Greta Thunberg (Malena Ernman)
Izdavač: Egmont 2019.
Ova je knjiga krik… Svjedočanstvo zapisano u trenutku kad među nas dolazi vjesnik nevolje. Krik, tjeskoba malog djeteta ili odrastanja, ima dublje značenje: upozoriti na nevolju, izbjeći smrt. Kriza ove obitelji zapravo je dokaz njene inteligencije… Jer ovo je knjiga o tome kako je jednoj obitelji u Stockholmu živjeti u zemlji koja je, unatoč svim hvalisanjima u vrijeme izbora, jedan od najvećih proizvođača stakleničkih plinova po stanovniku. Ova knjiga nije nužno o tome kako stvari stoje ili kakve će postati. Ona dolazi ravno iz srca, u kratkim slikama, kao na okretnoj pozornici na kojoj se obitelj pokazuje iz svih kutova dok se u njenim osjećajima odražava ludilo svijeta…
Dagens Nyheter
Koliko god pokušavala, ona ne uspijeva razumjeti tu jednadžbu koju su svi drugi već riješili, jednadžbu koja služi kao ulaznica u funkcionalnu svakodnevnicu.
Jer ona je vidjela ono što nitko drugi nije htio vidjeti.
Zemlja je u vrućici, ali ona je tek jedan simptom veće krize održivog razvoja prema kojoj najveću prijetnju našem preživljavanju u budućnosti predstavljaju naš način življenja i naše vrijednosti.
Grlim je dugo. Očajnički plače u mom naručju i osjećaj je užasan, ali ja se najednom osjećam kao prava mama, mama koju njezino dijete treba.
To je prvi put u jako puno vremena da svoju ljubljenu djevojčicu mogu držati u zagrljaju. Osjećam se kao da mi je dopušteno vratiti se kući nakon cijelog života u egzilu.
Uskoro više nećemo moći govoriti o solidarnosti i ravnopravnosti a da u tu rečenicu ne uključimo vlastiti ekološki otisak. Zauzimanje za pravdu mandat je koji nam polako izmiče iz ruku.
Donald Trump utjelovljuje sve najgore u našem životu. On predstavlja klimaks današnje podijeljenosti i, zapravo, mi već dugo živimo u njegovom svijetu. U svijetu pobjednika. U kojem sve teži ekspanziji.
Svijet je poput ringišpila koji se vrti sve većim tempom, sve brže i brže.
No koliko brzo mora postati da bi nam bilo previše? Hoćemo li ikada doseći tu kritičnu točku, točku u kojoj više nećemo moći ignorirati sve one koji se toj brzini ne uspijevaju prilagoditi, sve koji u brzini ispadaju s njega?
Nametnuta osamljenost postala je kronična bolest jednoga naroda. Iscrpljenost i psihičko nezdravlje nisu više poput bombe koja otkucava vrijeme, ta je bomba već detonirala.
Pismo svima koji imaju prodoran glas
Zovem se Greta i imam 15 godina. Moja mlađa sestra Beata najesen puni 13 godina. Mi ne možemo glasati na parlamentarnim izborima premda će pitanja od političke važnosti koja se trenutačno nalaze na kocki utjecati na naše živote u cjelini na način koji se ne da usporediti s ičim što je došlo prije.
Budemo li doživjele 100 godina na Zemlji, to znači da ćemo dobrim dijelom zagaziti sljedeće stoljeće i to vrlo čudno zvuči, znam. Jer kada danas govorimo o budućnosti, obično gledamo tek nekoliko godina naprijed. Sve nakon 2050. godine od nas je toliko odaljeno da ni u mašti ne postoji. Ali u tom trenu ja i moja mlađa sestra nećemo biti ni na pola životnog puta, nadam se. Moje su djedu 93 godine i njegov je otac uspio doživjeti 99, tako da nije kroz nemoguće zamisliti da ćemo živjeti dugo.
Godine 2078. i 2080. slavit ćemo svoje 75. rođendane. Budemo li imale djece i unuka, možda će i oni htjeti slaviti naše rođendane s nama. Možda ćemo im pričati o tome kako je bilo kada smo mi bile male. Možda ćemo im pričati o vama.
Možda će se oni pitati zašto svi vi koji ste imalo mogućnost i platformu da nešto kažete niste rekli ama baš ništa. Ne treba biti tako. Zaista se može dogoditi da se odjednom svi odlučimo početi ponašati kao da se nalazimo usred krize u kojoj se zaista i nalazimo.
