Za Aleksandrom Velikim u srce Azije
Jasen Boko
Izdavač: Profil 2014.
Nije li čudesna zemlja u kojoj obitelj i nakon više od stoljeća još pamti jezik svojih djedova? (op. U Turskoj je naišao na vlasnika restorana čiji je pradjed pobjegao iz Bosne i svi su kroz generacije učili bosanski)
Posvuda postoje sjećanja na prošlost, na vrijeme kada se živjelo na drugim mjestima, i katkad to sjećanje seže stoljećima unatrag. U sjevernom dijelu Istambula postoji četvrt Yenibosna, Nova Bosna, koju su formirali doseljenici iz Bosne, vjerojatno u vrijeme kad je utjecaj Turske ondje oslabio, a spremala su se olovna vremena Austro-Ugarske.
Sve mi to najbolje ilustrira ono u što sam se odavno uvjerio: ovaj prostor na razmeđu Balkana i Azije i ljudi koji u njemu žive, imaju nekakvu kolektivnu memoriju, sjećanje na stvari koje nisu doživjeli, koje su se dogodile desetljećima ili milenijima prije njihova rođenja.
(op. Aleksandar) On je prvi koji je umrežio taj golemi prostor, učinio ga jedinstvenom državom. Izmiješao je ljude i kulture, helenizam usadio u srce Azije, a lokalne običaje uveo u život svoje vojske, a potom i cijeloga grčkog svijeta.
Ta država nije dugo potrajala, raspala se odmah nakon njegove smrti. Napravio je samo jednu pogrešku: iza sebe nije ostavio zakonitog nasljednika, nije želio misliti na budućnost, zanimalo ga je samo što se krije iza sljedećeg brijega, postoji li dalje i kamo sva ta prostranstva vode.
Na cijelom svom putu do Inda dokazivao je tu otvorenost ženidbama s kćerima lokalnih vladara, nošenjem odjeće onih kroz čije je krajeve prolazio, dopuštanjem ispovijedanja vlastite vjere pokorenim narodima, učenjem novih jezika s kojima se susretao, poštivanjem lokalnih običaja… Slično je tražio i od svojih vojnika, pogotovo u dijelu koji se tiče žena: organizirao je masovna vjenčanja s domaćim curama. Želio je spojiti narode i rase, nije se stidio barbarske krvi u venama Makedonaca.
Bar-bar (op. Na riječ Barbar) na grčkom je onomatopeja za ovčje blejanje! Svaki stranac tako je barbar, pripadnik inferiornog naroda, prost, neobrazovan, neuk, primitivan čovjek.
Posjedovao je radoznalost putnika i to je vjerojatno jedino što dijelim s njim. Krenuo je na svoj put sa sviješću da se nikad neće vratiti, izabrao je putovanje, osvajanje kao način života, do samog kraja.
Makedonskim glavnim gradom vlada tipična balkanska desnica. Gospodarskih rješenja nema pa su prionuli nacionalnim mitovima, njima se većina stanovnika ovog prostora još uvijek može nahraniti. Većina zemlje u pravilu je obrnuto proporcionalna megalomaniji njezinih političara, tako je to posvuda. Što manja zemlja, veće ambicije, riječi, obećanja i dublji život u prošlosti. Tako nitko ne stigne misliti o sumornoj budućnosti.
Svijet je danas jedno samo kad su veliki poslovi u pitanju. Profit ne poznaje granice, ista roba prodaje se posvuda po svijetu, a zarada ide velikim igračima. Državne granice danas postoje samo za male, obične smrtnike, posebno kad dolaze iz Afrike ili Albanije, njima su one nesavladiva barijera. Razvijene zemlje podižu zidove oko sebe, kako bi onima iz dijela svijeta koji nema dovoljno novca da bi pripadao potrošačkom društvu, onemogućili ulazak u njihovo blagostanje.
Postoje neke naizgled sasvim banalne stvari čiju vrijednost zaboravljamo u svakodnevnom životu. Čisti krevet ili tuš uzimamo zdravo za gotovo i potpuno smo izgubili svijest o tome što oni zapravo znače. Nakon dugotrajnog boravka na cesti tuš najednom dobiva božanske značajke, a krevet postaje ostvarenje najljepšeg sna.
