Jean Baudrillard
Izdavač: Jesenski i Turk 2013
Mi ne vjerujemo da istina ostaje istina jednom kad joj skinemo koprenu. Nietzsche
Za nas je jedino mrtvo ono što više uopće ne može proizvoditi. U stvarnosti jedino je mrtvo ono što više uopće ne želi zavoditi niti biti zavedeno.
Elektronski mediji i informacije počinju kolati posvuda brzinom istovjetnoj svjetlosti. Više nema apsoluta s kojim bi se moglo mjeriti ostalo. Ali iza tog ubrzanja nešto se apsolutno počinje usporavati. Možda se mi počinjemo apsolutno usporavati.
Stručnjaci su izračunali kako bi stanje hitnosti što bi ga izazvalo predviđanje potresa prouzročilo takvu paniku te bi joj posljedice bile stravičnije od same katastrofe.
Poput ljudi baroka, mi smo stvorenja očarana slikama, ali smo potajice ikonoklasti. Ne od onih koji uništavaju slike, nego od onih koji proizvode mnoštvo slika na kojima se nema što vidjeti. Većina suvremenih slika, video, slikarstvo, plastične umjetnosti, audiovizualne sintetičke slike doslovce su slika na kojima se nema što vidjeti, slike bez tragova, bez sjene, bez posljedica. Jedino naslućujemo da je nešto iza svake od nje nestalo. Na jednobojnoj slici očarava nas izvanredno odsustvo svake forme.
Kada dug postane odveć težak, izgoni se u neki virtualni prostr, gdje figurira kao zamrznuta katastrofa na njegovoj orbiti. Dug tako postaje jednim od zemljanih satelita, poput rata, poput milijardi dolara kliznog kapitala koji su postali satelit-ropotarnica koji neumorno kruži oko nas. I zacijelo je tako bolje. Dok god se okreću, pa čak ako i eksplodiraju u prostoru (poput 'izgubljenih' milijardi u krachu 1987.), svijet se zbog toga ne mijenja, i to je ono čemu se u najboljem slučaju možemo nadati. Jer je nada u pomirenje fiktivne i realne ekonomije utopijska: te milijarde plutajućih (kliznih) dolara ne mogu se prebaciti u realnu ekonomiju – srećom, uostalom, jer kad bi se kojim čudom mogli iznova uložiti u proizvodne ekonomije, to bi u hipu izazvalo istinsku katastrofu. Jednako tako, ostavimo virtualni rat na orbiti, jer nas on od tamo štiti i u svojoj krajnjoj apstrakciji, u svojoj čudovišnoj ekscentričnosti, nuklearna opasnost je naša najbolja zaštita. I naviknimo se živjeti u sjeni tih neumjerenosti razvoja: orbitalna bomba, financijska špekulacija, svjetski dug, napučenost (za koju još nije pronađeno orbitalno rješenje, ali nada nije izgubljena). Takve kakve jesu, te se neumjerenosti razvoja egzorciraju u svojoj pretjeranosti, u samoj svojoj hiper realnosti, ostavljajući svijet na neki način nedirnutim, oslobođenim svoga dvojnika.
Sve se satelizira, mogli bismo čak kazati da nam više ne pripada niti vlastiti mozak, nego lebdi oko nas u bezbrojnim hercovskim grananjima valova i struja.
To nije znanstvena fantastika, nego naprosto generalizacija McLuhanove teorije o 'čovjekovim produžecima'. Sve što je pripadno ljudskome biću, njegovo biološko, duhovno, mišićno, moždano tijelo pluta oko njega u obliku mehaničkih ili informatičkih proteza.
Mi više nismo svjedoci rasta nego exrasta. Naše je društvo društvo bujanja, onoga što nastavlja rasti ne mogavši se razmjeriti sukladno vlastitim ciljevima, onoga što se razvija neovisno o vlastitu određenju čije se posljedice umnažaju s nestankom uzroka, i što vodi čudesnom zagušenju sustava, narušavanje hipertelije, pretjerane funkcionalnosti, zasićenja. Stanje se najbolje može usporediti s procesom kanceroznih metastaza: gubitak pravila organske igre tijela uzrokuje da određena skupina stanica može očitovati svoju nesuzdržljivu i ubitačnu vitalnost, oglušiti se o same genetske zapovijedi i bujati u beskonačnost.
Zapanjuje glomaznost svih današnjih sustava, ta 'dijabolička bremenitost' – rak, naših sredstava informacije, komunikacija, pamćenja, skladištenja, proizvodnje i razaranja, koji su toliko preobilni te je unaprijed sigurno da nam više ne mogu poslužiti. Ustvari, nismo ni ukinuli uporabnu vrijednost, sam ju je sustav uništio suviškom proizvodnje. Toliko je stvari proizvedeno i nagomilano da se nikad neće naći vremena da nam posluže (to je zacijelo sretna okolnost kad je riječ o nuklearnom naoružanju). Toliko se poruka i toliko znakova proizvodi i razdaje te više nikad neće biti vremena da se pročitaju. Sreća za nas! Jer, i s onim najmanjim dijelom koji upijamo, već smo u stanju trajnog električnog udara.
