Neale Donald Walsch
Izdavač: VBZ 2014.
Velečasna Terry Cole-Whittaker
Koga morate okriviti da je 'u krivu' kako biste vi bili 'u pravu'?
Strah je ono što većinu ljudi sprečava da nešto promijene.
Svi mi stalno razgovaramo s Bogom samo ga zovemo drugim imenom. Zovemo ga trenucima 'nadahnuća', ili 'ženskom intuicijom' ili 'vidovitošću' ili 'sjajnom idejom' ili 'dubokim uvidom', možda 'otkrivenjem'. Rezultate takvih doživljaja nazivamo 'sretnim slučajem', 'podudarnošću' ili 'slučajnošću'.
Bog se uvijek ispočetka ponovno stvara u jednom i jedinom trenutku koji se zove Sadašnjost, a život je Bog koji to radi. Život je Bog koji se izražava u beskonačnoj mnogostrukosti oblika. Vi ste jedan od Božjih oblika. Vi ste, svi vi, Božja informacija. A time i Bogovi u oblikovanju.
Ne postoji snažniji način za pokretanje bitne društvene promjene od počinjanja razgovora.
Do promjene neće doći ako netko objavi neki plan. Promjena počinje duboko unutar sustava, kad nekoliko ljudi zamijeti nešto što više neće tolerirati ili kad reagiraju na nečiji san o onome što je moguće.
Ništa ne rješavamo zato što ništa ne mijenjamo. Poput zamorca na kotaču koji se okreće, trčimo bez prestanka, a nikamo ne stižemo. Moramo sići s kotača.
Mi smo svi jedno. Naš put nije bolji, naš je put jednostavno drukčiji.
Zar ruža mora biti 'bolja' od irisa kako bi opravdala svoje postojanje?
Svi ste vi note u Nebeskoj Simfoniji. Zar ćemo prestati svirati zato što jedna nota nije važnija od druge?
Recimo da nešto očajnički želite. Jeste li znali da ako stalno ponavljate Ja to želim, objavljujete svemiru da to sada nemate? I da ta izjava stvara vašu trajnu stvarnost?
Sve dok imate u glavi takvu misao, vi ne možete dobiti ono što želite, jer ne možete s jedne strane imati ono za što s druge potvrđujete da nemate. Poanta: Vaša Riječ Posjeduje Kreativnu Moć.
Koristeći se energijom života, riječ 'ja' ključ je stvaranja. Ono što slijedi iza riječi 'ja' okreće ključ i pokreće motor manifestiranja.
Dok nisam navršio pedesetu, nisam razumio da je svrha mog života bila ponovno stvarati sebe u sljedećoj najveličanstvenijoj verziji najuzvišenije vizije koju sam ikada imao o tome Tko Ja Jesam. Nisam znao da je svaki čin zapravo čin definiranja samog sebe.
Kad sam u trenutku gorljive i duboke češnje upitao Boga zašto mi ništa u životu ne ide od ruke, Bog je rekao: To je lako. Ti misliš da se u tvom životu sve vrti oko tebe.
Naveo me da shvatim kako moj život nema nikakve veze sa mnom nego sa svima s kojima sam u dodiru i kako djelujem na njih. Šteta što mi to nitko nije rekao trideset godina ranije…
Svrha Ciklusa Života jest proširivanje Stvarnosti Boga.
Jednostavno rečeno Bog se kroz taj proces širi, postaje sve više To Što Jest. Bog jest taj proces. Odnosno, Bog je Sam Proces, i rezultat tog procesa. Tako je Bog Stvoritelj i Stvoreno. Alfa i Omega. Početak i Kraj. Nepokretni Pokretač. Nevidljivi Promatrač.
Članu svoje obitelji ne biste dopustili da umre od izgladnjelosti na vašim ulaznim vratima. No, dopuštamo da 400 djece na sat umre na planetu na kojemu ima više nego dovoljno hrane da ih se nahrani. Problem je u tome što o njima ne mislimo kao o članovima svoje obitelji.
Gilding predviđa da ćemo shvatiti kako se raspao model rasta utemeljen na potrošnji te se moramo prebaciti na model rasta utemeljen na sreći, na ljudima koji rade manje i manje toga posjeduju. Koliko ljudi na samrtnoj postelji kaže: Žao mi je što nisam više radio ili postigao veću vrijednost dionica, a koliko kaže: Žao mi je što nisam češće odlazio na utakmice, češće čitao svojoj djeci, češće odlazio u šetnju? Da biste to ostvarili, potreban vam je model rasta koji se temelji na tome da ljudima ostavite više vremena za uživanje u životu, ali s manje stvari.
Ljudi se nastoje vratiti Bogu i u Božju milost. Nastoje se vratiti kući. Na to se svodi život. Riječ je o nastojanju duše, koja živi u tijelu, da se vrati kući, Bogu, od kojeg je odvojena.
