Novi model univerzuma
P. D. Uspenskij
Izdavač: Fabula nova 2005.
Čovječanstvo se promatra kao dva koncentrična kruga. Dio čovječanstva koji poznajemo i kojemu pripadamo predstavlja vanjski krug. Sva povijest čovječanstva koje poznajemo povijest je vanjskog kruga. Ali unutar toga kruga postoji još jedan krug o kojemu ljudi vanjskog kruga ne znaju ništa i o čijem postojanju tek nejasno nagađaju, prema najznačajnijim manifestacijama života vanjskoga kruga, osobito njegovom evolucijom, upravlja upravo unutarnji krug. Unutarnji ili ezoterijski krug predstavlja život unutar života, misterij, tajnu u životu čovječanstva.
Ljudi našeg doba poznaju četiri puta koji vode k Nepoznatom, četiri oblika poimanja svijeta – religiju, filozofiju, znanost i umjetnost. Ti su se putovi davno razišli. A sama činjenica da su se razišli ukazuje na njihovu udaljenost od ishodišta, odnosno, ezoterizma. U drevnome Egiptu, Grčkoj i Indiji bilo je razdoblja kada su četiri puta činila jedinstvo.
Prema ezoterijskoj ideju, u razdobljima barbarstva ne iščezavaju sve vrednote koje je čovječanstvo steklo u razdobljima kulture. Tijekom razdoblja barbarstva, srž vrednota stečenih u razdoblju kulture čuva se u ezoterijskim središtima te poslije služi kao temelj za novu kulturu.
Svaka kultura ima svoj uspon i pad. Razlog tome je što se u svakoj kulturi, barem u mjeri u kojoj to možemo promatrati, istodobno razvijaju i evoluiraju posve oprečna načela: barbarstva i civilizacije.
Kultura barbarstva raste simultano s kulturom civilizacije. Te dvije kulture ne mogu se paralelno razvijati unedogled. Neizbježan je trenutak kada će kultura barbarstva zaustaviti razvoj civilizacije i postupno ili veoma brzo posve uništiti civilizaciju.
Moramo pretpostaviti da su se sve, i najsitnije pojedinosti, oblikovale neovisno jedna o drugoj ili da je postojao svojevrstan 'plan'. Znanost ne može prihvatiti postojanje 'plana'. 'Plan' nije znanstvena ideja. Preostaje, dakle, samo 'slučaj'. Po toj logici, svaka žilica na leđima kukca, svaka zelena noga, crveni vrat, zelena glava s ticalima, svaka i najsitnija pojedinost, svako najsitnije obilježje, razvijalo se neovisno o svim drugim obilježjima. Kako bi se oblikovao kukac jednak listu biljke na kojoj živi, bilo je potrebno ne jedna, nego tisuće, možda čak i na desetke tisuća ponovljenih slučajnosti.
Životinje su naši rođaci. Razlika između nas i životinja je u tome što se mi, uspješno ili neuspješno, prilagođavamo promjenjivim okolnostima ili barem imamo sposobnost prilagodbe. Životinje su se, međutim, zaustavile na jednome obilježju, jednome svojstvu koje izražavaju i ne idu dalje. Promjena okolnosti znači njihovo izumiranje. One su nesposobne za prilagodbu. U njima su utjelovljena svojstva koja se ne mogu mijenjati. Životinje su utjelovljenja onih ljudskih svojstava koja u čovjeku postaju beskorisna i nemoguća.
To je razlog zašto se životinje često doimlju poput karikatura ljudi.
Čitav životinjski svijet predstavlja kontinuiranu karikaturu ljudskoga života. U ljudima postoji mnogo toga što se mora odbaciti prije nego postanu pravim ljudima. A ljudi se toga boje, zato što ne znaju što će im preostati. Možda će nešto ostati, ali veoma malo. I hoće li itko imati hrabrosti za poduzimanje takva eksperimenta? Možda će se neki usuditi. Ali gdje su takvi ljudi?