Perzijski pješaci ostali su nezaštićeni i opkoljeni Aleksandrovom vojskom. Njihov je vođa odmah ponudio predaju, ali Aleksandru je bila potrebna velika pobjeda i jezivo upozorenje svim potencijalnim budućima neprijateljima: nastao je pravi pokolj. Rezultat bitke: 20.000 ubijenih Perzijanaca i samo 34 poginula na makedonskoj strani, izvijestili su 'objektivni' Aleksandrovi mediji.
Pohod na Perziju službeno je deklariran kao osveta Perzijancima za ono što su početkom petog stoljeća prije Krista učinili Grčkoj. Napali su je i ozbiljno ugrozili. Grčka je tada spašena slavnom bitkom kod Maratona, ali Perzijanci su bili prodrli do Atene, razorili grad i zapalili hramove na Akropoli. Grci to nikad nisu zaboravili, a jedan Makedonac sad je bio tu da osveti sva nekadašnja grčka stradanja. Pa tko mu odmah ne bi dao grčki OIB, domovnicu i državljanstvo, sve važeće do dana današnjeg?
U njegovu je virtualnom svijetu u cijelom tom pokolju stradala samo gajba pive! (op. Misli na komentatora članaka koji u komodu svog kauča pljuca po njemu nakon što je odustao od odlaska u ratno područje).
Aleksandar nije prvi osvajač u povijesti koji je shvatio važnost propagandnog stroja i marketinških aktivnosti, ali je zasigurno prvi koji je od toga izradio sustav. Znao je stvarati vijesti u kojima je on bio čudesni protagonist, koje su onda pomnim rukovanjem postajale legende i konačno prerasle u mitove. Osim što je uvijek bio pobjednik, iznimne nadmoći i nadljudskih kvaliteta, imao je i niz vrlina pokupljenih od svoje obitelji s Olimpa. Nije on bio mnogo bolji i milosrdniji od Džingis-kana, ali je bio inteligentniji i s bitno razvijenijom propagandnom mašinerijom, pa je siroti Mongol ostao simbol razaranja i zla, dok je Aleksandar prerastao u mitskog junaka, idola svih religija i povijesnih razdoblja.
Mediteran je vječan, samo tu vječnost treba znati naći.
Mali grad znači i mali izbor hotela i restorana, a Iran je za razliku od Turske, sasvim neturistički, pa je teško naći bilo što po nekakvim europskim standardima, kao što je primjerice kupaonica u sobi ili krevet za dvoje. I takvi kreveti valjda spadaju u nemoralne stvari?! Ili jednostavno, žene ne putuju ni s muževima ni bez njih pa sobe obično dijele muškarci, otud odvojeni kreveti. Skromni hotel Alvand ipak ima ukupno dva! Za 120 kuna putnik ne može ni očekivati puno više.
Za razliku od svih zemalja na prostoru od Skoplja do Taškenta koje će s ponosom naći neku poveznicu s Aleksandrom, najčešće sasvim izmaštanu, Iranci jedini nemaju dobro mišljenje o njemu. On ovdje nije Veliki, ostaje je upamćen kao Strašni, čovjek koji im je razorio kraljevstvo i usput uništio njihov ponos, prijestolnicu Perzopolis.
Sat razmišljanja vrjedniji je od 70 godina molitve – citira Rami Kuran – a tu su suru danas svi zaboravili, molitva se promovira kao jedina vrijednost – kaže.
Otputuj, upoznaj sebe i svijet, razmisli, i onda odluči tko si i što si i kome pripadaš!
Kad na stanici ulaze novi putnici i ako su među njima žene, počinje razmještanje, kako se ne bi dogodilo da neki muškarac sjedi pokraj (nepoznate) žene. Njima je dopušteno sjediti s muškim putnicima samo ako su članovi obitelji. Neobične običaje stranaca da parovi spavaju u istoj sobi i sjede jedno pokraj drugoga toleriraju. Nitko na svu sreću ne provjerava bračno stanje stranaca, valjda i ne očekuju da bi par putovao zajedno ako nisu u svetom braku.