Stalno spominjete da su djeca naša budućnost i da biste za svoju djecu učinili što god je potrebno. Puno je nade u tim vašim riječima. Ako stvarno stojite iza toga što kažete, molimo vas da nas poslušate: mi ne želimo vaša ohrabrivanja. Mi ne želimo vaše darove, vaša charter putovanja, vaše hobije ili svu vašu neograničenu slobodu izbora. Mi želimo da se vi zaozbiljno primite akutne krize održivosti koja bjesni oko vas. I mi želimo da stvari počnete nazivati njihovim imenom.
Nisu svi izazivali ovaj problem. Radi se o toj nekolicini ljudi i, da bismo mogli spasiti planet, moramo ući u borbu s njima, protiv njihovih kompanija i njihovog novca, i pozvati ih na odgovornost.
U ovom trenutku, mi se ne možemo voditi ikakvim ciljevima koji ne uključuju smanjenje emisija. Dosegnuli smo granice naše gramzivosti.
Milijarde životinja svoje kratke živote proživi na pokretnim trakama zato što smo si mi ljudi uzeli za pravo industrijalizirati tuđi život.
Među najboljim ljudskim karakteristikama upravo je sposobnost da se prilagodimo promjenama. Čak i kada promjene ne dočekujemo raširenih ruku, ako smo pred događajima od životne važnosti, uvijek ćemo se pokoriti.
Pred vratima je novi svjetski poredak. U igri su astronomski gospodarski interesi: laži, poluistine i kreativne statistike vrijedno pristižu iz svih zamislivih smjerova. Stope emisija preprodaju se radi drugih emisija, iako je sve emisije potrebno dramatično smanjiti.
Ne naziru se znakovi promjena, kao ni preokret koji tako očajnički trebamo… Naša borba za okoliš ne polazi od toga da je klimu potrebno spasiti; mi se borimo za nastavak života kakvog poznajemo.
Anno domini 2017.
2017. bila je godina kada je devet milijuna ljudi umrlo od posljedica zagađenosti okoliša.
Tada je više od 20.000 istraživača i znanstvenika uputilo oštro upozorenje ljudskom rodu i objasnilo da smo na putu prema klimatskoj katastrofi, da se bližimo samom kraju održivosti, vrijeme nam izmiče.
2017. bila je godina kada su njemački znanstvenici utvrdili da je 75-80 posto insekata manje nego prije četiri desetljeća. Malo nakon toga stigla je vijest da je broj ptica selica u Francuskoj 'kolabirao' i da su populacije određenih ptičjih vrsta pale za 70 posto, jer ptice nemaju insekata za jelo.
2017. bila je godina kada su 42 pojedinca posjedovala više novca nego više od polovice ljudi na Zemlji zajedno. Kada je 82% ukupnog svjetskog bogatstva pripadalo najbogatijem jednom postotku.
Kada su se morski led i ledenjaci otapali rekordnom brzinom.
Kada je 65 milijuna ljudi bilo u bijegu.
Kada su uragani i kiše odnijeli na tisuće života, potopili gradove i čitave nacije zatrli do kraja.
To je bila i godina kada su se stope emisija opet počele povećavati, a razina ugljikova dioksida u atmosferi rasti brzinom koja bi se iz šire geološke perspektive mogla usporediti samo s tipkom za warp-pogon u Zvjezdanim stazama.
Pitanje klimatskih promjena samo po sebi nije uopće previše teško ili previše veliko da bi se shvatilo. Ali ono jest previše neugodno.
Pomalo kao da ste u lijepom i dubokom snu, skutreni u toplom kutu velike vreće za spavanje, u šatoru namočenom kišom. Ne želite ustati i suočiti se s problemom. Želite spavati dalje. Kao svi drugi.
U novinarstvu se sve vodi načelom blizine. Ono, primjerice, znači da će teroristički napad koji se dogodi u Francuskoj biti znatno veća vijest od slične tragedije koja se dogodila u Iraku, zato što se procjenjuje da Švedska ima više toga zajedničkog s Francuskom, nego s Irakom.
Istina je takva da različite države jednostavno vrijede različito. Stanovnici različitih država vrijede različito. Barem različito u smislu vijesti. No nije moguće isključiti da je takva vrijednost za vijesti odraz nekih drugih vrijednosti. Poput različitih vrijednosti ljudskog života. No što bih ja znala o tome?
I vremenska prognoza samo predstavlja vrijeme, nešto što se u kontekstu vijesti događa samo od sebe. Tako je oduvijek bilo, pa i do ovog trenutka kada svjetski znanstvenici povlače jasne veze između naših emisija stakleničkih plinova i sve ekstremnijih vremenskih uvjeta kojima svjedočimo u cijelom svijetu.
