Detlev von Uslar
Izdavač: Matica Hrvatska 1999.
Svijet je kozmos boja i likova. Naše oko zbilju ne dodiruje manje elementarno od naše ruke. U slikarstvu može Aristotelova misao, kako je duša zbilja tijela, na poseban način postati jasnom. Za svoju je tezu Aristotel našao usporedbu, kako bi oko, da je samo po sebi nekakvo živo biće, neki organizam, dušu imalo u činu uočavanja, dakle u dodiru vlastite funkcije i zbilje sa zbiljom ugledana predmeta, naime s bojom i oblikom toga predmeta.
Slikarstvo je, dakle, kao interpretacija bitka i interpretacija svijeta uvijek u isti mah i tumačenje naše tjelesne egzistencije na ovome svijetu.
Glazbu zamjećujemo cijelim tijelom. Ona daje pečat našem držanju, našem raspoloženju, našem načinu opstojanja.
Svijet se očituje kao beskrajan obzor svega što egzistira, a kao jedinstvo svega zbiljskog uvijek jedino ondje, gdje postoji neko biće, koje je kadro odraziti tu cjelinu. Zrcaljenje svijeta u njegovoj cjelini u čovjeka je neizmjerno diferenciranije i promišljenije nego u drugih životinja. No svi su organizmi na stanovit način zrcala svijeta.
Naša imaginacija stalno poseže u prošlost i budućnost, u ono ne-više i još-ne. No ona se odnosi na moguće i zbiljske prizore prošlosti i budućnosti. Naš je psihički bitak uvijek u isti mah sjećanje na ono što je bilo i anticipacija onoga što dolazi. To posezanje za budućnošću unaprijed ne događa se samo u mišljenju i htijenju, nego isto tako u zamislima i željama, u nadi i bojazni. U svom psihičkom bitku mi obzor vremena držimo otvorenim. Mi unaprijed pretpostavljamo susrete i razgovore.
Kajanje i osjećaj nečiste savjesti mogu našu egzistenciju prikovati za prošlost toga dijela. Doživljaj krivnje na neki je način usredotočenost na ono što je bilo, što opterećuje našu budućnost i što nam kao zamrznuta prošlost uvijek iznova prilazi iz svake budućnosti.
Time što mislimo na neku osobu, mi joj stvaramo prostor susreta, čak kad ona prostorno nije nazočna. Područje mišljenja na drugog proteže se ujedno u vrijeme. Možemo se sjećati nekog čovjeka kojega smo prije susreli i koji možda više ne živi, a možemo do stanovitih granica misliti i na nama nepoznate partnere naše budućnosti.
Promatramo li odnos spram budućnosti, vidi se da nju obilježava upravo mnogozračje mogućnosti. Od naših vlastitih odluka i zaključaka drugih često bitno ovisi kako će ispasti ta budućnost. Isto je pak tako karakteristično za razvoj događaja da naše odluke i postupci često prouzroče nešto posve drugo od onoga što smo planirali. I ta podzemna finalnost situacije, koja kao da se služi našim postupcima na stanovit način samo kao instrumentima, dio je neodredivosti i neproračunljivosti budućnosti. Budućnost kao takva uvijek je dijelom mutna i nepredvidiva, a ujedno je obzor mogućnosti.
Svaka situacija u sebi nosi klicu obrata, promjene.
U sebi nosi obzor neodređenog, mračnog i neraspoznatljivog. Značenje ne počiva samo u transparentnosti perspektiva, nego i u onome što u tomu ostaje prikriveno, nekako na poleđini razvidnih stvari, u mraku obzora u koji su uklopljene.
Sloboda je samo privid.
Postoji li sloboda? – možemo se zapitati. Gdje smo mi u to u svojim obiteljskim, profesionalnim i povijesnim postupcima doista slobodni? Ne postižemo li svojim djelima nešto posve drugo od onoga što smo htjeli i namjeravali? Nismo li mi sami tek proizvod okolnosti, uvjetovani dugim lancem situacija? Nije li čak nastanak vrsta tek proces prilagodbe života okolnostima određena okoliša?
Vjeruješ da guraš, a bivaš guran. Goethe
Tu su dakle jedno naspram drugoga: shvaćanje našeg djelovanja kao ozbiljenja slobode, za koje su situativne okolnosti samo prigode i sredstva – a na drugoj strani određenost svekolikog našeg djelovanja i postupaka, čak naših prosudaba i perspektiva glede okoline i situativnih okolnosti, dakle shvaćanje da je sloboda našeg djelovanja samo privid.
Bit situacije je međutim nešto treće, naime sinteza slobode i zavisnosti. Bitak u noj stalno je obilježen neraskidivom povezanošću djelovanja i bivanja određenim, dakle aktivnih i pasivnih momenata. Sloboda nije sloboda situacija, nego slobodan prostor djelovanja, koji čini dio situacije. To je sloboda U situacijama. Možemo doduše svekoliko ljudsko ponašanje opisati kao reakciju. Za bit situacije i njezin odnos spram budućnosti jedino takav opis nije ispravan. Budućnost situaciju čini prostorom slobodna djelovanja. Njoj je svojstveno da smo uvijek iznova primorani na odluke. Na stanovit način ona tvori neku prinudu na slobodu jer nas sili da u zadanoj ograničenosti okolnosti donosimo odluke, a također da idemo ususret onom neodređenom i tamnom. Neodređenost i tmina budućnosti s druge je strane prostor igre za moguću sreću. K tome pripada povjerenje u budućnost i mogućnosti onoga što će nam ona donijeti.
Duša je zbilja našeg tjelesnog,, vremenskog i zajedničkog bitka-u-svijetu. Tjelesnost, svjetovnost, vremenitost i susret stoga su temeljna načela psihičkoga bitka.
Životna povijest je povijest susreta. Svaki je pravi susret povezan sa zahtjevom onoga Ti za cjelovitošću i apsolutnošću. Nešto od tog zahtjeva za apsolutnošću se ipak nasljeđuje iz jednog u drugi susret (predaja). Svaki istinski susret je susret s onim Ti.
Prošlost i budućnost se otvaraju u perspektivama (perspektivnost vremena). Zbog tog odnosa spram budućnosti psihičkome bitku pripadaju mogućnosti isto kao i njegova sadašnja zbilja.
Post je objavljen 06.03.2020. u 13:06 sati.