Pravim klasičan gaf stranca: starija žena u hidžabu, tradicionalnoj odjeći, koja je upravo ušla u vlak prolazi pokraj mog mjesta u trenutku kad vlak kreće. Gubi ravnotežu i pada na pod pokraj mene. Ne reagiram u trenutku pada, ne pokušavam je prihvatiti, jer znam da je dodir muškarca i žene, čak i kad mi može biti majka ili baka, zabranjen. Ona se pokušava podići, ali očito ne može sama. I onda, iako znam da to ne smijem, ne mogu više gledati staru ženu bespomoćnu na podu, hvatam je za ruku i pomažem joj da se podigne. I ona instinktivno prihvaća moju ruku, a kad shvati da je to ruka muškarca i k tome stranca, odmah je pušta, a u očima joj vidim potpuni šok jer je dodirnu mušku ruku. Prilazi joj muškarac koji je ušao s njom, pomogne joj da se podigne, ona je i dalje pod dojmom okolnosti što je dodirnula nepoznatog muškarca. Vjerojatno je time uništila godine provedene u čednom poštivanju islamskog kodeksa: uništio sam joj nekakvu karmu, perspektivu za vječni život u raju, dženetu. Žao mi je zbog mog nepromišljenog poteza koji ju je očito uznemirio, europska kavalirština nije posvuda pozitivna stvar.
Rukovanje u Iranu spada u nemoralne stvari.
Mlade Iranke ne obaziru se previše na te propise, vrlo su otvorene u komunikaciji, prodorno gledaju ravno u oči strance na ulici, a Nikolinu odmjeravaju više nego mene, procjenjuju, čini mi se, kakve su u usporedbi s tim nedostižnim ženama sa Zapada.
U prvo svitanje vlak staje na maloj stanici i gotovo svi iz vagona odlaze u obližnju džamiju, žene u svoj dio, muškarci u svoj, kako bi obavili prvu jutarnju molitvu. Vlak strpljivo čeka, dugo…
Kao i uvijek na bilo kojoj teheranskoj stanici, čim joj se približite, opkole vas 'hvatači putnika' ime grada u koji ide njihov autobus. Hvataju oni putnike i za druge destinacije, za bilo koji grad za koji je vozač spreman platiti proviziju za uhvaćenog putnika.
Zakon jačega ovdje je glavni prometni propis. U jednom nas trenutku na otvorenoj cesti vozač osobnog automobila, iznerviran činjenicom što naš vozač vozi lijevom trakom i ne dopušta mu pretjecanje, pretječe zdesna i naglo usporava ispred našeg autobusa, kako bi se osvetio za nepravdu. No naš vozač nema namjeru voziti sporije, nastavlja istom brzinom i mrtav-hladan udara automobil ispred nas u stražnji branik. Počinje ga gurati, a sve s nekih stotinjak kilometara na sat. Vozaču osobnog automobila jasno je tko je tu jači pa otvara prozor, gura kroz njega prijeteći šaku i ubrzava, ignorirajući štetu na stražnjem dijelu svog automobila. Nitko se u automobilu ne uzrujava zbog toga, očito je riječ o svakodnevnoj situaciji.
Kako već biva među onima koji su osjetili miris dolara, recepcionar se ponaša u najmanju ruku, kao da je ministar – bahat je i nadut kao da je žaba. Raditi u ovakvom hotelu stvar je prestiža, pa čak i nosači prtljage doživljavaju sebe kao članove Vlade. Četiri zvjezdice koje hotel sebi pripisuje osjećaju se na recepciji, ali sa svakim katom nekako gube na snazi, tako da se ugodnije osjećamo na ulici.
(Iran) bitno je da se ništa ne vidi. Policija ne patrolira trgom i ne provjerava je li što pomiješano s colom dok god su žene odjevene 'skromno'.