Ako su ljudska bića jedno s Bogom, onda nemaju što učiti nego se samo trebaju prisjetiti onoga što su zaboravila.
Pomak koji ćemo napraviti unutar vlastite priče, od dvojne stvarnosti prema trojnoj, promijenit će cijelo naše iskustvo.
Ne postoji nešto takvo kao što je Stvarnost, postoji samo stvarnost koju vi stvarate načinom na koji nešto promatrate. Vi stvarate svoju stvarnost koristeći se perspektivom.
Mi smo ovdje na Zemlji od trojne stvarnosti stvorili privid dvojnosti i na taj smo način stvorili dualitet, uključujući i najveći dualitet od svih: Život i Smrt.
Samo trojstvo stvara mogućnost kontinuuma. Dvojstvo to ne može.
Dvojstvo narušava prvo načelo evolucije. Evolucija se zauvijek kreće naprijed.
Sad u mislima povucite drugu liniju. Povežite tri točke. Sad imate trokut. Stvorili ste vječnost.
Duž te linije možete se beskonačno kretati naprijed. Posjetit ćete ista mjesta koja ste i prije posjetili, ali se ne morate vratiti natrag na njih. Ponovno ste naišli na njih, a to uopće nije isto.
To je ono što radite u svom životu. U svom beskonačnom životu. Međutim, koristeći se svojom beskonačnom maštom, zamislili ste da zapravo možete dosegnuti kraj linije koja nema kraja. To nazivate smrću. Kažete da ste stigli do 'kraja puta'. No kad stignete tamo, vidjet ćete da put ne završava. Samo zaokreće. Uspinje se sve više, do Treće Točke.
Putovanje nikad ne završava. Nikad ne završava. Ako razumijemo što se uistinu događa, ako razumijemo prirodu konačne stvarnosti, tada će nam putovanje biti radosno. Sve je Jedno. Postoji samo Jedno, a sve što postoji samo je dio Jedinog Što Postoji.
Način na koji možete prihvatiti činjenicu da je život na Zemlji iskustvo privida jest da ne iskoračite izvan privida nego da živite u prividu svjesni da je privid.
Poanta je u tome da trebamo nastaviti raditi magiju, ali ne zaboraviti da je to magija. Ili, kako je to rečeno na nešto rječitiji način, trebamo biti u ovom svijetu, ali ne i od svijeta.
Kad znamo da je ovo cijelo iskustvo privid, možemo raditi s najvećim prividom od svih, s Prividom Dvojnosti, tako da nam taj privid koristi a ne da nas ometa, dok težimo ostvariti konačno iskustvo života na Zemlji, kao u svom osobnom svijetu, tako i u našem zajedničkom iskustvu.
Pretpostavimo da je povijest Zemlje prikazana u jednoj jedinoj godini, s tim da ponoć prvog siječnja predstavlja podrijetlo Zemlje, a ponoć 31. prosinca sadašnjost. Tako bi svaki dan Zemljine 'godine' predstavljao 12 milijuna godina stvarne povijesti. U tom omjeru prvi oblik života, jednostavne bakterije, pojavile bi se negdje u veljači. Složeniji životni oblici, međutim, dolaze mnogo kasnije, prve ribe pojavljuju se oko 20. studenog. Dinosauri stižu oko 10. prosinca i nestaju na Božić. Prvi od naših predaka prepoznatljiv kao čovjek ne pojavljuje se sve do poslijepodneva 31. prosinca. Homo sapiens, naša vrsta, pojavljuje se negdje oko 23.45. Sve što se dogodilo u zapisanoj povijesti događalo se u posljednjoj minuti godine.
Mi smo još vrlo mlada vrsta.
Morate znati gdje se nalazimo u široj slici stvari.
Trik života nije u tome da nastojimo postati sretni, sigurni, zadovoljni ili nešto slično, nego da počnemo od toga što jesmo sretni, jesmo sigurni, jesmo zadovoljni i da odatle krenemo u svoj svakodnevni život.
Jer u procesu Sveobuhvatnog Preuređena Čovječanstva odakle dolazimo je kamo idemo.
Mi smo ista bit u različitim oblicima.
Evo objašnjenja zašto postoji vrijeme. Mi smo vječni trenutak razdijelili na dijelove kako bismo imali dovoljno prilika da potpuno iskusimo svoje Ja. Odatle objašnjenje zašto neki od nas u svom životu proživljavaju 'obrasce' stalno doživljavajući iste vrste okolnosti i situacija. Nastavit ćemo ih doživljavati sve dok duša želi doživjeti određen Aspekt Božanstva na određen način, a um odlučuje da ovaj put to neće proživjeti ili barem ne potpuno.