Svojstva koja će prije ili kasnije završiti u zoološkom vrtu još upravljaju našim životima, a ljudi ih se ne žele odreći čak niti u mislima, jer osjećaju da im neće ništa preostati ako ih izgube. Najgore od svega jest da u većini slučajeva imaju pravo.
Pad čovjekov bi je posljedica njegova pokušaja oslobađanja od viših sila koje su upravljale njegovom evolucijom te započinjanja njegova samostalnog života, oslanjajući se isključivo na vlastitu prosudbu. Svaka nova kultura razvija neka nova svojstva, dolazi do novih rezultata i potom ih sve gubi. No, sve što je istinski vrijedno čuvaju oni koji ne griješe, a to služi kao građa za započinjanje sljedeće kulture.
Svaki čovjek u vlastitu životu gradi Babilonsku kulu. Njegova nastojanja, njegovi životni ciljevi i postignuća, to je njegova Babilonska kula.
No, neizbježan je trenutak kada toranj pada. Mali šok, nesretan slučaj, bolest, sitna pogreška u proračunu i toranj se ruši. Čovjek to vidi, ali prekasno da bi išta mogao učiniti ili popraviti.
Također se može dogoditi, da gradeći toranj, različita Jastva čovjekove osobnosti izgube povjerenje jedna u drugu, uvide sva protuslovlja svojih ciljeva i želja, shvate da nemaju zajedničkih ciljeva i da se ne razumiju, bolje reći, prestanu misliti da se razumiju. Tada toranj mora pasti, prividan cilj mora iščeznuti, a čovjek mora osjećati da je jalovo sve što je učinio, da nije odvelo nikamo i da ne može odvesti nikamo te da pred njim stoji samo jedna stvarna činjenica – smrt.
Stare kuće bile su živa bića, puna misli, osjećaja, raspoloženja i sjećanja. Ljudi koji su u njima živjeli bili su njihove misli, osjećanja, raspoloženja. Ljudi su odnosu prema 'kućama' igrali otprilike istu ulogu koju različita 'Ja naše ličnosti igraju u odnosu na nas. Dolaze i odlaze, nekada u nama dugo žive, nekada se pojavljuju samo na nekoliko trenutaka.
Sve je živo, rekao sam sebi usred tih promatranja, ništa nije mrtvo osim nas. Oživimo li za trenutak osjetit ćemo da je sve živo, da sve stvari žive, razmišljaju, osjećaju i mogu nam govoriti.
Ta sličnost u obraćanju 'đavlu' koji je iskušavao Isusa i ribarima koje je uzeo kao svoje učenike i obećao im da će od njih učiniti 'ribare ljudi', ima jasno određeno značenje. Ali, prevoditelj u tim riječima nije našao nikakav smisao. Zašto bi Krist želio da ga đavao slijedi? Tako je nastala poznata rečenica: Odstupi, sotono. U tome slučaju sotona je predstavljao vidljiv, pojavni svijet, koji ne smije 'odstupiti' nego mora služiti unutarnjem svijetu, slijediti ga, poći za njim.
Kao sljedeći primjer iskrivljavanja teksta Evanđelja istaknuo bih poznate riječi o svagdašnjem kruhu – 'kruh naš svagdanji daj nam danas'.
Mogućnost prevođenja riječi 'kruh' kao neophodno ili svagdanje može se objasniti igrom riječi.
Ali on protuslovi prvom latinskom prijevodu u kojemu pronalazimo riječ super-substantialis (nad-postojeće) za čiju je uporabu vjerojatno postojao određeni razlog.
Ideja o čuvanju tajni je u ezoterizmu povezana s idejom o očuvanju energije. Šutnja i tajnost stvaraju zatvoreni krug, odnosno, 'akumulator'. Ta ideja se provlači u svim okultnim sustavima. Sposobnost šutnje ili sposobnost da se kaže samo ono što je potrebno i kada je potrebno, prvi je stupanj samokontrole.
