Ruediger Dahlke
Izdavač: Ljevak 2018.
Tijelo kao izraz materijalnog svijeta ima najnižu frekvenciju titranja, duševna razina srednju, a duhovna najvišu frekvenciju.
Da bismo se iz razine niskog titranja popeli na razinu višeg titranja, potrebna je energija koju oboljeli mora sam smoći. Liječnik pritom može imati samo ulogu katalizatora.
Kada tijelo odašilje bolne signale upozorenja, mnogi ih ljudi nastoje potisnuti tabletama i ne pokušavajući tragati za dubljim uzrokom. Zašto smatramo da signali koje nam šalje tijelo nemaju značenja?
Nakon što se pacijenti prema strogoj shemi registriraju, žurno ih se šalje u krevet. Svi pacijenti u bolnici obavezno leže, čak i kad su zaprimljeni potpuno zdravi večer uoči pretrage ili zahvata. Glava kao zapovjedna centrala ne smije se držati uspravno, nego je valja odložiti u stranu. Tako se postiže da pacijenti i fizički leže pod nogama liječnika, čime im se daje do znanja da nema pregovora na ravnopravnoj osnovi. Oni više nemaju prava na vlastito mišljenje i o malo čemu odlučuju. Ekspresno ih se pretvara u pacijente (lat. patiens = strpljiv) – formalno i sadržajno. Dio tog procesa je i razodijevanje na zapovijed, nakon čega ih medicinska sestra kao djecu sprema u krevet i više ne mogu sami odlučivati kad će leći, a kada ustati. Tako počinje njihovo spuštanje na dječju razinu odgovornosti.
Pacijent bi morao ponovno pronaći, ako ne čovjeka, onda barem nešto drugo što bi zadovoljilo njegovu potrebu za ljubavlju. Kad bi naučio osvijestiti svoje uživanje u hrani i kad bi jeo s istinskim užitkom, čak bi i to imalo više smisla nego potpuno odricanje. Nesvjesno ili polusvjesno jedenje slatkiša samo je jedan način obrade teme, i to prilično nespretan. Najbolja moguća integracija bila bi – naučiti voljeti samog sebe.
INVALIDITET
Uzetost bi mogla otkriti da moramo otpustiti svjesnu kontrolu i posvetiti se spokoju.
RAK
I dok normalne stanice ovise o disanju, to jest opskrbi kisikom odnosno svježom krvi, stanica ograničena ne vrenje u veliko je mjeri samodostatna.
Stanica raka manje ovisi o komunikaciji sa susjedima, što je prednost s obzirom na njezine loše susjedske odnose.
Jedan od medicinskih naziva za rak je i neoplazma. Ovaj pojam u sebi sadrži taj 'novi rast'. Ono što je za tijelo životna opasnost, za stanicu koja se dugo mučila postaje čin oslobođenja. Dalje sve ovisi o stabilnosti i obrambenim sposobnostima koje će tijelu omogućiti gušenje stanične pobune. Stručnjaci danas smatraju da do degeneracije stanica dolazi relativno često, ali da ih snažan obrambeni sustav neutralizira. Drugim riječima, za nastanak raka presudnu važnost ima oslabljenost imuniteta.
Vjerojatno svi neprestano obolijevamo od raka, ali ga naš imunitet uspijeva savladati.
Stanica raka uvijek želi da je po njezinom, svi njezini potomci stvoreni su da joj budu identični. Istovremeno, ona je potpuno samodostatna i stvara svoju djecu bez tuđe pomoći, takoreći djevičanski. A njezino potomstvo pomaže da joj da doslovno ide glavom kroz zid. Čak ni bazalne membrane, najvažnije pregradne stjenke među tkivima, ne mogu se suprotstaviti njezinoj agresiji.
Problem komunikacije simbolizira poremećeno stanično disanje jer disanje znači razmjenu i kontakt.
Ono što se na prvi pogled čini kao besprijekorno zdravlje zapravo je rigorozno potiskivanje.
Beskompromisno i kruto poštivanje normi postaju bolest. Wolf Buntig
Nešto što se okolini može činiti kao ugodna ili otmjena suzdržanost u stvarnosti je potiskivanje životnog impulsa i u konačnici – život bez života. Kao što stanica odolijeva neprestanim nadražajima ispunjavajući svoju dužnost stanice crijeva ili pluća, tako i pacijenti nastoje ispunjavati svoju dužnost kćeri, sina, majke, oca, podređenog i tako dalje, na zadovoljstvo svih, neovisno o vlastitim potrebama. Vlastiti razvoj je sekundaran, kao i u slučaju izmučene stanice.
