Buđenje tigra – iscjeljivanje traume
Dr. Peter A. Levine
Izdavač: Planetopija 2017.
Razumijevanje i iscjeljenje traume moga bi biti način da preusmjerimo ljudsku vrstu s puta samouništenja. Mira Rothenberg
Što god da povećava, smanjuje, ograničava ili širi snagu djelovanja tijela, povećava, smanjuje, ograničava ili širi snagu djelovanja uma. A što god da povećava, smanjuje, ograničava ili širi snagu djelovanja uma, također povećava, smanjuje, ograničava ili širi snagu djelovanja tijela. Spinoza
Tijelo je obala u moru postojanja. Sufi
Sav je život međusobno povezan u stvarnom smislu.
Svi su ljudi obuhvaćeni u neizbježnu mrežu uzajamnosti, vezani za jedinstvenu odoru sudbine.
Sve što jednu osobu iznimno dira, na neizravan način dira sve druge ljude.
Ja nikad neću moći postati ono što bih trebao postati sve dok ti ne postaneš ono što bi ti trebao postati. A ti nikada nećeš postati ono što bi trebao postati sve dok ja ne postanem ono što bih ja trebao postati.
To je međusobno povezana struktura stvarnosti. Martin Luther King
Žustro ali nježno tapkanje različitih dijelova tijela još je jedan sličan način buđenja. Tijekom vremena, izvodite li ovu vježbu redovito, to će vam pomoći da ponovno osjetite svoje tijelo i probudite osjet kože. Ova jednostavna vježba vašoj će duši otvoriti vrata vašega tijela. Ona je važan prvi korak prema premošćivanju jaza između tijela, uma i duha koji je često posljedica traume.
Kad radite s fiziologijom, činjenica da je osjetilni dojam usko povezan sa svjesnošću prvo je što trebate prepoznati. On je poput promatranja pejzaža ili, u ovom slučaju, osjećaja koji pejzaž budi. Svjesnost znači iskusiti ono što je prirodno bez pokušaja da to mijenjamo ili tumačimo. Svaki put kad se uhvatite kako izgovarate ili pomislite 'što znači', svojim tumačenjem etiketirate svoje iskustvo, što briše mogućnost čiste svjesnosti o nečemu i vraća vas natrag u svijet psihologije. Značenje, kao posljedica izravne svjesnosti, ima svoje mjesto u procesu iscjeljenja traume. No zasad je puno važnije usredotočiti se na samo iskustvo, a ne na ono što o njemu mislite.
Zašto uopće nastaje trauma? Jer svojim prirodnim biološkim ritmovima ne dajemo onoliko vremena koliko im je potrebno da se dovrše. U većini situacija, ciklusi o kojima govorim posve će se odviti unutar najviše nekoliko minuta, ali tih je nekoliko minuta presudno. Ono prvo mjesto na kojemu ćete zamijetiti te ritmove plima su i oseka vaših senzacija. Kad zamijetite sve njezine značajke, senzacija će se transformirati u nešto drugo (neku drugu senzaciju, sliku ili osjećaj) i to će se odvijati prema njezinu ritmu – ne možete požurivati rijeku. Povezivanje s tim ritmovima i njihovo poštovanje dijelovi su ovog procesa.
Tvrdim da se jedinstvenost čovjeka u svoj njegovoj grandioznosti ne može uvidjeti ako ga ne stavimo u kontekst onih drevnih povijesnih značajki koje i danas dijeli sa životinjskim svijetom. Konrad Lorenz
Živahan svijet naših emocija, strahova i reakcija nalik je golemoj šumi sa svim što u njoj živi. Te osjećaje doživljavamo kao da su divlje životinje koje su napustile svoj brlog i lutaju zelenim gustišom našega bića, kratko vireći spremne za obranu ili lukavo se prikradajući i uhodeći, povezujući nas s nepoznatim dijelovima sebe… Paul Shepard
Priroda nas nije zaboravila, nego smo mi zaboravili nju. Živčani sustav traumatizirane osobe nije oštećen, on je smrznut u nekoj vrsti naprasno prekinutog doživljaja. Ponovno otkrivanje osjetilnog dojma unijet će toplinu i vitalnost u naša iskustva. Taj je osjet također nježan način da ponovno potaknemo instinktivno procesuiranje energije čije je nesmetani protok zaustavljen u trenutku kad smo doživjeli traumu i on niti u jednom trenutku u nama ne izaziva osjećaj prijetnje.
Budući da svaka povreda u životu, kao i sam život, neprestano obnavlja, u svakoj se povredi krije i klica iscjeljenja i novog početka. U trenutku kad neki strani predmet poreže ili ozlijedi našu kožu, evolucijska mudrost pokreće veličanstven i precizan niz biokemijskih procesa. Tijelo je dizajnirano da se samo obnavlja neprekidnim procesom autokorekcije. Ista načela vrijede i za isjeljenje psihe, duha i duše.
Dopustimo li sebi da osvijestimo te misli i senzacije pomoću osjetilnog dojma i dopustimo li im da se odvijaju svojim prirodnim tijekom, one će dosegnuti svoj vrhunac i zatim će se početi smanjivati i nestajati. Kad se taj proces dogodi, moguće je da ćemo osjetiti drhtanje, da ćemo se početi tresti, da ćemo osjetiti vibracije, valove topline, punoću duha, usporeni rad srca, topli znoj, opuštanje mišića te općenito osjećaj olakšanja, utjehe i sigurnosti.