U čovjeku se bori toliko mnogo oprečnih načela da ih je gotovo nemoguće uskladiti. Time se objašnjava zašto nije moguć 'određeni' tip čovjeka. Čovjekova duša je presložena za sve one glasove koji se u njoj javljaju i ne mogu se ujediniti u jedan harmoničan zbor. U čovjeku žive sva kraljevstva prirode. Čovjek je mali univerzum. U njemu se odvija neprestana smrt i neprestano rođenje, jedno biće neprekidno guta drugo, jače proždire slabije, u njemu se odvijaju evolucija i degeneracija, rast i izumiranje. U njemu se nalazi sve, od minerala do Boga. A želja za Bogom u čovjeku, odnosno upravljajuće snage njegova duha, svijesti o jedinstvu s beskrajnom sviješću univerzuma, ne mogu biti u skladu s tromošću kamena, s sklonošću čestica kristalizaciji, s uspavanim tokom sokova u biljci, s polaganim okretanjem biljke prema suncu, životinjskim porivom za krvlju, trodimenzionalnom sviješću čovjeka, koja se temelji na njegovu odvajanju od svijeta, na njegovu suprotstavljanju svoga Ja svijetu i njegovu priznavanju postojanja svih vidljivih oblika i dioba.
Što se čovjek više razvija unutra, to će snažnije osjećati različite strane svoje duše istodobno, a što jače osjeća samoga sebe, to će u njemu jačati želja da osjeti sve više i više, dok konačno neće poželjeti toliko mnogo stvari da nikada neće uspjeti odjedanput dobiti sve što želi, njegova ga mašta odvlači istodobno u više različitih smjerova. Za njega više nije dovoljan samo jedan život, nego deset ili dvadeset života istodobno. Mora se nalaziti istodobno na više različitih mjesta, s različitim ljudima, u različitim situacijama, želi pomiriti nepomirljivo i spojiti nespojivo. Njego duh ne želi priznati ograničenja tijela i tvari, ograničenja vremena i prostora. Njegova mašta putuje beskrajno daleko izvan svih mogućnosti ostvarenja, dok njegovi osjećaji putuju beskrajno izvan formulacija i postignuća njegova intelekta.
Čovjek nadmašuje samoga sebe, ali istodobno biva zadovoljan samo maštom, bez pokušaja njezina ostvarivanja. A u svojim rijetkim pokušajima ostvarivanja on ne vidi da postiže stvari koje su posve suprotne onome čemu misli da se približava.
Složen sustav ljudske duše često se čini dvojnim, što se može potvrditi uvjerljivim dokazima. U svakome čovjeku žive dva bića – jedno obuhvaća minerale, biljke, životinje i ljudski svijet 'vremena i prostora', dok drugo pripada nekome drugom svijetu. Jedno je biće 'prošlosti', a drugo biće 'budućnosti'. No, ne znamo koje je od njih biće prošlosti, a koje budućnosti. Zato se u duši čovjeka prošlosti i budućnost vječno bore i sukobljavaju. Možemo bez pretjerivanja reći da je čovjekova duša bojno polje na kojemu ratuju prošlost i budućnost.
Svjetlost izvjesnih ideja presnažna je za čovjekove oči, osobito kada je ugleda prvi puta. Mojsije nije mogao gledati gorući grm. Na brdu Sinaj nije mogao gledati lice Boga. Sve te alegorije izražavaju istu misao – misao o zastrašujućoj snazi i opasnosti novih ideja, koje se neočekivano pojavljuju.
Vrijeme ne postoji! Ne postoji stalno i vječno i pojavljivanje i nestajanje pojava, niti tok neprestanoga pojavljivanja i nestajanja događaja ne teče vječno. Sve postoji uvijek! Postoji samo jedna vječna sadašnjost, Vječno Sada, koje slabašan i ograničen um čovjeka ne može shvatiti.
