidio iz
ledeno hladne britanske geopolitičke perspektive, organizirani
otpor kancelaru Hitleru unutar same Njemačke bio je za Veliku
Britaniju još opasniji protivnik.
Premijer Churchill pročitao je zapise o planovima za gospodarski
imperijalizam Srednjoeuropskoga gospodarskoga vijeća,
koje je napisao Alfred Sohn-Rethela, koji je 1936., nakon što je
Gestapo počeo sve više sumnjati u njegove aktivnosti, napustio
Njemačku. U egzilu u Francuskoj on je pisao detaljna izvješća
29 Sohn-Rethel, Alfred, op. cit., str. 23.
o iskustvima koja je stekao u krugu njemačkih industrijalaca
okupljenih u Srednjoeuropskom gospodarskom vijeću i slao ih
Wickhamu Steedu, utjecajnom vanjskom uredniku lista London
Times u vlasništvu skupine Okrugli stol i intimnom prijatelju
Winstona Churchilla.
Sile Osovine, Njemačka, Japan i Italija, pobijeđene su u
rujnu 1945. godine. Cijena te pobjede, izbrojena u ljudskim
žrtvama, bila je zapanjujuća. U taj je rat mobilizirano više od
100 milijuna vojnog osoblja, po čemu je to bio najrašireniji rat
u povijesti svijeta. U stanju "potpunog rata" velike su države
svoje cjelokupne gospodarske, industrijske i znanstvene mogućnosti
stavile u službu rata, zamagljujući tako razliku između
civilnih i vojnih resursa. Ubijeno je više od 70 milijuna ljudi,
od kojih su većina bili civili, po čemu je Drugi svjetski rat bio
najsmrtonosniji rat u ljudskoj povijesti.
KRAJ PAX BRITANNICAE
Američki ustroj i njihovi saveznici iz Vlade nisu gubili
vrijeme da pokažu tko je pobijedio u toj imperijalnoj borbi.
Čak i prije negoli je rat završio Sjedinjene su Američke Države
premijeru Churchillu jasno dale do znanja da se tradicionalne
sfere utjecaja u poslijeratnom svijetu više neće poštovati,
posebno po pitanju prevlasti u naftnoj politici Bliskog istoka,
koja je do tada tradicionalno pripadala Velikoj Britaniji. To su
učinili čuvanjem tajne o razvoju atomske bombe i ukidanjem
neograničene Pomoći u zajmu i najmu (Lend-Lease aid). Zapravo,
Harry Truman, čim je izabran za predsjednika, prisilio
je Britance da, u zamjenu za poslijeratnu američku financijsku
pomoć, sklope nekoliko vrlo oštrih nagodbi.
Američke naftne kompanije tijekom Drugoga svjetskoga
rata znatno su ojačale. Tome je najviše pridonijela slabost
ratom opustošenih britanskih i francuskih naftnih suparnika.
Amerikanci nisu oklijevali iskoristiti tu situaciju.
Poslije rata carstvo banaka i velikih kompanija obitelji
Rockefeller imalo je prevlast nad izvorima energije svoga novostvorenog
američkoga carstva. Njihovi su pomno probrani ljudi
bili zaposleni na projektima Studija o ratu i miru i upravo su
oni vodili politiku američkoga Ministarstva vanjskih poslova.
U međuvremenu je banka Chase, na čelu s Davidom Rockefellerom,
preko svoje podružnice u Parizu, koja je neometano
poslovala tijekom cijeloga razdoblja pronjemačkoga Vichyjeva
režima i nacističke okupacije, provodila financijske transakcije
za kompaniju I. G. Farben i druge klijente iz Trećega Reicha.
Uvećavajući taj već zastrašujuće velik monopol, do tada
neviđen u povijesti svijeta, predsjednik Roosevelt će carstvu
obitelji Rockefeller za kraj darovati još jednu povlasticu - isključiva
prava na zapanjujuća naftna bogatstva Kraljevstva
Saudijske Arabije. Bio je to sudbonosan čin, koji će odrediti
cijeli tijek poslijeratne američke politike na Bliskom istoku,
čije se posljedice mogu osjetiti i dandanas.
Godine 1941., kada je Amerika još službeno bila neutralna,
Kongres je usvojio Zakon o zajmu i najmu. Po tome zakonu,
Amerika će davati pomoć onim zemljama koje je predsjednik
držao vitalnima za obranu Amerike, zbog "nacionalne
sigurnosti". Unatoč tome što 1943. godine Saudijska Arabija
ni na koji način nije bila od presudne važnosti za američku
nacionalnu sigurnost, pravila su zaobiđena kako bi se velikim
naftnim kompanijama obitelji Rockefeller podmazao put za
preuzimanje nepreglednih i netaknutih naftnih bogatstava
toga pustinjskog kraljevstva.
U veljači 1943., kada je objavio da je Amerika Saudijskoj
Arabiji odobrila Pomoć u zajmu i najmu, predsjednik Roosevelt
je pritom Saudijsku Arabiju proglasio "vitalno potrebnom za
obranu Sjedinjenih Američkih Država". No, nije se potrudio
pobliže objasniti tu tvrdnju. Pomoć u zajmu i najmu bila je
prvi korak kojim je korporacija ARAMCO prigrabila isključiva
prava na saudijsku naftu.
Vraćajući se s Konferencije triju sila, održane 1945. na Jalti,
predsjednik Roosevelt je na predsjedničkom brodu s kraljem
Saudijske Arabije Abdulom Azizom organizirao tajni sastanak.
U veljači 1945. razarač USS Murphy pristao je u saudijsku luku
Džedu, čime je prvi put jedan američki brod ušao na teritorij
Saudijske Arabije. Kralj Abdul Aziz i njegova pratnja ukrcali su
se na brod i otplovili prema Velikom gorkom jezeru u Sueskom
kanalu, gdje su se ukrcali na brod USS Quincy, kako bi se, 14.
veljače, sastali s predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država,
što je ujedno bio i prvi sastanak kralja Abdula Aziza s nekim
od vođa stranih zemalja.10
Na tome sastanku predsjednik Roosevelt, iz opreza, nije
pušio ni pio u nazočnosti saudijskoga monarha, kako ne bi
uvrijedio njegove stroge religiozne osjećaje.
Tijekom razgovora kralj je izrazio zabrinutost zbog mogućnosti
dolaska velikog broja židovskih izbjeglica iz Europe u
Palestinu, koja je tada još uvijek bila teritorij pod britanskim
mandatom. Roosvelt mu je obećao da ni na koji način neće
pomagati Zidovima protiv Arapa niti će protiv Arapa pokrenuti
neprijateljsku akciju.
Navodno je Abdul Aziz poslije razgovora bio oduševljen
zbog "razumijevanja" koje je američki predsjednik pokazao
prema arapskome gledištu na osjetljivo palestinsko pitanje. Pritom
je predsjednik Roosevelt njihovo "prijateljstvo" zapečatio
tako što mu je darovao jednaka invalidska kolica kakvima se
sam služio i zrakoplov DC3, čime je kralj Abdul Aziz navodno
bio oduševljen.
Tri dana poslije, premijer Churchill, bijesan zbog toga diplomatskog
poteza predsjednika Roosevelta, zatražio je sličan
sastanak sa saudijskim monarhom. Britanski premijer, legendarni
uživatelj pića i cigareta, prije negoli su uopće počeli
pregovarati, rekao je Njegovu Veličanstvu kako je u svijetu
premijera Churchilla pušenje i pijenje alkohola "sveti obred".
Čini se da to kralja baš i nije zabavilo. Osim toga Churchill
nije bio voljan nimalo popustiti po pitanju arapskoga gledišta
na Palestinu, te je kralju, od kojega je dobio skupocjene darove
posute draguljima, darovao jeftinu kutiju s mirisima.
Dana 5. travnja 1945. godine predsjednik Roosevelt formalizirao
je svoju prisegu kralju Saudijske Arabije u pismu
u kojemu je napisao kako je "obećanja dao kao osoba na čelu
izvršnog organa vlasti"12. Time je za američki konzorcij ARAMCO
osigurao isključiva prava na saudijsku naftu.
Tjedan dana poslije toga bio je mrtav.
Josif Staljin, koji baš nije volio premijera Churchilla, u tajnosti
je pisao udovici predsjednika Eleonori Roosevelt, nudeći
da će joj poslati svog osobnog liječnika, koji bi proveo neovisnu
autopsiju, jer je sumnjao da je predsjednik Roosevelt otrovan
po nalogu premijera Churchilla. Ona je tu ponudu odbila.
Rat koji je trajao šest godina i obuhvatio cijeli svijet završio
je 1945. i za sobom ostavio više od 55 milijuna mrtvih. Ni jedna
država nije izgubila toliko građana kao Staljinov Sovjetski
Savez, gdje je nestalo najmanje 22 milijuna ljudi.
Američka je Vlada dobro znala tko je što izgubio. Oni su
bili pobjednici i brinuli su se prije svega o tome kako upravljati
novonastalim američkim carstvom. Godine 1945. američki
se politički ustroj, pod zastavom "slobode" i "demokracije",
"oslobođenja od kolonijalne vlasti" i "američkog slobodnog
poduzetništva", preustrojio kako bi preuzeo vlast nad svjetskim
zbivanjima do razine koju nije dosegnulo ni Britansko Carstvo.
Godine 1919., poslije mirovne konferencije u Versaillesu,
Britansko je Carstvo ostvarilo svoje najveće teritorijalno proširenje
i pretvorilo se u dominion koji je pokrivao jednu četvrtinu
cijele površine svijeta, carstvo "u kojemu sunce nikada ne
zalazi". Samo trideset godina poslije toga, 1949., Britansko je
Carstvo pucalo po svim šavovima, budući da su se u kolonijama
počeli širiti zahtjevi za oslobađanjem od ovisnosti o izrabljivačkoj
matičnoj državi. Britansko je Carstvo bilo na mukama
u možda najvećem preokretu koji se ikada u povijesti svijeta
dogodio jednome carstvu.
Američka je vanjska politika ohrabrivala težnje kolonijalnih
zemalja Britanskoga Carstva za slobodom i neovisnošću, ali je,
kada su te zemlje stekle svoju neovisnost, prestala podupirati
proces dekolonizacije tih zemalja.
Kako se premijer Churchill i pribojavao, Sjedinjene Američke
Države u Drugome su se svjetskome ratu borile za "vodstvo
u rastakanju Britanskoga Carstva", jedine sile za koju se potkraj
četrdesetih godinama moglo očekivati da bi u budućnosti bila
kadra dovesti u pitanje američku prevlast u svijetu.
Drugi svjetski rat uzdrmao je trgovačke mehanizme na
kojima se temeljila britanska financijska moć. Nepregledni
prekomorski posjedi odavno su prodani radi plaćanja ratnih
troškova. Javni se dug Ujedinjenoga Kraljevstva vinuo do neslućenih
visina. Domaća engleska postrojenja i oprema bili su
oronuli i istrošeni. Opskrba električnom energijom više nije
bila pouzdana, stambeni fond bio je porušen, a stanovništvo
iscrpljeno.
Završni udarac britanskome pokušaju da se pridrži za krhotine
svoga globalnoga carstva dogodio se naprasno 2. rujna
1945., manje od četiri tjedna otkako je predsjednik Truman,
na završetku rata na Tihom oceanu, odobrio bacanje dviju
atomskih bomba na Japan, kada je američka Vlada neočekivano
otkazala Velikoj Britaniji Pomoć u zajmu i najmu. Od početka
toga programa, koji je Kongres odobrio u ožujku 1941., oko
devet mjeseci prije negoli je Amerika uopće službeno ušla u
rat, SAD su Veliku Britaniju opskrbile s oko 31 milijardom
dolara u ratnome materijalu i drugim nužnim sredstvima. Taj
iznos odgovara iznosu od više od 420 milijarda dolara u 2007.
godini. Sa svoje je strane britanska Vlada očekivala ne samo
da će se ta američka pomoć poslije rata nastaviti nego i da će
Amerika oprostiti britanski dug i Velikoj Britaniji odobriti velikodušan
beskamatni kredit koji će poslijeratnom britanskom
gospodarstvu omogućiti da se što prije oporavi.
U trenutku kada je Amerika, naglo i neočekivano, 2. rujna
obustavila Pomoć u zajmu i najmu, u Veliku je Britaniju već
stigao dio prijeko potrebnih američkih proizvoda, i to u velikoj
količini, dok je dio još bio na putu prema Engleskoj. Neposredno
poslije rata Velika je Britanija hitno trebala opremu.
Umjesto toga, američka je Vlada ponudila uvjetovani kredit
od 4 tisuće milijarda dolara, uz 2% kamata. To je, zapravo,
dokinulo britansku povlaštenu trgovinu sa zemljama članicama
Britanske zajednice naroda, i ozbiljno oslabilo gospodarsku i
trgovinsku ulogu Velike Britanije u poslijeratnome svijetu.
financijski i monetarni stup poslijeratne američke prevlasti
jednako je ovisio i o američkoj vojnoj nadmoći, koja je
jamčila američku prevlast u svijetu poslije 1945. godine. Naposljetku,
čime je trebalo spriječiti da druge države stvore nova
savezništva i tako dovedu u pitanje "američko stoljeće"? Što
bi, primjerice, moglo spriječiti saveznike iz 1945. da postanu
smrtonosni neprijatelji u godinama koje dolaze?
Američka je Vlada odgovorila na ta pitanja samo četiri
tjedna prije negoli je Velikoj Britaniji obustavila Pomoć u zajmu
i najmu. Sjedinjene Američke Države u tajnosti su razvile
najstrašnije oružje u povijesti ratovanja. Povrh toga, politička
elita Sjedinjenih Američkih Država cijelom će svijetu pokazati
da je dostatno luda i da je kadra to strašno oružje uporabiti
protiv svojih neprijatelja.
AMERIKA BACA ATOMSKU BOMBU
Ni jedan drugi ratni čin nije odaslao toliko okrutno jasnu
poruku o novoj poslijeratnoj američkoj nadmoći kao dopuštenje
što ga je američka vlada dala za bacanje dviju atomskih
bomba na japanske gradove, jednu na Hirošimu, 6. kolovoza, a
drugu na Nagasaki, 9. kolovoza. I iako su Sjedinjene Američke
Države prije toga, letcima koje su bacali američki zrakoplovi,
upozoravali japanske civile na zračne napade na dvanaest
japanskih gradova, koji su bombardirani uobičajenim bombama,
stanovnici grada Hirošime nisu bili upozoreni o napadu
atomskom bombom.
Svaka od tih dviju bomba, jedinih koje su SAD tada bile
kadre proizvesti iz svojih zaliha obogaćenog fizijskog urana-235
i plutonija-239, bila je razornija od bilo kojih drugih bomba u
povijesti ljudskog ratovanja. A u povijesti će biti zapamćene i
kao jedine uporabljene atomske bombe.
Bomba bačena na Hirošimu bila je više od dvije tisuće puta
razornija od britanske bombe Grand Slam, koja je do tada bila
najveća uporabljena bomba u povijesti. Samo 8 kilograma plutonija-
239 u jednoj bombi, bačenoj na japanski grad Nagasaki,
počinilo je ratni pokolj bez presedana. Bombu su namjerno
namjestili da eksplodira na visini od oko 600 metara iznad Hirošime
kako bi svijet dobio najuvjerljiviji dokaz o zastrašujućoj
moći toga novoga oružja. Na udaljenosti od oko 500 metara
od nulte točke sve se užarilo od vrućine koja je narasla na više
od milijun stupnjeva.
Tim su dvjema bombama, potkraj 1945., ubili 140.000 ljudi
u Hirošimi i 80.000 ljudi u Nagasakiju, s time da je oko 50%
žrtava ubijeno na dan bombardiranja. Oko 2 0% poginulo je od
ranjavanja ili zajedničkog učinka opeklina, traume i opeklina
prouzročenih radijacijom, čemu su pridonijele i bolesti, slaba
prehrana te mučnina zbog radijacije.
Američki su se državni službenici trudili umanjiti i nijekati
smrtonosno djelovanje nuklearnog otpada tih atomskih bomba
i naknadno umiranje ljudi, bolesti i uništenje prouzročene radijacijom.
U stvarnosti, kako je to kasnije potanko opisano u
japanskim službenim istraživanjima, nebrojene tisuće Japanaca
patile su od deformacije pri rođenju, veće učestalosti raka,
gubitka kose, purpurnih kožnih čireva, te leukemije ili raka
krvi. Osim tih fizičkih ozljeda i kroničnih bolesti preživjeli su
patili i od nezamislive traume.
Zapravo, naknadno otkriveni dokumenti otkrivaju kako
su Japanci Amerikance, još prije njihova dolaska u Potsdam,
izvijestili o tome kako će se Japan predati, pod uvjetom da im
se dopusti da zadrže svoga cara. Ispalo je da je predsjednik
Truman znao za tu japansku namjeru. No, znao je i za uspješno
testiranje atomske bombe od 16. srpnja, provedeno u saveznoj
državi New Mexicu.
Uzmemo li u obzir da je japanski car bio glavna osoba japanskoga
društva, te da je bio ključan za poslijeratnu američku
okupaciju Japana, Trumanovo tvrdoglavo ustrajanje u Potsdamu
na bezuvjetnoj predaji Japana tumačeno je kao namjerno
osmišljen trik kojim je kupovao vrijeme i tražio opravdanje za
bacanje atomske bombe na Japan. Sam trenutak događaja i kasnije
otkriveni dokumenti daju ovome gledištu vjerodostojnost.
