Put sreće
Jorge Bucay
Izdavač: Fraktura 2016.
Krajnji cilj nazovimo kako je komu drago: sreća, samoostvarenje, uzdizanje, prosvjetljenje, trenutak spoznaje, spokoj, uspjeh, vrhunac, ili jednostavno: kraj… Svejedno je. Svi znamo da je pravi izazov sretno stići onamo.
PRVI, put konačnoga prihvaćanja odgovornosti za vlastiti život, koji nazivam PUTEM SAMOOVISNOSTI
DRUGI, put otkrivanja onoga drugog, put ljubavi i tjelesnosti, koji nazivam PUTEM SUSRETA
TREĆI, put gubitka i žalovanja, koji nazivam PUTEM SUZA
ČETVRTI, put ispunjenosti i potrage za smislom, koji nazivam PUTEM SREĆE.
Kamo sreće da se ondje susretnemo.
To će značiti da ste vi stigli.
To će značiti da sam i ja uspio…
U kojem smjeru starče?
Ovisi što tražiš, odgovara mi ne pomaknuvši se.
Želim biti sretan, kažem mu.
Bilo koji od ovih puteva može te odvesti u tom smjeru.
Pada kiša.
Shvaćam da ne volim kad pada kiša.
Ali ne bih volio da nikad ne pada kiša.
Čini se da želim da pada kiša samo kad je to meni po volji.
Pa ipak, nisam siguran da to uistinu želim.
Mislim da samo svjedočim svojoj zlovolji, kao da nije moja, kao da ja nemam ništa s njome.
Nije važno što će me kapi malo smočiti, važan je put.
Nije važno stići, važan je put.
Zapravo ništa nije važno, samo put.
Naravno da sam uvijek želio biti sretan, ali sjećam se da sam si predbacivao zbog intervjua u kojem sam izrazio tu želju. Meni je, kao i gotovo svima, reći 'želim biti sretan' bilo kao da tražim diplomu za glupost, šupljoglavost ili siromaštvo duhom.
Pa ipak, sreća je toliko duboka tema i zahtijeva jednako temeljito proučavanje koliko i poteškoće u komunikaciji.
Neki je svećenik uvijek govorio vjernicima da je lakše biti nesretan, nogo lakše nego biti sretan.
Kad se osjećam nesretno – objašnjavao je – govorim si da sam izabrao lakši izlaz, da dopuštam da me neke stvari udalje od Boga.
Sreća je – objašnjavao je – nešto na čemu trebamo raditi, a ne puki osjećaj koji je posljedica toga da nam se dogodilo nešto lijepo.
Ne mogu govoriti o njegovim teološkim postavkama, ali slažem se s njegovim prijedlogom da to JESMO LI SRETNI ILI NISMO VIŠE OVISI O NAMA SAMIMA NEGO O VANJSKIM ČIMBENICIMA.
Faktor S:
1. Određeni stupanj kontrole i svijest o međuovisnosti nas i okoline. Ne mogu biti sretan ako nisam svjestan svojeg aktivnoga sudjelovanja u svemu što mi se događa.
2. Razvoj mentalnog stanja koje nam omogućuje da izbjegnemo obeshrabrenost. Ne mogu biti sretan ako uvijek pri prvoj poteškoći odustanem od puta.
3. Rad na dosezanju mudrosti. Ne mogu biti sretan ako se utječem neznanju onih koji i ne žele znati da ne znaju.
Sposobnost promjene perspektive nesumnjivo je jedno od najučinkovitijih oruđa koje nam stoji na raspolaganju kada se treba suočiti s teškom situacijom.
Prethodno prijeđeni putevi služe upravo, i možda jedino tomu da možemo promijeniti perspektivu koju je naš odgoj možda iskrivio. Prolazak tim putevima naučio nas je jednom zasvagda…
Da ovisimo isključio o sebi samima,
Da trebamo druge ljude, ali nikoga posebno kako bismo nastavili put,
Da možemo podnijeti i prevladati bol gubitka i napuštanja, ukratko
DA JE NAŠ ŽIVOT ISKLJUČIVO NAŠA ODGOVORNOST
Veliki izazov bivanja čovjekom u učenju dviju stvari je: naučiti ući (susret i predanost) i naučiti izaći (predanost i odvajanje).
