Mozak i muzika
Daniel Levitin
Izdavač: Vuković&Runjić 2016.
Slušalice su mi glazbu učinile osobnijom: najednom je dolazila iz moje glave, ne iz okoline. Ta osobna povezanost me na koncu potaknula da postanem snimatelj i producent.
Ja ne pjevam…
Seljani su zurili u njega… Kako to misliš da ne pjevaš? Pa govoriš!
Bilo im je čudno kao da sam im rekao da ne mogu hodati ili plesati, iako imam obje noge. Pjevanje i plesanje bile su prirodne aktivnosti u životu domorodaca, nerazdvojivo povezane, i uključivale su svakog. U jeziku soto glagol pjevati (ho bina), kao u mnogim svjetskim jezicima, znači i plesati, nema razlike, budući da se pretpostavlja da pjevanje uključuje tjelesne pokrete.
Newton je prvi ukazao na to da je svjetlo bezbojno i da se stoga boja mora javljati u našem mozgu. Napisao je: Valovi sami po sebi nisu u boji. Nakon njegovoga doba saznali smo i da svjetlosne valove karakteriziraju različite frekvencije oscilacija, a kad dopru do mrežnice promatrača pokreću niz neurokemijskih reakcija čiji je krajnji rezultat unutarnja mentalna slika koju nazivamo bojom. Iako jabuka možda izgleda crveno, njezini atomi sami po sebi nisu crveni. Isto tako, kako napominje filozof Daniel Dennett, vrelina nije sastavljena od sićušnih vrelih stvari.
Ako se stablo sruši u šumi, a nema nikoga da to čuje, proizvede li zvuk? Odgovor je jednostavan: ne – zvuk je mentalna predodžba koju stvara mozak reagirajući na molekule koje titraju. Slično tomu, ne može biti visine tona bez ljudske ili životinjske prisutnosti. Odgovarajući mjerni uređaj može očitati frekvenciju koju stvara stablo koje se ruši, ali to nije prava visina tona ako ga i dok ga netko ne čuje.
Sviranje nekog tona malo niže ili više od njegove nominalne vrijednosti može prenijeti emocije, ako se to vješto učini.
Zbog većinom kulturoloških razloga, skloni smo povezivati durske ljestvice s pozitivnim ili uzvišenim emocijama, a molske s negativnim ili tužnim.
Bach je znao da velike razlike u frekvencijama mogu odvojiti zvukove jedne od drugih – spriječiti ili zaustaviti grupiranje – pa je napisao dijelove koji uključuju velike skokove u visini tona, od čiste kvinte i više. Visoki tonovi, izmjenjujući se s nizom niskih tonova, čine odvojeni tok i omogućuju slušatelju iluziju svirke dviju flauti dok svira samo jedna. Isto čujemo u mnogim Locatellijevim violinskim sonatama.
Teško je ocijeniti kompleksnost mozga, jer su brojke tako goleme da dobrano nadmašuju naše svakodnevno iskustvo (osim ako niste kozmolog). Prosječni mozak sastoji se od stotinu milijardi (100.000.000.000) neurona. Pretpostavljamo da je svaki neuron jedan dolar, i da stojite na uglu ulice pokušavajući dijeliti dolare ljudima koji prolaze, što brže možete – recimo dolar u sekundi. Da to činite 24 sata dnevno, 365 dana godišnje, bez prestanka, i da ste počeli na dan kad se Isus rodio, do danas biste podijelili samo oko dvije trećine novca. Čak i kad biste davali jednu novčanicu od sto dolara svake sekunde, trebale bi vam 32 godine da ih sve razdijelite. To je velik broj neurona, ali stvarna moć i kompleksnost mozga (i misli) potječe od njihovih veza.
Dobar dio sposobnosti mozga za obradu podataka potječe od te iznimne mogućnosti međusobnog povezivanja, dok dobar dio potječe od toga što je mozak stroj koji paralelno obrađuje podatke, a ne u nizu.