Trumanovo ustrajanje na bezuvjetnoj predaji imalo je svrhu
spriječiti japansku predaju i stvoriti dojam kako je atomsko
oružje nužno za dovršenje rata.
Zapravo, taj je čin smjerao svijetu, a prije svega Staljinu
i Rusiji, dati do znanja koliko je američka moć užasavajuća i
nezamisliva. Atomsko bombardiranje Hirošime i Nagasakija
nije imalo svrhu na taj strahotan način prisiliti Japan na predaju
budući da je Japan već bio gotov. Ta uvjerljiva demonstracija
američke vojne moći trebala je preneraziti Sovjetski Savez.
Zapravo, bio je to prvi pucanj u suparništvu između Amerike
i Sovjetskog Saveza, koji će poslije biti prozvan Hladni rat.
Japan, prije bombardiranja, nije bio
obaviješten o zastrašujućoj snazi novoga oružja, a predsjednik
Truman je za peticiju svojih vodećih znanstvenika (70 vodećih američkih znanstvenika
zaposlenih na Projektu Manhattan, u kojoj su predsjednika molili
da ne dopusti bombardiranje Japana atomskom bombom) saznao tek danima nakon što su bombe bačene na Japan.
Američka
je Vlada svoj monopol na atomsko oružje čuvala i od najbližih
saveznika.
Unatoč svemu tome, bombardiranje Japana nije u Rusiji
izazvalo nikakve znakove straha ni omekšavanja. Staljin je na
vrlo visoke položaje unutar američke Vlade postavio mrežu
svojih špijuna, koji su rusku Vladu redovito izvješćivali o
američkome projektu izgradnje atomske bombe. Osim toga,
sovjetskim su znanstvenicima u tajnosti pribavljali nacrte
potrebne za proizvodnju atomskog oružja.11
Rusija je šokirala Sjedinjene Američke Države, kao i većinu
svijeta, kada je, 1949., samo četiri godine kasnije, provela
pokusnu eksploziju vlastite atomske bombe. Time je započeo
nuklearni sukob Hladnoga rata.
Američku su povijest tijekom prošloga stoljeća usmjeravali
sve moćniji karteli financijskih elita i veliki industrijski trustovi
u vlasništvu tih istih elita, kako je opisano u prethodnim
poglavljima. Upravo su njihovi interesi, a ne interesi zemlje
i stanovništva u cjelini, određivali strateške prioritete toga
moćnoga kartela. Kontrolom koju su imali nad nacionalnim
medijima omogućili su svojim propagandnim stručnjacima da
njihove interese prikažu kao "interese cijele Amerike". Većina
je američkoga naroda, u želji da o svojoj domovini misli samo
najbolje, povjerovala toj propagandi.
Zamjenika Achesona neki su nazivali "tvorcem Hladnoga
rata". On je izradio nacrt Trumanove doktrine, kao i dokument
kojim je stvoren NATO savez, te predsjednika uvjerio
da, 1950. godine, uđe u neobjavljeni rat s Korejom. Osim
toga, potkraj 1944. godine, odigrao je ključnu ulogu u izradi
sporazuma na konferenciji u Bretton Woodsu, uključujući i
sporazume o stvaranju Međunarodnog monetarnog fonda (International
Monetary Fund, IMF), odnosno MMF-a, i Svjetske
banke (World's Bank), koji su Americi omogućili da unaprijedi
tu svoju potragu za "tržištima u inozemstvu".
Godine 1946., dok je pepeo rata protiv nacističke Njemačke
još uvijek tinjao, jedna je frakcija unutar američkoga Ministarstva
vanjskih poslova, uključujući i Georgea Frosta Kennana,
počela zagovarati oštru politiku prema Rusiji.
U veljači 1946. američko je Ministarstvo financija od Američkoga
veleposlanstva u Rusiji zatražilo da pokuša objasniti
zašto sovjetska Vlada ne želi podržati nove brettonwoodske
organizacije, Međunarodni monetarni fond i Svjetsku banku.
Kao odgovor na taj upit, George F. Kennan, veleposlanikov
savjetnik, napisao je takozvani "dugi brzojav", petodjelnu
kartu svojih osobnih pogleda na sovjetsku politiku. U tome
je brzojavu tvrdio kako SSSR vidi sebe u trajnom ratu protiv
kapitalizma, te da je sovjetska moć, iako neprobojna za logiku
i razum, vrlo osjetljiva na logiku sile.
U rujnu 1946., kao posljedica toga, predsjedniku je predano
jedno strogo tajno izvješće, koje je izradio upravo sa-
vjetnik Kennan, u suradnji s mješovitom radnom skupinom
sastavljenom od stručnjaka iz Ministarstva vanjskih poslova,
Ministarstva rata, Ministarstva pravosuđa, Združenog vojnog
stožera i CIA-e, pod nazivom American Relations with the Soviet
Union (Američki odnosi sa Sovjetskim Savezom). Predsjednik
Truman je držao kako je to izvješće previše osjetljivo pa je
njegovo postojanje ostalo tajnom sve do 1968. godine.
U tome se izvješću prvi put zagovara američka politika
"obuzdavanja" Sovjetskoga Saveza, a samo izvješće postat će
strateški američki dokument za Hladni rat.
U travnju 1946., nekoliko tjedana poslije "dugoga brzojava"
savjetnika Kennana, bivši britanski premijer Winston
Churchill, koji je u tajnosti, barem od 1943. godine, američku
Vladu nagovarao da pokrene napad na Sovjetski Savez, održao
je u Fultonu, u saveznoj državi Missouri, svoj poznati govor o
"željeznoj zavjesi", u kojemu je pozvao na britansko-američko
savezništvo protiv Sovjetskoga Saveza i optužio Sovjetski Savez
da je svoju "željeznu zavjesu" postavio "od Stettina na Baltiku
do Trsta na Jadranu".
Budući da je Churchill pozivao na britansko-američko savezništvo
protiv SSSR-a, sovjetska je Vlada taj govor protumačila
kao poziv Zapadu na rat protiv SSSR-a.
Hladni je rat stvoren kako bi podržavao to gospodarsko
carstvo, takozvano "američko stoljeće". Brettonwoodski sustav
i jedinstvena uloga američkoga dolara kao "ključne valute"
postat će temelj toga novostvorenoga američkoga svjetskoga
carstva, "američkoga stoljeća". Sve dok se oslabljene zapadnoeuropske
države, u dugotrajnom Hladnom ratu protiv
Sovjetskog Saveza, a kasnije i Narodne Republike Kine, budu
morale oslanjati na američku vojnu zaštitu, američka će Vlada
doslovno određivati ključne gospodarske uvjete toga saveza.
Upravo je tako Amerika i postupila, a brettonwoodski sustav
postao je kamen temeljac te američke gospodarske prevlasti.
STVARANJE BRETTONWOODSKOG DOLARSKOG SUSTAVA
Američka je vizija "slobodne
trgovine" značila gospodarsku propast za veći dio preostale
britanske industrije.
Gospodarstvo europskih zemalja, razoreno gotovo šestogodišnjim
ratom, nije imalo mnogo izbora doli složiti se s tom
američkom vizijom poslijeratnog međunarodnog gospodarskog
sustava. Čak je i Velika Britanija, koja je sebe za pregovaračkim
stolom vidjela u najmanju ruku kao jednakovrijednu Sjedinjenim
Američkim Državama, bila prisiljena, pred oštrim američkim
zahtjevima, progutati gorku pilulu poniznosti.
Prema
novim brettonwoodskim pravilima, Amerika je nametnula
sustav u kojemu je samo jedna valuta, američki dolar, imala
podlogu u zlatu, dok je vrijednost svih ostalih valuta učvršćena
prema dolaru.
Od svih država tražilo da trgovinu s drugim državama
obavljaju u dolarima. Američki je dolar, a ne zlato, prema
brettonwoodskom standardu zlatnog tečaja, postao "svjetska
valuta", odnosno, točnije, svjetski novac. Štoviše, kako je istaknuto,
američko je Ministarstvo financija imalo neograničenu
moć stvaranja dolara, a to je i iskoristilo. Budući da je američka
valuta, dolar, imala ulogu pričuvne svjetske valute, svijet je, više
ili manje, bio prisiljen prihvaćati napuhane dolare. Ni jedna
druga valuta nije imala tako golemu prednost.
Konačni sporazum potpisali su predstavnici 29 zemalja, u
srpnju 1944. godine, u hotelu Mount Washington u Bretton
Woodsu, u saveznoj državi New Hampshire. Za članove Studija
o ratu i miru, u sklopu newyorškoga Vijeća za inozemne
odnose, to je bio trenutak krunidbe - njihov se san o poslijeratnom
gospodarskom carstvu ostvario. Institucija koju su
osmislili, Međunarodni monetarni fond, imat će mogućnost
reorganizirati veći dio svijeta pod vladavinom dolara.
Brettonwoodski pregovori, koji su započeli u lipnju 1944.
godine, trebali su biti prva institucionalna sastavnica Organizacije
ujedinjenih naroda, koja će zamijeniti Ligu naroda, u kojoj
su prevlast imali Britanci. Za razliku od Lige naroda, Studije o
ratu i miru zamislile su UN kao organizaciju pod kontrolom
Sjedinjenih Američkih Država, čiji je cilj bio promicati američke
planove u svijetu poslije rata. Čak su i zemljište za gradnju
zgrade UN-a na Manhattanu donirala braća Rockefeller, koja
su financirala i već spomenute Studije o ratu i miru. Zbog
porasta cijene okolnog zemljišta, koji se dogodio zato što su
strani diplomati počeli sve više pristizali na Manhattan, braća
Rockefeller višestruko su naplatili tu svoju velikodušnost.
Sporazumom koji su u Jalti 1945. potpisale Amerika, Velika
Britanija i Sovjetski Savez bilo je utvrđeno da zemlje osnivači
poslijeratne Organizacije ujedinjenih naroda mogu biti samo
one države koje su do tada objavile rat silama Osovine. Biti
jedna od odabranih zemalja osnivača UN-a značilo je i bolje
"mjesto za Velikim stolom" u smislu trgovinskih povlastica,
posebno s velikim i procvalim američkim tržištem, što je većina
zemalja Latinske Amerike očajnički željela.
Kako bi osigurao dovoljan broj glasova prilikom stvaranja
UN-a i prihvaćanje američkoga prijedloga Brettonwoodskog
sporazuma, Nelson Rockefeller osobno je organizirao "paket"
glasova u korist američkoga plana tako što je priskrbio glasove
14 zemalja Panameričke Unije, od kojih je sedam, uključujući
i Argentinu, bilo neutralno za vrijeme rata.
Nelson Rockefeller, kojega je predsjednik bio upravo imenovao
zamjenikom ministra vanjskih poslova za Latinsku
Ameriku, dao je zemljama Latinske Amerike ultimatum prema
kojemu su one morale, u veljači 1945., formalno objaviti
rat Silama osovine, jer im u suprotnom ne bi bilo dopušteno
sudjelovati u osnivanju Organizacije ujedinjenih naroda ni
sudjelovati u poslijeratnom trgovinskom obilju.
Samo je Argentina još bila postrani, ali je njezin glas bio
potreban kako bi Amerika održala prevlast po broju glasova u
odnosu na Veliku Britaniju. Nelson Rockefeller uspio je tada
već boležljivog predsjednika Roosevelta nagovoriti da potpiše
ovlaštenje kojim je Argentina pozvana da sudjeluje u osnivanju
UN-a, unatoč tome što je Amerika tim činom prekršila spomenuti
sporazum s Velikom Britanijom i Sovjetskim Savezom,
po kojemu su osnivači UN-a mogle biti samo zemlje koje su
Njemačkoj objavile rat. Objava rata latinskoameričkih zemalja
Njemačkoj u vojnom je smislu bila posve beznačajna, budući
da je rat bio faktički gotov.
Bio je to trik Nelsona Rockefellera kojim je, za osnivanje
UN-a, prikupio dostatan broj glasova protiv Velike Britanije,
koja se koristila istom taktikom - glasovima svojih dominiona
i zemalja članica Britanske zajednice naroda uvećala je broj
glasova koji će biti u njezinu korist. Predsjednika Staljina razbjesnio
je taj očit plan američke Vlade da kontrolom glasova
država članica stekne prevlast u ključnim tijelima novoosnovane
organizacije UN-a. To je potvrdilo njegove strahove da
se američka Vlada planira koristiti UN-om i pridruženim mu
novoosnovanim organizacijama MMF-om i Svjetskom bankom
kao oruđem za ostvarenje američkog poslijeratnog gospodarskog
carstva.
Gospodarski sustav dogovoren na Međunarodnoj monetarnoj
konferenciji u Bretton Woodsu trebao je biti izgrađen na
tri stupa. Prvi bi stup bio Međunarodni monetarni fond, čije bi
države članice svojim novčanim doprinosima stvorile pričuvni
fond za slučaj nužde, koji bi zatim bio dostupan u razdobljima
kada bude trebalo uravnotežiti otplatu kredita. Drugi bi stup
činila Svjetska banka ili Međunarodna banka za obnovu i razvoj,
koja bi vladama svojih država članica pozajmljivala novac za
velike javne projekte. Treći stup toga gospodarskog sustava
bio bi Opći sporazum o carinama i trgovini, koji je usvojen
nešto kasnije, a bio je osmišljen tako da se, uz njegovu pomoć,
pregovorima između raznih zemalja o smanjenju carina, stvori
uređen plan "slobodne trgovine".
Svakoj bi državi članici bile dodijeljene kvote, kojima bi
se odredilo koliko treba, u valuti i zlatu, uplatiti u zajednički
fond MMF-a. Prema udjelu koji neka država članica ostvaruje u
ukupnom broju kvota MMF-a, proporcionalno bi se određivao
i udio koji ta zemlja ostvaruje brojem glasova u Odboru guvernera.
Od samoga je početka to bila igra u kojoj je Amerika
bila glavni igrač. Ona je, kao zemlja s najjačim gospodarstvom
i s najvećim pričuvama zlata, na kraju imala oko 28% glasova,
dok je Velika Britanija imala samo 13% glasova. Francuska je,
u usporedbi s njima, uspjela skupiti jedva 5% glasova. Tako je
ta nova organizacija - Međunarodni monetarni fond, postala
američki instrument za oblikovanje američke vizije gospodarskog
razvoja svijeta poslije rata.
Kako bi svima bilo jasno da Amerika
kontrolira pravila te nove poslijeratne monetarne igre, sjedište
MMF-a smješteno je u Washington, blizu prostorija američkoga
Ministarstva financija. Nije, dakle, čudno što je Staljin, poslije
1945., odlučio da se Sovjetski Savez neće priključiti MMF-u.
Brettonwoodski je sustav za
Sjedinjene Američke Države bio genijalan napredak u odnosu
na raniji zlatni standard, budući da su se sve ostale zemlje
članice sporazuma potpisanog na toj konferenciji složile da će
vrijednost svojih valuta učvrstiti prema američkome dolaru,
a ne prema zlatu. Pritom će, zgodno, upravo američka Vlada,
odnosno, američko Ministarstvo financija i Banka za savezne
pričuve, određivati uvjete ponude američkoga novca u cijelome
svijetu.
Tijekom Drugoga
svjetskoga rata dogodila se velika inflacija dolara, ali je on
i dalje bio utvrđen po stopi od 35 dolara za dobru uncu zlata,
stopi koja je dolaru i međunarodnim bankama s Wall Streeta
davala veliku prednost. S manje dolara kupljeno je više zlata.
Središnje banke stranih zemalja, koje su uspjele nagomilati
viškove u dolarima, nisu imale mnogo izbora doli te svoje
dolare, zarađene trgovinom, uložiti u obveznice američkoga
Ministarstva financija, čime su, zapravo, financirale američko
vojno širenje diljem svijeta. Kako je američki deficit rastao,
tako je rastao i nerazmjer između dolara u optjecaju i pričuva
zlata. Zapravo je Amerika, kao zemlja "ključne valute", stekla
mogućnost da svojim trgovinskim partnerima izvozi svoju
inflaciju u obliku de facto devalviranih dolara.
U veljači 1945. predsjednik Roosevelt, premijer Churchill i
predsjednik Staljin sastali su se na Jalti, na Crnome moru, kako
bi raspravili poslijeratnu okupaciju Njemačke. Između ostaloga,
u sporazumima koje su ta trojica potpisali bila je i izrijekom
priznata činjenica da je sovjetska Crvena armija oslobodila
Poljsku, te bi, u novoj poljskoj Vladi, Sovjetski Savez trebao
imati ključnu ulogu. Njih su se trojica dogovorila da poljsku
istočnu granicu pomaknu prema zapadu, na Curzonovu crtu
iz 1919., te da Sovjetski Savez pripoji zapadnu Bjelorusiju i
zapadnu Ukrajinu. Njemačku će privremeno podijeliti na tri
okupacijske zone, s time da je pozvana i Francuska kao četvrta
okupacijska vlast.
Umjesto da nastavi i unaprjeđuje svoju ratnu suradnju sa Sovjetskim
Savezom u porazu nacističke Njemačke, Amerika će
se protiv svoga ratnog saveznika udružiti s Velikom Britanijom.
