Maja Lunde
Naklada Ljevak 2018.
Njoj je to bilo dovoljno, obrazi su joj bili ružičasti, pogled cijelo vrijeme prikovan uz Toma, nije mogla maknuti prste s njega, mjeseci čežnje bili su u tim rukama.
Mnogo je toga bilo iz vremena prije Kolapsa, iz vremena prije nego što su demokracije pale, prije svjetskoga rata koji je uslijedio, kad je hrana postala dostupna rijetkima. Tad je produkcija informacija bila toliko golema da više nitko nije imao pregled.
Obrisala je suzu koju je vjetar oslobodio iz njezinog lijevog oka.
Bilo je sumorno živjeti tako daleko od obitelji i prijatelja, nakon što su odbacili sve one koji su cijeli život bili oko njih.
Iz nekog sam razloga živnuo. Nije bilo tiho, nikad nije tiho kad sve isključite: zujanje mozga, zvuk vlastitog daha, lupanje srca, sve se probija.
Mislio sam da moram izabrati, ali imao sam energije za oboje – i svakodnevni život i strast.
Taj prazan pogled. Distanca na kojoj me cijelo vrijeme držao. Prije smo bili fizički prisni, no sad naša tijela više nisu podnosila uzajamnu blizinu. Ali bio je prepasivan da bi išta rekao. Možda se nije usudio. Ili je to bio pokušaj da me zaštiti. Nisam znala.
Grad je rastao i razvijao se do određene točke, a onda je sve stalo, i sad je bio na putu u propast. Poput starca koji se bliži smrti. Sve više i više sam, sve tiši i tiši, tempo mu je opadao iz dana u dan.
Tako smo sjedili dok je padao mrak. Na nas, oko nas. Uvlačio se u kosti.
Nigdje žive duše kilometrima uokolo, samo ja. Sve je bilo napušteno. Prazno. I ja sam bila jako napuštena i prazna kao ovaj stan.
Kad se Wei-Wen rodio opet sam zalijepila fluorescentni Sunčev sustav. Bilo je to kao da sam stvorila sponu između svojeg i njegovog djetinjstva, između nas i svijeta, između svijeta i svemira.
Naučila sam ga imena svih planeta, htjela da shvati koliko smo mali – da smo i mi dio nečeg većeg.
Ljudi. Moramo se promijeniti. O tome sam ti govorio kad smo bili u Maineu, zar ne. Ne smijemo biti dio sistema. Moramo se promijeniti prije nego što bude prekasno.
Osjećao sam se kao da se Bog sa mnom poigravao. Spustio sam ljestve s neba i pustimo me da se popnem i virnem, pustio me da načas ugledam anđele i polja od šećerne vune, a onda me naglo gurnuo s oblaka i pustio da tresnem na zemlju.
Zemlju za kišnog dana. Tmurnog. Blatnog. Užasnog.
Paraziti, virusi i nestabilna klima pogodili su i divlje pčele. Kao i pesticidi. Nalazili su se u tlu, u dovoljnim količinama da potruju buduće generacije, i pčela i ljudi.
Istovremeno je zbog klimatskih promjena svijet postao negostoljubivije mjesto. Porast razine mora i ekstremni vremenski uvjeti natjerali su velik broj ljudi u seobu, a nedostatak hrane izazvao je nesigurnost. Dok su prije ratovali za moć ljudi su sad ratovali za hranu.
I ovaj je članak stao s 2045. godinom. Stotinu godina nakon Drugog svjetskog rata Zemlja kakvu je poznavalo moderno čovječanstvo više nije bila mjesto koje može izdržati milijarde ljudi. Na Zemlji 2045. više nije bilo pčela.
Kako bismo živjeli u prirodi, zajedno s prirodom, moramo se udaljiti od prirode u sebi… Učiti znači prkositi sebi, prkositi prirodi, instinktima…
Iza svakog velikog otkrića uvijek stoji desetak pokislih tipova koji su malo zakasnili s istim otkrićem.
Post je objavljen 06.03.2020. u 14:06 sati.