I njima je dosta religije koja im propisuje pravila života i jadne gospodarske situacije, malih plaća i visoke nezaposlenosti. Mladi nemaju nikakvu šansu u ovoj zemlji, mantra je koju ponavlja svatko koga sretnemo. Nemaju nikakvu predodžbu o Zapadu, a ako je imaju, potpuno je iskrivljena, ali iz njihove perspektive sve je bolje od zemlje u kojoj žive. Imaginarni Zapad većina mladih Iranaca vidi kao savršenu sliku idealnog života.
Osvajanje je vjerojatno slično putovanju, što dalje ideš, dalje bi putovao. Jednom kad se osjeti draž putovanja ili u Aleksandrovu slučaju osvajanja, nemoguće je prestati.
Kad se bogatstvo zatečeno u Perzepolisu usporedi s godišnjim prihodima Atene na vrhuncu slave, onda bi grčkoj prijestolnici trebalo 300 godina da zaradi iznos koliki je Aleksandar opljačkao ulaskom u riznicu.
Aleksandar je imao predispozicije i sposobnost da svoju egomaniju razvije i realizira. Malo je u povijesti ljudi koji su istodobno bili i vrhunski ratnici i obrazovani filozofi – ipak mi je učitelj dugo godina bio sam Aristotel.
Za razliku od svih osvajača prije i poslije njega, koji su uvijek u pohod kretali s idejom o superiornosti vlastite kulture koju onda treba nametnuti barbarima, Aleksandar je maštao o carstvu različitosti.
Turizam – glasno odgovaram šalterskom službeniku na pitanje koja je svrha mog posjeta Afganistanu. U dvorani prepunoj glasnih Iranaca i Afganistanaca koji traže rođake, dozvole, potvrde, rodne listove… zavlada muk. A onda se razlegne glasan smijeh. Skupljaju se najednom svi oko mene, prepričavaju i drugima, koji to nisu čuli, kako je ovdje stranac koji traži turističku vizu za Afganistan. I smijeh ne prestaje, ne susrećete dvaput u životu stranca koji želi ući u Afganistan iz turističkih razloga. Prilaze mi, daju ruku, umiru od smijeha i pokazuju kažiprstom na sljepoočnicu, univerzalni znak za 'ti si lud čovjek'. Onaj iza šaltera, kad se sit nasmijao, pokazuje mi rukom da zaobiđem red i prođem iza u dvorište. Tamo mi dovode nekog tko očito ima moć davanja viza.
Posljednja iranska večera i nije nešto osobito. Fast food je u Iranu češći od tradicionalnih restorana, a pizzu je lakše naći nego kebab.
Kad konačno naša pizza sa sirom bude gotova, ispod gornjeg sloja krije se iznenađenje: ostaci pečene janjetine.
Milenijima je ovo glavni prolaz svih vojski iz središnje Azije prema zapadu, najbliži i najizravniji put kojim su se nomadske horde s istoka obrušavale na Europu, ako nisu izabrale sjeverniji put, kroz ruske stepe. Aleksandar je rijetka iznimka jer je išao u suprotnom pravcu, čovjek sa Zapada koji je osvajao Istok.
Dugo se u sobi sa strane konzultiraju oko naših putovnica, nepoznata im je zemlja iz koje dolazimo, bez obzira što su i njezini pripadnici u koalicijskim snagama u Afganistanu. Srdačni su i ljubazni, ali čudom se čude tom turizmu, odmahuju glavama. I opet pomaže čarobna riječ: teatar. Kad otkrivam čime se bavim, svi nekako počnu razumijevati to ludilo, očito i kod njih kazališnih ljudi nisu baš svoji. I dok za kazališta baš svuda znaju, Nikolinu frustrira što ni ovdje nitko ne poznaje riječ arheolog, iako su sve te zemlje sigurno poznatije po svojim arheološkim otkrićima negoli po dobrom kazalištu.
