Jacques Attali
Izdavač: Meandar media 2007
Danas odlučujemo kakav će svijet biti 2050. godine i pripremamo ga za 2100. ovisno o našem djelovanju našu djecu dočekat će svijet u kojemu se može živjeti ili pakao zbog kojega će nas mrziti. Da bismo im ostavili planet u što boljem stanju, moramo se potruditi i promišljati budućnost, shvatiti odakle ona dolazi i kako na nju djelovati. To nije moguće: povijest se pokorava zakonitostima koje omogućuju da se budućnost predvidi i usmjeri.
Ako se ta evolucija bliži kraju, novac će se obračunati sa svime što mu može štetiti, uključujući i države, koje će potpuno uništiti, pa čak i Sjedinjene Američke Države. Postavši jedinim svjetskim zakonom, tržište će oformiti ono što nazivam hipercarstvom, neuhvatljivim i planetarnim, u kojemu će se stvarati nova tržišna bogatstva i otuđenja, ekstremna imućnost i bijeda, priroda će biti žrtvovana; sve će biti privatno, uključujući i vojsku, policiju te sudstvo. Ljudsko će se biće opremiti protezama prije negoli se pretvori u artefakt koji će se serijski prodavati potrošačima, koji će i sami biti umjetne tvorevine. A kada postane beskoristan vlastitim kreacijama, čovjek će nestati.
Prije 2035. prestat će dominacija američkog carstva, koje je privremeno baš kao i svako prethodno; jedna za drugom bjesnjet će faze hipercastva, hipersukoba i hiperdemokracije. Prve su dvije faze a prirori smrtonosne, dok je posljednja a priori nemoguća. Te će se tri budućnosti izmiješati, one se već i sad prepleću. Vjerujem da će oko 2060. godine ipak pobijediti hiperdemokracija, viši oblik ljudske organizacije, konačni izraz povijesnoga pokretača: slobode.
Zatim će oko 2050. godine tržište, koje po prirodi ne poznaje granice, nadvladati demokraciju, koja je institucijalno ograničena na neki teritorij. Države će slabjeti. Nove nanometarske tehnologije smanjit će potrošnju energije te preobraziti i posljednje javne službe: zdravstvo, obrazovanje, sigurnost i suverenost. Pojavit će se novi potrošački predmeti od značaja, koje nazivam nadzornicima, a koji će omogućivati mjerenje i kontrolu stupnja usklađenosti s normama: svatko će postati svojim vlastitim liječnikom, nastavnikom, kontrolorom. Gospodarstvo će sve više štedjeti energiju i vodu. Samonadgledanje će postati krajnjim vidom slobode, a graničit će sa strahom od nezadovoljavanja normi. Transparentnost će postati obvezom: tko god ne bude htio obznaniti svoju pripadnost, ćudorednost, zdravstveno stanje ili stupanj obrazovanja, bit će a priori sumnjiv. Produljenje života dat će moć starijima, koji će se odlučiti za zaduživanje. Države će ustuknuti pred poduzećima i gradovima. Hipernomadi upravljat će otvorenim carstvom, bez teritorija, bez središta: hipercarstvom. Svatko će biti lojalan jedino samome sebi. Poduzeća više neće imati nacionalnost. Siromašni će također tvoriti jedno od tržišta. Zakone će zamijeniti ugovori, pravosuđe arbitraža, a policiju plaćenici. Doći će do novih raznolikosti. Novi spektakli i sportovi zabavljat će sjedilačko stanovništvo dok će mnoštva siromašnih nomada, infranomada, prelaziti granice u potrazi za kruhom. Osiguravajuća društva, koja će regulirati svijet, postavit će norme kojima će se pokoravati države, poduzeća i pojedinci. Privatni organizmi upravljanja bdjet će u ime osiguravatelja, nad poštivanjem tih normi. Izvora će biti sve manje, robota sve više. Čovjek će gotovo sve svoje vrijeme, čak i ono najintimnije, provoditi u upotrebi roba. Jednoga dana bit će mu ponuđeno da se sam popravlja, da proizvodi svoje proteze, a na posljetku i da se klonira. Čovjek će tako postati artefakt koji konzumira druge artefakte, ljudožder koji se hrani ljudožderskim predmetima, žrtva nomadskih boljki.
Univerzalnom inteligencijom povezat će se kreativne sposobnosti svih ljudi u cilju njihova prevladavanja. Novo, relacijsko gospodarstvo, koje će proizvoditi usluge bez namjere da iz njih izvlači dobit, razvijat će se usporedo s tržištem prije negoli ga zamijeni, baš kao što je tržište prije nekoliko stoljeća zamijenilo feudalizam.