Povlačenjem iz gore spomenutog sporazuma, postignutog na
Jalti, američka je Vlada bila sigurna da će Staljin agresivno
reagirati, ako treba i silom, radi obrane onoga što je držao
vitalnim interesima za sigurnost u Istočnoj Europi. Premijer
Churchill i, kasnije, američka Vlada, postavili su predsjedniku
Staljinu zamku, a on je progutao mamac.
Godine 1946. Winston Churchill, svojim govorom na
imanju predsjednika Trumana, u Fultonu, u saveznoj državi
Missouri, o "željeznoj zavjesi", objavio je da se upravo događa
nova podjela Europe. Još 1943., ako ne i prije, premijer
Churchill i bliski mu britanski krugovi, okupljeni oko skupine
zvane Okrugli stol, izračunali su da bi trebali isprovocirati
jedan novi rat, ovoga puta sa Sovjetskim Savezom, jer bi tako
Velika Britanija za neiskusnu američku Vladu postala nezamjenjiva
kao "posrednik" između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih
Američkih Država.
Kada je predsjednik Truman, netom poslije predaje Japana
u kolovozu 1945., neočekivano Velikoj Britaniji otkazao Pomoć
u zajmu i najmu te od nje zatražio otplatu ratnih kredita, američka
je Vlada time označila da je došlo doba za novi svjetski
poredak. Do kraja rata britanske su se pričuve zlata i dolara
smanjile na manje od 1,5 milijardu dolara, a njezin je kratkoročni
dug dosegnuo zapanjujućih 12 milijarda dolara. Engleska
je industrija, osim vojne, bila u prilično jadnom stanju. Drastično
se smanjila proizvodnja ugljena, a isključenje električne
energije postalo je svakodnevna pojava. Osim toga, milijuni
vojnika koji su se vraćali s bojišta čekali su na reintegraciju u
opustošeno civilno gospodarstvo.
Ako bi premijer Churchill i Velika Britanija uspjeli namamiti
predsjednika Trumana u novi rat s Rusijom, to bi Velikoj Britaniji
dalo šansu da za američku Vladu postane nezamjenjiva
i održi makar i privid svoga prijeratnog položaja velike sile.
Barem je britanska Vlada zaključivala s takvom logikom.
ROĐENA JE DRŽAVA NACIONALNE SIGURNOSTI
Godine 1947. Amerika je bila spremna uključiti zapadnoeuropske
zemlje u svoj gospodarski krug i izolirati Sovjetski
Savez, a kao sredstvo te nove strategije za obnovu Europe
predložen je bilateralan američki Marshallov plan.
U lipnju 1947. ministar vanjskih poslova George Marshall
objavio je plan gospodarske obnove Europe, osmišljen tako da
u poslijeratnoj Europi omogući prevlast američke industrije,
posebno naftne industrije, i financijskih institucija. Taj je plan
službeno nazvan Europski program obnove (European Recovery
Program, ERP), ali je poznatiji pod nazivom Marshallov
plan.
Američki autori Marshallova plana pomoći, uključujući i
Georgea F. Kennana, namjerno su ponudili američku pomoć
za poslijeratnu obnovu Sovjetskog Saveza, ali pod uvjetom da
Staljin otvori svoje socijalističko gospodarstvo kapitalističkom
Zapadu, te da prema Zapadnoj Europi preusmjeri velik dio
ruskih sirovina. Zbog tih i drugih uvjeta Sovjetski je Savez, što
se moglo predvidjeti, odbio takvu pomoć, ostavljajući Americi
da gospodarski vlada Zapadnom Europom, bez potrebe da
pritom surađuje sa Sovjetskim Savezom.4
U uvjete američke pomoći iz Marshallova plana sračunato
je ugrađen golem izvoz američkih industrijskih proizvoda u
Europu, što je bio koristan način prodora na tržišta poslijeratne
Zapadne Europe, na razini na kojoj to Amerika nije mogla prije
rata.
Američki naftni divovi nisu oklijevali iskoristiti taj izvanredan
monopol. Unatoč kongresnoj istrazi i prosvjedu na najvišim
razinama državne uprave, zbog očite zlouporabe fondova
namijenjenih Marshallovu planu, američki su naftni divovi
prisilili europske zemlje da plaćaju vrlo napuhanu cijenu nafte.
Primjerice, naftne su kompanije obitelji Rockefeller utvrdile
više no dvostruku cijenu od one koju su svojim europskim
klijentima naplaćivali u razdoblju od 1945. do 1948. godine,
koja se tada kretala od 1,05 do 2,22 dolara po barelu.
Pomoć
je dana, ali pod vrlo teškim uvjetima, koji su dodirivali čak
i industriju zabave. Primjerice, od Francuske se, u zamjenu
za američku financijsku pomoć, tražilo da u svojim kinima
prikazuje američke filmove, pa makar to prouzročilo gubitke
francuskoj filmskoj industriji. Američka je Vlada dobro shvaćala
vrijednost Hollywooda kao propagandnog medija, koji
će promicati "američki način života" i, u pozadini, američke
proizvode.
Marshallov je plan također otvorio vrata i velikim američkim
korporacijama, koje su tako mogle ulagati u industriju
zemalja Zapadne Europe po iznimno povoljnoj cijeni, budući
da je vrijednost europskih valuta, u odnosu na dolar, bila vrlo
podcijenjena poslije 1945., pod paritetom prema početnim
pravilima MMF-a.
Ispočetka je pomoć omogućena europskim zemljama Marshallovim
planom većinom korištena za kupnju američke robe
široke potrošnje, poput hrane i goriva, a kasnije za kupnju
industrijske robe potrebne za obnovu. Početkom Korejskoga
rata, 1950. godine, sve veće količine te pomoći trošile su se na
ponovnu izgradnju oružanih snaga zapadnoeuropskih zemalja,
u okviru stvaranja nove obrambene organizacije, takozvanog
Sjevernoatlantskog saveza, odnosno NATO saveza, i to većinom
vojnom opremom proizvedenom u Americi. Izvoz američkoga
oružja postat će strateški prioritet američke poslijeratne
izvozne politike.
No, iako su grčka kriza, sovjetska blokada Berlina, pa čak i
sovjetsko preuzimanje vlasti u Čehoslovačkoj iz veljače 1948.
potaknule neodlučan američki Kongres da Marshallovim planom
odobri novčanu pomoć zemljama Zapadne Europe, te
ubrzo i američku potporu Sjevernoatlantskom savezu, to nije
bilo dostatno za onakvo restrukturiranje američkoga gospodarstva
kakvo je trebalo moćnim bankarskim i industrijskim
krugovima. Kako bi se neodlučne američke građane, nesklone
ratu, uvjerilo da je za njihovu sigurnost potreban novi, više ili
manje trajan, "hladni rat", bio je potreban veći udarac.
Vodeći krugovi u Vladi predsjednika Trumana i oko nje
zaključili su potkraj 1949. da bi američka javnost podržala
i žrtvovala se za daleko veću vojnu potrošnju, potrebnu da
se osigura novi američki "svjetski" životni prostor, samo u
slučaju novoga rata. Pritom bi idealan rat bio onaj kojime
se može upravljati i koji za Sjedinjene Američke Države i za
još uvijek osjetljive zapadneuropske zemlje ne bi bio nikakva
izravna opasnost.
Godine 1948. američko je gospodarstvo bilo suočeno s
velikom poslijeratnom recesijom, budući da se prihod od
vojne industrije drastično smanjio, a civilna potrošnja nije
bila dostatno velika da bi mogla nadoknaditi taj gospodarski
deficit. Od 1948. do 1950. godine službeno objavljena stopa
nezaposlenosti u Americi povećala se za uznemirujućih 130%.
Nacionalni indeks proizvodnje, koji je usred ratne mobilizacije
bio na vrhuncu s 212 bodova, smanjio se do 1948. na 170, a
u 1949. godini čak na 156 bodova. Kapitalna ulaganja u prvom
su se tromjesečju 1950. smanjila na alarmantnih 11% u
usporedbi s prethodnom godinom. Počevši s 1947. američki
je izvoz bilježio smanjenje koje je u razdoblju od ožujka 1949.
do ožujka 1950. godine dosegnulo oko 25%.
Koreja je, zbog više razloga, odabrana kao idealno mjesto
za postavljanje takozvanog ograničenog rata, koji je trebao
poslužiti za pridobivanje potpore američkoga naroda trajnoj
državi nacionalne sigurnosti. Cilj je bilo golemo povećanje
vojne industrije na trajnoj osnovi, što je financijaš i savjetnik
predsjednika Trumana Bernard Baruch označio terminom
Hladni rat.
Potkraj 1948. godine američka je Vlada najavila plan o
osnivanju novog vojnog saveza sa svojim partnerima iz Marshallova
plana, u zamjenu za postavljanje trajnih američkih
baza u zapadnoeuropskim državama. Sporazum o osnivanju
takozvane Organizacije sjevernoatlantnog ugovora (North
Atlantic Treaty Organization, NATO) potpisan je u travnju
1949. između Amerike, Belgije, Luksemburga, Nizozemske,
Francuske i Velike Britanije.
U roku od samo nekoliko mjeseci Korejski će rat pokrenuti
europske članice toga novoga saveza da prihvate aktivnu vojnu
obrambenu organizaciju pod kontrolom Amerike sa sjedištem
u Bruxellesu. Ratu nesklone europske zemlje tim su vojnim savezom
uvučene u američku strategiju Hladnoga rata, a i Savez,
kao i strategija, bit će živi još dugo poslije sloma Sovjetskog
Saveza, četrdeset godina kasnije.
Prvi zapovjednik NATO-a, britanski lord Ishmay, objavio
je kako je svrha toga saveza "zadržati Ruse izvan, Amerikance
unutra, a Nijemce dolje". To će se tijekom Korejskoga rata
promijeniti, budući da će se, zbog vojne proizvodnje potrebne
za rat u Koreji, Amerika okrenuti njemačkoj industriji čelika.
Do početka pedesetih godina i Njemačka je uključena u tu novu
američku geopolitiku Hladnoga rata. NATO je trebao poslužiti
kao glavni vojni stup "američkoga stoljeća".
Zagovornici
Hladnoga rata vjerovali su da potporu glasača za veliko
povećanje državne potrošnje za vojne svrhe mogu pridobiti,
kako je jedan od ljudi iz unutarnjeg kruga oko predsjednika
Trumana rekao, "dobro prestrašivši Ameriku", a po potrebi
i izazivanjem "ratne opasnosti kojom bi obmanuli narod".
Rat za obranu Južne Koreje bio je privlačan iz mnogo razloga.
Prvo, on bi izravno uključio Sovjetski Savez, kao glavnu
potporu komunističkom režimu Kim il Sunga u Sjevernoj
Koreji. Drugo, braća Rockefeller i braća Dulles, kao i njihovi
poslovni suradnici, uložili su u Južnu Koreju goleme količine
kapitala. Poslije poraza Japana, SAD i Sovjetski Savez složili
su se oko privremene podjele Koreje na 38. paraleli, koja će
trajati dok se ne povrati red i mir. Podjela na dvije države od
samoga je početka bila proizvoljna i privremena.
Dana 25. lipnja 1950. godine svijet je primio šokantnu
vijest iz Južne Koreje o tome kako je vojska Sjeverne Koreje
pokrenula veliku invaziju na jug. No, pojavilo se i potpuno
drukčije izvješće povjesničara Johna Gunthera, koji je tada
putovao Japanom u pratnji Douglasa MacArthura i iz prve ruke
čuo adutanta američkoga generala kako uzbuđeno izvješćuje
o telefonskom pozivu iz Seula koji je glasio: "Južna Koreja je
napala sjever!"
Američka verzija događaja postaje još sumnjivija kada znamo
da je SAD sazvala izvanrednu sjednicu Vijeća sigurnosti
UN-a tijekom privremenog protestnog bojkota Sovjetskoga
Saveza, što je značilo da Sovjetski Savez nije sudjelovao na
toj sjednici i da nije mogao uložiti veto na odluku Vijeća o
slanju "mirovnih snaga" UN-a, zapravo, američkih snaga pod
zapovjedništvom Douglasa MacArthura, kako bi se "zaustavila
sjevernokorejska agresija". Iz službenih je izjava američkog
veleposlanstva i Vlade prikladno izostavljena i informacija o
tome da su južnokorejske zračne snage više puta bombardirale
ciljeve na području Sjeverne Koreje, a južnokorejska je vojska
ušla u Sjevernu Koreju i okupirala grad Haeju dva dana prije
negoli je Sjeverna Koreja, 25. lipnja, uzvratila vatru.
Suprotno tim činjenicama, cijelo obrazloženje američke
Vlade u svezi s intervencijom Ujedinjenih naroda, tehnički
nazvanom "policijska akcija Ujedinjenih naroda", sastojalo
se od toga da je komunistički sjever pokrenuo golemu i ničime
izazvanu invaziju na jug, što će Amerika, u nadolazećim
mjesecima i godinama, često ponavljati u svim službenim
propagandnim izjavama.
Korejski je rat
većinu Amerikanaca doveo do zaključka da je Sovjetski Savez
doista namjerio pokoriti svijet. Bio je to katalizator potreban
da se opravda ulaganje znatne količine novca u obranu od te
opasnosti.
Američka ratna propaganda prikazala je u medijima koliko
je Amerika uložila u Koreju, točno izvješćujući da su američke
banke i kompanije u Južnu Koreju uložile golem novac, od
više od 1.250.000.000 dolara.
Američki
marionetski režimi pod Čang Kai-Šekom na Tajvanu i Singmanom
Riom u Južnoj Koreji, te američka vojna uprava u Japanu
pod Douglasom MacArthurom stvorit će temelje za američku
nazočnosti u istočnoj Aziji pod izgovorom Hladnoga rata. Pod
MacArthurovom okupacijom, uz pomoć mladoga newyorškoga
bankara Johna D. Rockefellera III., japanskoj je industriji
dopušteno da se preustroji u divovske konglomerate, čime je
trebalo stvoriti "utvrdu za obranu od komunizma" u Aziji.
Kao jednu od svojih prvih operacija, Allan Dulles ovlastio
je CIA-u da pokrene državni udar protiv izrazito popularnog i
demokratski izabranog premijera Irana Mohameda Mosadeha,
koji je nacionalizirao urede i postrojenja kompanije British
Petroleum (Anglo-Persian Oil Company) kada je ona odbila
platiti višu pristojbu za eksploataciju iranske nafte. Nakon što
je iranski šah, uz potporu Amerike, ponovno preuzeo vlast,
kontrola nad iranskom naftom preusmjerena je s kompanije
British Petroleum prema Rockefellerovoj grupaciji Standard
Oil.29
Malo poslije toga Dullesova je CIA-a, 1953. godine, brzo
svrgnula demokratski izabranu vlast Jacoboa Arbenza Guzmana
u Gvatemali, uz tvrdnju da ugrožava američke poslovne
interese, te da na nju "utječu komunistička stajališta". Posao
je, zapravo, bila kompanija United Fruit, povezana uz obitelji
Rockefeller i Dulles. Predsjednik Arbenz bio je nacionalist,
koji je pokušao provesti umjerenu reformu zemlje kako bi
seljacima dao zemlju oduzetu od velikih plantaža banana, koje
su držali stranci.
Čak i na domaćoj sceni interesi obitelji Rockefeller tjerali su
klimu Hladnoga rata na vlastiti mlin. Najveći projekt državnog
ulaganja u vrijeme predsjednika Eisenhowera bio je Zakon o
nacionalnim međudržavnim i obrambenim autocestama (Public
Law 84 - 627). Tim je zakonom, koji je donesen 29. lipnja
1956. godine, Kongres odobrio 25 milijarda dolara za gradnju
66.000 km međudržavnih autocesta u razdoblju od 20 godina.
Bio je to najveći projekt javnih radova u dotadašnjoj američkoj
povijesti. Nacionalna je prometna infrastruktura bila temelj
poslijeratnog procvata cestovnog prijevoza robe i putnika.
Američkim je građanima, u međuvremenu, rečeno kako je sve
to u njihovu interesu, budući da autoceste, navodno, ubrzavaju
izlaz iz gradova u slučaju sovjetskog nuklearnog napada.
Za razliku od toga, američke su korporacije počele sve
više zanemarivati domaću industriju i kupovati jeftine gotove
kompanije u Europi, Latinskoj Americi, Africi i diljem svijeta,
pomoću snažnoga dolara. Jednom moćne zalihe zlata, pohranjene
u američkim bankama za savezne pričuve, i samo nešto
više od deset godina prije toga najveće na svijetu, polako su
se topile, budući da su središnje banke drugih zemalja svoju
dobit od trgovine u dolarima mijenjale za zlato kako bi povećale
vlastite zalihe zlata.
DOLARSKI STANDARD PREUZIMA SVIJET
Do početka Korejskoga rata, 1950. godine, novo se
američko životno područje (Lebensraum) toliko proširilo da je
Amerika imala potpunu gospodarsku prevlast nad Havajima,
Filipinima, Liberijom, Saudijskom Arabijom, Grčkom, Turskom
i Izraelom. Vojnom je okupacijom de facto kontrolirala Japan i
Zapadnu Njemačku, a u Argentini, Španjolskoj, Egiptu, Tajlandu
i Jugoslaviji također je imala znatnu gospodarsku kontrolu,
koja je svakim danom bivala sve veća.
