Arthur Golden
Izdavač: Znanje 1998.
Memoari ne pružaju toliko podataka o piscu, koliko o njegovom svijetu.
More je bjesnilo, valovi su bili poput kamenih oštrica, dovoljno oštrih da zarežu poput sječiva. Činilo mi se da se cijeli svijet osjeća upravo onako kako sam se ja osjećala.
Mi živimo svoj život kao voda koja teče nizbrdo, krećući se manje ili više u istom pravcu dok ne pljusnemo u nešto što nas prisili promijeniti smjer.
Snovi mogu biti tako opasni: oni tinjaju poput prigušene vatre, a ponekad se vatra rasplamsa i potpuno nas proguta.
Nitko od nas ne nalazi u ovom svijetu onoliko ljubaznosti koliko bi nam trebalo.
Mi, ljudska bića, samo smo dio nečeg mnogo većeg. Hodajući putem možda ćemo zgaziti nekog kukca ili jednostavno izazvati gibanje zraka zbog čega će neka muha završiti tamo kamo inače nikad ne bi otišla. Pa ako uzmemo taj isti primjer i zamislimo sebe u ulozi insekta, a širi kozmos u našoj prethodnoj ulozi, postat će nam jasno kako svaki dan na nas utječu sile nad kojima nemamo nikakva nadzora, baš kao što nekakav jadni kukac nema nadzor nad divovskim stopalom koje se spušta na njega. I što nam preostaje? Moramo na sve moguće načine pokušati razumjeti kretanje kozmosa oko nas i u skladu s time podesiti vrijeme svoga djelovanja, tako da se ne borim protiv struje, nego se krećemo zajedno s njom.
Mlade djevojke uvijek u srcu nose svakojake nerazumne nade. Nade su kao ukrasi za kosu. Djevojke žele nositi previše ukrasa. Kad ostare, izgledaju glupo ako nosa čak i samo jedan.
Ako želiš biti uspješna, Sayuri, moraš nastojati da osjećaji muškarca budu pod tvojim nadzorom.
Nobu će uvijek biti negdje prisutan u krajoliku mog života.
To me je iskustvo podučilo koliko je opasno usredotočiti se samo na ono što nije tu. Što ako dođem do kraja života i shvatim kako sam iz dana u dan očekivala čovjeka koji nikad nije došao? Kako će biti nepodnošljivo tužno shvatiti da nikad nisam pravo okusila hranu koju sam jela, niti doista vidjela mjesta na kojima sam bila, jer sam stalno mislila samo na predsjednika, puštajući da mi život protječe u nepovrat. A opet, ako prestanem misliti na njega, što mi ostaje od života? Postat ću poput plesačice koja se od djetinjstva priprema za predstavu u kojoj nikad neće nastupiti.
Kad sam se uspravila na noge i pošla prema predsjedniku, odjednom mi se ta prostrana soba s blijedožutim svilenim zidovima počela činiti malenom, jer mislim da ni jedna soba ne bi bila dovoljno velika da u nju stane sve ono što sam u tom trenutku osjećala.
Naš svijet je nestalan poput valova što se dižu na moru. Kakve god bile naše nedaće i pobjede, koliko god se mučili zbog njih, sve će se to tako brzo razliti u mlaku na pijesku, poput vodenastog tuša na papiru.
Post je objavljen 06.03.2020. u 13:27 sati.