Ja sam mislila da je ovo škola da djecu s posebnim potrebama, ali ne, uzdiše Greta. Ovo je škola za učitelje s posebnim željama.
Do planetarne krize došlo je jer smo jedni drugima okrenuli leđa. Leđa smo krenuli prirodi. Leđa smo okrenuli sebi samima…
I svaki put kada odlučimo letjeti, jesti meso ili kupovati novu odjeću, to znači još manji budžet za ugljikov dioksid namijenjen boljitku i blagostanju manje sretnim dijelovima svijeta od ovog našeg.
Psihologinja govori i govori, ali ja jedva razabirem što. Možda i čujem, ali nisam sposobna oblikovati odgovore. Misli kao da zapinju.
Zamisli samo kada bih mogla dobiti jedan maleni prijelom noge. Lom, pravu upalu pluća ili nešto drugo što bi me na nekoliko tjedana moglo dovesti u bolnicu, tako da se mogu naspavati.
Disati.
Odmoriti.
Klimatski turizam svojim je najvećim dijelom stvarna pojava i čini značajan, prema iz prirodnih razloga vremenski dosta ograničen izvor zarade za ljude na mnogim ugroženim mjestima. Poput koraljnih grebena kod Belizea i Australije, poput Kilimandžara pod snježnim pokrovom ili, naravno, čitavog područja Arktika.
Dođite i doživite prije nego što nestane!
Iz siromaštva su nas izvukla kolektivna rješenja, rađanje humanističke misli o čovjeku te sve manji jaz među nama. Odškrinuli smo vrata ravnopravnosti, ista vrata koja se sada već polako zatvaraju. Jaz se povećava, resursi presušuju, a mi smo nasukani na pustom otoku u svemiru.
Svi učitelji ponavljaju tu istu stvar, odgovara Greta. Vaša će generacija spasiti svijet. Vi ćete sve srediti i počistiti za nama, to govore svi, a onda lete na odmor za svaki praznik. Svijet ćete spasiti baš vi. Da, čuli smo mi to sve. Ali ne bi bilo ni baš glupo od nas očekivati da i vi barem malo pripomognete.
Mnoge su nepravde dosad riješene, mnoge još uvijek preostaju. Neke su promijenile oblik, dok su se neke nove pojavile. No sve je uglavnom postalo puno bolje.
Problem je što su sve te stvari koje su zaista postale puno bolje, takve postale nauštrb drugih stvari. A upravo te druge stvari nije posve jednostavno ispraviti ili zamijeniti. Poput zdravlja. Biološke raznolikosti. Biosfere u balansu. Bogatstva raznolikih vrsta. I zagađenosti.
Tek jedan let može poništiti dvadeset godina odvajanja otpada.
I razmišljam kako svi skupa sjedimo u automobilu koji juri ravno prema litici dok se mi prepiremo oko muzike koju ćemo raspaliti. Stefan Sundstrom
Odrasla sam u radničkom društvu 70-ih godina i ništa mi nije nedostajalo. Bila sam povlašteno dijete iz naroda. Kada vidim djecu koja odrastaju dana, 35 godina poslije, kada vidim svoje kćeri, pomislim kako ja ne bih imala nikakvih izgleda za uspjeh.
Brzina, glasnoća, sve te impresije, zahtjevi za profitabilnost i rezultate, opsesije koje prožimaju sve. Umjetničke škole koje odustaju od individualne nastave u korist isplativih grupnih predavanja na kojima se isključuju sva djeva koja ne znaju disati i napredovati u skupinama.
Sva ta djeca čija bi se posebnost mogla pretvoriti u kreativnost, samopouzdanje i umjetnost, sada su izložena riziku da se sve pretoči u još veću otuđenost.
Još jedan profitabilan neuspjeh.
Velika većina nas osjećala bi se puno bolje kada bismo usporili živote i živjeli lokalnije, znajući da će naša djeca imati priliku razviti sve te izume i rješenja do kojih sami nismo uspjeli doći.
Velika većina nas osjećala bi se puno bolje kada bi svi u svim dijelovima svijeta mogli živjeti normalno, umjesto da smo svi mi neprestano na putu prema nekom sljedećem velegradu, sljedećem putovanju, sljedećem aerodromu i sljedećem čemu god.
Što sporije putujemo, svijet je to veći.
A u društvu koje održivost stavlja na prvo mjesto svi se mogu osjećati bolje.
