Jedi moli voli
Elizabeth Gilbert
Izdavač: VBZ 2010.
Znam samo da sam molila poput osobe koja preklinje za svoj život. A plaču nikad kraja.
Sve dok odjednom nije prestao.
Odjednom sam shvatila da više ne plačem. Zapravo, prestala sam plakati usred jecaja. Moj je očaj potpuno isisan iz mene. Podignula sam čelo s poda i iznenađeno se uspravila, pitajući se hoću li sada ugledati kakvo Uzvišeno Biće koje je odnijelo moje jecaje. Ali, nije bilo nikoga. Bila sam sama. Ali, zapravo nisam bila potpuno sama. Bila sam okružena nečime što mogu opisati samo kao malu kukuljicu tišine – tišine toliko dragocjene da nisam željela izdahnuti kako je ne bih uplašila i otjerala. Bila sam savršeno mirna. Ne zna jesam li ikada osjetila takav mir.
On se tada počeo povlačiti, a ja sam ugledala drugo lice svojega strastvenog, romantičnog junaka – Davida koji je bio samotnjak poput izopćenika, hladan na dodir, kojemu je bilo potrebno više osobnog prostora no što je potrebno krdu američkih bizona.
Da bih uspostavila željenu ravnotežu moraš postati ovo. Stopala moraš ukopati u tlo toliko čvrsto kao da nema dvije, već četiri noge. Tako možeš ostati u svijetu. Ali, svijet moraš prestati promatrati kroz glavu. Umjesto toga, moraš gledati srcem. Tako ćeš spoznati Boga.
Zaskoče me tiho i prijeteći, poput Pinkertonovih detektiva, i opkole me – Depresija s lijeve, a Usamljenost s desne strane. Ne moraju mi pokazivati svoje značke. Dobro ih poznajem. Već se godinama igramo mačke i miša. Iako priznajem da me je iznenadilo to što sam ih srela u sumrak, u tom prelijepom talijanskom vrtu. Ondje im nije mjesto.
Radije bih da me ne pratiš, kažem joj, a ona sliježe ramenima gotovo pomirljivo, ali se ipak približava.
A tada me podvrgavaju premetačini. Iz mojih džepova vade svu radost koju sam u njima nosila. Depresija mi čak oduzima identitet, ali ona to uvijek čini. Tada me Usamljenost počinje ispitivati, čega se užasavam jer uvijek traje satima. Pristojna je, ali neumoljiva i naposljetku me uvijek obori. Pita me imam li ikakvog razloga biti sretna.
U blizini nije bilo druge djece pa je moja sestra Catherine bila moćna i dominantna, zapovjednica mojega života. Živjela sam u strahopoštovanju prema njoj, samo mi je njezino mišljenje bilo važno.
Odlazim u imućnu, bogatu Luccu, gradić u Toscani poznat po mesnicama u kojima su najbolji komadi mesa koje sam u Italiji vidjela izloženi po cijelom gradu, sa senzualnošću koja govori: Znaš da to želiš! Kobasice svih zamislivih veličina, boja i porijekla ugurane su, poput ženskih nogu, u izazovne čarape pa se njišu sa stropova mesnica. Zamamne stražnjice od šunki vise u izlozima i mame poput skupih amsterdamskih prostitutki. Pilići izgledaju toliko sočno i zadovoljno čak i u smrti da pom9šljate kako su se ponosno i dobrovoljno žrtvovali, nakon što su se za života natjecali koji će biti najsočniji i najdeblji. Ali, u Lucci divno nije samo meso, već kesteni, breskve, hrpe smokava, dobri Bože, smokve…
Ja govorim taj jezik! Dečko misli da mi se sviđa, ali, ja očijukam s riječima. Bože – pretočila sam se! Odčepila sam svoj jezik i talijanski teče! Želi da se kasnije nađemo u Veneciji, ali mene on nimalo ne zanima. Jednostavno sam omamljena ljubavlju prema jeziku pa njega puštam da ode.