Naš mozak neprestano ažurira svoje prosudbe – osobito kad je riječ o opažanju vidnih i slušnih podražaja – stotine puta u sekundi, a da toga nismo ni svjesni.
Bubnjić je naprosto opna rastegnuta preko tkiva i kostiju. On je put do sluha. Gotovo svi vaši dojmovi o svijetu zvukova nastaju njegovim migoljenjem naprijed - natrag kad reagira na molekule zraka koje udaraju u njega. U određenoj mjeri uška – koju čine mesnati dijelovi uha – također je uključena u slušnu percepciju, kao i kosti lubanje, ali bubnjić je glavni izvod onoga što doznajemo o svijetu zvukova.
Skladatelji znaju da će se naša percepcija melodijske linije nastaviti, čak i ako je dijelom prigušena drugim glazbalima. Kad god čujemo najniže tonove na glasoviru ili kontrabasu, ne čujemo doista 27,5 ili 35 Hz, jer ta glazbala obično nisu sposobna proizvesti mnogo energije na tim krajnje niskim frekvencijama – naše uši nadopunjuju informacije i pružaju nam iluziju da je ton tako nizak.
Možda je najveća iluzija u glazbi iluzija strukture i oblika. Nema ničega u nizu tonova što bi samo po sebi stvaralo one bogate emocionalne asocijacije na koje nas glazba navodi, nema ničega u ljestvici, akordu ili harmonijskoj progresiji čemu bi bilo prirođeno da u nama izaziva očekivanje smirenja. Naša sposobnost da razumijemo glazbu ovisi o iskustvu i o neuronskim strukturama koje mogu učiti i modificirati se sa svakom novom pjesmom koju čujemo i sa svakim novim slušanjem stare pjesme. Naš mozak uči svojevrsnu glazbenu gramatiku koja je specifična za glazbu naše kulture, baš kao što učimo govoriti jezik te kulture.
Određeni glazbeni obrasci izazivaju u mozgu određene obrasce aktivacije neurona.
Uz većinu glazbe može se lupkati nogom. Slušamo glazbu koja ima puls, nešto uz što možete lupkati nogom, barem u glavi. Taj je puls, uz rijetke iznimke, pravilan i vremenski ravnomjerno raspoređen. Taj pravilni puls navodi nas da očekujemo nešto u određenim vremenskim točkama. Poput kloparanja kotača na pruzi, daje nam do znanja da se nastavljamo kretati naprijed, da smo u pokretu, da je sve u redu.
Ekstrakcija metra, znajući što je puls i kako ga trebamo očekivati, ključni je dio glazbene emocije. Glazba komunicira s nama emocionalno putem sustavnog iznevjeravanja očekivanja. Do toga dolazi u svakoj domeni – domeni visine tona, boje tona, melodijske linije, ritma, tempa i tako dalje – i do toga mora dolaziti. Glazba je organizirani zvuk, ali ta organizacija mora uključivati element neočekivanog, u suprotnom je emocionalno jednolična i robotska.
Možda postoji i skupina gena koji zajedno stvaraju niz vještina koje čovjek mora imati kako bi postao uspješan glazbenik: dobru koordinaciju oka i ruke, kontrolu mišića, motoričku kontrolu, ustrajnost, strpljivost, pamćenje određenih tipova struktura i obrazaca, osjećaj za ritam i tempiranje.
Neke od tih vještina važne su da bi se postalo izvrsnima u bilo čemu, osobito odlučnost, samopouzdanje i strpljivost.
Slušanje glazbe i uživanje u njoj, glazbeno pamćenje i kako se neka osoba bavi glazbom također su aspekti glazbenog uma i glazbene osobnosti.
Ritam nam potiče tijelo. Tonalnost i melodija potiču nam mozak. Spoj ritma i melodije povezuje naš mali mozak (primitivni mozak zadužen za motoričku kontrolu) i koru velikog mozga (najrazvijeniji, najljudskiji dio mozga).
Glazba se obrađuje u cijelom mozgu (opa. a ne samo u pojedinim dijelovima, kao pisanje, čitanje…)