Otprilike dva sata traje putovanje kroz čarobni međugranični svijet, iranske pa afganistanske kontrole, bodljikave žice i ježeve, vrata i vratašca, hodnike i šaltere. Nitko nam ne otvara prtljagu, nema kontrole, ali svi bi razgovarali s nama, o svemu i svačemu. A onda, odjednom, izbačeni smo na prašnjavu ledinu iza posljednjeg vojnika i pred nama se otvara Afganistan: improvizirani trgovački štandovi, sklepani od dasaka uz prašnjavu cestu na kojima se trguje svim i svačim.
Tenzija popušta i opušteni zurimo u siromašna sela izgrađena od ilovače, istom tehnikom kojom kuće ovdje grade već milenijima. Ništa se ovdje ne mijenja, iako je ovaj dio zemlje na glavnom prometnom pravcu, nema ni vode ni struje.
Paradoksalno, on nam zaista nije lagao, Afganistanci jednostavno pokušavaju sami sebe uvjeriti da je stanje normalno, kako bi uopće mogli preživjeti pakao rata toliko dugo. I u Kabulu i Mazar-i-Šarifu ista priča: ma da, dogodio se napad jučer ili prije 3-4 dana, ali nije bilo puno mrtvih. I uvijek je bilo u nekom drugom, ne našem dijelu grada. Tako će biti posvuda, lokalni ljudi minorizirat će ono što im se događa. Jednostavno, u permanentnoj opasnosti pokušavaju sebi stvoriti oazu kakvog-takvog mira, barem i imaginarnog. U tom se potpuno razlikuju od svjetskih medija, koji pak sve negativne vijesti prenapuhuju: mir i spokoj nisu nešto što prodaje novine, trebaju im ratovi, potresi, krv, žrtve i senzacije, čak i kad ih nema.
Stranci su ovdje na cijeni kao ratni plijen: iza svakog od njih stoji neka vlada spreman platiti da ih se pusti. Kako su i Hrvati među pripadnicima koalicijskih snaga, talibanima bismo bili još miliji plijen. Uzalud bismo im objašnjavali da hrvatska Vlada u proračunu nema novca za ovakve troškove, da ne bismo prošli ni u rebalansu proračuna, a sve i da se dogodi neko čudo pa pristanu platiti otkupninu, Linić to ne bi dopustio dok mu talibani ne izdaju fiskalni račun. Dotad bi bilo kasno, pa pokušavamo izbjeći svaki pretjerani rizik.
Ipak, šećemo. A najveća neugodnost na ulicama nisu kamioni bombe, nego djeca prosjaci. Teško je ostati ravnodušan na toliku djecu koja su u ratu izgubila roditelje i danas žive na gradskim ulicama, a jedini im je prihod ono što sami isprose.
Hodati gradom s hordom gladne i nevoljne djece iza sebe koja vas stalno nježno dodiruju po laktu i molećivo traže One dolar, mister, krajnje je mučno iskustvo. Osjećaj da im ne možete pomoći još je teži.
Herat je dio Afganistana s najvećim brojem ovisnika, koji se primijete i na ulici. Zemlja proizvođača postala je zemlja konzumenata, kao što je Iran od zemlje transporta također postao veliki potrošač opijata. Paradoksalno, ova provincija spada u najnemirniju i gospodarski najnerazvijeniju u Afganistanu, ali je istodobno i provincija s najviše ovisnika. Ili je to možda logična cijena razvoja? Sumnjam, jer opijum je najpopularniji među najsiromašnijima, barem tako djeluju oni kojima se u očima prepoznaje ovisnost. Nove brojke pokazuju da je u ovoj zemlji više od 5% stanovništva ovisno o narkoticima, što spada u sam svjetski vrh, pa je, eto, Afganistan po nečemu u svjetskom vrhu.
Ljudi su srdačni, pozdravljaju, nude čaj, na njihov zahtjev fotografiramo se zajedno, razbijamo im monotoniju dana.
Prodavač cigareta smije se kad tražim afganistanske, lokalne cigarete, toga nema, na kraju kupujem korejske. Uvijek su mi tajnoviti ti putovi robe u svijetu, kakvim su prijevozima korejske cigarete došle čak dovde? I kako, nakon prevaljenog tolikog puta, mogu stajati samo tri kune?