Iznimno prilagođeni ljudi odjednom počnu raditi po svom i jednostavno polude. Iako takva promjena raspoloženja može biti neugodna za okolinu, za oboljele je ona velika šansa.
Šansa za pobjedu nad rakom neusporedivo je veća ako se cijeli čovjek upusti u borbu, a ne da ga u bitci zastupa samo tijelo. Da bismo nad nečim odnijeli pobjedu, prvo se trebamo angažirati.
Pacijent se s jedne strane doista bori premalo, a s druge i previše. Protiv svoje se okoline, koja ga degradira na određene funkcije, bori doista premalo. S druge se strane to više bori protiv svoje životne zadaće, svojeg puta i sudbine. Od toga otpora trebao bi odustati. Naposljetku će ga njegova slika bolesti na to prisiliti: bilo da on pobijedi rak ili rak pobijedi njega, dogodit će se faza predaje.
Svjesni povratak na početa i njegove neograničene mogućnosti te potraga za besmrtnim vrijednostima itekako su svrhoviti putevi. No potiskivanje u nesvjesno vodi u 'bolest kao put'. A i to je put koji osim svoje grozote krije i potencijal plodnosti. To je nešto poput posljednje g poziva da se probudimo i osvijestimo vlastite potrebe.
Svaka nam prehlada kaže kad nam je u prenesenom značenju dosta svega i zatvorimo se u duševnom smislu, tijelo se kao surogat za dušu otvori uzročnicima bolesti, a nos se fizički začepi.
Imunitet oslabi uvijek kad se pretjera s obranom na razini svijesti.
Kad nismo u stanju reći 'ne' jer želimo izbjeći sukob pa se to stanje spusti u tijelo, ono iznova postaje vidljivo kao nesposobnost očuvanja granica. Svakodnevna životna iskustva potvrđuju to načelo. Čovjek koji je otvoren prema životu (=vitalan =živ) ima zdrav tjelesni imunitet i manje je podložan infekcijama. Uskogrudan, prestrašen čovjek, zbog svojeg će slabog imuniteta češće 'uloviti' uzročnike bolesti i kultivirati prehlade. Naprotiv, zanesen čovjek, oduševljen nekom temom, u otvorenom se stanju gotovo sigurno neće prehladiti. Svatko se našao u situaciji da mu se jaka hunjavica rasplinula za dva sata zanesenog gledanja uzbudljivog filma. Tek po završetku filma, kad smo se prisjetili da smo prehlađeni, nos nam se ponovo začepio.
Da bi došlo do potpunog sloma imuniteta koji omogućuje nastanak tumora, potrebna je vrlo duboka blokada i zatvorenost. Takve situacije nastaju kad se čovjek prestane otvarati nekom bitnom aspektu svojeg života. Ako je taj kontakt i ranije visio o niti pa nit iznenada pukne, bit će kao da nam je puknula nit života.
Promatramo li Zemlju u cjelini, kancerozno nagriženu sa svih strana, bezobzirno eksploatiranu i lišenu imuniteta, onda njezina slika odgovara stanju tijela napadnutog rakom. Nalazi li se još u stadiju aktivne obrane ili je već u stadiju nemoći kao prilikom dugotrajne bolesti – oko toga nema suglasja među eko-, bio-, teo i drugim -lozima. Takvo stanje rezignacije tijela pred mladenački vitalnom energijom raka naziva se kaheksija. Ono se predaje nagrizanju i pokorno se otvara prijelazu na drugi svijet. Budući da se naša Zemlja još uvijek pokušava regenerirati te se koliko-toliko može braniti od ljudskog roda koji na njoj buja, znači da za nju još ima nade.
Iskrene su želje za napretkom svijeta, ali u njima ima nešto izopačeno i opasno po našu vrstu. Zanemarujući našu povezanost s prirodom i bez vizije duhovnog cilja, riskiramo se pretvoriti u nezaustavljiv karcinom. Za to već sad ispunjavamo kriterije.
Rješenje leži u širenju svijesti, otkrivanju bezgraničnosti i besmrtnosti duše. Ne treba nas čuditi da se najviše načelo nazire upravo kroz najzloćudniju od svih slika bolesti. Najsjajnije svjetlo uvijek baca najtamniju sjenu. Samoostvarenje je tema koja se u karcinomu spustila u sjenu, a koja teži krajnjem cilju svakog razvoja – sebstva.