Pogrešno bi bilo tvrditi da ako sve već postoji, ako daleka budućnost postoji sada, ako su naši postupci, misli i osjećaji postojali desetinama, stotinama ili tisućama godina i ako će nastaviti vječno postojati, to znači da ne postoje život, kretanje, rast i evolucija.
Sve jest, ništa se ne mijenja, sve postoji unaprijed i vječno. Sve je mrtvo i nepokretno u zamrznutim oblicima među kojima udara naša svijest, koja je za sebe stvorila iluziju kretanja svega oko nje, kretanja koje u stvarnosti ne postoji.
Naš um slijedi razvoj mogućnosti uvijek samo u jednome smjeru. No, zapravo, svaki trenutak sadrži veoma velik broj mogućnosti. A sve one su ostvarene samo što mi to ne vidimo i ne znamo. Mi vidimo samo jedno od ostvarenja, a upravo u tome leži siromaštvo i ograničenost ljudskoga uma. No, pokušamo li zamisliti ostvarenje svih mogućnosti sadašnjega, potom sljedećega trenutak i tako dalje, osjetit ćemo da svijet beskonačno raste, neprekidno se umnaža i postaje neizmjerno bogat i potpuno različit od plosnatoga i ograničenoga svijeta, kakvoga smo ga do sada zamišljali. Zamislivši tu beskrajnu raznolikost u trenutku ćemo osjetiti 'okus' beskonačnosti i razumjeti kako je neprimjereno i nemoguće pristupiti problemu vremena uz pomoć zemaljskih mjerila. Shvatit ćemo koliko je beskonačnoga bogatstva vremena, koje ide u svim smjerovima potrebno za ostvarenje svih mogućnosti koje izviru svakoga trenutka. Shvatit ćemo da se sama ideja o pojavljivanju i nestajanju mogućnosti stvara u ljudskome umu, jer bi u suprotnome sagorjela i nestala od samo jednoga doticaja s beskonačnim ostvarenjem. Istodobno ćemo osjetiti nestvarnosti svih naših pesimističnih zaključaka usporedivši ih s prostranstvom obzora, koji se pred nama otkrivaju. Osjetit ćemo da je svijet bezgranično velik, da će nam se misao o postojanju granica u njemu, misao o tome da u njemu postoji bilo što što u njemu nije sadržano, činiti pukom besmislicom.
Prošli ste svoj put od crva do čovjeka i u vama je još uvijek mnogo od crva. Nekada ste bili majmuni, a ipak je čovjek više majmun nego svi majmuni. Zaratustra
Nietzsche je shvaćao tragediju čovjeka, koja se izražava u činjenici da u njegovoj duši žive istodobno crv, majmun i čovjek.
U kakvome je odnosu, dakle, takvo razumijevanje ideje o nadčovjeku s problemom vremena i idejom o beskonačnosti? I gdje treba tražiti 'vrijeme' i 'beskonačnost'?
Drevna učenja odgovaraju isto: U duši čovjeka. Sve postoji u čovjeku i ništa nije izvan njega.
Nadčovjek je jedna od mogućnosti koje leže u dubinama čovjekove duše. O samome čovjeku ovisi hoće li tu ideju približiti ili će je odbaciti. Blizina ili udaljenost nadčovjeka od čovjeka ne leži u vremenu nego u čovjekovu stajalištu prema ideji, ali ne samo o duhovnome stajalištu nego o aktivnome i praktičnome odnosu prema njoj. Čovjeka od nadčovjeka ne razdvaja samo vrijeme, nego činjenica da on nije spreman primiti nadčovjeka. Vrijeme leži u samome čovjeku. Vrijeme je samo unutarnja prepreka izravnome osjećaju stvari. Izgradnja budućnosti, služenje budućnosti samo su simboli čovjekova stajališta prema samome sebi i svojoj sadašnjosti. Jasno je da bi prihvaćanjem toga stajališta i priznavanjem da se sva budućnost nalazi u čovjeku bilo lakomisleno pitati: šta ja imam s nadčovjekom? Jasno je da čovjek ima mnogo veze s nadčovjekom jer nadčovjek je sam čovjek.