Vrate li se na vlast nakon odlaska koalicijskih snaga opet talibani, Milad zna da neće preživjeti. Nema bradu, zbog posla je surađivao sa strancima (op. Vlasnik hotela), a i činjenica da ima samo dvoje djece govori da ne poštuje tradicionalne vrijednosti. Dovoljno za smrtnu kaznu.
Taliban znači student, a tako su nazvani jer su se obučavali u islamskim školama u Pakistanu, pod utjecajem radikalnog islama koji je za njihove vlasti devedesetih drastično i bez mogućnosti izbora ili suprotstavljanja nametnut cijeloj zemlji.
Cijela je afganistanska tragedija isključivo biznis koji velikima donosi novac, a malima patnju i smrt…
Više od 90% sveg heroina prodanog na ulicama Amerike, Britanije i razvijenog svijeta dolazi iz Afganistana, pa ne čudi da je (ilegalna) zarada od izvoza opijuma i heroina veća od ukupnoga bruto nacionalnog dohotka.
Iza običnih Afganistanaca odnedavno ne stoji nitko i navikli su živjeti s ratom, koji traje već više od tri desetljeća. Ali su se i umorili od njega te svi imaju samo jednu želju: napustiti zemlju i otići bilo kamo. Svaki naš razgovor s Afganistancima završavao je isto, raspitivanjem o mogućnostima iseljavanja i molbama da im pomognemo oko vize ili jamstvenog pisma.
Milad nam poklanja mapu Herata gargantuovskih dimenzija, zamotanu u rolu, kao bismo se po gradu lakše snalazili. Razmotati ovoliku mapu na bilo kojoj ulici značilo bi zaustaviti promet, čini se da kartografi ovdje još nisu čuli za karte koje se mogu složiti. Za nošenje ovolike mape ne služi džep, nego džip.
Nisu (op. Mladići redom) oženjeni, razlog je uvijek isti: buduću ženu treba otkupiti od oca, a cijena varira, ali nikad nije ispod 10.000 dolara, plativo i u afganima. Kad se tomu dodaju i troškovi svadbe koja mora biti velika, ženidba je velikoj većini nedostižan san.
Valjda jedino u Afganistanu gost biva presretan kad mu prozor hotelske sobe gleda u zid, barem može biti siguran da ga nitko neće gađati projektilom dok je u sobi!
Afganistanske ceste katkad djeluju kao poligon rashodovanih europskih kamiona, koji će ovdje proživjeti nov život, vjerojatno duži i uzbudljiviji od onog prethodnog, na europskim cestama.
Postoji među talibanima mali broj onih koji su spremni poginuti za vjeru, a velika se većina bori, a i gine, za odličnu plaću.
Čekaj, kažeš da talibani primaju plaću?
Naravno, i to ne malu. Sposobniji borci mogu zaraditi i 1000 dolara mjesečno.
Odakle stiže novac za te plaće?
To bih i ja volio znati, meni to jasno govori o umiješanosti stranih sila u cijeli taj rat. Sami Afganistanci taj novac ne mogu skupiti da bi plaćali talibansku vojsku.
Tko im onda plaća?
Ne znam, ali ima dovoljno kandidata. Iran? Pakistan? Saudijska Arabija? Amerika. Ne znam, ali sam siguran da novac dolazi iz inozemstva.
Prepiska s dominantnom majkom (op. Aleksandrovom) činila je važan dio pohoda na Istok, edipovci će tvrditi da je njegovo odbijanje povratka kući upravo pokušaj da se skloni što dalje od majčina dohvata, koju je, nesumnjivo, iznimno poštivao.
Priča s motornim uljem i kreditnim karticama kao muzejskim izlošcima govori o uzbekistanskom gospodarstvu. Ekonomija je i dalje, po genijalnoj Staljinovoj ideji, temeljena na uzgoju pamuka. Posljednjih godina seljaci pokušavaju tražiti pravo da razviju i druge poljoprivredne kulture, ali Karimov, koji ima posljednju riječ u baš svakom segmentu uzbekistanskog života, to ne dopušta. A u vrijeme berbe pamuka, a baš smo tada prošli Uzbekistanom, život gotovo da stane i svi su potjerani na polja. Škole i fakulteti prestaju s radom, a država proglasi prisilni rad i sve potjera u polja.