U tome će razdoblju, koje je bliže nego što mislimo, tržište i demokracija u sadašnjem smislu već biti zastarjeli pojmovi, blijede uspomene, jednako neshvatljive kao što su nam danas neshvatljivi ljudožderstvo i prinošenje ljudskih žrtava.
Lekcija za budućnost: prijenos je uvjet napretka.
Lekcije povijesti: Kad jedna velesila napadne drugu, često netko treći odnosi pobjedu. Pobjednik često prisvaja kulturu poraženog. Moć nad svijetom neprestano se premješta na zapad, iako najveća bogatstva ostaju na istoku.
Lekcija za budućnost: Otvorenost prema stranim elitama jedan je od uvjeta za uspjeh.
Lekcija za budućnost: Nova komunikacijska tehnologija, za koju se mislilo da ima centralizirajući učinak, pokazuje se nemilosrdnim neprijateljem postojećih moći.
Lekcija za budućnost: Pomanjkanje je to koje tjera na pronalaženje novih bogatstava. Oskudijevanje je blagoslov za ambiciozne. Nije važno tko izmisli tehnologiju, važno je biti u situaciji – kulturnoj i političkoj – da se ona primijeni.
Istodobno se pojavljuju dva nova značajna oruđa novoga nomadizma: mobilni telefon i Internet. Oni se, baš kao i računalo, uvode polako, ali trijumfiraju čim se međusobno povežu. Sjediocima su oni zamjena za putovanja, dok su nomadima sredstvo da ostanu povezani međusobno, ali i sa sjediocima. Zahvaljuljući mobilnom telefonu i internetu prvi put baš svatko može imati neteritorijalnu adresu (broj mobilnog telefona ili e-mail adresu).
Godine 1991. Tim Berners-Lee, britanski istraživač koji radi u CERN-u, Europskome istraživačkom centru za nuklearnu energiju u Ženevi, izumljuje html, zajednički jezik za sve umrežene sudionike, te organizira zajednicu korisnika pod imenom Word Wide Web, postavljajući na Internet prvu adresu 6. kolovoza 1991. (http://info.cern.ch/).
Godine 1992. umreženo je milijun računala, godine 1996. deset milijuna, a 2006. milijarda.
Internet se tada ukazuje kao svojevrstan novi kontinent, ovaj put virtualni, koji valja otkriti, nastaniti, organizirati, i koji trgovačkim aktivnostima nudi beskrajne mogućnosti.
Godine 2006. na mreži igra sto milijuna ljudi, koji kupuju virtualna dobra vrijedna više od milijardu dolara.
eBay je osnova Iranac, Google Rus, a Juniper Indijac.
U New Yorku se u gradska prihvatilišta svake noći smješta više od 38.000 ljudi, od čega 16.800 djece i gotovo jednak broj staraca. Godine 2006. nikakvu pomoć ne prima četrdeset i jedan milijun Amerikanaca, dok trideset i jedan milijun nema nikakvo osiguranje.
Minimalna satnica stanovnika Kalifornije četiri je puta veća od dnevnice trećine čovječanstva.
Preostaje tek 8.000 m3 pitke vode po glavi stanovnika godišnje, spram 15.000 m3 1900. godine.
Sloboda je glavni čovjekov cilj od početka tržišnog poretka – zapravo je tek varljivo očitovanje hira unutar zatvora zvanog vrijeme.
Da bi stekli status 'žarišta', gradovi u sebi moraju pronaći energiju, kreativnu snagu, želju da inoviraju, masovno proizvode, izlože se svijetu i zavladaju.
'Žarište' više neće biti potrebno za funkcioniranje poretka: tržište će biti dovoljno snažno, a cijena razmjene podataka dovoljno niska da pripadnici kreativne klase više neće trebati živjeti na istome mjestu da bi upravljali svijetom. Nova će se industrija nalaziti na tisuću mjesta istodobno. Tržišni će oblik djelovati bez 'žarišta'.
Oko 2050. godine, pod teretom tržišnih zahtjeva i zahvaljujući novim tehnološkim sredstvima, svjetski će se poredak ujediniti u globalno tržište bez država. Doći će do onoga što nazivam hipercarstvom, koje će najprije razgraditi javne službe, zatim demokraciju, a na posljetku i države, pa čak i nacije.
Nakon propasti hipercarstva i neuspjeha hipersukoba nove že vrijednosti dovesti do novoga uravnoteženja demokracije i tržišta na svjetskoj razini, odnosno do svjetske hiperdemokracije.
Obrazovanje, zdravstvo i službe vezane za očuvanje suverenosti, u kojima danas uglavnom rade državni službenici, u cijelosti prestati će biti javni: liječnici, nastavnici, a zatim i suci te vojnici postat će zaposlenici u privatnome sektoru.
