Gonič zmajeva
Khaled Hosseini
Izdavač: Algoritam 2005.
Bilo je to davno, no shvatio sam da je pogrešno ono što tvrde za prošlost, da se može odbaciti. Jer, prošlost se otima rukama i nogama. Razmišljajući danas o tome, uviđam da u taj sokak zurim već zadnjih dvadeset i šest godina.
Hasana i mene othranila je ista sisa. Prohodali smo na istom travnjaku u istom dvorištu. I pod istim smo krovom prozborili prve riječi.
Moja je bila Baba.
Njegova je bila Amir. Moje ime.
Prema predaji, moj se otac jednom u Balučistanu golim rukama uhvatio ukoštac s medvjedom. Da se radilo o ikom drugom, ta bi priča bila odbačena kao laf, ta afganska sklonost preuveličavanju – gotovo nacionalna nepogoda, na žalost. Kad se tkogod hvalio da mu je sin liječnik, to je eventualno značilo da je mali prošao test iz biologije u srednjoj školi. Ali nitko nikad nije dovodio u sumnju nijednu priču o Babi. A i da jest, imao je baba tri paralelna ožiljka što su mu krivudala niz leđa. Nebrojeno sam put razmišljao Babin hrvački susret, čak i sanjao o njemu. A u snovima nikad nisam mogao razlikovati Babu od medvjeda.
Kad nekoga ubiješ, ukrao si mu život – reče Baba. Uskratio si njegovoj ženi pravo na muža, njegovu djecu lišio oca. Kad slažeš, otmeš nekome pravo na istinu. Kad varaš, kradeš pravo na poštenje.
Katkad mi se cijelo moje djetinjstvo činilo poput dugoga dokonog ljetnog dana s Hasanom.
Dok se drveće ledilo i cesta kovala u ledeni oklop, hladnoća između mene i Babe malko bi popustila. Razlog su tome bili zmajevi. Baba i ja smo živjeli u istoj kući, u različitim sferama postojanja. Zmajevi su bili jedina tanka spona na mjestu preklapanja tih sfera.
Tako je to bilo kod Hasana. Bio je tako vraški iskren da se čovjek uz njega osjećao lažno.
Jedino što sam vidio bio je plavi zmaj. Jedino što sam njušio bila je pobjeda. Spas. Iskupljenje. Ako Baba nije u pravu i ako postoji Bog, kao što tvrde u školi, On bi me pustio da pobijedim. Nisam znao što je cilj onom drugom, možda samo pravo na hvalisanje? Ali za mene je to bila jedina prilika da postanem netko koga se vidi a ne samo gleda, koga se čuje a ne samo sluša. Da postoji Bog, on bi usmjerio vjetrove, potjerao ih tako da trzajem uzice prerežem svoju bol, svoju čežnju. Previše sam prošao, predaleko došao. I najedanput tek tako nada preraste u spoznaju. Pobijedit ću. Bilo je to samo pitanje trenutka.
Cijeloga života bio sam Babin sin. Sada ga više nije bilo. Baba mi više nije mogao pokazivati put, morao sam pronaći vlastiti.
Pomisao na to me užasavala.
Bose su mi noge zeble na hladnom tlu i najedanput, prvi put otkako smo prešli granicu, stekoh osjećaj da sam se vratio. Nakon svih tih godina bio sam ponovo kod kuće, stajao na tlu svojih predaka… Moja majka je umrla na tom tlu. I na tom sam se tlu ja borio za očevu ljubav… I pod šturim odsjajem polumjeseca osjetih Afganistan kako mi pjevuši pod nogama. Možda ni Afganistan nije zaboravio mene?
Tako se bojim. Upitao sam je zašto. A ona reče: Jer sam tako istinski sretna, dr. Rasul. Toliko sreće osjećam da me to plaši. Upitah je zašto, a ona reče: Čovjeku je dano da bude ovoliko sretan samo kad se sprema nešto što će mu to oduzeti.