Četiri su komponente traume koje će uvijek biti prisutne, u većoj ili manjoj mjeri, kod svake traumatizirane osobe: stanje hiperbudnosti, stisnutost, mentalna odsutnost i smrznutost (imobilnost), povezana s osjećajem bespomoćnosti. Te komponente zajedno čine srž traumatske reacije. One se prve javljaju u trenutku traumatskog događaja. Tijekom života svi smo ih mi doživljavali kao normalne reakcije. No kad se događaju zajedno tijekom dužeg vremenskog razdoblja, onda su gotovo sigurno indikacija da smo doživjeli iskustvo čija su posljedica nerazriješeni traumatski učinci.
Ne bojim se umrijeti. Ja samo ne želim biti tu kad se to dogodi. Woody Allen
U traumama je disocijacija, čini se, najomiljeniji način koji osobi omogućava da izdrži iskustva koja su u danom trenutku neizdrživa.
Za razliku od automobila kod koje su kočnica i gas dizajnirani da rade u različito vrijeme, kod traumatske reakcije i kočnica i gas se aktiviraju zajedno i istodobno. Budući da, tek kad se oslobodi akumulirana energija, živčani sustav prepoznaje da je prijetnja prošla, on će beskonačno nastaviti akumulirati energiju sve dok ne dođe do njezina oslobađanja. Istodobno, živčani sustav prepoznaje da u sustavu ima toliko energije da se organizam ne može nositi s njom i on koči tako snažno da se cijeli organizam trenutačno gasi. S posve imobilnim organizmom, golema se količina energije čuva u pričuvi.
Život je dovoljno težak i kad smo zdravi i vitalni. Kad nas trauma fragmentira, to stanje može biti nepodnošljivo.
Godine 1914. Freud je definirao traumu '…kao rušenje zaštitne ograde izazvano nekim podražajem što dovodi do osjećaja preplavljenosti osjećajem bespomoćnosti.'
Unatoč našim razlikama, svi smo mi slični. Iza identiteta i želja krije se zajednička srž jastva – esencijalna humanost u čijoj je prirodi mi, koji se izražava mislima i čije je djelovanje bezuvjetna ljubav. Kad se poistovjetimo s tom unutarnjom srži, poštujući i cijeneći je u drugima i u sebi, doživjet ćemo iscjeljenje u svakom aspektu života. Joan Borysenko 'Minding the boy, mending the mind'
Tehnologija i brzi rast populacije doveli su nas u svijet gdje nas vrijeme i udaljenost teško mogu držati daleko jedne od drugih. Istodobno se suočavamo s ozbiljnim prijetnjama kojima smo izloženi sami ili kao planet. Živimo s ratovima, terorizmom, mogućnošću totalnog uništenja pomoću 'superiornog oružja', sve većim rascjepom između onih koji imaju i onih koji nemaju i uništavanjem okoliša. Građani koji žive u gradskim jezgrama nasumično uništavaju imovinu i život, što je posljedica godinama akumuliranog stresa, traume, neprijateljstva i represije. Bogati jedni drugima izjedaju tvrtke u primitivnom, ritualnom osjećaju ludila. Ishod postaje još tmurniji kad razmotrimo zastrašujući potencijal za nasilje uskoro zrele generacije djece rođene s ovisnosti o drogama.
Kako svjetska populacija raste i naše se zajednice međusobno povezuju, imperativ je da naučimo zajedno živjeti i raditi u skladu. Mi imamo probleme koji će nas uništiti ako nismo u stanju zajedno raditi na njihovu rješenju. No umjesto da pregovaraju o ekonomskim, etičkim i geografskim pitanjima, pojedinci i zajednice kao da su se namjerile međusobno uništiti. Upravo se ta pitanja često smatraju uzrocima rata. Ali jesu li ona korijenski uzroci. Naš opstanak kao vrste i opstanak ovog planeta krije se u sposobnosti da odgovorimo na to pitanje.
Korijeni ratova iznimno su duboki i istinski iskrena osoba priznat će da svi mi imamo kapacitet i za nasilje i za ljubav. Oba su aspekta temeljna kad je riječ o ljudskom iskustvu.
Kad je osoba u traumi dajte joj do znanja da je u redu da se trese i da je to dobro i da će joj pomoći da se oslobodi stanja šoka. Nakon drhtanja će osjetiti olakšanje, a moguće je da osjeti toplinu u šakama i stopalima. Njezino bi disanje trebalo biti dublje i lakše. Ta inicijalna faza lako bi mogla potrajati 15-20 minuta.
Druga faza je kad osoba dođe kući ili u bolnicu. I dalje pomažite da ostane u miru i tišini, sve dok ne prebrodi akutno stanje šoka. Ozlijeđena bi osoba uvijek trebala uzeti dan ili dva slobodno kako bi omogućila proces reintegracije. To je važno čak i ako ona sama smatra da ozljeda ne opravdava ostanak kod kuće.