Basist grupe Bon Jovi izjavio je nedavno kako oni sviraju posvuda, čak i po bizarnim mjestima kakvi su Uzbekistan ili Hrvatska! I s lošim gospodarskim rastom Uzbekistan je još uvijek na ljestvici gospodarske uspješnosti daleko ispred nas, pa dijelimo jedino titulu bizarnog mjesta.
Jedna verzija Aleksandrove smrti govori kako je nakon cjelonoćne pijanke božanski Aleksandar pokušao oteturati u krevet, ali su ga prijatelji nagovorili na još jednu turu. Pojedinačno je nazdravio svima, a bilo ih je dvadeset. A onda je sve to začinio svojim starim običajem da naiskap popije vrč vina. E sad, to možda i ne bi bilo tako fatalno da makedonski vrčevi nisu bili proporcija omanje mediteranske demejane. Sasuo je u sebe naiskap pet i pol litara koliko je u vrču bilo i srušio se. I tu je bio kraj. Postoje i drugi opisi Aleksandrove smrti, ali ni jedan od njih nije bio osobito božanski.
Seriju ubojstava započela je još uvijek ambiciozna Aleksandrova majka Olimpija, ubojstvom Aleksandrova ne sasvim mentalno zdravog polubrata Filipa Arideja, kojeg su u Babilonu pokušali proglasiti kraljem Filipom III. Nije dospjela daleko u čišćenju obiteljskih ostataka, inicijativu je preuzeo jedan od Aleksandrovih generala, Kasandar, koji je najprije ubio samu Olimpiju, a onda čišćenje nastavio ubojstvom Roksane i Aleksandra IV, te nešto diskretnijim sudjelovanju u ubojstvima Barsine i Herkula. Živa je ostala, ali ne zadugo, jedino Aleksandrova sestra Kleopatra. Nakon što je i ona ubijena, loza Filipa II i Aleksandra III bila je zbrisana s lica zemlje. Očuvanju kraljevstva sigurno nisu pomogle ni navodne posljednje Aleksandrove riječi. Upitan na samrti kome ostavlja kraljevstvo, odgovorio je: Najjačem! Čime je borba za dokazivanje snage mogla započeti.
Kraljevstvo je među generalima podijeljeno na tri dijela, a onda se nastavilo raspadati brojnim ratovima, koji su trajali četiri desetljeća. Na kraju su ostala četiri bloka: ptolomejsko kraljevstvo u Egiptu, seleukidansko na istoku, pergamsko u Maloj Aziji i sama Makedonija.
Petkom, kad je glavna tjedna molitva, selo opusti. Svi dućani u uličici koja vodi do džamije širom su otvoreni, ali u njima nema nikog, svi su na molitvi. Možete šetati sat vremena kroz dućane, a da nikog ne sretnete. Krađa s čini se među Berberima nepoznata aktivnost (op. U pustinji mjesto Siva).