U Zapadnoj su Europi, uz pomoć novostvorene Središnje
obavještajne agencije (CIA), Sjedinjene Američke Države kontrolirale
vlade i ključne industrijske i financijske grupacije u
Belgiji, Norveškoj i Italiji. Osim toga, imale su snažan politički
utjecaj u Nizozemskoj, Švedskoj i Francuskoj.
Američka je Vlada imala prevlast nad gospodarstvom svoga
južnoga susjeda, Meksika, kao i nad gospodarstvom svoga susjeda
na sjeveru, Kanade. S Velikom Britanijom je, pak, Amerika
održavala takozvane "posebne odnose", te je znatno i sve više
bila zastupljena u zemljama Britanske zajednice naroda (Commonwealtha),
odnosno Australiji, Novom Zelandu i Južnoj
Africi. Povrh toga, Sjedinjene su Američke Države svoj utjecaj
širile i na veći dio naftom bogatog Bliskog istoka, te u bivšoj
nizozemskoj koloniji Indoneziji.2
Svojom takozvanom Trumanovom doktrinom, koja je
formalno ciljala na krizu građanskog rata u Grčkoj i Turskoj,
američka je Vlada, zapravo, jednostrano proglasila pravo da
intervenira u bilo kojoj državi na svijetu i tako osigura da osobe
na vlasti u toj državi budu u skladu s njezinim odabirom.
Amerika je svoje
vojne baze izgradila i na svim drugim kontinentima, od Afrike
do Južne Amerike i Azije. Svijet koji nije bio p o d n e p o s r e d n o m
političkom kontrolom Sovjetskoga Saveza ili Narodne Republike
Kine, postao je, de facto, velika američka sfera utjecaja,
njezin poslijeratni Lebensraum.
Osim toga, Amerika je uvelike ograničila trgovinu s komunističkim
svijetom, između zemalja Istočne i Zapadne Europe,
što je bitno utjecalo na zapadnoeuropske tradicionalne trgovinske
obrasce, dok za trgovinu same Amerike nije imalo veliku
važnost. Ta su ograničenja posebno teško pogodila upravo
Veliku Britaniju. Osim toga, tijekom Korejskoga rata Amerika
je mnogo uložila u gospodarstvo Zapadne Njemačke, te se ono
ponovno naglo izgrađivalo i pretvorilo u još jednog suparnika
izvozu britanskih industrijskih proizvoda. Kao posljedica svih
tih pritisaka, 1951. godine, deficit dolara u platnoj bilanci
Velike Britanije dosegnuo je razinu nove poslijeratne krize.
Amerika je, na kraju, u Iranu organizirala državni
udar, kako bi spriječila iransku nacionalizaciju vlastite nafte,
kao i britansku prevlast nad iranskim naftnim poljima.
Možda ni jedan dio afričkoga rudnoga bogatstva nije
za razvoj "američkoga velikoga područja", odnosno, američkoga
Lebensrauma bio vrjedniji od bogatih rudnika urana u Belgijskome
Kongu, gdje je obitelj Rockefeller, odnosno, njihova
banka Chase Manhattan, u travnju 1950., otkupila kontrolni
manjinski udio dionica u kompaniji Tanganyika Concessions,
koja je kontrolirala belgijsku kompaniju Union Miničre du
Haut Katanga. U to se doba mislilo da na području Katanga,
u jugoistočnom Kongu, ima više od polovice svjetski pozna-
tih zaliha kobalta, te 60% svjetski poznatog urana, strateški
vitalnog sastojka potrebnog za izgradnju nuklearnog arsenala
Sjedinjenih Američkih Država za Korejski rat, koji se sve više
rasplamsavao, i Hladni rat između SAD-a i Sovjetskoga Saveza,
koji će uslijediti.
Najveće američke industrijske i financijske korporacije okrenule
su se prema inozemstvu kako bi pobrale plodove snažnoga
dolara, a nisu ulagale u obnovu domaće industrije. Uspješno
lansiranje svemirskog satelita Sputnjik, koje je, u listopadu
1957., proveo Sovjetski Savez, prije negoli su Sjedinjene
Američke Države išta slično poduzele, napokon je pokazalo
da Amerika tehnološki zaostaje za drugim industrijaliziranim
zemljama.
Za svoje sve veće obveze prema stranim državama
nije održavala potrebnu podlogu u zlatu, kako su to zahtijevala
pravila. Umjesto toga, izdala je posebne novčanice Banke za
savezne pričuve i kratkoročne mjenice američkoga Ministarstva
financija. Jednom kada je američka Vlada shvatila da svijet
prihvaća obveznice Banke za savezne pričuve i da i dalje misli
da su "dobre kao zlato", odlučila je nastaviti isporučivati svoje
papirnate dolare diljem svijeta, ali u isto vrijeme nije razmjerno
povećavala svoje pričuve zlata.13 Time je, zapravo, bez ikakvih
javnih proglasa, američka Vlada svoju valutu polako srozavala
u odnosu na valute svojih trgovinskih partnera, a prije svega
onih iz zemalja Zapadne Europe.
Bilo je samo pitanje vremena kada će svijet shvatiti da američki
dolar više ne vrijedi kao zlato i da je svakoj zemlji koja
želi svoj sve veći suficit u dolarima zamijeniti za ikakvo zlato
bolje da bude prva u redu kada sve zemlje stanu pred eskontni
šalter za zlato u newyorškoj Banci za savezne pričuve. To je
značilo da Amerika, zemlja koja je kreditirala cijeli poslijeratni
gospodarski sustav, utvrđen u Bretton Woodsu, nije više bila
kadra zlatom otplatiti svoje kratkoročne obveze.
U svom prvom predsjedničkom Izvješću Kongresu o stanju
nacije, iz siječnja 1961., predsjednik Kennedy je priznao da je stanje unutarnjeg američkoga gospodarstva vrlo
uznemirujuće.
A većina toga američkoga odljeva nije vraćena u domovinu,
nego je ostala u inozemstvu, gdje je ponovno investirana.
Kako bi "obranila" dolar, američka je Vlada pozvala Njemačku
i druge europske članice Sjevernoatlantskoga saveza
da povećaju "svoj financijski udio u teretu obrane". Godine
1962., u nastojanju da smanji trgovinsku neravnotežu, Amerika
je povećala pritisak na Zapadnu Europu da ukloni carinska i
druga trgovinska ograničenja za američke izvoznike, pri čemu
se posebno okomila na Zajedničku poljoprivrednu politiku
Europske ekonomske zajednice, srž Ugovora o Europskoj ekonomskoj
zajednici, dogovoren između Francuske i Njemačke.
Učinak svega toga bio je vrlo slab.
Predsjednik Kennedy je, malo prije negoli je ubijen, izdao "novčanice Sjedinjenih
Američkih Država", beskamatne i neovisne o Sustavu banaka za savezne pričuve. Obratite pozornost na vrh novčanice, gdje piše "United States Note" ("novčanica Sjedinjenih Američkih Država"), a ne "Federal Reserve Note" ("novčanica Saveznih pričuva"). Njegov je nasljednik povukao te novčanice čim je stupio na dužnost.
Do listopada 1962. godine izravna privatna ulaganja u
američkim dolarima u inozemstvu bila su veća od 35 milijarda
dolara, a većinom su to bila ulaganja u zemlje Zapadne Europe
i u Kanadu, te Latinsku Ameriku. Unatoč pokušaju američkoga
Kongresa da, uvođenjem Poreza za izjednačavanje zarade iz
rujna 1964., uspori taj odljev američkoga kapitala u europske
i druge zemlje, izuzećem Kanade u samom je zakonu stvorena
rupa koja je omogućila da se odljev dolara u inozemstvo
nastavi nesmanjenom žestinom.22 Ti su dolari, u inozemnom
vlasništvu, postali temelj sve veće opasnosti za američke pričuve
zlata, budući da su njihovi vlasnici računali da bi vrijednost
dolara mogla pasti samo u odnosu na zlato, pa su ih krenuli
zamijeniti dok su još imali vremena.
Do sredine šezdesetih godina, nakon što je Velika Britanija,
u pokušaju stabilizacije funte, bila prisiljena uzeti dva
velika kredita MMF-a, strani su vlasnici funta, u strahu od
neizbježnog, počeli naveliko podizati svoje funte iz britanskih
banaka i mijenjati ih za zlato ili druge valute, čime su još više
pogoršali pritisak na funtu. Zato što je privatnim financijskim
špekulantima bilo zabranjeno mijenjati funte za zlato, oni su,
umjesto toga, njima kupovali dolare i tako stvorili iluziju o
snazi dolara. U stvarnosti, funta je bila najslabija karika cijelog
poslijeratnog sustava dolara stvorenog u Bretton Woodsu. U
slučaju njezine devalvacije, istoga bi se trenutka pozornost
usmjerila na korjenitu slabost američkoga dolara.
Odljev zlata iz Velike Britanije i SAD-a bivao je sve veći. U
ožujku 1965. godine, na pritisak newyorških i drugih financijskih
krugova, Kongres je usvojio zakon kojim je opozvan
Monetarni zakon iz 1945. i koji je od Sustava banaka za savezne
pričuve zahtijevao da održava podlogu u zlatu ili osiguranje od
25% ukupnih pričuva, ne samo za novčanice banaka za savezne
pričuve, koje su bile u optjecaju, nego i za depozite njihovih
banaka članica Sustava za savezne pričuve. Zalihe zlata banaka
za savezne pričuve bile su svedene na gotovo 25%.
U ljeto 1967. Francuska se
povukla iz Zlatnoga kartela, ne želeći više svoje zlato koristiti
za očito i uzaludno nastojanje da se održi dolar. Posljedica toga
bio je daljnji pad funte i rast cijene privatnoga zlata na tržištu.
Navala je počela.
18. studenoga 1967., premijer laburističke Vlade Harold
Wilson objavio je devalvaciju funte u odnosu na zlato od 14%,
a njezin je novi paritet u odnosu na dolar učvršćen na 2,40
dolara za funtu, znatno manje od 30%-tne devalvacije iz 1949.
godine, ali dostatno za promijenjeni svijet s kraja šezdesetih
godina i za preusmjeravanje pritiska na okosnicu svjetskog
monetarnog sustava - američki dolar.
Navalu su pokrenule newyorške banke, koje su naglo
povukle svoje depozite iz francuskih banaka i umjesto toga
kupile njemačke marke, čime su Francuskoj zadale velik
udarac. Pritom je američka Vlada pritisnula i banke Savezne
Republike Njemačke da je u tome slijede, tvrdeći kako postoji
opći nedostatak povjerenja u francusku monetarnu politiku, te
da nije riječ o američkom financijskom ratovanju. Osim toga,
ograničila je uvoz francuskih proizvoda u Ameriku i savjetovala
Amerikancima da na godišnji odmor ne putuju u Francusku.
Američke kompanije koje su ulagale u Francusku počele su
potiho povlačiti svoj kapital iz Francuske, čineći time dodatni
pritisak na franak.
Wall Street i londonski City iskoristili su studentske nemire
iz svibnja 1968. Američki ekonomski rat protiv De Gaulla iz 1968. godine osigurao je uvjete za svibanjske studentske štrajkove, koji su na kraju, godinu dana poslije toga, prisilili De Gaulla da podnese ostavku.
Nakon što su se studentski nemiri raščistili,
moglo se jasno vidjeti da su se francuske pričuve otopile i da
je propala mogućnost da Francuska financijski zaprijeti dolaru
na međunarodnoj razini.
Od ožujka 1968. do ožujka 1969. godine francuske su se
devizne pričuve smanjile za 80%, budući da je Francuska banka
uzaludno pokušavala obraniti paritet franka prema dolaru.
U kolovozu 1969. Francuska je bila prisiljena na devalvaciju
svoje valute od 12%. Nešto poslije, u listopadu iste godine,
monetarne su vlasti Savezne Republike Njemačke bile prisiljene
podići vrijednost njemačke marke za 8%, povećavajući
tako, za 20%, jaz između dviju gospodarski najjačih zemalja
Europske zajednice.
NIXON NAPUŠTA BRETTONWOODSKI SUSTAV
Uz sve žešći rat u Jugoistočnoj Aziji, za mandata predsjednika
Lyndona Johnsona, i njegove troškove, strane banke i
središnje banke stranih zemalja ubrzale su svoju prodaju dolara
i kupovanje zlata. Do 1968. godine, američki državni deficit,
koji je rastao zbog nekontroliranih troškova rata, dosegnuo je
do tada nečuvenu razinu od 30 milijarda dolara. Pričuve zlata
smanjile su se opasno blizu zakonom propisane donje granice
za potrebnu podlogu u zlatu od 25%. Povrh toga, politički
poremećaj unutar Vlade predsjednika Johnsona, prouzročen
ostavkom ministra obrane Roberta McNamare, kojega su mnogi
držali tvorcem strategije "rata u kojem nema pobjednika",
dodatno je povećao odljev novca iz Amerike.
Prema pravilima brettonwoodskog sustava, koja je diktirala
Amerika, američka je Vlada, u biti, mogla, pomoću inflacije dolara,
koja se dogodila zbog golemog deficita domaće potrošnje,
prisiliti europske zemlje, kao i svoje druge trgovinske partnere,
da "progutaju" američke ratne troškove u obliku pojeftinjenih
dolara. Sve dok su Sjedinjene Američke Države odbijale devalvirati
dolar u odnosu na zlato, što bi pokazalo stvarno pogoršanje
američke gospodarske proizvodnje od 1944. godine, europske
su zemlje morale plaćati cijenu i prihvaćati dolare po tečaju
koji je vrijedio oko dvadeset godina prije toga, unatoč tome
što se u tome razdoblju u Americi dogodila golema inflacija.
Kako bi financirao golemi deficit svoga programa velikih
socijalnih reforma, pod nazivom Veliko društvo (Great Society),
kao i ulaganja u vojnu industriju potrebnu za rat u Vijetnamu
tijekom šezdesetih godina, predsjednik Johnson je, bojeći se
povećati poreze da ne bi izgubio glasove, taj deficit financirao
jednostavno izdavanjem novih dolara i prodavanjem daljnjih
državnih obveznica. Početkom šezdesetih godina deficit u američkom
državnom proračunu bio je prosječno oko 3 milijarde
dolara godišnje. Godine 1967., zbog porasta ratnih troškova,
povećao se na uznemirujućih 9 milijarda dolara, a 1968. je
dosegnuo nevjerojatnih 25 milijarda dolara.
Prema izvješću
američkoga Ministarstva pravosuđa iz 1961., pet najvećih
newyorških banaka, u kojima su prevlast imale dvije banke
i, preko njih, obitelj Rockefeller, imalo je kontrolu nad 75%
svih depozita u najvećem američkom gradu i središtu svjetskih
financija.3
Pokazat će se da je ta golema koncentracija novčane moći
u tih pet newyorških banaka šezdesetih godina bila presudna
u određivanju međunarodnog financijskog i političkog razvoja
zemlje tijekom sljedećih četrdeset godina, koje su Ameriku
uvele u 21. stoljeće, i u krizu prouzročenu sekuritizacijom iz
2007. godine.
Sve učestaliji potezi američke Vlade, kojima je nagovarala
strane vlasnike dolara da svoje dolare ne mijenjaju za zlato,
prouzročili su koncentraciju dolara koja je, više ili manje trajno,
bila u stranim zemljama, i to većinom u zemljama Zapadne
Europe, tj. u Londonu. Londonska zvijezda na zalasku još je
jednom zasjala, budući da je londonski City, kao poznata ban-
karska četvrt, počeo stjecati kontrolu nad tržištem prognanih
američkih dolara. U središtu toga sve većeg "izvanteritorijalnog"
monetarnog tržišta eurodolara bili su Engleska banka i
londonski bankar sir Siegmund Warburg, osnivač utjecajne
londonske trgovačke banke S. G. Warburg & Co. Uz pomoć
svojih prijatelja u američkoj vlasti, a posebno zamjenika ministra
vanjskih poslova Georgea Balla, sir Warburg je lukavo
namamio dolare stvarajući tako najveću koncentraciju dolarskih
kredita izvan samih Sjedinjenih Američkih Država.
Inozemne podružnice velikih newyorških
banaka i velike multinacionalne korporacije pokupovale su
jeftine fondove na tržištu eurodolara. Američka je Vlada tijekom
šezdesetih godina bez pitanja dopustila da vrata za bijeg
dolara s američkih obala prema novom "vrućem" monetarnom
tržištu eurodolara budu širom otvorena.
Glavna prekretnica u stajalištu vodećih newyorških banaka
prema iznenadnom gomilanju dolara u inozemstvu, takozvanih
eurodolara, odigrala se 1966. godine. Poput većine velikih
novih preokreta u poslijeratnoj američkoj financijskoj politici,
i ova je započela u banci obitelji Rockefeller Chase Manhattan.
Pothvat banke Chase Manhattan u libanonskom "izvanteritorijalnom"
bankarstvu "vrućeg novca" bio je početak velikog
bijega moćnih newyorških banaka u inozemstvo od državnih
propisa i poreznih obveza. Zarade su bile nezamislivo visoke,
a budući da su bile ostvarene u inozemstvu i da ih je američka
Vlada de facto "dopuštala", cijela je stvar bila potpuno izvan
kontrole.
