Paradoks ljubavi
Pascal Bruckner
Izdavač: Algoritam 2010.
Ako o ljubavi sudimo po većini njezinih posljedica, onda ona više nalikuje na mržnju nego na prijateljstvo. La Rochefoucauld
Šezdesete i sedamdesete godine onima koji su ih proživjeli ostavile su uspomenu na golemu velikodušnost pomiješanu s prostodušnošću i silnom glupošću. Mislili smo da nam na dohvat ruke stoje neograničene mogućnosti: naše oduđevljenje nije sputavla nikakva zabrana, nijedna bolest. Gospodarski napredak, rušenje već dobrano trulih tabua, osjećaj da pripadamo generaciji koja ima posebnu sudbinu u jednom užanosm stoljeću, sve je to davalo povoda bezbrojnim inicijativama. Živjeli smo s idejom o potpunomprekidu, zemlja je preko noći trebala upasti u stanje nezamislivog raja na zemlji, gdje riječi više ne bi imale isto značenje. Između sebe i svojih starijih tjeli smo postaviti stoljeća udaljenosti, povratak u njihovu koletećinu nije dolazi u obzui. Seksualna sloboda postala je najobičniji način da toaknemo neobično: svaki dan smo ponovno iznalazili slastiti život, lakše smo putovali od kreveta do kreveta nego li površinom planeta, posvuda, čak i u najudaljenijim predjelima očekivali su nas naši gostoljubivi parneti. Naša sloboda, pijana od same sebe, nije poznavla granice, sav svijet bio nam je prijatelj i mi smo mu uzvraćali istom mjerom. Ta epoha mamila nas je da udesterostručimo svoje prohtjeve, a sreća se sastoala u tome da imamo više strasti i da tražimo načina kako im smjesta udovoljiti. Svatko, bio on muškarac ili žena, htio je biti pionir, nije si htio ništa uskratiti želećidoprijeti do samog vrhunca svojih fantazija. Kreativnost bez premca, nevjerojatna je umjetnička, glazbena, književna plodnost toga doba nevinosti.
Victor Hugo je na potpuno nov način povezao slobodu mišljenja sa slobodom ljubavi: Jedna odgovara srcu, a druga duhu: to su dva lica slobode svijesti.
Volite li nekog drugog čovjeka, a ne svojega muža? E, pa onda otiđite k njemu. Onome koga ne volite vi ste prostitutka, žena ste onome koga volite. U jedinstvu spolova, srce je zakon. Volite i mislite slobodno. Ostalo je Božja briga. Tako Hugo slavi preljubništvo, nedopušten ali legitiman prosvjed protiv bračnog despotizma, omogućava ženi izbavljenje iz groba neželjene zajednice.
Već dva stoljeća zapadna kultura želi uspostaviti 'radionicu za popravak čovjeka' i vratiti ljubavi njezino pravo lice, stvoriti od nje temelj društva koje će se sastojati od prijatelja i ljubavnika.
Budući da je naše tijelo naša jedina domovina, sjedinjena s kozmosom i s klimatskim kretanjima kao kod Grka, upravo u utrobama muškaraca i žena odigrava se jedna iznimno važna dionica. O nama ovisi hoćemo li od nje načiniti vrt uživataka ili pakao potiskivanja: jer bioenergija koja u grčevima prolazi kroz nas ista je ona energija koja pokreće živu materiju i gibanje zvijezda.
Srce je postalo tijelo da se može lakše rasprostrijeti.
I u tome je lukavština ljubavnog razuma: svaki naraštaj može ponijeti samo jednu ograničenu povijesnu ulogu prije nego što ugleda kako mu vlastita djela izmiču i okreću se protiv njega.
Ljubav može biti slobodna samo u društvu koje se sastoji od slobodnih pojedinaca. Prvi put masa ima pravo na plemenite osjećaje što su do tada bili rezervirani isključivo za prinčeve i pjesnike. No ovo nas dovodi do nerazrješive proturječnosti. Sloboda može značiti nezavisnost (ne biti potčinjem nikakvom autoritetu), raspoloživost (biti otvoren u svim prilikama), suverenitet (nametati drugima svoju volju), odgovornost (preuzima posljedice svojih postupaka). Od tih modaliteta tri su u suprotnosti s vrstom odnosa koji uključuje život u dvoje. Mi smo danas, i muškarci i žene, podvrgnuti jednom proturječnom zahtjevu: hoćemo strastveno voljeti i biti jednako tako i voljeni ako je moguće, a cijelo vrijeme želimo zadržati svoju samosalnost. Htjeli bismo živjeti s nekim, ali da nas to ne sputava i nadamo se da će život u paru pokazati dovoljno gipkosti da omogući takav skladan suživot.