Ne možemo zanijekati mogućnost stvarnoga, živućega nadčovjeka u prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti. Istodobno, u našemu unutarnjem svijetu moramo prepoznati sjeme nečega što je više od onoga na temelju čega obično živimo i moramo priznati mogućnost klijanja toga sjemena i njegova ispostavljanja u oblicima, koje u ovome trenutku ne možemo shvatiti.
Nadčovjek u prošlosti ili budućnosti ne protuslovi mogućnosti više svijesti u čovjeku koji živi sada. Naprotiv, jedan otkriva drugoga.
Ljudi koji su svjesni nadčovjeka u sebi, koji su svjesni otkrivanja novih snaga u sebi, na temelju te činjenice povezuju se s idejom o nadčovjeku u prošlosti ili budućnosti. A ljudi koji traže stvarnoga, živućeg nadčovjeka u sadašnjosti otkrivaju u svojim dušama više načelo.
Čovjek otkriva nadčovjeka u sebi kada ga počne tražiti izvan sebe, a pronaći će ga izvan sebe kada ga počne tražiti u sebi.
Nakon što shvati i zamisli sliku nadčovjeka kakav on može biti, čovjek mora rekonstruirati svoj život da ne bi protuslovio toj slici… ako može. To će dovesti do otkrića ideje o nadčovjeku u njegovoj duši.
Ništa nije izvan nas. Ali to zaboravljamo na svakome koraku. Zaratustra
Čovjek umire, a trenuci njegove agonije vezani su uz osjećaje ljubavi koji rezultiraju novim rođenjem. Što prethodi, a što slijedi? Zapravo, sve se odvija istodobno. Potom duša tone u san, da bi se probudila u istome svijetu u kojemu je do tada postojala, u istoj kući, s istim roditeljima.
Ljudi su 'sjemenje', u najstvarnijem smislu. Njihovi životi nisu ništa drugo do li život 'sjemenja', odnosno, život koji sam po sebi nema smisla i koji sadrži samo jedan značajan trenutak – rođenje, tj. smrt sjemena.
Ako smo mi, ljudi, tek sjemenje, tada na ovoj razini postojanja naši životi nemaju, niti će ikada imati smisao. Smisao valja tražiti u rođenju i drugome, budućem životu.
No, život na toj razini, tj. na novoj, nepoznatoj razini postojanja, nije ni slučajan ni mehanički. To novo rođenje ne može biti posljedica isključivo vanjskih uzroka i uvjeta, kakvim se doima rođenje na našoj razini. Novo je rođenje stvar volje, želje i napora smoga 'sjemena'.
Postoje dvije ideje rođenja: rođenje na istoj razini, kao nastavak života te rođenje na drugoj razini, kao obnova, preobrazba i bijeg iz prve razine.
Što su muškarac i žena snažniji, to je snažnija sila koja ih privlači suprotnome spolu. Što su muškarac i žena intelektualno i emocionalno bogatiji, to je dublje njihovo razumijevanje spola i spolnosti.
Čak je i s uobičajenog gledišta posve jasno i nedvojbeno kako je priroda u čovjeku stvorila mnogo više 'ljubavi' nego što je to nužno za svrhu nastavljanja života. Taj višak ljubavi mora se negdje iskoristiti. A u uobičajenim uvjetima, on se iskorištava preobrazbom u druge osjećaje i druge vrste energije koje su često protuslovne, s evolucijskog gledišta štetne, patološke, međusobno nespojive i destruktivne.