Kada u starosti pogledamo svoju unučad u oči, mogli bismo im reći da smo uspjeli riješiti prijetnju čim smo je primijetili. Ili bismo im mogli reći da nismo poduzeli ništa iako smo sve znali…
Jer ako smo znali i ako zaista budemo znali posljedice svega što činimo, a svejedno nastavimo to činiti… što nam to govori o nama?
Ali čovjek je dio prirode, i njegovo ratovanje protiv prirode neumitno je ratovanje protiv samo ga sebe. Rachel Carson
U današnjem sustavu nema nikakvih rješenja. Jedino što možemo učiniti jest početi ovu krizu doživljavati kao krizu.
Ponekad mislim da bi cijeli ljudski rod možda trebao češće odustajati. Ili se barem ponekad malo obuzdati.
Ovdje ćemo se okrenuti. Ne moramo baš uvijek sve vidjeti. Ne trebaju ljudi doprijeti do svakog kutka ovoga svijeta.
Svi mi se čine posve opsjednuti nadom. Kao razmažena djeca. A što ćemo ako stvarno nema nade? upita Greta. Da lažemo? Nada se prije ili poslije istroši bez ikakvog djelovanja i što onda radimo? Kada ta nada o kojoj svi govore više ne postoji? Kada prođe još nekoliko godina i mi još uvijek nismo krenuli s tim golemim promjenama koje su nam potrebne, dok te nade bez koje očigledno ne možemo ništa isto više nema? Hoćemo li se onda predati? Leći i umrijeti?...
I čiju to točno nadu mi moramo zapravo uzeti kao nadu? Ono što oni nazivaju nadom toliko je daleko do bilo kakve nade kakvom je ja doživljavam. Nada bi za mene bila kad bismo političare sazvali na posebne krizne sastanke na kojima bismo ih informirali o svemu i kada bismo novinske stranice punili vijestima o klimatskoj krizi po cijelom svijetu.
Najgore od svega nije ni to što škole znaju za tu problematiku, da tako mnogo učenika zaostaje i da su zapostavljeni u sustavu u kojem se prevelika uloga pridaje društvenim kompetencijama, u kojem su fleksibilnost i ekstrovertnost postavljene kao norma i preduvjet u slici uspješnog učenika.
Najgore od svega je to što mnogi učenici znaju da se to sve zbiva posve svjesno.
Posebno oni učenici kojima je najgore.
Oni to znaju.
Oni razumiju tu izdaju.
Oni razumiju kako se njihovi neuspjesi iskorištavaju za dobrobit svakodnevnih pobjeda ekstrovertiranih pobjednika.
Čini se da školski štrajk funkcionira.
Nerazmjer između našeg izobilja i nasljedstva koje ćemo za sobom ostaviti budućim generacijama stvara točno onoliko trenja i otpora koliko je potrebno za neprestano stvaranje novih rasprava i novih osjećaja.
Novih perspektiva.
Nevidljiva djevojka koja nikada ne govori, najednom je ona koju se najbolje čuje i vidi. I to je, naravno, previše uznemirujuće da bi svi mogli samo pustiti da sve prođe.
Svakog jutra ona nas dočekuje…
Sve nas koji polazimo od toga da je sve kao što bi trebalo biti.
S Clintonom ili Obamom sve bi se samo nastavilo po starom. Trump je upozorenje. (opa. to što je takva osoba na vlasti je alarm)
Cijena javnog govora je mržnja.
Cijena javnog nastupa je mržnja.
Apsolutno sve dolazi uz veliku cijenu mržnje.
Mržnja ne poznaje granice.
A ljudi koji mrze nikada neće prestati mrziti.
Mi u ovom školskom štrajku govorimo kako bi svi trebali otići korak unatrag, obuzdati se, jer to je jedini način da spasimo klimu, a onda samo nailazimo na sve te ljude koji samo žele naprijed. Svi koji žele iskoristiti trenutak. Svi ti ljudi koji žele ulagati u sebe i postati nešto što već nisu.
Problem je u tome što se nas koji već imamo dovoljno u svim pogledima ohrabruje da budemo još gori.
Da kupujemo još više.
Da putujemo još više.
Da jedemo još više.
Da radimo još više.
Vremena je puno manje nego što mislimo. Neuspjeh znači katastrofu.
U Švedskoj, mi živimo svoje živote kao da imamo resurse 4,2 planeta. Naš je ugljični otisak jedan od deset najgorih na svijetu. To znači da Švedska svake godine ukrade od budućih naraštaja 3,2 godine prirodnih resursa. Oni od nas koji su dio tih budućih naraštaja voljeli bi da to Švedska prestane činiti.