Bilo je očito kako je samo pitanje dana kada će puknuti
temeljna struktura poslijeratnog brettonwoodskog sustava.
Napokon, ta se pukotina pojavila 15. kolovoza 1971., kada je
američki predsjednik Richard Nixon svijetu objavio da je izdao
nalog za zatvaranje eskontnog šaltera za zlato u newyorškoj
Banci za savezne pričuve. Na taj je način stranim vlasnicima
dolara, bez upozorenja, jednostranim činom predsjednika
SAD-a, oduzeto njihovo pravo da te dolare zamijene za zlato,
a ne treba ni spominjati da je time prekršio ugovornu obvezu
Sjedinjenih Američkih Država.
Predsjednik Nixon je, u kolovozu 1971., djelovao prema
savjetu maloga kruga ljudi povezanih s obitelji Rockefeller,
uključujući i ministra vanjskih poslova Henryja Kissingera.
Amerika je formalno devalvirala dolar, ali stopa devalvacije
nije bila ni blizu one koju su europske zemlje držale potrebnom
za ponovnu uspostavu monetarne ravnoteže u svijetu. Dolar
je devalviran za samo 8% u odnosu na zlato, što je značilo da
se cijena zlata povećala s 35 dolara, kakva je bila dugo, na 38
dolara za dobru uncu. Osim toga, tim je sporazumom službeno
dopušteno da se vrijednost valute može mijenjati u rasponu
od 2,25%, umjesto izvornog brettonwoodskog pravila MMF-a
kojim je bio dopušten raspon od samo 1%. Francuzi su, pak,
tražili cijenu zlata od 70 dolara.
Odluka predsjednika Nixona da više neće poštivati
američke valutne obveze u zlatu širom je otvorila vrata za
svjetski tulum špekulanata, po uzoru na Las Vegas, i to u do
tada neviđenim razmjerima.
Od relativno stabilne razine iz pedesetih
pa do kraja šezdesetih godina količina dolara se, poslije 1971.,
eksponencijalno povećala, i do kraja devedesetih godina porasla
za oko 2.500%. To izdavanje dolara bilo je izvor sve veće inflacije
u svijetu. Što se, pak, tiče newyorških bankara, njihova je
kontrola nad sve većim tržištem dolara bila izvor neizmjerne
moći i golemih zarada.
Elita s Wall Streeta i iz američke državne uprave okupljena
oko ministra vanjskih poslova Henryja Kissingera odlučila je
svjetskome gospodarstvu nanijeti golem šok kako bi spasila
dolar, čija je vrijednost sve više padala, kao sredstvo razmjene
u svjetskoj trgovini i financijama te stup gospodarske strategije
američkoga carstva.
Svrha tajnog
sastanka u Saltsjoebadenu nije bila spriječiti neko očekivano
povećanje cijene nafte, nego prije bi se moglo reći, izrada plana
za upravljanje poplavom dolara zarađenih od nafte, poplavom
koju su upravo naumili pokrenuti djelovanjem mehanizma koji
će američki ministar vanjskih poslova Henry Kissinger kasnije
nazvati "recikliranje tijekova petrodolara".
Nazvana prema mjestu svoga prvog sastanka, hotelu Bilderberg,
nedaleko od grada Arnheima u Nizozemskoj, Bilderberška
je skupina na godišnjim sastancima okupljala najvišu elitu
Europe i Amerike radi tajnih razmatranja i rasprava o politici.
Dogovor postignut na takvome skupu poslije je "uobličen"
i pomno predstavljen javnosti u naknadnim komentarima u
tisku i drugim medijima, ali nikada nije povezivan s tajnim
razgovorima među članovima Bilderberške skupine. Operacije
koje je dogovarala Bilderberška skupina bile su jedno od
najdjelotvornijih sredstava poslijeratnog englesko-američkog
oblikovanja politike.
U svibnju 1972., godinu dana prije sastanka Bilderberške
skupine u Saltsjoebadenu, iranski se šah u Teheranu sastao s
ministrom Kissingerom i američkim predsjednikom Nixonom.
Oni su šahu obećali da će mu prodati bilo koju američku vojnu
opremu iz američkog obrambenog arsenala, osim nuklearnog
oružja, i da će mu to biti omogućeno čak i bez pristanka američkoga Kongresa.
Očito je da je moćna i elitna Bilderberška skupina, na sastanku
iz svibnja 1973., odlučila pokrenuti kolosalni napad na
industrijski rast diljem svijeta kako bi ravnotežu moći ponovno
okrenula u korist financijskih interesa s Wall Streeta, a posebno
kako bi poduprli oslabjeli dolar, srž njihove svjetske financijske
i gospodarske moći. Kako bi to ostvarili, odlučili su iskoristiti
svoje najdragocjenije strateško oružje - svoju kontrolu nad
svjetskim kretanjima nafte.
Bilderberška je politika zaživjela šest mjeseci kasnije, u listopadu
1973., kada se američka diplomacija preustrojila kako
bi pokrenula dostatno šokantan svjetski embargo na naftu da
potakne drastično povećanje cijene nafte diljem svijeta. Od
1945. cijena nafte na svjetskom tržištu, prema međunarodnom
je običaju određivana u dolarima, budući da su tim tržištem,
poslije rata, vladale američke kompanije. Zato je oštar i nagao
porast u cijene nafte značio jednako drastičan porast svjetske
potražnje za američkim dolarima, jer su svim državama bili
potrebni da plate naftu bez koje se nije moglo opstati. Osim što
će takav scenarij kompanije Exxon, Mobil Oil i druge kompanije
u vlasništvu obitelji Rockefeller pretvoriti u najveće korporacije
na svijetu, to će i njihove banke - Chase Manhattan, Citibank
i šačicu drugih - pretvoriti u najveće banke na svijetu.
Dana 6. listopada 1973. godine Egipat i Sirija napali su
Izrael, zapalivši time takozvani "Jomkipurski" rat. Taj rat nije
bio jednostavna posljedica pogrješne procjene, neke druge
pogrješke ni arapske odluke da pokrenu vojni napad na državu
Izrael. Cijeli niz događaja koji su vodili tome ratu u tajnosti
su organizirale američka i britanska vlada, uz pomoć moćnih
diplomatskih tajnih kanala, koje je osmislio savjetnik za nacionalnu
sigurnost u Vladi predsjednika Nixona Henry Kissinger.
Njegova je metoda
bila, jednostavno, svakoj strani lažno predstaviti kritične točke
druge strane i takvom politikom osigurati izbijanje rata i
arapski naftni embargo.
Kralj Saudijske Arabije Fejsal više je puta objašnjavao
savjetniku Kissingeru i američkoj Vladi da će ako Sjedinjene
Američke Države nastave dopremati vojnu opremu Izraelu,
zemlje članice OPEC-a uvesti embargo na opskrbu Amerike
naftom.
Izvješća američkih obavještajnih agencija, uključujući i
presretanje komunikacije između arapskih dužnosnika, potvrdili
su njihove pripreme za rat. Savjetnik Kissinger, koji je
do tada bio "car" obavještajnih službi predsjednika Nixona,
ta je izvješća zatajio.
Taj rat je prouzročio upravo onakav naftni šok o kakvom se
raspravljalo na Bilderberškom sastanku protekloga svibnja u
Saltsjoebadenu, oko šest mjeseci prije početka rata.
OPEC i arapske zemlje, proizvođači nafte, postat će žrtveni
jarci za nadolazeći bijes svijeta, zbog golemog povećanja cijene
nafte, dok su stvarni tvorci, britansko-američki interesi, tiho
stajali u pozadini, spremni požeti goleme profite.
Sredinom listopada 1973. godine njemačka Vlada kancelara
Willyja Brandta izvijestila je američkoga veleposlanika u
Njemačkoj da će Njemačka, u sukobu na Bliskom istoku, biti
neutralna, te da neće dopustiti da SAD ponovno opskrbljuju
Izrael iz vojnih baza NATO saveza u Njemačkoj. Britanska je Vlada vješto
zaobišla tu svjetsku krizu, u čijem je stvaranju i sama sudjelovala.
Njemačka, kao jedna od najvećih europskih izvoznica
industrijskih proizvoda i uvoznica nafte, mogla je poremetiti
tu vrlo važnu igru. Zbog toga su predsjednik Nixon i ministar
Kissinger kancelaru Brandtu pojasnili tko vlada Njemačkom,
a to nije bio njemački kancelar.
Da je cijena nafte ostala na razini od prije 1973. godine,
projekti u Sjevernome moru doživjeli bi bankrot prije negoli
je potekla prva nafta.
Važno je spomenuti da je ta naftna kriza bila na vrhuncu
upravo u vrijeme takozvane afere Watergate, u koju je osobno
bio umiješan i predsjednik Nixon i poslije koje je Henry
Kissinger postao de facto predsjednik Amerike, jer je upravo
on, za vrijeme te krize, potkraj 1973. godine, vodio američku
vanjsku politiku.
"Dogovor" američkoga Ministarstva financija sa Saudijskom
Arabijom, u svezi s utvrđivanjem cijene nafte u dolarima, dovršen
je jednim dokumentom iz veljače 1975. Newyorški petrodolarski krediti zemljama "trećega svijeta" stvorili su balon duga koji je Volcker 1979. godine rasprsnuo kako bi zemljama "trećega svijeta" nametnuo uvjete MMF-a kojima su industrijskim zemljama sjevera osigurane jeftine sirovine. Bila je to repriza britanskog financijskog imperijalizma iz osamdesetih godina 19. stoljeća nad Egiptom i osmanskom Turskom.
Londonsko bankarsko tržište eurodolara postat će središte
velike operacije recikliranja petrodolara. Tamošnje su banke, iz
depozita zemalja članica OPEC-a od prodaje nafte, pohranjenih
u bankama u Londonu, davale kredite Argentini, Brazilu, Poljskoj,
Jugoslaviji, Africi i drugim zemljama uvoznicama nafte,
koje su poslije 1974. vapile za dolarima bez kojih više ne bi
mogle kupovati sve skuplju OPEC-ovu naftu.
Druga faza dolarskoga sustava poslije 1971. godine održavana
je, od listopada 1979., udarom pomoću kamatnih stopa, koji
je proveo Paul Volcker, a trajala je do približno 1989. godine,
kada je pad Berlinskoga zida otvorio bankama s Wall Streeta
široko novo područje za dolarizaciju i pljačku. To otvaranje
novih tržišta, zajedno s kolosalnim gospodarskim rastom
Kine, kao članice Svjetske trgovinske organizacije (World Trade
Organization, WTO), omogućilo je drastično smanjenje plaća
diljem svijeta, što se najviše osjetilo u razvijenim industrijskim
zemljama.
Godine 1997. pokrenuta je još jedna faza dolarskoga sustava
poslije 1971. godine, i to politički vođenim napadom takozvanih
"špekulacijskih fondova" na osjetljive valute brzorastućega
gospodarstva zemalja nazvanih "istočnoazijski tigrovi", koji je
počeo na Tajlandu, na Filipinima i u Indoneziji, te se proširio
na Južnu Koreju. U toj se fazi dogodio golem priljev dolara
iz središnjih banaka azijskih zemalja u SAD, radi stvaranja
pričuva u dolarima potrebnih za obranu od mogućeg novog
špekulativnog napada. Priljev stotina milijarda dolara azijskoga
kapitala poslije 1998. godine pokrenuo je, u razdoblju od
1999. do 2002. godine, burzovni balon američke informatičke
tehnologije.
Završna faza dolarskoga sustava poslije kolovoza 1971. bio
je program Alana Greenspana, nazvan Revolucija u financijama,
koju je Greenspan pokrenuo poslije sloma burzovnog balona
informatičke tehnologije iz 2001. i 2002. godine. Snažnom
potporom revoluciji u financijama te izdavanju novih obveznica
osiguranih nekretninama i ostalom imovinom Greenspan je
pomogao u stvaranju "revolucije sekuritizacije", koja je 2007.
godine završila puknućem balona sekuritizacije kredita osiguranih
nekretninama.
Nova organizacija Davida Rockefellera
trebala je imati tri pola, Sjevernu Ameriku, Europu i Japan, i
tako pod svoju kontrolu dovesti nepregledno azijsko tržište,
koje se sve više razvijalo. Ta je organizacija prikladno nazvana
Trilateralna komisija.
Izvješće Radne skupine Trilateralne komisije, predstavljeno
1975. godine na sastanku u Kiotu, u Japanu, pod nazivom An
Outline for Remaking World Trade and Finance (Nacrt za preoblikovanje
svjetske trgovine i financija), pokazalo je stvarna
razmišljanja Komisije.
Prevaga tolikog broja članova Trilateralne komisije u Vladi
predsjednika Cartera neke je medije navela da mandatu Jimmyja
Cartera daju nadimak "trilateralno predsjedništvo". Ipak,
ispravniji naziv bio bi "mandat Davida Rockefellera". Upravo
je predsjednik Carter započeo dugačak postupak deregulacije
i privatizacije države, koji je planirala skupina oko obitelji
Rockefeller, što će njegov nasljednik Ronald Reagan učiniti
okosnicom svoga predsjedničkog mandata.
REAGANOVA REVOLUCIJA ZA BOGATAŠE
Posljedica monetarne revolucije premijerke Thatcher
bilo je to da su mnoge kompanije bankrotirale zato što više
nisu mogle otplaćivati svoje kredite, ljudi više nisu mogli
riješiti svoju stambenu situaciju, dok su dugoročna ulaganja
u energetska postrojenja, podzemne i nadzemne željeznice te
drugu infrastrukturu doslovno stala.
Povrh toga, premijerka Thatcher je, slomivši poslije nekoliko
okrutnih mjeseci štrajk militantnih britanskih rudara, nametnula
politiku kojom je potpuno zaslužila nadimak "željezna
dama". Nezaposlenost se u Velikoj Britaniji udvostručila i
povećala se sa 1,5 milijuna iz doba kada je premijerka Thatcher
došla na vlast na 3 milijuna na kraju prvih osamnaest mjeseci
njezina mandata. I to je bio dio bankarske strategije, jer će
očajni nezaposleni radnici raditi i za manju plaću ako uspiju
i pronaći iole pošten posao. Meta udara premijerke Thatcher
bili su sindikati, koje je držala preprekom za uspjeh monetarističke
"revolucije" i koje je proglasila prvim i osnovnim
uzrokom inflacije.
Jedna za drugom,
ostale su države pokleknule pred zahtjevima za smanjenjem
državne potrošnje, smanjenjem poreza, deregulacijom in-
dustrije i slamanjem moći sindikata. Kamatne stope diljem
svijeta povećale su se do razine koja je prije bila nezamisliva
za mirnodopsko vrijeme.
U Sjedinjenim Američkim Državama, politikom monetarnog
šoka Paula Volckera, kamatne su se stope, do početka osamdesetih
godina, povećale na nevjerojatnih 20%. Ekonomičnost tih
okrutno visokih kamatnih stopa ubrzo je postala jasna. Da bi
bilo koje industrijsko ulaganje, s kamatnim stopama od 20%,
ili čak 17%, bilo "profitabilno", ono ne smije trajati dulje od
četiri ili pet godina.
Udarac Volckerovih visokih kamatnih stopa bio je razoran za
cijeli svijet, kako za razvijene industrijske zemlje, tako i za zemlje
u razvoju. Do početka osamdesetih godina na cijelome su
svijetu skrahirala državna ulaganja u dugoročnu infrastrukturu,
kao i kapitalna ulaganja, poput ulaganja u željeznice, autoceste,
mostove, kanalizaciju, te izgradnju električnih centrala. Međunarodni
institut za željezo i čelik izračunao je da se od vremena
prvog naftnog šoka iz 1975. do 1985. godine, ukupan udio svih
državnih rashoda utrošen na izgradnji javne infrastrukture
u najvećim industrijskim zemljama prepolovio u odnosu na
rashode iz sedamdesetih godina.
Politički konzervativan novi predsjednik iz Republikanske
stranke i nekadašnji hollywoodski glumac Ronald Reagan nije
nimalo oklijevao u tome da podupre Volckerovu šok terapiju.
Njega je, još kao guvernera savezne države Kalifornije, poučavao
guru monetarizma i profesor ekonomije na Sveučilištu
Chicago, Milton Friedman, koji je bio i savjetnik britanskoj
premijerki Margaret Thatcher.
Američki financijski moćnici dobili su Volckerovom šok
terapijom novi životni zamah, upravo kako je i planirano. Nusproizvod
te Volckerove oštre politike kamatnih stopa, politike
koje će se čvrsto držati sve do listopada 1982. godine, bilo je
obnavljanje snage američkoga dolara, budući da je kapital u
SAD pritjecao tako što su vlasnici novca kupovali američke
državne obveznice i drugu američku državnu imovinu, jer su
zarade od visokih kamata bile velike.
Kada je kamatna stopa LIBOR, zbog Volckerove šok
terapije, za samo nekoliko mjeseci porasla za oko 300%, te
dužničke države, koje su od newyorških i londonskih banaka
dolare pozajmile po plutajućim stopama, više nisu mogle otplaćivati
svoje kredite. Bio je to isti scenarij kakav su te iste
newyorške banke ponovile balonom osiguravanja stambenih
kredita, poslije 2000. godine, s "primamljivim stopama",
hipotekarnim kreditima s promjenjivom kamatnom stopom
i drugim trikovima.