Ja od drugoga zahtjevam da se slobodno odrekne svoje slobode i obvezujem se učiniti isto. No ja sam lukavi zarobljenik koji u svakom trenutku želi imati mogućnost da dođe k sebi. Ako se slast ljubavi sastoji od toga da čovjek više ne pripada samome sebi, mo ja nalazi slast u tome da se nikada ne prepusti. Tragikomična formula što je do iznemoglosti iskorištava suvremeni roman: formula pri kojoj muškarci i žene žele doživjeti veliku strast a ada pri tom ne izgube sebe, i pritom se boje da ne budu nasamareni.
Robert Musil je već početkom 20.stoljeća dobro primjetio važnost koju je dobila riječ 'partner' umjesto 'muž i žena', ugovorni odnos koji se uzajamnim dogovorom može razvrgnuti. Ekonomski model ima svoju težinu: sada je svatko postao vlastito maleno poduzeće, ili jednostavno rečeno, odnosi srca stvaraju poslovne odnose. Tako je s emancipacijom došao mnogo veći teret novih pristanaka, naročito ženama od kojih se traži da uspiju i na poslu, i u braku, i kao majke. Na prisne odnose preslikavamo odnose s posla: tražimo maksimalan povrat uloženoga. Upravo ovo liberalno vođenje poslova suvremenim ljubavnim pričama daje njihovu trpkost. Fino doziranje prikrivanja i žrtve. San o ljudskom odnosu koji nas nikada neće potpuno obuzeti: sviđaš mi se, uzet ću te, zamaraš me, ostavljam te. Kušamo drugoga kao neki proizvod.
Tako svaki zaljubljeni govori dva jezika, jezik fatalne vezanosti i jezik slobodnog raspolaganja sobom. Ta se dva jezika preklapaju i zato današnji odnosi imaju taj svoj ritam monotonih, a u isti mah nervoznih ljubavnih veza.
Nezavisnost nije čovjekov krajnji domet, kaže nam ljubav koja slijepo vjeruje drugom čovjeku, zato je najgora nesreća na svijetu kad nestane onih nekoliko osoba koje su nam drage i vez kojih život nema ni smisla ni okusa. Ali nije ljubav posljednja riječ ljudske sudbine ako koprcamo između ova dva zahtjeva, brkamo slobodu ljubavnog izbora, koja predstavlja golem napredak, s biranjem pojedinačne slobode. U prvom slučaju razvijamo bračno zajedništvo koje nadilazi izolirano ja svakog supružnika, u drugom slučaju ego stavljamo u prvi plan ispred mi i u opasnosti smo da tako dobijemu, jednu kraj druge, dvije usamljenosti. Ako postoji suvremeni san (star kao i sam svijet, ali je trenutačno zajednički velikom mnoštvu), on je sav sadržan u toj dvostrukoj težnji: uživati u simbiozi s drugim čovjekom, a pritom ostati gospodar nad svojim životom.
Pogledajte glasovitu izreku: Moje tijelo pripada meni. Nitko nema veće pravo na takvu izreku nego žene kojima vladajući poredak nikad nije dao da slobodno raspolažu sobom pa sada žele donositi odluke o vlastitom ljubavnom životu ili majčinstvu. No ako moje tijelo pripada samo meni, ako ga nitko drugi neće, čemu onda služi to pravo vlasništva?
I tako se nalazimo pred apsurdnom prisilom da izgubimo ljubav ako hoćemo zadržati slobodu, ili se moramo odreći svoje slobode kako bismo sačuvali ljubav.
Četrnaest milijuna 'solera' u Francuskoj i stotinu sedamdeset u Europskoj uniji, to više nije slučajnost to je poremećaj. Samački život više ne znači samoću i neimanje djece, on često znači život s bogatijim odnosnosima nego životu paru. Unatoč tome, rije je o negativnoj pobjedi, o samoj činjenici da drugi ne upravljaju nama i da nam ne naređuju.