Budući da će zbog starenja planeta, masovne urbanizacije, rastuće nesigurnosti, ekoloških uloga i nužnosti stalnoga obrazovanja, te usluge postajati sve skupljima (u smislu vremena i novca), i njih će naposljetku, kao i one prije njih, zamijeniti serijski proizvedeni industrijski predmeti.
Tada će početi, a zapravo je već počela, nevjerojatna geopolitička bitka između tržišne demokracije i tržišta za globalnu prevlast. Ta će bitka dovesti do danas nezamislive pobjede kapitalizma nad SAD, pa čak i tržišta nad demokracijom.
Porast rizika vezanih za starenje, urbani rast, katastrofe izazvane ekološkim nepravilnostima i atentati postupno će povisiti udio tih premija osiguranja u nacionalnom dohotku, dok će se istodobno smanjiti udio obaveznih nameta.
Poduzeća će istodobno morati poštivati norme koje će im propisivati osiguravajuća društva i nametati svojim suradnicima – za koje će snositi dio doprinosa – poštivanje drugih normi: nadziranja vlastita zdravlja, znanja, opreza, vlasništva, štednja prorijeđenih izvora, njega, obrazovanje, zaštita – i općenito bivanje u formi – postat će dijelom nužnoga društvenog ponašanja.
Da bi osiguravajuća društva bila ekonomski rentabilna, svatko će – fizička osoba ili poduzeće – morati prihvatiti da netko treći provjeri usklađenost s normama. Stoga će svatko morati pristati na to da bude nadziran.
'Nadzor': ključna riječ nadolazećeg vremena.
Oko 2050.godine tržište se više neće zadovoljavati organiziranjem nadzora na daljinu: serijski proizvedeni industrijski predmeti omogućit će svakome da samonadzire vlastitu usklađenost s normama: pojavit će se samonadzornici. Neki će strojevi omogućivati da svatko – poduzeće ili fizička osoba – nadzire potrošnju energije, vode, sirovina itd. Drugi će nadzirati štednju i imovinu. Ti će strojevi također omogućiti produljenje života.
Minijaturne kamere, elektronički senzori, biomarkeri, nanomotori, nanocijevi (mikroskopski detektori kojima će se moći prodrijeti u plućne alveole ili krv) omogućiti će svakomu da stalno ili povremeno – mjeri parametre vlastita tijela.
Internet će odigrati značajnu ulogu u borbi protiv SAD-a. Najprije će prestati služiti interesima Washingtona, a zatim će, dajući prednost besplatnosti, umnažajući izvore informacija, oslobađajući informaciju nadzora što ga nad njom imaju najbogatiji, lišiti američku vladu, kao i vlade drugih zemalja, nekih od njezinih najvažnijih moći. Mnogi će ljudi čak i tražiti državljanstvo virtualnog svijeta, napuštajući ono iz stvarnog svijeta.
Tržišta ne ukidaju ni siromaštvo, ni nezaposlenost, ni izrabljivanje, svu moć će i dalje koncentrirati u rukama nekolicine, dovodeći sve brojniju većinu u položaj nesigurnosti, iskrivljuju dugoročne potrebe, pridonose remećenju klime, stvaraju oskudice i nove besplatnosti ne bi li iz njih izvukle dobit; očekivani životni vijek i kvaliteta života nisu isti u svakome dijelu svijeta, pomoću hipernadzora i samonadzora ona će postati jednim od najpogubnijih i najapsolutnijih oblika diktature.
Mnogi će optužiti spregu tržišta i demokracije kao strojeva za proizvodnju nelojalnosti, poništavanje svih oblika morala i društvene organizacije te uništavanje sloboda što ih naizgled promiču. Žalit će se što moraju ići živjeti ondje gdje tržište treba njihov rad, što moraju napustiti mjesta iz kojih potječu, što ne raspolažu financijskim sredstvima za obećanu slobodu, što svojim glasom više ne utječu na svijet, što se njima vlada, što ih se nadzire, što se samonadziru i samoproizvode tešto se moraju pokoravati normama koje utvrđuje profit.
Velike nesreće biti će najbolji advokati promjena.
Baš kao na kraju svakoga velikog rata tada će se ponovno govoriti o učiteljici povijesti, o oprostu bez zaborava, o drugačijoj izgradnji svijeta, o konačnome obračunu s nasilje. Ljudi svih slojeva, svih nacionalnosti, svih kultura i režima razmislit će o uvjetima održivoga ljudskog opstanka.
Jednoga će dana i Francuska nestati, kao što su prije nje nestale i toliko druge velike nacije, uvjerene u svoju vječnosti.
Post je objavljen 06.03.2020. u 14:03 sati.