Linda je vlasnica jedno od zdravijih psiha na svijetu koja ne poima depresiju, a posjeduje i samopoštovanje koje nikada nije ni pomislilo biti bilo što drugo osim visoko.
Jer, SEKS trenutno nije moja riječ. Bio je u drugim razdobljima mojega života, ali, sada nije. Stoga rimska riječ juri ulicama, naleti na mene i odbije se, ne ostavljajući traga. Ne sudjelujem u toj riječi pa stoga ovdje ne živim potpuno. Teorija je uvrnuta, nedokaziva, ali mi se nekako sviđa.
Zapravo sam u svojoj kadi u New Yorku, čitajući naglas riječi iz talijanskog rječnika, počela iscjeljivati svoju dušu. Život mi se raspao na djeliće i sama sam sebi bila toliko neprepoznatljiva da se vjerojatno ne bih prepoznala ni na prepoznavanju u policijskoj postaji. Ali, kad sam počela učiti talijanski, osjetila sam tračak sreće, a kad nakon tako mračnog razdoblja opazite i slabašnu mogućnost sreće, morate je zgrabiti za gležnjeve i ne puštati je sve dok vas, licem prema naprijed, ne izvuče i z prašine – to nije sebično, već obvezno. Darovan vam je život, vaša je dužnost (ali i vaše pravo jer ste ljudsko biće) pronaći nešto lijepo u životu, koliko god neznatno.
Kako minute prolaze, osjećam kao da zajedno vučemo 2004. godinu prema sebi. Uhvatili smo je glazbom, kao užetom, i sada je vučemo preko neba kao golemu ribarsku mrežu, prepunu naših nepoznatih sudbina. A mreža je doista teška jer sadrži sva rođenja, smrti, tragedije, ratove, ljubavne priče, izume, preobrazbe i nevolje koje su nam suđene u sljedećoj godini. Pjevamo i vučemo, iz ruke u ruku, iz minute u minutu, iz glasa u glas, sve bliže i bliže. Sekunde nas približavaju ponoći, a mi pjevamo iz sveg grla i u tom konačnom silnom naporu napokon dovlačimo mrežu Nove godine iznad nas te njome prekrivamo nebo i sebe. Samo Bog zna što ta godina sadrži, ali, stigla je, a svi smo mi ispod nje.
O Krišna, um je nemiran, neobuzdan, jak i nepopustljiv. Teško ga je obuzdati, kao da pokušavaš obuzdati vjetar.
Ako težite sjedinjenju s božanskim, takvo skakanje amo-tamo predstavlja problem. Boga s razlogom nazivaju prisutnošću – jer Bog je upravo ovdje, upravo sada. Sadašnjost je jedino mjesto na kojemu ga možemo pronaći, a sada je jedini trenutak.
Sljedećega jutra na vrijeme stižem na meditaciju u četiri sata, kojom ovdje započinje svaki dan. Trebali bismo sat vremena sjediti u tišini, ali ja prevaljujem minuta kao da su kilometri – šezdeset mukotrpnih kilometara koje moram izdržati. Do četrnaestog kilometra/minute strpljenje mi počinje popuštati, koljena mi pucaju i svladava me očaj.
Nikada ne smijemo dopustiti slom jer, ako to jednom učinimo, to nam postaje sklonost i ponavlja se. Umjesto toga, moramo razvijati snagu.
Jedan mi je redovnik neki dan rekao: Odmorište uma je srce. Um cijeloga dana sluša samom zvonjavu zvona, buku i rasprave, a želi samo tišinu. Jedino mjesto na kojemu um može pronaći mir jest tišina srca. To je tvoje odredište.