Ljubavnik naivno sanja da će izbrisati prethodnike, gurnuti ih u položaj smutljivaca čija će savršena verzija postati upravo on sam. No ljubav ne reagira na pojam napretka, posljednji nije zboj svih ostalih, postoje ljubavne veze iz mladosti koje su po svojoj srećui u osjetilnoj punoći nalikovale na vrhunce savršenstva, a nakon njih sve ostalo bilo je samo prežvakavanje i osrednjost.
Na koncu, prema toj kohorti muškaraca i žena do kojih nam je bilo stalo, prema kojima smo se ružno ponijeli, koje smo ranili, loše ih voljeli, mi osjećamo nedokučivo prepoznavanje: oni su nas učinili takvima kakvi smo sada i malo njihove tvari do kraja će ostati u našem mesu.
Mi svoju ljubavnu karijeru započinjemo i bez ključa i bez pravila igre, tek s tu i tamo napabirčenim mrvicama informacija. Ne vladamo pravilima tog bajkovitog svijeta, a ako slučajno jednog dana njima i ovladamo, ona se smjesta mijenjaju. To razdoblje života nazivamo adolescencijom (makar ono katkad traje daleko duže), kad nas zasljepljuje ljepota drugih biča i naša vlastita nespretnost da im se približimo. Jer onome tko po prirodi nije okaljan stalnim nezadovoljstvom, njemu svijet gori od života, za njega je on mjesto beskrajne magije.
Adolescencija je također i nesposobnost biranja, proždrljivo doba u kojem u je nagon jači od razuma, kad nailazimo na ljude koji su jednako zavodljivi zato što u sebi sadrže sjaj mnoštva. Djevojke i mladići ponose se time što su zajedno, što su izmiješani: nitko nikoga ne zasjenjuje, nego ga još više uzdiže.
I kao što postoje udari groma ljuvati, tako ima i gromotivih udara mržnje, kada nas preplavi potpuna odbojnost prema nekom čovjeku čiji je jedini grijeh to što živi.
Otkad postoje Done Juanite nema više Don Juana, ali mnogi su dečki ozlojeđeni ovim obratom, umjesto da se raduju. Staro je zavođenje na scenu postavljalo tri osobe: zajednicu, konvencije i ženu. Jednim pokretom trebao je umiriti prvu, poštovati druge i namamiti treću. Trebao je reći Volim te, a misliti Želim te, prihvatiti važeča pravila da lakše dođe do svojih ciljeva. U novom zavođenju suočava se dvoje pojedinaca i oboje mnogo stavljaju na kocku. Ako se približim drugoj osobi, postat ću joj podložan, jer ona mi može nanijeti bol, a da kaćem ne i da pritom ne nanesem bol, za to treba mnogo taktičnosti.
Ništa nije toliko lijepo kao ono čega nema.
Nije važno što će se dogoditi, ili se neće dogoditi, samo očekivanje je čudesno.
Uslišane molitve postanu bljutave onda kad nam se želje zadovolje, to jest, kad su ubijene. Svaka zanosna ljubav po svom izobilju, po žaru nadilazi ono što smo od nje očekivali: tada se događa nešto drugo, a ne ono što smo htjeli, dakle, to nas doslovno guši. Izgubljene iluzije također otvaraju vrata ovom čudu: čudesno razočaranje.
Neki ljudi su od zavođenja stvorili način života. Budući da ne mogu odoljeti nijednoj prilici,oni daju prednost vezi koja se tek rađa, to su skupljači početaka.
Što je žderačica muškaraca? Ženskar? Oni su ljubitelji digresija. Više vole situacije nego ljude, lov od ulova, podražaj od osjećaja: ima romantičnih mjesta na kojima se bezuvjetno treba odigrati neka priča, sasvim je nebitno s kim. Jednako ih uzbuđuje ružna žena, debeo muškarac, malo haju za ambalažu, kad je jedino važan impuls novoga.
Ako svaki oblik odobravanja stavimo pod sumnju, onda pokazujemo da je ljudsko biće stalno zarobljeno, podjarmljeno.