Postoji nešto posebno mučno u toj stravičnoj nekorisnosti. Mučnina svijeta koji buja, hipertrofira se i ne uspijeva se poroditi. Sva ta pamćenja, sviti arhivi, sva ta dokumentacija koja ne uspijeva roditi jednu ideju, svi ti planovi, programi, odluke koje ne uspijevaju uroditi nijednim događajem.
Pogledajte grad New York. Pravo je čudo da svakoga dana sve iznova počinje raditi, toliko je energije bilo potrošeno dan prije toga. To se jedino može objasniti činjenicom da nema racionalnog gubitka energije, da funkcioniranje megapolisa poput New Yorka proturječi drugom zakonu termodinamike, jer se on hrani vlastitom bukom, vlastiti otpadom, vlastitim ugljičnim dioksidom, energijom koja nastaje iz utroška energije, nekom vrstom čuda supstitucije. Stručnjaci koji izračunavaju jedino kvantitativne danosti energetskog sustava podcjenjuju prvotni izvor energije koji je samo njezino trošenje. U New Yorku taj je utrošak potpuno spektakulariziran, a napon mu povećava sama njegova slika.
Politički događaji već nemaju dostatne samostalne snage da nas pokrenu, pa se prema tome odvijaju poput nijemog filma za koji smo mi kolektivno neodgovorni.
Istim kaotičnim učinkom u vremenu kao i u prostoru, stvari se odvijaju sve brže kada se bliže svome kraju, jednako kao što voda neobjašnjivo ubrzava tok kad se približava vodopadu.
Smrt, privid, odsustvo, negativno, zlo, ukleti dio posvuda su prisutni, u zametku svih razmjena. Upravo ta stalnost Ničega utemeljuje mogućnost Velike Igre Razmjene. Sve se današnje strategije svode na to: učiniti da kola dug, kredit, nezbiljska i neimenljiva stvar koje se ne možemo riješiti. Tako Nitzsche, raščlanjujući Božju strategiju, kaže: 'Time što je sam Veliki Vjerovnik vratio dug Čovjeka žrtvujući svoga Sina, učinio je da ga njegov dužnik više neće moći namiriti, budući da je to već učinio njegov vjerovnik – i na taj način stvorio mogućnost beskrajno kolanja tog dugovanja koje će Čovjek nositi kao svoj vječni grijeh'. U tome se sastoji lukavstvo Boga. Ali to je i lukavstvo kapitala koji, istodobno dok svijet uvaljuje u sve veći dug, naporedno radi na tome da ga otkupi, uslijed čega se taj dug više nikad neće moći poništiti, nit razmijeniti za bilo što. A to vrijedi i za Zbiljsko i za Virtualno: beskrajno kolanje Virtualnoga učinit će da se Zbiljsko više nikad neće moći razmijeniti ni za što.
Kad subjekt otkrije objekt – bilo da je riječ o virusu ili o primitivnim društvima – događa se i obratno otkriće, koje nikad nije bezazleno, otkriće subjekta od strane objekta. Danas se kaže da znanost više ne 'otkriva' svoj predmet, nego da ga naprosto 'izmišlja'. Trebalo bi tada reći da i objekt čini više od toga da nas 'otkriva', da nas on naprosto 'izmišlja' – da nas misli. Čini nam se da smo pobjednički istrgnuli objekt iz njegova mira, njegove ravnodušnosti i tajne u kojoj je bio pohranjen. Ali danas se, pred našim očima, razotkriva zagonetka svijeta, koja se bila spremna boriti ne bi li sačuvala svoju tajnu. Spoznaja je dvoboj, i taj dvoboj između subjekta i objekta povlači za sobom gubitak vladavine subjekta, čineći od samog objekta obzor njegova nestanka.
Tjelesna drugotnost svijeta preko svijesti, metafizička drugotnost svijesti preko svijeta: nema mjesta pitanju gdje to počinje, nit 'tko koga misli'? ulog je naporedan i svatko odvraća drugoga od njegova kraja. Nije li čovjek sa svojom urođenom sviješću, svojom dvojbenošću, svojim simboličkim poretkom, svojom sposobnošću stvaranja iluzije, naposljetku izmijenio svijet, utjecao na nj ili ga zarazio istom onom neizvjesnošću koja je i njegova vlastita? Nije li naposljetku kontaminirao svijet (čiji je, unatoč svemu, sastavni dio) svojim ne-bićem, svojim načinom ne-bivanja-u-svijetu?
Danas na polju estetike više nema Boga koji bi prepoznao svoje stado.
Post je objavljen 06.03.2020. u 13:54 sati.