Ako vam roditelji nisu pronašli već čovjeka ili ženu vašeg života, ovo je mjesto (op. festival u Sivi u listopadu) gdje imate priliku to obaviti relativno samostalno. Nema tu puno vremena za razmišljanje, premišljanje, odlučivanje i vaganje. Sljedeća prilika čekat će godinu dana pa su potencijalni ženici i udavače vrlo efikasni. Nekoliko izmijenjenih pogleda, uz dodatak poneke riječi, ako im se baš posreći i to je to. Onda slijedi složeni proces: mladoženja najprije mora uvjeriti svog oca kako je ona koju je prekjučer sreo na festivalu žena njegovog života. S ocem će zatim odjenuti najbolju galabeju, od dvije koje ukupno ima, nahranit će magarca, ukrasiti kola i otići u prošnju. Prije toga morat će ispuniti još jedan uvjet, skupiti najmanje 8000 egipatskih funti (oko 6500 kuna), koje će pokloniti svojoj izabranici. Kako su Berberi još uvijek barem u duhu izvan novčanih tokova, taj će iznos biti poklonjen u zlatnom nakitu. Mladoženja ima još jednu obvezu: izgraditi kuću u kojoj će živjeti sa svojom izabranicom. S nekoliko prijatelja on će to i učiniti, a s obzirom da sami od gline prave materijal za gradnju i da nema nekih velikih radova oko slaganja blatnih blokova, kuća će brzo biti dovršena. Od mladenkina oca očekuje se da opremi samo kuhinju u toj kući, ona će ionako do kraja života biti zatvor njegovoj kćeri. S udajom žena je zatvorena u kuću, sve nabave obavlja njen muž, a ako se dogodi da baš mora izaći u javnost, to će napraviti pod burkom i u društvu nekog muškog člana obitelji. Lice joj, osim muža, neće vidjeti više ni jedan muškarac.
Ma gdje bila, to je mjesto gdje je mumija (op. Aleksandrova) ostala pola tisućljeća, negdje do kraja 4. stoljeća, kad se u kršćanskom demoliranju nekršćanske prošlosti gubi svaki trag i Mauzoleju i tijelu.
Konstantin se pokazao većim papom od pape, započevši uništavanjem poganskih hramova u kojima je i sam molio do prije nekoliko godina i progonom donedavnih istomišljenika nekršćana.
Narod zapravo u isto vrijeme kao i dotad nastavlja obilježavati sličan blagdan, ovaj put u slavu pravoga Boga. Tako je primjerice izumljen Božić, koji se datumski poklapao s poganskim kultom slavljenja pobjede svjetla nad mrakom, pa je narod mogao nastaviti svoje staro slavlje samo uz novi smisao.
Teofil, aleksandrijski patrijarh, pobrinuo se za izvršenje Teodozijeve zabrane, a u egzekuciju su krenule mase nahuškanih kršćana. Sukobi su bili žestoki, a nakon očekivane pobjede Isusovih sljedbenika Serapej je uništen do temelja. Začudo, ni ovdje nema spomena o Mauzoleju, ali je izvjesno da godina 391. znači i njegov definitivan kraj.
Hodočasnici u paket-aranžmanima Staroga svijeta mogli su promijeniti odredište i uputiti se u Jeruzalem (op. umjesto do sada u Aleksandriju)! Aleksandar je fizički nestao s lica zemlje.
Zanimljiva je povijesna paralela s Dioklecijanom: rimski car koji je vladao krajem 3. i početkom 4. stoljeća ostat će upamćen kao posljednji veliki progonitelj kršćana. Još za njegova života, kad se povukao u svoju palaču u Splitu, novi car Konstantin izdat će slavni Milanski edikt, kojim prestaje progon kršćana. Nešto kasnije bit će ispražnjen i Dioklecijanov i Aleksandrov mauzolej, jedan u Splitu, drugi u Aleksandriji. I dok će Aleksandrova grobnica i njezina lokacija nestati zajedno s njegovim tijelom, u Splitu se dogodila drugačija priča. Dioklecijanovo tijelo izbačeno je iz sarkofaga i mauzoleja što ga je izgradio za svoje počivalište, a na njegovo mjesto useljen je kršćanski svetac Domnius, sveti Duje, čovjek kojeg je Dioklecijan pogubio. Tijelo osnivača Splita, baš kao i tijelo osnivača Aleksandrije, izgubljeno je na pustopoljinama povijesti.
Je li ga (op. Dioklecijana) možda Aleksandrov veličanstveni mauzolej, kojem se danas ne zna izgled, inspirirao za onaj koji će tih dana dati izgraditi sebi uz Peristil, srce svoje palače?
Tako je od cijele priče o Aleksandru i Dioklecijanu ostao jedan stup za koji se donedavno nije ni znalo da ga je podignuo rimski car. I dva grada koja su oni stvorili, na dvije suprotne obale Mediterana.
Post je objavljen 02.06.2015. u 14:54 sati.