Paul Kalanithi
Izdavač: Mozaik knjiga 2017.
Bila je uzrujana jer sam joj obećao jedan život, a dao joj drugi.
Četvrtak se pretopio u petak dok sam trideset šest sati radio u operacijskoj dvorani, na nizu iznimno složenih slučajeva.
Kroz vrata je provirila mlada sestra koju dotad još nisam upoznao.
Liječnik će uskoro doći.
S time je isparila budućnost koju sam zamišljao, koja tek što nije bila ostvarena, kulminacija desetljeća truda.
Čak i dok radite na mrtvima čija su lica pokrivena i kojima ne znate ime, ustanovljujete da vam se njihova ljudskost nameće.
Liječnici zadiru u tijelo na sve moguće načine. Vide ljude u njihovu najranjivijem stanju, dok su najviše uplašeni, u njihovoj najvećoj privatnosti. Dočekuju ih na ovom svijetu i ispraćaju ih. Doživljavanje tijela kao materije i mehanizma naličje je ublažavanja najdublje ljudske patnje.
S takvom mukom i boli dolazimo na svijet koji ne poznajemo, ali najčešće nije lako otići s njega.
Sir Thomas Brown
Meni je rana djelovala kao masa nepovezanog tkiva, ali su kirurzi u njoj vidjeli očiti red, kao što ga kipar vidi u komadu mramora.
Jednog smo dana rođeni, jednoga ćemo dana umrijeti, istoga dana, iste sekunde… one rađaju djecu raskrečene nad grobovima, svjetlost na trenutak blista i tada je ponovno noć. Stajao sam pokraj grobara i njegovih 'kliješta'. Samuel Beckett
Što je gore, roditi se prerano ili predugo čekati porođaj?
O tome se odlučuje po vlastitu nahođenju.
Vrlo teška odluka. Jesam li u vlastitu životu ikada donio odluku koja je bila teža od izbora između dviju vrsta sendviča s govedinom?
Možda život jest tek 'trenutak', previše kratak da bi ga se uzimalo u obzir.
U tom trenutku sjetio sam se svih trenutaka u kojima je moja empatija podbacila: trenutaka kad sam ustrajao u otpuštanju pacijenta iz bolnice unatoč njegovim zabrinutostima, kad sam ignorirao pacijentovu bol jer su me pritiskali drugi zahtjevi. Ljudi čiju sam patnju vidio, registrirao i uredno pakirao u različite dijagnoze, čiju važnost nisam shvaćao – svi su se vratili osvetoljubivi, gnjevni i neumoljivi.
Kad skalpel nije primjeren, riječi su kirurgovo jedino oruđe.
U toj jedinstvenoj patnji prouzročenoj teškim oštećenjem mozga, patnji koju obitelji češće osjećaju jače nego pacijenti, liječnici nisu jedini koji ne shvaćaju punu važnost. Ni obitelji koje se okupe oko svojeg voljenog člana – u čijoj je obrijanoj glavi izmučeni mozak – u pravilu ne shvaćaju punu važnost. Vide prošlost, mnoga sjećanja i ljubav koju su netom osjetili, sve predstavljeno u tijelu koje je pred njima. Ja vidim moguće budućnosti, aparate za disanje spojene kroz kirurški otvor na vratu, gustu tekućinu koja kapa kroz otvor na trbuhu, mogući dug, bolan i samo djelomičan oporavak – ili nešto vjerojatnije, da se osoba koje se sjećaju uopće neće vratiti. U tim trenucima nisam postupao kao neprijatelj smrt, što sam najčešće činio, nego kao njezin izaslanih. Tim sam obiteljima morao pomoći shvatiti kako osoba koju su poznavali – potpuno, vitalno, neovisno ljudsko biće – sada postoji samo u prošlosti te da mi je potrebna njihova pomoć kako bih shvatio kakvu bi budućnost ta osoba željela: lagano umrijeti ili biti pričvršćena na vrećice iz kojih tekućine dolaze i u koje tekućine odlaze, kako bi opstala unatoč tomu što nije sposobna boriti se.