Treba napustiti sredinu koja je truli kompromis. U tome je glavna zadaća pacijenata oboljelih od raka. U tom smislu, mirna osrednjost u kojoj se raskomotio normopat nije mjesto na kojem se treba zadržavati. Umjesto sklada sredine ovdje vlada tek prividni sklad. 'Zloćudne' snage ega tu ne dolaze do izražaja, ali to intenzivnije žive u sjeni.
Privid mu je važniji od bivanja. No naposljetku je važno bivanje pa tako u svojoj udobnoj sredini, u koju je dospio linijom manjeg otpora, neće pronaći krajnji mir – drugim riječima, krajnji mir koji se ovdje može naći nije krajnji mir.
On se mora pokrenuti, rasti, preobraziti se i razvijati. Treba naučiti reći 'ne', osjetiti i živjeti egoističnu želju, pobuniti se protiv krutih pravila, probiti preuske strukture, zbližiti se s drugima (ponekad i previše), prevladati granice, ignorirati ograde, živjeti sve one stvari koje se u sjeni inače očituju kao rak. Umjesto mutacije na staničnoj razini, bolje su promjene na duševnoj, duhovnoj i društvenoj razini. Umjesto da postanemo drugačiji, trebali bismo iskočiti iz preuskih okvira. Treba prepoznati vlastiti ego, unatoč ili baš zato što on nije profinjen te se na njegov račun ne može od okoline očekivati neko osobito priznanje. Umjesto degeneriranja, treba nam generiranje, ili točnije rečeno – pronalaženje vlastite osebujnosti. Umjesto odvajanja, treba nam samostalnost i osobna odgovornost.
Vizualizacijama i maštom podupire se imunosni sustav u egzistencijalnoj borbi i živi se dugo potiskivana agresija.
U suzbijanju agresivnog raka upravo je agresija homeopatsko sredstvo, to jest sredstvo sličnog karaktera.
Čovjek dvadesetak godina raste fizički, a potom mora nastaviti rasti duhovno-duševno ili će taj rast potonuti u sjenu (opa. bolest).
Krajnji je cilj postati jedno sa svime, vratiti se kući u raj, odnosno spojiti svoje Ja i Sjenu u Sebstvu. To stanje koje se u mnogim kulturama naziva mnogim imenima, a uvijek znači isto, ne može se precizno prikazati u svijetu polarnosti. Riječi kao što su vječnost, nirvana, nebesko kraljevstvo, Božje kraljevstvo, raj, bitak i sredina tek ga približno opisuju.
Iako je pacijentu bitno otkriti ego, jednako je važno kasnije ga prerasti.
Karcinom je savršeno zrcalo najveće zablude modernog čovječanstva. Stanica raka pokušava svoju besmrtnost izboriti sama nauštrb ostatka tijela. No pritom ne shvaća da će je taj put naposljetku ubiti zajedno s tijelom, baš kao što i čovječanstvo još uvijek ne shvaća da njegov ego trip na štetu svijeta može završiti samo u zajedničkoj propasti. Ne postoji neovisnost od velikog jedinstva kojem pripadamo. Opravdane težnje ka samoostvarenju i besmrtnosti mogu doživjeti vrhunac samo u duhovnoj spoznaji da je jedini cilj sebstvo, jedinstvo sa svim. No ono ne isključuje ništa i nikog ai ne može se egoistično izboriti samo za sebe osobno – ono u jednakoj mjeri sadrži i individualnost i viši poredak. Nalazi se u našem središtu, kao i u središtu svake stanice i svakog čovjeka, a ipak je samo jedno.
Treba pronaći jedinstvo, besmrtnost duše u sebi, i spoznati da se cjelina već nalazi u nama, kao što se i mi nalazimo u cjelini. No to je završna točka ili, točnije rečeno središte koje nam samo ljubav može otkriti. A i njega simbolizira karcinom. Baš kao i ljubav, tako i rak prelazi sve granice, preskače sve udaljenosti, probija sve barijere, savladava sve prepreke. Poput ljubavi ne zaustavlja se ni pred čim, širi se na sve, prodire u sva područja života, ovladava cijelim životom. Poput ljubavi, rak također stremi ka besmrtnosti i poput nje ne boji se ni smrti. Prema tome, rak je i ljubav koja se potisnula u sjenu.
Nakon postavljanja dijagnoze potrebno je u području sjene oduzeti što je moguće više koraka. Sve što se vraća u svijest i proživljava ne mora se više prikazivati na pozornici tijela. Preduvjet za to je iskreno promatranje vlastite situacije uključujući i spoznaju da ništa ne nastaje slučajno, da sve ima smisao, pa čak i tako zastrašujuća slika bolesti.
