Psihologija moguće evolucije čovječanstva
P. D. Ouspensky
Izdavač: Zagrebačka naklada 2004.
Pitanje je na koji način se čovjek može probuditi?
Učenje evanđelja zahtijeva buđenje, ali ne kaže kako se probuditi.
'Padanje u san' ima dva oblika. Prvo se naziva identifikacijom. Poistovjećivanje odnosno identifikacija je zanimljivo stanje u kojemu čovjek provodi više od polovice svog života. On se poistovjećuje sa svime: s onime što govori, što osjeća, u što vjeruje ili ne vjeruje, onime što želi ili ne želi, što ga privlači ili odbija. Sve ga to potpuno zaokuplja i on nije u stanju odvojiti sebe od ideje, osjećaja ili predmeta koji ga zaokuplja.
Drugo stanje koje izaziva san, srodno identifikaciji, jest pridavanje važnosti. Pridavanje važnosti je zapravo poistovjećivanje s ljudima. To je stanje u kojemu se netko stalno brine što drugi ljudi misle o njemu, daju li mu ono što mu pripada, dive li mu se dovoljno, i tako dalje, i tako dalje. Pridavanje važnosti igra vrlo značajnu ulogu u svačijem životu, no kod nekih ljudi postaje opsesijom njima je čitav život ispunjen pridavanjem važnosti, odnosno brigom, sumnjom i nedoumicom, i u njima ne ostaje mjesta ni za što drugo.
Negativni osjećaji su užasna pojava. Oni zauzimaju ogromno mjesto u našem životu. Za mnoge se ljude može reći da im cijeli život određuju i kontroliraju, a na kraju i upropašćuju, negativni osjećaji.
Pritom, negativni osjećaji ne igraju nikakvu korisnu ulogu u našem životu. Ne pomažu nam u orijentaciji, ne pružaju nam nikakvo znanje, ne usmjeravaju nas ni na kakav razuman način. Oni nam, naprotiv, kvare sva zadovoljstva, pretvaraju nam život u teret i vrlo efikasno sprečavaju naš mogući razvitak, budući da u našem životu nema ničeg što bi bilo više mehaničko od negativnih osjećaja.
Ne pamtite sebe, to jest onda kada se pokušavate promatrati niste svjesni sebe.
Promatranje otežava neprekidni tijek misli, slika, odjeka razgovora i fragmenata sjećanja koji protječu kroz vaš um i koji vašu pažnju vrlo često skreću s promatranja.
U istom trenutku kad započnete samopromatranje nešto u vama počinje maštati.
Samopromatranje je, ukoliko se zaista trudite, stalna borba protiv maštanja.
Dvije strane čovjekova mogućeg razvitka su znanje i biće.
Ako znanje nadraste biće ili biće nadraste znanje, rezultat je uvijek jednostran razvitak, a jednostran razvitak ne može otići predaleko. On mora zapasti u neku ozbiljnu unutarnju proturječnost i na njoj će se i zaustaviti.
U životu se obično susrećemo samo s jednom vrstom, onom kad je znanje nadraslo biće. Rezultat poprima oblike dogmatiziranja određenih zamisli i dosljedne nemogućnosti daljnjeg razvitka znanja, do koje dolazi zbog gubitka razumijevanja.
Mehanički dio radi skoro automatski, on ne zahtijeva nikakvu pažnju. Zbog toga se nije u stanju prilagoditi promjeni okolnosti, nije u stanju 'misliti' i nastavlja raditi onako kako je započeo čak i ako su se okolnosti potpuno promijenile.
U intelektualnom centru mehanički dio obavlja sav posao oko registriranja dojmova, sjećanja i asocijacija. To je sve što bi normalno trebao raditi ako drugi dijelovi obavljaju svoj posao. On nikad ne odgovara na pitanja upućena cijelom centru, nikad ne bi trebao pokušavati riješiti probleme cijelog centra i nikad ne bi trebao ni o čemu odlučivati.
Rad emocionalnog dijela zahtijeva punu pažnju, ali u ovom dijelu centra pažnja ne zahtijeva nikakav napor. Nju privlači i održava sam predmet, vrlo često pomoću poistovjećivanja, koje se obično naziva 'zanimanjem', odnosno 'entuzijazmom', 'strašću' ili 'predanošću'.
Intelektualni dio emocionalnog centra je također i glavno sjedište magnetskog centra. Magnetski centar, ako postoji samo u intelektualnom centru, ili samo u emocionalnom dijelu emocionalnog centra, ne može biti dovoljno jak da bi bio efikasan i uvijek je podložan pogreškama i neuspjehu. Intelektualni dio emocionalnog centra, međutim, onda kada je potpuno razvijen i radi punom snagom, jest put k višim centrima.
U motoričkom centru, mehanički dio je automatski. Njemu pripadaju svi automatski pokreti koji se obično nazivaju 'instinktivnim' kao i oponašanje i sposobnost oponašanja koja u životu igra tako veliku ulogu.
Cjelokupan vaš rad na sebi vezan je za pamćenje sebe i bez njega se ne može uspješno odvijati. A pamćenje sebe je djelomično buđenje, to jest početak buđenja. Prirodno je – a to mora biti vrlo jasno – nikakav se rad ne može odvijati u snu.