Tko želi istinski živjeti, mora se ponovno roditi.
Za ponovno rađanje nužno je umrijeti.
A za umiranje nužno je buđenje.
Gurdjieff
Ako želiš da ti se snovi ostvare, moraš se probuditi. Ambrosea Biercea
Volio bih da jedini strah koji osjetiš pred promjenom bude strah da nisi u stanju promijeniti sebe u toj promjeni, strah da misliš da si vezan za mrtvo, da nastaviš sa prijašnjim, da ostaneš isti.
Zapad misli da je život kratak. Kaže se da se od rođenja svakim trenutnom sve više približavamo smrti i to stvara napetost, tjeskobu, jad. Sva udobnost, sva raskoš, sve bogatstvo gube smisao jer ih ne možemo ponijeti sa sobom. na Zapadu prema smrti idemo sami.
Istok je, naprotiv, opušteniji. Prvo, zato što ne pridaje toliku važnost smrti, to je samo promjena oblika. Drugo, budući da nema kraja (nego samo promjene), čovjek može biti opušten i svjestan svojeg unutarnjeg bogatstva koje će ići s njim ma kamo pošao, čak i u zagrobni život. Smrt mu ga ne može oduzeti.
Na istoku smrt nije značila kraj, nego vrhunac života, klimaks: biće ne nestaje, ono se seli u drugo tijelo, u drugi život, na svoje novo mjesto.
Ako nam ljubav pomaže da uklonimo mržnju, smrt nam pokazuje vrijednost života.
Skrivamo pravi potencijal.
Skrivamo sve što smo kadri učiniti.
I živimo pokazujući svoju obezvrijeđenu osobnost… onu društveno prihvaćenu.. onu koju su nas naučili da razvijemo… onu koju smo naučili kako bismo izbjegli probleme…
Jedino junaštvo u koje vjerujem – hrabrost da budemo ono što jesmo.
Obilježja postaju naglašenija, sve istaknutija. Zato što čovjek s vremenom postane tvrđi – ne u svemu, na žalost – i gotovo uvijek postane karikatura sebe samoga.
Metoda koju preporučuje Dalaj Lama mnogo je pouzdanija. Sastoji se u tome da naučimo voljeti i cijeniti ono što već imamo.
Pravi je protulijek za žudnju prihvaćanje, a ne posjedovanje.
Uvijek se hvalim da pišem kako bih sam shvatio.
Ako uistinu želimo biti sretni, rad bi morao biti više unutarnji nego vanjski, više na očekivanju nego na realnosti, više na onomu što želimo nego na onomu što nalazimo.
Ako snizim očekivanja, makar se realnost ne popravila previše, nesreća će nestati.
Psihologija odsutnoga: naš je život umjetnička galerija i uvijek ćemo naći rupu, prazno mjesto 'zauzeto' slikom koja nedostaje.
Svi smo u stanju zamisliti savršeniji život, ali destruktivno je to što se ta mašta rabi za osmišljavanje argumenta koji nas osuđuje da živimo misleći na ono što nedostaje.
Ljutim se kad se taj mehanizam naziva 'zdrava ambicija', kad je to zapravo samo 'beskrajna glupost'.
Moguće je biti sretan bez potrebe da budem veseo i biti veoma veseo, ali ne biti zbog toga sretan.
Misija, kad nije cilj, postaje smisao života prije nego što pomisliš ispuniti je. Ona ti daje smjer.
Ako je tvoja životna misija sagraditi ovdje bolnicu za djecu, ta je 'misija' cilj, ali ne daje dovoljno smisla tvojem životu. Smisao bi, u svakom slučaju, bio povećati količinu dječjih bolnica u svijetu (makar započeo s ovom bolnicom ovdje).
Koliko se može povećati broj dječjih bolnica u svijetu?