U ono što valja oduzeti tijelu, jer je ono ustvari zadaća duše, ubraja se i cijela paleta slika koje rak kao mogućnosti nameće organizmu: od prelaženja granica do preskakanja ograda, od vitalnog rasta do divlje agresije. Potrebno je poziciju mlakog zamijeniti usponima i padovima u vlastitom životu. Treba svjesno stvoriti prostor za život neukroćenoj kreativnosti koja se izražava u karcinomu od tjelesnih do duhovno-duševnih područja. Očekuju nas mutacije koje zahtijevaju hrabrost, a mjesto im je svugdje, samo ne u tijelu. I dok biološku evoluciju pokreću tjelesne mutacije, individualnu evoluciju treba pokrenuti duhovno-duševnim promjenama. Kao što se stanica raka odlučila ostvariti, tako i pacijenti moraju napraviti nešto sa svojim životom. I to mora biti nešto samo njihovo – težnja karcinom za samodostatnošću neka ih pritom usmjerava. Trebamo sami živjeti plodnost stanica raka. Treba se prisjetiti svojih korijena - možda je doslovno potrebno odstupiti sa specijaliziranih funkcija koje zauzimamo u društvu, tvrtkama ili obiteljima, i ponovno postati čovjek s osobenim potrebama i ludim idejama.
Pacijenti koji su okrenuli novi list svjedoče da im je bolest radikalno promijenila život. Umjesto naređenja došlo je samoodređenje, a pokornu podložnost zamijenila je otvorena pobuna.
Prije svakog izlječenja potrebno je proći fazu prihvaćanja, jer suprotstavljanje sudbini vodi u suprotnom smjeru.
Vrlo je bitno disanje. Disanje je komunikacija, a u slučaju karcinoma, ono se spustilo na primitivnu i radikalnu razinu.
KOSA
Kosa je anatomski gledano najviši dio tijela i pokriva sjenovitu ili noćnu stranu naše osobne zemaljske kugle. U njezinoj snazi i sjaju zrcali se naša snaga i sjaj. Kad smo u formi i dobrog zdravlja, takva nam je i kosa.
Kosa kao simbol slobode obilježila je povijest.
Sve regularne vojske postupaju jednako i šišaju regrutima kosu, jer im se zajedno s kosom simbolički oduzima i sloboda. Isti je fenomen prisutan i kod zen-redovnika, ali oni se dragovoljno i svjesno odriču kose i vanjske slobode koju ona simbolizira.
Pletenje pletenice samo po sebi je čin discipliniranja. Ako svaki dan započinjemo tim simboličkim samodiscipliniranjem, životu dajemo uređeni, ali savršeno kontrolirani okvir.
Frizure su odraz mentalnog stava.
Vlasište je izvrsna pozornica za utvrđivanje uloge koju osoba igra u ovom životu.
Izražena, tipično muška dlakavost tijela kod žena stvara veliki psihološki pritisak. Naime, ovaj simptom jasno pokazuje da je muška strana potisnuta u sjenu te odatle pokušava ovladati tijelom.
Izbijanje muške energije u obliku rasta brkova i brade izražava nesvjesnu želju za snagom volje i za prodornošću.
Okolina odmah shvaća da je riječ o 'dlakavom tipu' žene, to jest osobi koja se ne da manipulirati i s kojom nije lako izaći na kraj. Simptom želi da i ona sama to uvidi.
Ne treba se stoga boriti s muškošću, nego upravo suprotno – ostvariti je u vlastitom životu. Umjesto da joj izraste brada žena treba ostvariti svoju volju.
Kod gubitka tjelesne dlakavosti tijelo simptomom simbolički pokazuje nesvjesnu namjeru uvlačenja antena i prekidanja kontakta s okolinom pa tu želju i ostvaruje. Zapravo se pacijenti već duže vrijeme osjećaju goli, nezaštićeni i izvrgnuti ruglu, a da to sami sebi ne žele priznati.
Ova slika bolesti vraća nam prividni stid i ukazuje na vlastitu nezaštićenost. Sprječava društvene igrice, a pogotovo igru s lažnim samopouzdanjem.
Potpuno glatka i sjajna ćelava glava kazuje da nikada nije prekasno za otpuštanje djetinjarija i ponovno otkrivanje svoje djetinje prirode na višoj razini.
U navedeno se ne ubraja opadanje kose kod muškaraca na mjestu koje podsjeća na redovničku tonzuru. Je li ovdje riječ o želji za približavanjem arhetipu redovnika koji brijanjem na mjestu najviše čakre signalizira otvorenost prema gore? Radi li se o potrebi da se poput redovnika odvojimo od vanjskog svijeta kako bismo se posvetili višim sferama?