Ljudi misle da je srodna duša ona koja im savršeno odgovara, i to svi žele. Ali, istinska srodna duša je ogledalo, osoba koja ti pokazuje sve što te sputava, osoba koja tvoju pozornost usmjerava prema tebi, kako bi mogla promijeniti svoj život. Istinska srodna duša je vjerojatno najvažnija osoba koju ćeš ikada upoznati, zbog toga što ruši tvoje zidine i treskom te budi, ali, zauvijek živjeti sa srodnom dušom? Ne. Previše bolno. Srodna duša u tvoj život dolazi da bi ti otkrila jedan sloj tebe, a potom odlazi. I hvala Bogu na tome. Tvoj je problem u tome što ovu jednostavno ne možeš pustiti. Gotovo je, Namirnice. Davidova je zadaća bila prodrmati te, izgurati te iz braka kojega si morala napustiti, malo ti razoriti ego, otkriti ti tvoje prepreke i ovisnosti, otvoriti tvoje srce kako bi nova svjetlost mogla ući u njega učiniti te toliko očajnom i bespomoćnom da si morala promijeniti svoj život, a potom te upoznati s tvojom duhovnom učiteljicom i tada nestati. To je bila njegova zadaća i on ju je sjajno obavio Sali sada je gotovo. Nevolja je u tome što ti ne možeš prihvatiti da je ta veza bila tako kratkog vijeka. Nalik si psu na smetlištu, dušo – ližeš praznu limenku nastojeći izvući još hrane iz nje. Ako ne budeš pazila, ta bi ti limenka mogla zauvijek zaglaviti na njušci i zagorčati ti život. Zato odustani od toga.
Ali, volim ga.
Pa, voli ga.
Kad bi raščistila taj prostor u svojemu umu koji sada koristiš za opsjednutost tim tipom, dobila bi vakuum, prazan prostor – prolaz. A pogodi što će univerzum učiniti s tim prolazom? Ulit će se kroz njega – Bog će se uliti kroz njega – i ispuniti te količinom ljubavi o kakvoj nisi ni sanjala. Stoga prestani koristiti Davida za zatvaranje toga prolaza. Pusti ga.
Željela sam proglasiti time out, zahtijevati da svi jednostavno stanu dok ja ne shvatim sve.
Sljedećeg mi jutra u meditaciji ponovno dolaze sve moje jetke, mrske misli. Počinjem ih doživljavati kao dosadne agente telefonske prodaje, koji uvijek nazovu u najnezgodnijem trenutku.
Sama se možeš osloboditi kad god želiš. Posrijedi je božanski sporazum o sitnici koju nazivamo slobodnom voljom.
Molitva je odnos, pola posla je na meni. Ako želim preobrazbu, ali se ne udostojim ni izraziti čemu točno težim, kako se to uopće može dogoditi?
Moraš naučiti birati svoje misli kao što svakodnevno odabireš odjeću koju ćeš nositi. Posrijedi je moć koju si sposobna razviti. Ako toliko silno želiš upravljati sitnicama u svojem životu, radi na umu. To je jedino što bi trebala pokušavati nadzirati.
Koliko mnogo ljudi u grob odlazi ne pruživši i ne primivši oprost. Pomislila sam kolikim ljudima braća i sestre, prijatelji, djeca ili ljubavnici nestanu iz života prije no što su izrečene dragocjene riječi milosti ili odrješenja. Kako oni, koji prožive okončanje odnosa, uspijevaju izdržati bol neriješenih pitanja? Tada sam u meditaciji pronašla odgovor – ta pitanja možemo riješiti sami, u sebi. To nije samo moguće, već je i presudno važno.
Moglo bi biti dobro prihvatiti to kakva jesam i potpuno se nastaniti u tome.
Zamisli da je univerzum golemi kotač. Uputno je biti blizu središta – u glavi kotača – a ne vani na rubovima, gdje se događa okretanje, gdje se možeš izgrebati i poludjeti. Središte mira – to je tvoje srce. To je Božje prebivalište u tebi. Stoga odgovore prestani tražiti u vanjskom svijetu. Jednostavno se nastavi vraćati u središte i u njemu ćeš uvijek nalaziti mir.
Smiješi se licem, smiješi se umom, i dobra energija će ti doći i očistiti prljavu energiju. Smiješi se i u jetri.
U zadnje mi vrijeme ništa ne smeta. Ne mogu zamisliti nezadovoljstvo i ne mogu ga se prisjetiti.