Beskrajno. Uvijek možeš otići u tom smjeru.
Svi pomalo želimo sve. Želimo ugodu, misiju, moć, trajanje.
Ove su potrage ljudske i sve nam pripadaju. Pa ipak, za svakoga od nas, u ovom času jedna je važnija od drugih.
I moramo znati koja je to, da se ne dogodi da te iza ugla tvoj vlastiti život natjera da sasvim nepredviđeno moraš birati.
Čemu živite?
Ako je odgovor 'ne znam', onda se stvarno morate pobrinuti da ga pronađete.
Jer ako ne možete dati smisao svojemu životu, vaš će život možda ostati bez smisla.
Možda i ne znaš odakle krenuti tražiti put, ali važno je ne stati.
Nemoj stati čekajući da se put osvijetli…
Nemoj stati čekajući da te netko dođe tražiti…
Nemoj stati čekajući da smisao tvoga života dođe u tvoj život.
Kako bi dobro bilo odvažiti se i znati da sjetvi daje smisao to što ćemo moći uživati u njoj, dijeliti je ili je moći prepustiti drugomu da uživa u njoj.
U razdoblju svjetske krize poput ove koju sada doživljavamo liječnici se nužno moraju pozabaviti filozofijom. Teške su bolesti našeg doba zasićenost i nedostatak smisla. W. Farnsworth
Sreća je uvijek put zbrajanja.
Zbroj duhovnosti i znanosti. Zbroj razmišljanja i djelovanja. Zbroj intelekta i osjećaja. Zbroj borbe i shvaćanja. Zbroj etike i razumijevanja. I iznad svega, što je najteže, zbroj strasti i suzdržljivosti.
Rasti, ali tako da zbog visine ne izgubiš iz vida ono važno. A ono važno jest … život.
Majka Tereza
Život je prilika, iskoristi je. Život je ljepota, divi joj se.
Život je slatkoća, kušaj je. Život je san, ostvari ga.
Život je izazov, suoči se s njime. Život je obaveza, odradi je.
Život je igra, uživaj u njoj. Život je dragocjen, njeguj ga.
Život je tajna, otkrij je. Život je obećanje, ispuni ga.
Život je tuga, podnesi je. Život je himna, pjevaj je.
Život je bitka, prihvati je. Život je tragedija, pogledaj joj u oči.
Život je prekrasan, nikad ga nemoj uništiti. Jer život je život, živi ga.
Kad napustiš ovu ravninu kojom danas prolaziš, ostat će ti sjećanja na proživljeno, ali izgubit ćeš gotovo sve što si postigao u svojem odnosu s drugima, gotovo sve što si požeo iz svojih odnosa s drugima.
Svima si najbolji prijatelj, ali nitko nije tvoj prijatelj. Svi računaju na tebe, ali ti osjećaš bol što više nemaš ništa s njima.
Nije uvijek tako, ali pripremi se.
Moram prihvatiti da postoji gubitak koji moram oplakati i ja sam taj koji mora odraditi žalovanje.
Kad prođem, onaj drugi ne izgubi ništa, čak ni mene.
Ja sam taj koji sve ostavlja, čak i narcisoidno zadovoljstvo da budem 'jedan od onih koji je stigao'.
To gore nije mjesto za ponižavanje ostalih, ali nesumnjivo je izvodljivije razmetati se odozgor nego iz nove ravnine. Nakon što prođeš, nisi u poziciji da se hvališeš ni pred kime, osobito s tim osjećajem da si opet neznatan.
Možda i ne znaš da si u drugoj ravnini, odjednom ne znaš što se dogodilo, činjenica je da si se izenanda počeo osjećati sićušno kao nekoć davno.
I naravno, nisi raspoložen da to razglašavaš na sva zvona ni da to pokazuješ, možda samo da patiš zbog toga.
Može se postojati samo u dva trenutka: rasti ili starjeti. Ako ostanemo ukotvljeni u prošlosti i ne rastemo, počinjemo starjeti. Droescher