Istog trena.
Klimu i biosferu nije nimalo briga za našu politiku i naše prazne riječi.
Briga ih je za ono što mi zaista činimo.
Ovo je poziv u pomoć.
Vaša šutnja je gotovo najgore od svega.
Odgovornost za budućnost svih budućih naraštaja leži na vama…
Zato vas molim, shvatite klimatsku krizu kao akutnu krizu, što ona jest i dajte nam budućnost.
Naši su životi u vašim rukama.
Za mene je to crno-bijelo.
Nema sivih područja kad je u pitanju preživljavanje.
Ili ćemo nastaviti kao civilizacija ili nećemo.
Moramo se promijeniti.
O klimatskoj krizi nitko ne govori. Nema novinskih članaka, nema hitnih sjednica, nema prijelomnih vijesti. Nitko se ne ponaša kao da smo u krizi.
Mi već imamo sve činjenice i rješenja. Sve što moramo učiniti jest da se probudimo i primijenimo.
I zašto bih studirala za budućnost koje uskoro više neće biti, kad nitko ne poduzima baš ništa kako bi tu budućnost spasio? I koja je svrha učiti činjenice u školskom sustavu kad najvažnije činjenice koje daje najbolja znanost istog školskog sustava očito ne znače ništa našim političarima i našem društvu.
Ovdje sam da kažem, naša kuća je u plamenu.
Prema IPCC-ju, preostaje nam manje od dvanaest godina do trenutka kada nećemo moći ispraviti svoje pogreške…
A mediji nisu uspjeli stvoriti široku javnu svijest.
Odrasli neprestano govore: To dugujemo mladima kako bismo im dali nadu.
Ali ja ne želim vašu nadu.
Ne želim da se nadate.
Želim da vas uhvati panika.
Želim da osjetite strah koji ja osjećam svaki dan.
I želim da djelujete.
Želim da se ponašate kao što biste se ponašali u krizi.
Želim da se ponašate kao da je naša kuća u plamenu.
Jer jest.
Ponekad je šapat glasniji od vikanja.
A kada kažem kako želim da vas uhvati panika, to znači da krizu moramo tretirati kao krizu. Kad vam kuća gori, nećete sjediti i razgovarati o tome kako ćete je lijepo obnoviti jednom kad ugasite požar. Kada vam kuća gori, istrčite van i uvjerite se da su svi izašli dok zovete vatrogasce. To zahtijeva neku razinu panike.
Imali smo sve što smo mogli poželjeti, a sada možda nemamo ništa.
Sada vjerojatno više nemamo budućnost.
Zato što je ta budućnost prodana kako bi mali broj ljudi mogao zaraditi nezamislive količine novca. Bila nam je ukradena svaki put kada ste rekli da je samo nebo granica i da se živi samo jednom.
Lagali ste nam. Dali ste nam lažnu nadu.
Je li moj mikrofon uključen? Čujete li me?
Oko 2030. godine, 10 godina, 252 dana i 10 sati od sada, pokrenut ćemo nepovratnu lančanu reakciju izvan čovjekove kontrole koja će najvjerojatnije dovesti do kraja naše civilizacije kakvu poznajemo. To jest ako se, u tom vremenu, ne dogode trajne i dosad neviđene promjene u svim aspektima društva, uključujući smanjenje emisije CO2, za barem 50 posto.
Napominjem da ti proračuni ovise o izumima koji još nisu izumljeni, izumima koji trebaju očistiti atmosferu od astronomskih količina ugljikova dioksida.
Meni i milijunima školskih štrajkaša ljudi uvijek govore da bismo trebali biti ponosni na sebe zbog onog što smo postigli. Ali jedina stvar koju moramo gledati je krivulja emisija. I žao mi je, ali ona još raste. Ta krivulja je jedino što bismo trebali gledati.
Mi djeca ne žrtvujemo svoje obrazovanje i svoje djetinjstvo da biste nam rekli što vi smatrate politički mogućim u društvu koje ste stvorili. Mi nismo izašli na prosvjede da biste snimali selfije s nama i rekli nam da se zaista divite onome što činimo.
Mi djeca činimo to kako bismo probudili odrasle. Mi djeca činimo ovo da biste zaboravili na svoje razlike i počeli djelovati kao što biste djelovali u krizi. Mi djeca činimo ovo zato što želimo natrag svoje nade i snove.
Nadam se da i je mikrofon bio uključen. Nadam se da ste me svi mogli čuti.
Post je objavljen 06.03.2020. u 14:05 sati.