Tada su najveće newyorške banke i američko Ministarstvo
financija na scenu uvodili MMF, kako bi on dalje vodio igru u
dužničkoj državi, odnosno, državi žrtvi. Pokrenuta je najveća
pljačkaška zabava u povijesti svijeta, koja je pogrješno prozvana
dužnička kriza zemalja "trećega svijeta". Opseg te pljačke, koju
su, tijekom osamdesetih godina, provele velike banke, nadišla
je samo zarada iz razdoblja od 2000. do 2007., ostvarena prijevarom na sekuritizaciji hipotekarnih kredita.
Do 1986. godine, poslije sedam godina politike nemilosrdno
visokih kamatnih stopa Volckerovih banaka za savezne pričuve,
američko je gospodarstvo bilo u strašnom stanju. Amerika je
počela sličiti zemljama "trećega svijeta", sa sve većim brojem
sirotinjskih četvrti, dvoznamenkastim postotkom nezaposlenosti,
te sve većom stopom kriminala i narkomanije.
Da nije bilo radikalne monetarne politike koju su osamdesetih
godina proveli Margaret Thatcher i Paul Volcker, ne bi se
dogodila dužnička kriza zemalja "trećega svijeta".
godine, počela provoditi Vlada premijerke Thatcher, a u listopadu
iste godine i Volckerove banke za savezne pričuve,
kamate na kredite dane zemljama "trećega svijeta" preko noći
su dosegnule goleme iznose, jer su se londonske stope LIBOR,
do početka 1980., povećale na gotovo 20% s prosječnih 7%,
koliko su iznosile na početku 1978. godine.
Poslije 1980., nakon što su kamate na kredite dane zemljama
"trećega svijeta" dosegnule stratosferu, srušio se i izvoz
proizvoda tih zemalja u industrijske zemlje, koji je bio ključan
za otplatu njihovih kredita, jer su industrija i gospodarstvo
potonuli u najdublju gospodarsku krizu od Velike ekonomske
krize iz tridesetih godina. "Liječenje" monetarnim šokom premijerke
Thatcher i guvernera Volckera pokrenulo je globalnu
lančanu reakciju.
Uvjeti MMF-a i sporazum koji je takva dužnička država trebala
potpisati s MMF-om bili su dio programa koji je osmislio
jedan tadašnji američki dužnosnik MMF-a, Irving Friedman.
On je, kasnije, kao nagradu za svoj rad u MMF-u dobio položaj
starijeg partnera u banci Citicorp. MMF je, kako je već prije
rečeno, osnovan 1944. godine u Bretton Woodsu sa zadaćom
stabilizacije valute i trgovinskih odnosa između industrijskih
zemalja. Ali se kasnije okrenuo potpuno novoj zadaći - postao
je policajac newyorških banaka za utjerivanje dugova zemalja
"trećega svijeta".
Program strukturalne prilagodbe, koji je provodio MMF, bio
je za zemlju kandidatkinju samo "prvi korak", kojim bi ona postala
pogodna za "drugi korak", odnosno, sporazum s njezinim
inozemnim bankama kreditorima u svezi s "restrukturiranjem"
plana otplate njezina inozemnog duga ili njegova većeg dijela. U
drugoj fazi banke su, dodavanjem dospjelih i neplaćenih kamata
na iznos glavnice duga, dobivale velika prava nad dužničkim
državama. To bankari zovu kapitalizacijom kamata.
Nakon što su dužničke države, jedna za drugom, bile prisiljene
dogovoriti uvjete s MMF-om i kreditorskim bankama,
u kretanjima kapitala dogodio se preokret golemih razmjera.
Prema podatcima Svjetske banke, od 1980. do 1986. godine,
samo kamate skupine od 109 dužničkih zemalja iznosile su
ukupno 326 milijarda dolara. Glavnice tih istih kredita iznosile
su ukupno daljnjih 332 milijarde dolara, što zajedno daje 658
milijarda dolara duga, koji je izvorno iznosio 430 milijarda
dolara.
No, unatoč svom tom trudu, tih je 109 zemalja 1986. godine
i dalje kreditorima dugovalo još 882 milijarde dolara. Bio je
to dužnički vrtlog, koji nije bilo moguće zaustaviti. Tako su
djelovala čudesa zajedničkog djelovanja kamata i plutajućih
kamatnih stopa LIBOR.
Dužničke su zemlje bile uhvaćene u dužničku zamku, iz koje
je jedini izlaz, ponuđen od kreditorskih banaka iz New Yorka i
Londona, bio njihova predaja vlasti nad svojim gospodarstvom,
a posebno nad vrijednim prirodnim bogatstvima, poput nafte
i drugih vrijednih sirovina.
U jednoj studiji Hansa Kornoea Rasmussena iz danskog
UNICEF-a istaknuto je da se od početka osamdesetih godina
događa prijenos bogatstva iz zemalja "trećega svijeta", gladnih
kapitala, i to prije svega za financiranje deficita Sjedinjenih
Američkih Država. Bio je to de facto imperijalizam, ili, kako
su ga neki nazvali, neokolonijalizam, prerušen u tehnokraciju
Međunarodnog monetarnog fonda.
Kao posljedica te američke dužničke strategije, stanje u
afričkim zemljama bilo je još gore nego u drugim dijelovima
svijeta. Naftni šokovi i kamatne stope od 20%, koje su uslijedile
poslije toga, i urušavanje svjetskog industrijskog rasta
iz osamdesetih godina zadali su smrtonosan udarac gotovo
cijelom kontinentu. Do osamdesetih je godina "crna Afrika",
za financiranje svoga razvoja, ovisila 90% o izvozu svojih
sirovina. S početkom osamdesetih godina svjetska cijena tih
sirovina u dolarima - dakle svega, od pamuka do kave ili bakra,
željezne rudače i šećera, počela se neprekinuto i nekontrolirano
smanjivati.
Taj krah, koji će trajati gotovo dvadeset
godina, sve dok ekonomski procvat Kine početkom dvadesetprvog
stoljeća ne počne okretati to stanje u drugom smjeru, bila
je smišljena politika američkih financijskih krugova, politika
pokretanja ekonomskog rasta na temelju sirovina, prodanih
u bescjenje, u takozvanom "globaliziranom" gospodarstvu.
Da su izvozne cijene tih sirovina ostale, barem približno, na
razini na kojoj su bile 1980. godine, idućih bi desetak godina
afričke zemlje zaradile još 150 milijarda dolara. No, iako su
1982., na početku "dužničke krize", afričke zemlje američkom,
europskim i japanskim bankama dugovale oko 73 milijarde dolara,
do kraja osamdesetih godina to se, kroz "restrukturiranje"
duga i razne intervencije MMF-a u njihova gospodarstva, više
nego udvostručilo i povećalo na 160 milijarda dolara, što je
bio gotovo jednak iznos koji bi te države zaradile da je cijena
njihovih izvoznih proizvoda ostala stabilna.
U razdoblju od ljeta do prosinca 1982. eskontna se stopa
banaka za savezne pričuve smanjila sedam puta, na razinu
nižu za 4% od one iz prethodnoga kolovoza. Uz te nove i niske
kamatne stope, financijska su tržišta podivljala, a obveznice i
dionice procvjetale. Strani je kapital nahrupio na newyorško
financijsko tržište, željan postati dijelom toga raja, zbog čega
je dolar još više rastao.
Kako su se Volckerove kamatne stope smanjivale, groznica
je bivala sve užarenija. Dug je postao nova moda. Ljudi su raspravljali
o tome kako je "jeftinije" posuđivati danas, a plaćati
sutra, po nižim kamatnim stopama. No, to baš i nije bilo tako.
Kako su američki gradovi nastavili svoje dvadesetogodišnje
nazadovanje, propali su mostovi, ceste su popucale zbog nedostatnog
održavanja, a posvuda su iznikli novi staklom obloženi
trgovački centri, koji su vrlo često zjapili prazni.
Predsjednik Reagan je, poput premijerke Thatcher, za okosnicu
svoje politike označio sindikate kao "dio problema".
Između radničke klase i uprave pokrenut je sukob klasa u stilu
dvadesetih godina, koji je završio slamanjem organiziranog
radničkog pokreta.
I, dok je Reaganov "oporavak", iluzornim pritiskom na
računalnu tipku, pretvarao mlade burzovne mešetare u multimilijunaše,
istodobno je kvalificirani radnički sloj pretvorio
u sloj društva s nižim standardom života. Nikoga u američkoj
Vladi to nije previše brinulo. Konzervativna Republikanska
stranka predsjednika Reagana tvrdila je kako su sindikati
"gotovo poput komunista". Službeno je u američkoj Vladi
prevladavala politika "jeftine cijene rada", poput one u Velikoj
Britaniji iz 19. stoljeća.
Tijekom 1985. godine na američkom gospodarskom obzorju
počeli su se nakupljati olujni oblaci, kao prijetnja ambicijama
budućeg predsjednika Georgea Herberta Walkera Busha. Nafta
će još jednom priteći u pomoć. No, ovoga je puta taktika manipuliranja
svjetskom cijenom nafte odigrana potpuno drukčije
od taktike naftnih šokova Bilderberške skupine iz sedamdesetih
godina. Činilo se kao da američka Vlada razmišlja ovako: "Ako
smo kadri povisiti cijenu, zašto je ne bismo mogli sniziti?"
Zamjenik
Abramowitz primijetio kako će, kao posljedicu naglog pada
cijene nafte, "Sovjetski Savez osjetiti nepovoljan udarac u sljedećem
razdoblju, s obzirom na to da se, za prihode u gotovini,
u velikoj mjeri oslanja na izvoz svoje nafte.
Istodobno dok je radio na postizanju saudijskog obrnutog
šoka cijena nafte, koji je utjecao na gotovinske prihode Sovjetskoga
Saveza, zamjenik Abramowitz sudjelovao je i u tajnim
pregovorima kojima je Amerika afganistanskim mudžahedinima,
čiji je član bio i mladi Saudijac imenom Osama bin
Laden, dopremila vrlo djelotvorne projektile Stinger. Morton
Abramowitz je, prikladno, poslije odlaska iz Ministarstva vanjskih
poslova, postao predsjednik Zaklade Carnegie za mir u
svijetu. Drži se da su ti projektili Stinger sovjetskoj vojsci u
Afganistanu zadali žestok udarac.
"Godine 1986. Vlada predsjednika Reagana i potpredsjednika
Busha nagovorila je kralja Fahda da do kraja otvori slavinu na točionici
saudijske nafte kako bi se svjetska cijena nafte smanjila s 29 na 18 dolara po
barelu. Zajedno s devalvacijom dolara, koju je proveo tadašnji ministar financija
James Baker, ta je cijena nafte potaknula gospodarski rast u Sjedinjenim
Američkim Državama".
Saudijski ministar nafte šeik Zaki Jamani, koji se otvoreno
protivio onome što je nazvao američkom zavjerom oko cijene
nafte, postao je žrtveni jarac politike koja je stvorena u SAD-u,
a kralj Fahd ga je otpustio iz službe.
Kamatne stope još su
se više smanjile, s obzirom na to da je novac pritjecao zbog
"klanja" na newyorškim burzama. Na Wall Streetu postao je
pomodan jedan novi financijski instrument, takozvani "otkup
uz financijsku polugu", zapravo, otkup zaduživanjem (Leveraged
Buyout, LBO).
Primijenivši primjer Las Vegasa, predsjednik Reagan je, pun
entuzijazma, prilikom usvajanja Garn-St. Germainova zakona,
slušateljstvu sastavljenom od pozvanih čelnika štedno-kreditnih
banaka, rekao ovo: "Mislim da smo dobili glavni zgoditak."
Taj je "glavni zgoditak" bio početak kraha štedno-kreditnog
bankarskog sustava, vrijednog 1.300 milijarda dolara, koji su
platili porezni obveznici. I prije negoli se prašina slegla, propalo
je oko 747 štedno-kreditnih banaka, što je američke porezne
obveznike stajalo više od 125 milijarda dolara.
Rast zaduženosti dosegnuo je zastrašujuće iznose. Kada je
Ronald Reagan, potkraj 1980., pobijedio na izborima, ukupan
privatni i javni dug Sjedinjenih Američkih Država iznosio je
3.873 milijarda dolara. Samo deset godina poslije toga, iznosio
je 10.000 milijarda dolara. To je značilo povećanje duga za više
od 6.000 milijarda dolara tijekom vrlo kratkog razdoblja.
Od 1980., prema studiji koju je proveo Odbor
za stanovanje američkoga Kongresa, realni se dohodak za
najbogatijih 20% Amerikanaca povećao za cijelih 32%. Taj će
jaz u bogatstvu eksplodirati u doba kada Ured predsjednika
preuzme sin Georgea H. W. Busha, George Walker Bush, koji
će tijekom svoga mandata progurati najradikalnije smanjenje
poreza u američkoj povijesti. On je slijedio scenarij koji je, još
1973. godine, napisao "novčani trust".
Troškovi američke zdravstvene skrbi, koja je odraz čudne
kombinacije, privatizacije, slobodnog poduzetništva i državnih
subvencija, nikada prije nisu bili viši, a činili su dvostruko
veći udio u BNP-u od udjela tih istih troškova u britanskom
BNP-u. A ipak, 37 milijuna Amerikanaca nije imalo nikakvo
zdravstveno osiguranje, a taj će broj 2009. godine narasti na
više od 50 milijuna Amerikanaca. Razina zdravstvene zaštite
u velikim američkim gradovima, s osiromašenim getima nezaposlenih
crnaca i Latinoamerikanaca, više je podsjećala na
onu u zemljama "trećega svijeta", a ne na onu kakva bi trebala
biti najmodernija industrijska zemlja na svijetu.
George Bush, kojemu su u studenome 1988. slijedili predsjednički
izbori, angažirao je svoga bivšeg voditelja kampanje
i bliskog prijatelja, ministra financija Jamesa Bakera, da, zajedno
s moćnom frakcijom američkoga ustroja, osigura daljnji
dotok inozemnog kapitala na američka tržišta obveznicama i
dionicama, unatoč posljedicama sloma iz listopada 1987., kako
bi u glavama birača sačuvao iluziju o tome da je gospodarski
oporavak predsjednika Reagana i Busha i dalje živ.
Američka je Vlada apelirala na japansku Vladu premijera
Nakasonea, s obrazloženjem da bi američki predsjednik iz
Demokratske stranke naštetio japansko-američkoj trgovini.
Premijer Nakasone pritisnuo je Japansku banku i ministra
financija da udovolje američkim zahtjevima pa su, poslije
listopada 1987., japanske kamatne stope počele tonuti sve
dublje, stvarajući tako iluziju o tome da su američke dionice i
obveznice, kao i nekretnine, "jeftine" u usporedbi s japanskima.
Milijarde dolara otjecale su iz Tokija i utjecale u Sjedinjene
Američke Države. Tijekom 1988. dolar je ostao snažan, a
predsjednik Bush uspio je pobijediti svoga protukandidata iz
Demokratske stranke. Kako bi osigurao japansku potporu,
George Bush je visokim japanskim dužnosnicima dao osobno
jamstvo da će njegov mandat "poboljšati" američko-japanske
odnose. Rezultat raznih japanskih financijskih ustupaka bilo je
stvaranje takvog svjetskog špekulativnog balona od japanskih
dionica i nekretnina, kakav nije viđen još od dvadesetih godina.
Nakon što se sve to srušilo, jer je zabrinuta Japanska banka,
bojeći se gubitka ekonomske kontrole, 1990. godine počela
podizati svoje kamatne stope, Japan je potonuo u desetogodišnju
krizu i deflaciju od koje se nikada nije potpuno oporavio.
Stvarni plan nove Vlade predsjednika Busha bio je pritisnuti
odabrane američke saveznike, posebno Njemačku i Japan, da
u većem omjeru "podijele teret" upravljanja golemim američkim
državnim dugom. Predsjednik Bush obrazlagao je kako
bi Njemačka, Japan i drugi veliki gospodarski i vojni saveznici
Amerike trebali povećati svoju financijsku potporu kojom bi
se održavala Amerika kao velesila. Bila je to jedva prikrivena
prijetnja.
GREENSPANOVA "REVOLUCIJA U FINANCIJAMA" ODLAZI KRIVIM SMJEROM
Kada je, 1987. godine, došao u Washington, Alan Greenspan
bio je čovjek kojega su Wall Street i velike banke pomno
odabrale kako bi proveo njihovu "veliku strategiju".
Nikada se prije nije dogodilo da
se središnja banka potajno umiješa u manipulaciju burzama,
jer bi zakonitost te operacije, da je otkrivena, bila vrlo upitna.
Black-Scholesov model je nedugo prije sloma burze iz
1987. godine iz sveučilišta ušao u glavne dvorane za trgovanje
dionicama na Wall Streetu. Tijekom sedamdesetih godina
sveučilišni profesori ekonomije Fischer Black i Myron Scholes
osmislili su model za koji se činilo da daje znanstveni temelj za
predviđanje cijena opcija u budućnosti, i to na temelju cijene
stvarnih ili pozadinskih dionica, valute i druge financijske
robe, poput nafte. Ti novi instrumenti prodani su Wall Streetu,
a kasnije i kompanijama diljem Amerike, kao oblik jeftinog
"financijskog osiguranja" od naglih promjena cijene, a njihova
je cijena određivana u odnosu na, bolje rečeno, proizlazila iz
proizvoda poput sirove nafte, koji su se nalazili u pozadini, pa
su stoga prozvani "derivatima".