Da je moguće izračunati djelić seksualne energije koji se doista iskorištava za nastavljanje života, bolje bismo razumjeli temeljno načelo djelovanja prirode.
Višak energije koja čovjeka zasljepljuje, čini ga robom, prisiljava da služi svrhama prirode i drži u uvjerenju kako zapravo služi sebi, svojim strastima i željama ili naprotiv, uvjeri ga da služi svrhama prirode dok zapravo služi vlastitim strastima i željama.
Ono što je moguće u smislu 'evolucije' i što doista postoji, postoji također na štetu seksualne energije. Ako u određenoj vrsti nedostaje seksualne energije, počinje njezina degeneracija.
Drugi, duboko skriveni cilj prirode je evolucija u pravome značenju riječi, odnosno, čovjekov razvitak u smislu razvitka više svijesti i otkrivanja latentnih snaga i sposobnosti.
Normalan razvitak spola je nužan preduvjet za ispravan razvoj tipa, a bogatstvo i obilatost sekundarnih obilježja upućuje na poboljšani, uzlazni tip.
Degeneracija tipa, ili degeneracija 'vrste' uvijek znači slabljenje i promjenu sekundarnih obilježja, odnosno žene u pojavu muških obilježja, a u muškarcu pojavu ženskih obilježja. 'Međuspol' je najuobičajeniji primjer degeneracije.
Gotovo sva okultna učenja koja priznaju mogućnost čovjekove 'evolucije' ili transformacije, vide temelj te moguće transformacije u transmutaciji, odnosno, preobrazbi stanovitih tvari ili energija u posve različite tvari ili energije, u ovome slučaju u transformaciji seksualne energije u energiju višeg reda.
Korištenje te energije koja se u običnome životu neproduktivno troši, u čovjekovoj duši stvara snagu koja može zamijeniti seksualnu energiju. Sve ostale energije, intelekt, volja ili osjećaj, hrane se viškom seksualne energije, iz nje izrastaju i od nje žive.
Ljude nižeg spola spolnost uvijek vodi u 'iskušenje', 'grijeh', zločin, ludilo ili raskalašenost.
Za normalnoga muškarca ili ženu spolnost ne skriva nikakvu opasnost. U normalnom ljudskom biću spolnost je usklađena sa svim ostalim funkcijama, uključujući emocionalne i intelektualne, pa čak i sa željom za čudesnim, ako ona postoji u čovjekovoj duši. Čovjekove misli, emocije, žudnje, ništa od njih ne protuslovi spolnosti, niti spolnost protuslovi njima. U normalnom čovjeku spolnost je iznutra posve opravdana, a to se opravdanje temelji isključivo na usklađenosti spolnih s intelektualnim i emocionalnim funkcijama.
No, ako je čovjek rođen abnormalan ili postane abnormalan, u njemu se gotovo uvijek rađa negativan odnos spram seksa, koji, konačno, osuđuje.
Odsutnost erotske umjetnosti, ili njezini iskrivljeni oblici, upućuju, naprotiv, na veoma nisku moralnu razinu određene kulture i dominantnost nižega spola.
Normalan spol ne pokazuje takvo trošenje u seksu, budući da se energija odmah obnavlja, zbog bogatstva i pozitivnosti osjeta, misli i emocija vezanih uz seks.
Pjesnici su oduvijek bili svjesni naličja te ideje, opjevavši neodoljivu silu koja privlači sve tipove koji su iznutra povezani, tipove koje ništa ne može razdvojiti ili spriječiti da jedni za drugima žude. Kada se takvi tipovi sretnu, rezultat je idealna i vječna ljubav, kojom se pjesnici hrane već tisućama godina.
U svojoj knjizi Osobna jednadžba dr. Berman proučava tipove koji su rezultat pretjerane aktivnosti neke žlijezde, smatrajući čovjeka marionetom kojom upravljaju izlučevine žlijezda.