Zajedno smo u ovome, a ovo su putevi izlaska – obećam da ću te dovesti na drugu stranu kako ću najbolje znati.
Zvijezda se raspada – korijen riječi disaster eng. Katastrofa.
Mogao sam vidjeti golemost jaza između života kojim je živjela prošlog tjedna i onoga u koji će upravo ući. Ona i njezin suprug nisu se doimali spremnim čuti 'rak mozga' – je li itko spreman na to?
Sumnjao sam da će upamtiti mnogo toga pošto sam uveo mogućnost raka mozga. Sadržaj lonca tragedije najbolje je davati žlicu po žlicu. Samo je nekoliko pacijenata odjednom zahtijevalo sve, većini je bilo potrebno vrijeme za probavljanje.
Vjerujem da je neodgovorno davati precizniju prognozu od one koja može biti točna. Oni sumnjivi liječnici koji daju specifične brojke (imate još šest mjeseci života), tko su oni, pitao sam se, i tko ih je poučavao statistici?
Pacijent – onaj koji bez pritužbi podnosi teškoće.
Najčešće zavlada tišina, zbog dostojanstva ili zbog šoka, pa držanje pacijenta za ruku postaje način komunikacije.
Mislim da nikada nisam ni jednu minutu dana proveo pitajući se zašto radim to što radim ili je li vrijedno. Poziv na zaštitu života – i ne samo života nego i nečijeg identiteta, a možda nije pretjerano reći ni nečije duše – bio je očit u svojoj svetosti.
Shvatio sam da prije nego što pristupim zahvatu na pacijentovu mozgu moram shvatiti njegov um: njegov identitet, njegove vrijednosti, što njegov život čini vrijednim življenja i kolika bi razorenost dopuštanje da taj život završi učinila razboritim. Cijena moje posvećenosti uspjehu bila je visoka, a neizbježni neuspjesi donosili su mi gotovo nepodnošljiv osjećaj krivnje. Ti tereti medicinu čine svetom i potpuno nevjerojatnom: kad preuzmemo tuđi križ, njegova nas težina katkad mora zdrobiti.
U vezi sa specijalizacijom kaže se: dani su dani dugi, ali godine su kratke.
Bolnost neuspjeha pomogla mi je shvatiti da je izvrsnost u tehnici bila moralni uvjet. Dobre namjere nisu bile dovoljne, ne kad je toliko mnogo toga ovisilo o mojim vještinama, kad su jedan ili dva milimetra bili razlika između tragedije i trijumfa.
Smrt dolazi po sve nas. Po nas, po naše pacijente: to je sudbina nas živih organizama koji dišu i u kojima se odvija metabolizam. Većina života proživi se s pasivnošću prema smrti – to je nešto što se dogodi vama i ljudima oko vas. No Jeff i ja smo godinama aktivno učili hvatati se ukoštac sa smrti, boriti se s njom kao što se Jakov borio s anđelom i tako se suočavati sa smislom života. Prihvatili smo težak jaram, jaram smrtne odgovornosti. Životi i identiteti naših pacijenata možda jesu u našim rukama, ali smrt uvijek pobijedi. Čak i ako ste vi savršeni, svijet nije savršen. Tajna je u spoznaji da igra nije pravedna, da ćete izgubiti, da će vaše ruke ili vaše rasuđivanje pogriješiti, ali se vi nastavljate boriti kako biste pobijedili za svoje pacijente. Nikada ne možete postići savršenost, ali možete vjerovati u asimptotu kojoj nezaustavljivo težite.
Da pišem knjige, sastavio bih registar različitih ljudskih smrti popraćen komentarima: onaj tko bi ljude poučavao umrijeti, istodobno bi ih poučavao življenju.
Proučavati filozofiju znači učiti umrijeti/ Michel de Montaigne
Doimalo se da je jedno poglavlje mojega života završilo, a možda je cijela knjiga bila pri kraju. Umjesto da budem pastoralna figura koja pomaže u određenom životnom prijelazu, postao sam pripadnik stada, izgubljen i zbunjen. Teška bolest nije mi promijenila život nego ga je uništila. Nije mi se toliko doimala kao otkrivenje – prodorna zraka svjetlosti koja rasvjetljuje Ono Uistinu Važno – nego više kao da je netko upravo bacio zapaljivu bombu na put. Morao sam je zaobići.