Financijski su derivati, u biti, profinjen oblik klađenja na buduće
kretanje cijena dionica, nastali na Wall Streetu, i pripomogli
su pokretanju najvećeg jednodnevnog pada dionica u povijesti
burze. Bio je to klimav početak i nikako posljednja kriza koju
će ti egzotični financijski derivati poticati.
Nagli se pad počeo preokretati. Arbitražeri, kockari visoko
rizičnim vrijednosnim papirima, pokupovali su ročnice, ponovno
ih otvorili i prodali po premiji ročnica glavnog tržišnog
indeksa (MMI, Major Market Index). Newyorška se burza,
čarobno, i bez nekog stvarnog razloga, počela naglo oporavljati.
To je stvoreno u tržnim prstenima (trading pits) Chicagoške
burze ročnica, daleko od očiju javnosti. Alan Greenspan i njegovi
financijski jataci iz New Yorka uspješno su izrežirali oporavak
burze, koristeći se istim modelima trgovanja derivatima
obrnuto, kako bi naglo povisili cijene dionica, isto kao što su,
samo nekoliko dana prije toga, natjerali cijene dionica do dna.
Bilo je to svitanje ere financijskih derivata, svijeta nezamislivih
potencijalnih manipulacija.
Većina svjetskih trgovaca s Wall Streeta postupno je prihvatila
financijske derivate kao vrlo unosne nove instrumente,
kojima se novac stvara novcem. Nekoliko je mudrih financijskih
stručnjaka shvatilo da bi oni koji bi uspjeli ostvariti
kontrolu nad tržištem novih financijskih derivata i kontrolu
nad njihovom razmjenom stekli mogućnost stvarati ili razarati
cijela financijska tržišta. Bio je to početak jednog od najvećih
projekata u povijesti financija - revolucije derivata.
Bilo je to rođenje igre za odabrane, koja je, potkraj osamdesetih
godina, javnosti prodana pod nazivom "demokratizacija"
kapitala, navodno zato što su milijuni Amerikanaca svoje
mirovine ulagali u zajedničke fondove i fondove novčanog tržišta,
što bi značilo da, zapravo, "narod" upravlja financijskim
tržištima, a ne stari financijski oligarsi, poput J. P. Morgana ili
Johna D. Rockefellera. Ništa nije bilo dalje od istine.
Godine 1984. Americi je zaprijetila najveća bankovna nelikvidnost
u povijesti. Banka Continental Illinois National iz
Chicaga, sedma banka po veličini u državi i jedna od najvećih
banaka na svijetu, našla se na rubu propasti. Kako bi spriječila
toliko velik slom, američka se Vlada, preko Savezne korporacije
za osiguranje depozita, umiješala kako bi iskupila banku
Continental Illinois, objavljujući 100%-no jamstvo depozita,
umjesto da ponudi ograničeno jamstvo uz osiguranje Savezne
korporacije za osiguranje depozita.
To će kasnije postati doktrina "prevelik da bi propao" ("Too
Big to Fail", TBTF). To je obrazloženo time što se nekim, tj.
vrlo velikim bankama, upravo zbog njihove veličine, ne može
dopustiti da propadnu, zbog bojazni od posljedica lančane
reakcije koja bi zahvatila gospodarstvo. Nije trebalo dugo da
velike banke shvate da što postaju veće, pomoću spajanja s
drugim bankama i preuzimanja drugih banaka, to veća postaje
i vjerojatnost da će ući u tu takozvanu "skupinu TBTF" i imati
tretman kakav su imale banke iz te skupine. Takozvani "moralni
rizik" postao je glavni čimbenik velikih američkih banaka".
Kada je načelo TBTF utvrđeno, velike su se banke počele
boriti kako bi postale još veće.
Alan Greenspan odigrao je u Kongresu odlučujuću ulogu
u ukidanju Glass-Steagallova zakona. Dana 11. veljače 1999.
godine.
Azijska financijska kriza iz 1997. i ruska kriza zbog nemogućnosti
otplate svoga državnog duga, koja je uslijedila
u kolovozu 1998., duboko su transformirale globalne tokove
kapitala u korist dolara. Požari na tržištima Koreje, Tajlanda
i Indonezije, te na većini ostalih novonastalih tržišta nastali
su poslije koordiniranog i politički motiviranog napada triju
američkih špekulacijskih fondova, predvođenih Fondom Quantum
Georgea Sorosa, Jaguar i Tiger Juliana Robertsona i Moore
Capital Management, te, prema švicarskim i londonskim izvješćima,
špekulacijskim fondom LTCM Johna Merriwearthera,
sa sjedištem u Connecticutu.
Utjecaj Azijske krize na dolar bio je uočljiv i sumnjivo pozitivan.
Andrew Crockett, glavni direktor Banke za međunarodna
poravnanja, organizacije koja okuplja vodeće središnje
banke svijeta, sa sjedištem u Baselu, primijetio je da je, 1996.
godine, ukupan deficit na tekućim računima zemalja istočne
Azije bio 33 milijarde dolara. Tada, budući da je u njih počeo
utjecati špekulativan vrući novac, " njihov je tekući račun, tijekom
1998. i 1999. godine, dosegnuo suficit od 87 milijarda
dolara". Do 2002. godine taj je suficit dosegnuo nevjerojatnih
200 milijarda dolara. Većina toga suficita vratila se u SAD, jer
su središnje banke azijskih zemalja kupile američki državni
dug, čime su, zapravo, financirale američku politiku i prilično
srezale američke kamatne stope, što je pokrenulo razvoj programa
"nove ekonomije", odnosno, procvat dionica dot-com
informatičke tehnologije na newyorškoj burzi NASDAQ.
Alan Greenspan je, prvi put od kada je sjeo na
mjesto guvernera Sustava banaka za savezne pričuve, neobično
oštro smanjio kamatne stope fondova istoga sustava, i to za
0,50%. Nekoliko tjedana poslije toga, uslijedilo je smanjenje
od 0,25%. To je novonastalom dot-com balonu informatičke
tehnologije na burzi dalo "malo viskija", hraneći tako novi
balon u cijenama koje nikako nisu bile u skladu s bilo kakvom
dugotrajnom gospodarskom stvarnošću. Zapravo su financijske
krize u Aziji i Rusiji opskrbile burzovni kasino Wall Streeta
svježim novcem za novu rundu.
Onda je, od 13. ožujka 2000. pa sve trenutka kada je dosegnulo
dno, tržište izgubilo, izraženo u nominalnoj vrijednosti,
više od 5.000 milijarda dolara, budući da je Greenspanovo
višekratno povećanje kamatnih stopa prouzročilo okrutno
puknuće balona za koji je, sve do samoga kraja tih događaja,
više puta tvrdio kako ne može potvrditi postoji li uopće taj
balon ili ne. Govorimo li u dolarima, slom burze iz 1929. bio
je sitniš u usporedbi s Greenspanovim dot-com slomom. On
je, od ožujka, povećao kamatne stope šest puta, što je okrutno
ohladilo špekulacije "dokapitalizacijom" s dionicama kompanija
informatičke tehnologije.
Kada
je i prosječnim članovima Kongresa postalo jasno da cijene
dionica nekontrolirano rastu do nebesa te da banke i investicijski
fondovi uzimaju desetke milijarda dolara kredita kako
bi kupili još više dionica "na sniženju", pozvane su banke za
savezne pričuve kako bi provele svoju vlast nad uvjetima kupnje
dionica uz "margin" kredite.
Do veljače 2000. dug po "margin" kreditima povećao se
na 265,2 milijarda dolara, što je bilo povećanje od 45%, i to
za samo četiri mjeseca. Taj se porast većinom dogodio zbog
povećanja broja kredita posredstvom on-line brokera, poslije
čega su ti krediti kanalizirani u dionice "nove ekonomije" na
burzi NASDAQ.
U razdoblju od lipnja 1996. do lipnja 2000. godine Dow-
Jonesov industrijski prosjek narastao je za 93%, a NASDAQ
indeks za 125%. Cjelokupni omjer cijena dionica u odnosu
na zarade koje su ostvarile kompanije dosegnuo je rekordan
iznos kakav nije viđen još od vremena prije sloma burze iz
1929. godine.
Urušavanje burze započelo je u prvoj polovici 2000. godine,
ne zato što je porasla cijena rada, nego zato što je napokon
dosegnuta granica lakovjernosti ulagača. Financijski tisak,
uključujući i list Wall Street Journal, koji je, samo godinu dana
prije toga, rukovoditelje kompanija informatičke tehnologije
proglasio pionirima "nove ekonomije", sada je ismijavao građane
zbog njihove vjere u to da će dionice tih kompanija, koje
nikada neće zarađivati, vječno rasti.
Banka J. P. Morgan & Co. bila je na čelu pohoda velikih
banaka - novčanih središta, počevši 1995. godine, tj. skretanja
s kolosijeka tradicionalnog bankovnog kreditiranja klijenata,
na kolosijek čistog trgovanja kreditima i kreditnim rizicima.
Cilj je bio zgrnuti velike zarade za bankovne bilance i njihove
direktore, ali bez vidljiva rizika u bankovnim knjigama. Bila je
to otvorena pozivnica za pohlepu, prijevaru i konačnu financijsku
katastrofu.
Ovrha nad stanovima ili kućama bilo je 75% više 2007.
godine nego 2006., a taj proces, koji je tek bio počeo, prerast
će u katastrofu nekretnina, te će oštro konkurirati i vjerojatno
nadići katastrofu Velike krize. U Kaliforniji se broj takvih ovrha
povećao za alarmantnih 421% u odnosu na prethodnu godinu.
Taj proces povećanja broja ljudi koji ne mogu otplaćivati svoj
hipotekarni kredit stvorio je golem jaz u temeljnom protoku
gotovinskog plaćanja, namijenjenog osiguranju novoizdanih
vrijednosnih papira, osiguranih hipotekom.
Tri glavne agencije za ocjenjivanje financijske uspješnosti
uživale su, prema američkom pravu, gotovo jedinstven status: S &
P, Moody's i Fitch.
Europska unija, također reagirajući na slučaj Enron, kao
i na sličnu prijevaru talijanske kompanije Parmalat, zatražila
je istragu o tome jesu li američke agencije za ocjenjivanje financijske
uspješnosti, koje su napravile procjenu financijske
uspješnosti kompanije Parmalat, bile u sukobu interesa (jesu),
koliko su njihove metodologije bile transparentne (uopće nisu),
te su pokrenule pitanje nepostojanja konkurencije (očitog).
Pozoran čitatelj mogao bi se zapitati: "Tko osigurava tih
jedanaest monoline osiguravatelja koji su jamčili milijarde, pa
čak i tisuće milijarda u tokovima platnih transakcija tijekom
pet proteklih godina financijske revolucije vrijednosnica osiguranih
imovinom?"
Kratak odgovor glasi - nitko. Oni kažu: "Osam kompanija,
članica udruženja AFGI, ima ocjenu platežne sposobnosti
AAA, a dvije kompanije imaju ocjenu platežne sposobnosti
AA." Naravno, te ocjene AAA ili AA, dale su im kompanije
Moody's, Standard & Poors i Fitch.
Uz jamstvo od osiguravatelja obveznica kojemu je dana
kreditna ocjena AAA, cijena kredita bila je manja no što bi
bila inače, a broj ulagača spremnih kupiti takve obveznice bio
je veći.
Pomak prema osiguravanju sekuritiziranih obveznica bio
je spektakularno unosan za monoline osiguravajuća društva.
Premije Udruženja za osiguranje obveznica lokalne uprave
(Municipal Bond Insurance Association, MBIA) narasle su s
235 milijuna dolara u 1998. na 998 milijuna dolara u 2007.
godini. Godinu za godinom, premije su, do 2007. godine, narasle
za 140%. Tada je stigla američka kriza rizičnih hipoteka, a
glazba za monoline osiguravajuća društva je utihnula, smrtno.
Kako su hipotekarni krediti sadržani u obveznicama od
banaka postali nenaplativi - rizični hipotekarni krediti, dani u
2006. godini, već su u siječnju 2008. bili nenaplativi po stopi
od 20%, a monoline osiguravajuća društva bila su prisiljena
uskočiti i pokriti te manjkave naplate.
Jedan od najvećih osiguravatelja
američkih obveznica s Wall Streeta, AIG, nije bio ni pod nadzorom,
budući da je svoju aktivnost skrivao preko londonske
podružnice, te je, u rujnu 2008. godine, kada su njegovi gubitci
napokon objavljeni, cijela ta financijska kula od karata gotovo
sravnjena sa zemljom.
Prema Udruženju industrije vrijednosnih papira i financijskih
tržišta, američke trgovinske grupacije, na kraju 2006. u
Sjedinjenim Američkim Državama, vrijednosti vrijednosnih
papira, osiguranih imovinom, uključujući i stambene hipoteke,
prvorazredne i rizične, kredite na nezadužene dijelove stana ili
kuće, kreditne kartice, studentske zajmove, auto-kredite, lizinge
investicijske opreme i slično iznosila je, ukupno, oko 3.600
milijarda dolara. Srećom, rizik od neplaćanja nije bio vjerojatan
za svih 3.600 milijarda dolara sekuritizirane imovine, niti je
bilo vjerojatno da će do neplaćanja doći kod svih istodobno.
Ali monoline osiguravatelji AFGI su, tijekom prošlih nekoliko
godina, osigurali 2.400 milijarda dolara te gomile vrijednosnih
papira osiguranih imovinom. Neki su analitičari, početkom
veljače 2008., procijenili da bi potencijalni rizici isplate za
osiguravatelja, prema optimističkim pretpostavkama, mogli
biti veći od 200 milijarda dolara.
Ta golema revolucija sekuritizacije omogućila je bankama
da imovinu iz svojih knjiga premjeste u neregulirana i mutna
sredstva. One su hipotekarne kredite rasprodale po sniženoj
cijeni preuzimateljima emisija vrijednosnih papira, poput banaka
Merrill Lynch, Bear Stearns, Citigroup i sličnih financijskih
organizacija koje se bave sekuritizacijom.
Preuzimatelji emisija vrijednosnih papira tada su taj hipotekarni
zalog prodali svojim subjektima posebnog ulaganja
(Special Investment Vehicle, SIV). Privlačnost tih samostojećih
subjekata bila je u tome što su oni i njihovi potencijalni gubitci,
barem u teoriji, bili odvojeni od glavne banke preuzimatelja.
U slučaju da poslovi vezani uz vrijednosne papire osigurane
imovinom, ne daj Bože, ikada izmaknu kontroli, štetu će snositi
samo SIV, a ne i banka Citigroup ili Merrill Lynch.
KRAJ DOLARSKOG SUSTAVA
Krah sekuritizacije, u vrijednosti od više tisuća milijarda
dolara, čije je središte bilo u SAD-u, počeo se otkrivati u srpnju
2007. godine s krizom likvidnosti dva špekulacijska fonda u
vlasništvu newyorške investicijske banke Bear Stearns, jedne
od najvećih i najuspješnijih investicijskih banaka na svijetu,
čijim se uslugama, radi upravljanja dijelom svoga neizmjernog
bogatstva, navodno koristi i obitelj Bush.
Ta su dva špekulacijska fonda uložila znatan dio svoga
kapitala u rizične hipotekarne vrijednosne papire. Šteta se
ubrzo proširila preko Atlantskog oceana na malu banku u
vlasništvu njemačke države, banku IKB, odnosno, Deutsche
Industriebank. U srpnju 2007. godine, Rhineland Funding,
kuća potpuno u vlasništvu banke IKB, posjedovala je približno
20 milijarda dolara komercijalnih papira osiguranih imovinom
(Asset Backed Commercial Paper, ABCP). Sredinom srpnja
ulagači su odbili vrijednosnice tvrtke Rhineland Funding, što
je pokrenulo paniku diljem svjetskog tržišta obveznica osiguranih
imovinom, jer su se novosti o tome da je banka IKB pred
bankrotom raširile kao prerijski požar. To je Europsku središnju
banku (ESB) prisililo da u tržište ubrizga rekordne količine
novca, kako bi bankarski sustav ostao likvidan.
Kada su, u kolovozu 2007. godine, vlasnici obveznica osiguranog
duga širom svijeta naglo i hitno trebali novac za tržišnu
rasprodaju, otkrili su da je tržišna vrijednost njihovih obveznica
znatno manja od njihove knjigovodstvene vrijednosti. Tako su,
umjesto da hitno potreban novac za pokrivanje dugova namaknu
prodajom tih obveznica, bili prisiljeni prodati likvidne,
visoko kvalitetne i prvorazredne dionice, državne obveznice
i vrijedne kovine.
Kriza svjetskog financijskog sustava prvo se pojavila u svezi s malom njemačkom
bankom IKB, u ljeto 2007. godine, kada su otkriveni njezini znatni
krediti dani za američke drugorazredne kredite.
Veliki gubitci vodećih špekulacijskih fondova
povećali su nesigurnost i pojačali krizu.