Među desecima ljudi s kojima smo se viđali, voljeno lice mora se jasno isticati u gomili, kao žiletom izrezano. On i nitko drugi: drhtavica i ekstaza.
Ima bića koje toliko muči što drugi osjećaju žudnju za njima, da im popuštaju, ne toliko zato što tako žele, nego da odgovore na ukazanu čast. S godinama možemo usvojiti vrlo raznolike sklonosti, pokazati se manje osjetljivima na standardni zveket estetike i među svoje čežnje prigliti najrazličitije tipove ljudi: može nam se dražest više svidjeti nego ljepota, seksepil od ljubaznosti, zavodljiva nepravilnost od sumorne veličanstvenosti.
Odvojiti se od nekog čovjeka, to znači napustiti sve svjetove koje on utjelovljuje. I kad on ode, ti svjetovi uporno i dalje kruže oko nas poput sablasti, ti univerzumi koji su se rodili s njim.
Svako ima potrebu za drugim ljudima kako bi se maknuo od sebe samoga.
Ljubav ima snagu od koje rastemo i razvijamo se, od nje se rađa nešto što je postojalo samo u latentnom stanju, ona nas osobađa od dosadašnjeg ega, tog jadnika koji čini dno naše ličnosti. Ona nas vraća kao drukčiju osobu, puno novog zamaha, radosnu, snažnu, sposobnu za velika djela.
Ne ranjava nas ravnodušnost neznanaca, nego hladnoća bliskih osoba.
Naši parovi ne umiru od razočaranja, nego od previsoke ideje o sebi samima.
Događa se da neki ljudi toliko prodru jedno u drugo, da se isprepletu kao korijenje istoga stavla, da zapravo čine jednu osobu s dva lica i dva imena, jedinstveni mi koji se ne bi mogao deklinirati kao da odvojena ja.
Mladost je puna života, ali u starosti je plemenitost.
Mi pravimo djecu iz svih mogućih pogrešnih razloga, da bismo se smirili, da bismo produžili sebe, da bismo preko njih ostvarili ono što smo sami propustili. Ali ih volimo iz najboljih razloga: samim svojim postojanjem oni izvrću naše narcisoidne projekcije, stalno izigravaju naša očekivanja.
Obiteljska je ljubav neprijeporna: često se zaustavi pred vratima javnog bilježnika dok se čita oporuka, kad se braća i sestre s tek osušenim suzamna pograbe oko toga tko će dobiti najveći dio nasljedstva. Zato je ažno razdijeliti imovinu djeci dok su još mlada, tako da njihovi osjećajni odnosi budu očišćeni od svih financijskih smetnji.
Danas prevladavaju tate frendovi i mame frendice koje se oblače poput svojih kćeri, odbacuju svaku razliku među generacijama i svojim izdancima ne nude ništa osim načela krajnje permisivnosti: radi što hoćeš. Rođenje djece smrt je roditelja, govorio je Hegel, danas je ono prije način da roditelji ostanu djeca sve do poodmakle životne dobi.
Ljubavnici umiru zato što su previše blizu, nedostaje im dobar razmak da mogu komunicirati. Tipična slika današnjeg para: dvije osobe zagrljene na ulici ili za istim stolom, dok svaki od njih na mobitelu vodi neprekidan razgovor s nekim trećim. Uživaju biti zajedno, a odvojeni. No ako razgovor potraje nedolično dugo ravnoteža se narušava.
Jedini rat koji se računa, a to znamo još od prosvjetiteljstva, jest rat ideja, on se vodi i danju i noću na miran način, on pobjeđuje nepravde, ruši hijerarhije. Jedino on, a ne mučenje i bacanje bombi, duboko mijenja načine mišljenja, poboljšava položaj žena, djece, navodi vjernike da svoju vjeru žive na snošljiv način i da preispitaju najagresivnije zahtjeve svojih svetih knjiga. Ali taj rat ima jedan nedostatak: on traje dugo, on nadilazi vrijeme trajanja jedne vlasti, on se odvija generacijama, pa čak i stoljećima. Da bi se dobro vodio, odgojem, knjigom i raspravom, treba upotrebljavati oružje razuma, rječitosti. Treba združiti nestrpljivost za slobodom s mudršću čekanja.
U ljubavi ne škodi obilje.