Kao djetetu sve i je bilo jasno. Čak i u ranoj mladosti. Što se dogodilo? Bog mi je odgovorio: Izgubio si svoj put. Prestao si vjerovati u ono što si kao dijete intuitivno razumio – da bi život trebao biti sretan. Da možeš imati sve što poželiš. A najviše od svega da u životu ionako nije riječ o takvim stvarima.
Tajna je u tome da u razmatranju svakog trenutka trebamo prijeći iz uma u dušu, sagledati ga sa stajališta duše te iskustvu uma dodati mudrost, svjesnost i apsolutno znanje duše. Zato se trebamo usredotočiti na to kako pristupiti duši da bismo ono što duša zna mogli integrirati s onim što je Um iskusio u smislu bilo kojeg određenog trenutka i, dakako, cijelog života.
U tome je razlika. Um ima iskustva. Duša ima znanje. Um svoje razumijevanje sadašnjeg trenutka temelji na vrlo ograničenom skupu podataka, koji se zove Prethodno Iskustvo. Duša pak ima znanje o Sveukupnom Iskustvu. Jednostavno rečeno, um je ograničen vremenom, a duša je bezvremena. Um je vremenit, a duša je duhovna. Iskustvo uma je konačno, a znanje duše beskonačno. Ograničeno iskustvo proizvodi pretpostavke, a neograničeno znanje daje mudrost.
Kroz dušu pristupamo Bogu, nikamo ne moramo ići, zato što je duša naša izravna povezanost s Bogom.
Duša je i više od toga. Duša jest Bog. Ona je dio Boga koji prebiva u nama. Zato, kad se povežemo s dušom, istodobno se povezujemo s Bogom.
U spontanim trenucima našeg života uma nema ni blizu. To se događa munjevitom brzinom, to nije proces koji traje pola sata. Ne mora trajati ni pet minuta, pa čak ni pet sekundi. To može biti proces koji se događa u nanosekundama.
Nije imao pojma tko sam i nije mu bio važno. Netko je bio svjedok u njegovu životu. Zbog toga mu je bilo malo lakše. Netko mu je bio svjedok…
Um odvajam iz svoje priče tako što na desetak sekundi zastanem u bilo kojem trenutku ili događaju, duboko udahnem i jako ga izbacim kroz usta, ponovno udahnem, a onda sklopim oči i vrlo polako ispustim taj drugi udah kroz nos.
Za to vrijeme svoju unutarnju pozornost usmjeravam na točku iznad očiju, na sredini čela. To me najčešće toliko umiri da bih najradije dugo ostao u tom stanju. Ako mogu, to i učinim. Treći put duboko udahnem, i dalje sklopljenih očiju, ispustim taj treći dah još sporije nego drugi i svojim unutarnjim okom zagledam se duboko u tamu gdje zamišljam svoje Treće Oko.
Gledam duboko, sve dublje, u tu baršunastu crnu tamu, sve dok ne ostvarim 'povezanost'.
U tim trenucima najčešće ne postoji ništa osim tame. Ako vidite 'misaone slike' o nečemu, nastojte da te slike izblijede, kao kad se zamrači ekran u kinu. Usmjerite um prema toj tami.
Usredotočivši svoje unutarnje oko, duboko se zagledajte u tu tamu. Nemojte tražiti nešto konkretno nego se jednostavno duboko zagledajte, dopuštajući sebi da ništa ne tražite i ništa ne nalazite.
Prema tom iskustvu, tada se često može pojaviti nešto slično malom, treperavom plavom 'plamenu' ili plavoj svjetlosti koja probija tamu. Neki ljudi to nazivaju Plavi Biser.
Ako pokušam njime upravljati i otkriti njegov smisao, ono potpuno nestaje. Jedini način na koji ga mogu 'navesti da se vrati' jest da uopće ne obraćam pozornost na njega.
Moglo bi izgledati da vam se plamen približava. Mogao bi postati veći u vašem unutarnjem vidnom polju. No plamen vam se zapravo ne približava nego se vi krećete prema njemu, vi ulazite u njega i nalazite se u njemu. Tada postajete iskustvo Plamena.
Očekivanje okončava iskustvo zato što se iskustvo zbiva u Vječnom Trenutku, a očekivanje ga smješta u budućnost, gdje vi niste.
Zato izgleda da plamen 'odlazi'.
Plamen nije nikamo otišao. Vi ste otišli. Napustili ste Vječni Trenutak.
Taj postupak ima isti učinak na vaše unutarnje oko kao što zatvaranje vaših fizičkih očiju ima na veš iskustvo fizičkog svijeta oko vas. Doslovce ga isključujete. Više ne možete vidjeti. Plamen nije otišao. Još je ondje. Samo ga vi više ne možete vidjeti. Zatvorite te oči pred njim.
Kad ste utišali um možete zakoračiti u bogatstvo i dubinu vlastite duše.
Jednota nije obilježje života. Život je obilježje jednote.
Post je objavljen 06.03.2020. u 13:08 sati.