Bio je to početak kolateralne štete kolosalnih razmjera, uništenje
bogatstva bez primjera u povijesti. Svi su se bankovni
modeli rizika do jednog slomili.
U temeljima krize, koja je konačno i neizbježno izbila sredinom
2007., bio je nedostatak transparentnosti. Nedostatak
transparentnosti, kako je već prije spomenuto, postojao je zbog
činjenice da su umjesto širenja rizika na transparentan način,
kao što je predviđeno u okviru prihvaćene ekonomske teorije,
sudionici na tržištu odlučili na razne načine osigurati rizičnu
imovinu, promicanjem visoko rizične imovine, koja donosi
velike profite, ali nisu jasno naznačili svoj rizik. Povrh toga,
agencije za ocjenu kreditne sposobnosti, pri pogledu na ugrađene
rizike proizvoda, zažmirile su na jedno oko. One su se za
procjenu takvih vrijednosnih papira koristile istim manjkavim
modelima. Činjenica da se tim obveznicama rijetko trgovalo
značila je da nije bila poznata čak ni približna vrijednost tih
financijskih proizvoda.
Bankari s Wall Streeta već su krenuli dalje u stvaranje dotcom
balona i, poslije njega, najvećeg financijskog balona u
ljudskoj povijesti - balona sekuritizacije imovine, u razdoblju
od 2002. do 2007. godine. Strategija banaka s Wall Streeta bila
je, pomoću derivata i drugih instrumenata, poput sekuritizacije,
ukloniti rizik iz svojih završnih računa. Tada bi te nove
vrijednosne papire prodali ostatku svijeta, što je bio jasan put
za izgradnju njihove gotovo neograničene monetarne moći nad
ostatkom svijeta. Bankari s Wall Streeta doslovno su se opili
vlastitom lažnom promocijom i manjkavim modelima rizika.
Oni su sebe doslovno smatrali "bogovima novca".
Lekcije iz krize sustava špekulacijskog fonda LTCM, iz
1998. godine, veliki su igrači newyorškog financijskog ustroja
zaboravili u roku od nekoliko tjedana. Oni su očito računali
na to da će ih, u slučaju sljedeće krize, iskupiti država, točnije
rečeno, porezni obveznici. Zašto onda to mijenjati...
Kada je Glass-Steagallov zakon napokon opozvan, potkraj
1999. godine, banke su se slobodno mogle dokopati suparnika
unutar cijeloga spektra financijskih institucija, od osiguravajućih
društava do potrošačkih kredita ili financijskih kuća. Krajolik
američkog bankarstva prošao je kroz drastičnu promjenu.
Revolucija sekuritizacije imovine bila je spremna za lansiranje.
Kada je nestalo Glass-Steagallovog zakona, Sustav banaka
za savezne pričuve izravno je provodio nadzor još samo nad
bankovnim holdinzima i pomoćnim, isključivo kreditnim, bankama.
Ako banka Citigroup odluči zatvoriti svoju podružnicu
u rizičnom susjedstvu, koja je pod nadzorom države, i umjesto
nje otvoriti novu nereguliranu kćerinsku kompaniju u svom
potpunom vlasništvu, pod nazivom CitiFinancial, specijaliziranu
za rizične kredite, s idejom da posluje na tome području,
ta bi kćerinska kompanija mogla poslovati pod potpuno drukčijom
i vrlo labavom regulativom.
Društvo CitiFinancial moglo bi tako odobravati hipotekarne
kredite neovisno o banci Citibank, što se i dogodilo. Potrošačke
skupine optužile su kuću CitiFinancial da se specijalizirala za
takozvane "strvinarske kredite", u kojima su hipotekarni brokeri
ili prodavači bez skrupula nametali obiteljima ili osobama
takve kredite koji su bili znatno ispod njihove mogućnosti poimanja
rizika, a da ne spominjemo činjenicu da su bili i znatno
ispod njihove mogućnosti otplate kredita. A pritom banka
Citigroup nije bila ništa drugačija od većine velikih američkih
banaka i hipotekarnih kreditora.
Ubrzo je postalo uobičajeno da banke, za izdavanje hipotekarnih
kredita zaposle vanjske suradnike, neovisne brokere. Ti
su se brokeri, umjesto da samo provjere te kredite, oslanjali,
često potpuno, na razne on-line kreditne upitnike, slične onima
za prijavu za Visa karticu, a naknadno nije obavljeno nikakvo
daljnje ispitivanje. Postalo je uobičajeno da banke kreditori
brokerima nude poticaje u obliku bonusa, kako bi ovi prodali
što više hipotekarnih kredita, što je na još jedan način omogu-
ćivalo tu golemu prijevaru. Banke su više zaradile stvaranjem
velike količine kredita, koje su poslije toga prodale na Wall
Streetu, kao materijal za sekuritizaciju. Svijet tradicionalnog
bankarstva okrenuo se naglavačke.
Kada su stotine tisuća Amerikanaca tijekom idućih nekoliko
mjeseci otkrili, da je iznos njihovih mjesečnih obroka
za hipotekarni kredit drastično povećan, u skladu s uvjetima
njihova kredita s promjenjivom kamatnom stopom, stambeni
hipotekarni krediti u iznosu od stotina tisuća milijarda dolara
postali su nenaplativi. To će, pak, prouzročiti snježnu lavinu,
u smislu gubitaka posla, nemogućnosti naplate potraživanja
po kreditnim karticama, te još jedan val krize sekuritizacije na
velikom tržištu sekuritiziranog duga kreditnih kartica.
U rujnu 2008., usred sve veće panike unutar Bijele kuće
Georgea Walkera Busha, a prvenstveno u uredu ministra financija
Henry Paulsona, Vlada je donijela nekoliko odluka o
tome koje će financijske institucije spasiti, a koje će, zlokobno,
pustiti da propadnu. Odlučeno je dopustiti bankrot četvrte po veličini investicijske banke na svijetu, Lehman Brothers, institucije stare 153 godine. Da su, umjesto toga, ministar financija Paulson i guverneri
banaka za savezne pričuve Geithner i Bernanke odlučili spasiti
banku Lehman Brothers, a banku Bear Stearns poslati u
bankrot, vjerojatno bi posljedice svega toga bile znatno manje.
Tada je, 15. rujna 2008., ozbiljna bankovna kriza u Americi
prerasla u krizu svjetskog financijskog sustava.
U rujnu 2008. godine bilo je još dva mjeseca do predsjedničkih
izbora, a Kongres nije bio voljan ozakoniti politički
eksplozivan iskup velikih banaka novcem poreznih obveznika,
većina kojih je te velike banke i držala uzročnicima krize. Udar
od kraha banke Lehman Brothers doveo je financijski svijet
na rub svjetskog sloma.
U tome je času svijetu bilo jasno da su američke vlasti izgubile kontrolu. U takvoj se klimi nijedna banka nije usudila vjerovati nekoj drugoj banci.
Upumpavanje stotina milijarda dolara poreznih obveznika u
odabrane banke bio je pogrješan lijek za pogrješnu bolest. Ali
ne i za bogove novca.
Bankrot banke Lehman Brothers proširio je paniku diljem
svijeta. Rutinska financijska trgovina odjednom je stala. U Kini,
najvećemu izvozniku na svijetu, kompanije nisu mogle obavljati
rutinsko financiranje trgovine, pa su se diljem zemlje počele
zatvarati tvornice. U Europskoj uniji, Europska je središnja
banka, u očajničkom pokušaju da spriječi propadanje banaka,
odvrnula slavinu likvidnosti.
U Velikoj Britaniji bankovna je panika počela početkom
2008., kada je propala banka Northern Rock, jedna od najvećih
hipotekarnih banaka u zemlji. Ta je banka, u suradnji s bankom
Lehman Brothers, poslovala prilikom prodaje američkih
rizičnih hipotekarnih vrijednosnih papira u Velikoj Britaniji.
Na kraju je banku trebalo nacionalizirati, što je bilo sramotan
udarac laburističkoj Vladi premijera Gordona Browna, koji
je bio odgovoran što je, nedugo prije toga, uveo jedan zakon
umnogome naklonjen bankama, po kojemu su banke, poput
banke Northern Rock, deregulirane, kako bi zatim postale
bankarske kockarnice u američkome stilu.
PLJAČKANJE ZEMLJE
Ljudima, tijekom prve godine mandata predsjednika
Obame, nije trebalo dugo da shvate što je Barack Obama, kao
predsjednički kandidat, podrazumijevao pod sloganom od jedne
riječi, kojim je krenuo u kampanju za predsjednika, dakle,
sloganom "promjena". Ta promjena nije bila usmjerena na
američku gospodarsku ni financijsku politiku, niti se odnosila
na promjenu smjera američke vojne politike ni cijele vanjske
politike Sjedinjenih Američkih Država.
Pogledamo li pomno koga je predsjednik Obama odabrao
za članove svoje Vlade i svoje savjetnike, odmah nam je jasno
da njegova naširoko ponavljana mantra o promjeni uopće ne
znači promjenu smjera, kao što je to naivno vjerovala većina
njegovih pristaša. Moglo bi se prije reći da je riječ o promjeni
intenziteta. Ako ništa drugo, predsjednik Obama dvostruko je
ubrzao politiku Georgea W. Busha.
I prije kraja prve godine njegova mandata
Barack Obama povećao je broj američkih vojnika u Afganistanu
za 30.000, čak iako je baš u to doba dobio Nobelovu nagradu
za mir.
Bank of America, najveća banka današnjice, posjeduje imovinu
u vrijednosti od zapanjujućih 2.500 milijarda dolara. Slijede
ju banka JP Morgan Chase s imovinom u vrijednosti od 2.200
milijarda dolara, banka Citigroup s imovinom u vrijednosti
od 1.900 milijarda dolara, i Wells Fargo u vrijednosti od 1.300
milijarda dolara.3 Te četiri banke zajedno posjeduju imovinu u
nominalnoj vrijednosti od gotovo 8.000 milijarda dolara. Isto
tako, te četiri banke, uz još tri do četiri najveće investicijske
banke s Wall Streeta, i jednu divovsku osiguravajuću kompaniju,
koja se pretvorila u kasino za kockanje, AIG, bile su središte
svjetskog financijskog cunamija, koji je eksplodirao početkom
ljeta 2007. godine.
Još je više uzbunjivala činjenica da je koncentracija rizika
u tih pet nevjerojatno velikih banaka bila tako ustrojena da
bi se, kako su Amerika i svijet tonuli sve dublje u recesiju, ili
čak krizu, kao što je bio slučaj s Amerikom, budući bankovni
gubitci na derivatima eksponencijalno povećali. Od 1. siječnja
2009. godine tih je pet američkih banaka prijavilo svoju
"najgoru procjenu" mogućeg gubitka, koji se penje na još 587
milijarda dolara, upravo zbog izloženosti njihovih derivata.
Njihovi su se procijenjeni gubitci, od odluke američke Vlade
iz rujna da dopusti bankrot banke Lehman Brothers, povećali
za alarmantnih 49%.
Gospodarsku krizu što je uslijedila u Sjedinjenim Američkim
Državama nije bilo teško razumjeti. Američke su obitelji
namamljene od svojih bankara u zaduženost koja se povećavala
već više od desetak godina i kakvu svijet nikada u povijesti
nije vidio.
Budući da je izgledalo kao da banke u obliku kredita daju
svoj novac, mnogima se činilo da ga imaju jako mnogo. Kako
je, poslije 2002. godine, balon prsnuo, desetci milijuna Amerikanaca
namamljeni su u kupnju jednog ili više stambenih
prostora, potpuno uvjereni da će cijene rasti u nedogled.
Naposljetku, Sustav banaka za savezne pričuve u tome ih je
poticao, a američki je Kongres, da nahrani tu špekulativnu
gozbu, donosio jedan zakon za drugim.
Jednom kada je, u kolovozu 2007. godine, zbog krize male
njemačke banke IKB, taj balon prsnuo, cijeli se domino špekulativnih
poslova i kredita počeo urušavati. Cijena nekretnina,
umjesto da, kao posljednjih nekoliko godina, raste, odjednom
je, potkraj 2007., počela padati. Kamatne stope, takozvane
"stope mamilice", kojima su nekoliko godina prije toga kupci
nekretnina namamljeni lažno niskim kamatnim stopama,
banke su počele, sukladno ugovorima o kreditima, za najriskantnije
hipoteke, takozvane rizične hipoteke, "resetirati"
prema tržišnim stopama, potkraj 2007. godine.
Kako su cijene nekretnina padale, zajmoprimci koji su
uzeli kredite s promjenjivim kamatnim stopama nisu mogli
otplaćivati te kredite i tako izbjeći povećanje obroka, povezano
uz sve veće kamatne stope, te su, ubrzo poslije toga, prestali
otplaćivati svoje kredite. Tijekom 2007. godine banke su
počele oduzimati kuće i stanove slijedom gotovo 1.300.000
kredita, što je, u odnosu na 2006. godinu, značilo porast od
79%. Tijekom 2008. godine, broj takvih nekretnina povećao
se na 2.300.000, dakle, za 81% u odnosu na 2007. godinu.
Do kolovoza 2008. godine 9,2% takvih nekretnina već je bilo
zaplijenjeno ili je dospjelo na zapljenu. Do rujna 2009. godine,
broj nekretnina pod hipotekom koje su bile u procesu ovrhe
ili je otplata kredita već kasnila s jednom ratom povećao se na
14,4%, bolje rečeno, bio je to povijesni podatak koji nije viđen
nikada od kada se, 1972. godine, počela voditi ta statistika.
Kako su
mnogi američki građani počeli ostajati bez krova nad glavom,
i stanogradnja je zastala. Poslije puknuća balona informatičke
tehnologije s početka 21. stoljeća, građevinski je sektor zapao u
duboku krizu. Milijuni dobro plaćenih radnika u građevinarstvu
ostali su bez posla, a mnoge tvrtke koje su se bavile poslovanjem
s nekretninama nestale su preko noći. Tako se dogodio
drugi val stečajeva malih poduzeća, zbog čega se nezaposlenost,
prema pouzdanim privatnim i neslužbenim procjenama,
povećala na više od 22% radno sposobnih ljudi, odnosno, na
razinu koja podsjeća na onu iz doba Velike ekonomske krize.
Budući da je balon potrošnje američkih potrošača bio izgrađen
na piramidi duga, kako se ona urušila i kako dugovi nisu
otplaćeni, cijeli se kreditni sustav počeo urušavati. Banke su,
zbog straha od nepoznatog, prestale odobravati kredite, čak i
nekim etabliranim bankama. Američko je gospodarstvo ušlo
u vlastitu inačicu dužničke zamke zemalja "trećega svijeta".
Kako je, potkraj 2008. godine, američko
gospodarstvo počelo znatno stagnirati, ostatak svijeta osjetio
je seizmičke udare. Na godišnjoj se osnovi BDP diljem svijeta
smanjio za dvije znamenke, od Meksika preko Velike Britanije,
Njemačke, Litve i Japana, pa i dalje.
Do ožujka 2009. godine arapske su zemlje, prema procjeni,
zbog krize i smanjenog gospodarskog rasta, izgubile 3.000
milijarda dolara. Budući da su se rekordno visoke cijene nafte
s kraja 2008. smanjile, nezaposlenost je u arapskim zemljama
opisana kao "tempirana bomba". Od Rusije i Ukrajine pa do
Kine, mnoge su zemlje, poslije rujna 2008. i krize sloma banke
Lehman Brothers, pretrpjele oštar gospodarski pad.
Do 2009. godine američka je Vlada, ovlaštena od američkoga
Kongresa, potrošila više od tisuću milijarda dolara na dva rata
(u Afganistanu i Iraku) koja se vode toliko daleko od obala Amerike da većina građana nije bila kadra razumjeti potrebu za njima.
Do 2009. godine Vlada je službeno trošila ukupno
više od tisuću milijarda dolara godišnje na svoj vojni stroj, više
nego što je 45 zemalja, koje su po vojnoj moći bile odmah iza
Amerike, ukupno trošilo na vojsku.
"Američko stoljeće", koje su, 1941. godine, proglasili urednik
lista Time Henry Luce, braća Rockefeller, Avereil Harriman i
ostali iz najbogatijeg kruga društvenog ustroja, temeljilo se, kao
i Rim, na sustavnoj pljački stranih zemalja. Tijekom vremena
ono se uobličilo drukčije od Rima, koristeći se nadnacionalnim
tehnokratima iz Međunarodnog monetarnog fonda za
pljačkanje bogatstva stranih zemalja, od Argentine do Brazila
te prirodnih bogatstava afričkih zemalja. Poslije 1971. godine,
kako bi svoju moć i utjecaj proširilo daleko izvan područja koje
njegovo unutarnje gospodarstvo može podržavati, koristilo
se i jedinstvenim financijskim prednostima svjetske pričuvne
valute i, istovremeno, svojom neupitnom vojnom nadmoći. I,
baš kao što su rimski carevi, radi održavanja svog neodrživog
sustava, razrjeđivali sadržaj zlata i srebra u carskim kovanicama,
bogovi novca s Wall Streeta koristili su se plutajućim
tečajem dolara i virtualnim novcem u obliku financijskih derivata,
kako bi održali fasadu solventnosti. U kolovozu 2007.
godine, slomom njemačke banke IKB, ta je fasada popucala.
Post je objavljen 02.06.2015. u 15:07 sati.