Moj je život gradio potencijal, potencijal koji će ostati neostvaren.
Smrt, koju sam na svojemu poslu dobro upoznao, stigla je u posjet meni.
Poput trkača koji kolabira prešavši cilj, bez dužnosti skrbi za bolesne, koja bi me gurnula dalje, postao sam invalid.
Počeo sam shvaćati da toliko približavanje vlastitoj smrtnosti nije promijenilo ništa i da je promijenilo sve. Prije nego što su mi dijagnosticirali rak, znao sam da ću jednoga dana umrijeti, ali nisam znao kada. Nakon dijagnoze znao sam da ću jednog dana umrijeti, ali nisam znao kada. No sada sam toga bio jasno svjestan. Taj problem zapravo nije bio znanstvene prirode. Činjeničnost smrti uznemiruje. Međutim, drukčije ne možemo živjeti.
Riječ 'nada' prvi put se pojavila u engleskom jeziku prije otprilike tisuću godina označavajući određenu kombinaciju sigurnosti i želje. No ono što sam ja želio – život – nije bilo ono u što sam bio siguran – smrt. Jesam li tada, govoreći o nadi, zapravo mislio: Ostavi prostora za neosnovanu želju?
Kao liječnik slutite kako je biti bolestan, ali dok to sami ne proživite, zapravo ne znate.
Osjetio sam kako se kaos proteklih nekoliko mjeseci smiruje i kako se pojavljuje osjećaj novog reda. Moj zgrčeni osjećaj budućnosti počeo se opuštati.
Nastavit ću dalje. Samuel Beckett
Tog sam jutra donio odluku: prisilit ću se na povratak u operacijsku dvoranu. Zašto? Zato što sam to mogao. Zato što sam to bio. Zato što ću morati naučiti živjeti na drukčiji način, shvaćajući smrt kao impozantnu putujuću gošću, ali znajući da sam, čak i ako umirem, dok doista ne umrem, i dalje živ.
Smrt možda jest jednokratan događaj, ali življenje s neizlječivom bolešću je proces.
Teške bolesti trebale bi u život donijeti jasnoću. Umjesto toga, znao sam da ću umrijeti – ali to sam i prije znao.
Recite mi da su preda mnom još tri mjeseca i provest ću ih s obitelji. Recite mi da je preda mnom jedna godina i pisat ću knjigu. Dajte mi deset godina i vratit ću se liječenju bolesti. Istina da živimo dan po dan nije pomogla: što bih trebao učiniti s tim danom?
Novi zavjet kaže da nikada ne možete biti dovoljno dobri: dobrota je cilj, a vi ga ne možete dostići.
Osnovna poruka istočnoga grijeha možda ne govori: Uvijek se osjećaj krivim. Možda je više poput: Svi imamo svoje shvaćanje toga što znači biti dobar i ne možemo uvijek biti u skladu s njime.
Možda je samo jedno što mogu reći tom djetetu, koje je čista budućnost, koje se kratko preklapa sa mnom, čovjekom čiji je život, ne dogodi li se nevjerojatno, gotovo u potpunosti prošlost.
Ta je poruka jednostavna:
Kad stigneš do jednoga od mnogih trenutaka u životu u kojima se moraš predstaviti, otkriti što si bila, učinila i što i značila svijetu, molim te nemoj obezvrijediti to da si jednom umirućem čovjeku dane ispunila silnom radošću, radošću koju dotad u životu nisam upoznao, radošću koja ne žudi za još i još nego počiva zadovoljena. Sada, u ovom trenutku, to je silno mnogo.
Mili, ostavio si mi dva dara,
Ostavštinu ljubavi kojom bi i nebeski otac bio zadovoljan ako bi mu bila ponuđena.
Ostavio si mi granice boli, goleme poput mora između vječnosti i vremena, tvoje svijesti i mene.
Emily Dickinson
Post je objavljen 06.03.2020. u 14:01 sati.