Često crvenjenje lica fenomen je koji osobi želi osvijestiti neku temu prema kojoj se ona zatvara.
Kod svakog se čovjeka polovice lica razlikuju, ali to se jedva vidi na prvi pogled. Tek kad se fotografski stvori lice od dviju lijevih ili desnih polovica, zapanjeni primjećujemo koliko je lijeva, ženska strana nježnija od desne, muške. Tako gledano, svaki čovjek posjeduje dva lica.
U stvarnosti nešto izvanjsko možemo smatrati odbojnim samo ako to nešto na duševnoj razini već imamo u sebi. Ništa nas izvanjsko ne može prestrašiti ako već ne postoji u nama kao obrazac.
Prejako naprezanje očiju samo po sebi proizlazi iz zahtjeva našeg svijeta koji je u prvom redu vizualan. No do pravih problema dolazi tek kad opaženo ne želimo svjesno prihvatiti. To odvraćanje pogleda, odbijanje prihvaćanja istinitosti somatizira se u najrazličitijim oblicima i slikama bolesti. Specifična povezanost tih problema s našom kulturom jasnija je kad pogledamo takozvane 'primitivne kulture' koje su u manjoj mjeri orijentirane na vizualno pa u mladosti nemaju kratkovidnosti, a u starosti nemaju dalekovidnosti.
Šumovi u uhu – službena medicina u polovici slučajeva vidi buku kao uzrok. Kod gotovo svih pacijenata postoji veza s nerazriješenim stresom. Šumovi u uhu su buka koja je završila unutra, to jest oboljeli ometaju sami sebe. Uznemirila ih je vanjska 'buka', ali nisu joj se opirali, već su svoju agresiju progutali i zatvorili se u sebe.
Pacijenti se sada ne mogu povući u vlastitu tišinu i na taj način upoznaju svoju duboku potrebu za mirom.
Nije kriva vanjska buka nego način na koji se s njom nosimo.
Isti princip vrijedi za sve vrste vrtoglavica, uključujući i znatno češću vrtoglavicu izazvanu problemima s krvotokom do koje dolazi kad ljudi s niskim krvnim tlakom prebrzo ustanu. Njihovu vrtoglavicu izaziva to što su 'prebrzi'. Žele pokazati da se u novi dan ili na novu situaciju bacaju s poletom i elanom. Ako to ne podržava odgovarajući unutarnji stav, tijelo mora otkriti, to jest utjeloviti prevaru.
Lekcija koju izražavaju simptomi glasi: prepustite se ljuljanju dok ne shvatite da se život sastoji od uspona i padova i da je bolje postojati na dvije noge nego na jednoj (opa. trzanje oka i tijela).
Najvažnije je potražiti vlastiti životni oslonac te mu se predati.
Ističe se seksualna konotacija nosa izražena vulgarnom izrekom 'kakav nos, takav ponos. I opet je narodna mudrost na tragu istine, jer doista se na sluznici nosa nalaze refleksne zone spolnih organa.
Duži post je najbolja terapija za kronično začepljene šupljine u organizmu. Učinkom čišćenja unosi svjetlo u tamu nesvjesnog, omogućujući doslovno i simbolično otjecanje masa koje stvaraju blokadu.
Prekid kontinuiteta nosne kosti ukazuje na potrebu korekcije zacrtanog životnog puta koji uvijek ide za nosom (opa. slomljen nos).
Glavobolja upućuje na agresivne pokušaje da idemo glavom kroz zid.
Mučnina i povraćanje pokazuju da se tijelo što prije želi osloboditi problematike koju mora trpjeti. Na jeziku probave to znači da netom progutani događaj nije bio probavljiv.
Glavobolja kao da će puknuti glava s jedne strane znači povećanje obujma moždane tekućine znak da ženske snage žele u životu doći do izražaja. S druge strane agresivna muškost nameće se još jače. Treba se usuditi upustiti u rat za najvišu razinu, eksplodirati kad je to neophodno i zauzeti se za vlastiti put, uhvatiti se u koštac s onim što nas tlači. Naravno, fizički nas pritišće ženska voda. Napetost leđa izražava želju za uspravljanjem, za razvojem samosvijesti i ponosa, za dizanjem pogleda.
Prema načelu 'bolest pokazuje sjenu', možemo poći od toga da oboljeli dugo nisu primjećivali vlastitu ukočenost izraza i pokreta, sve dok je tijelo nije učinilo očiglednom. Žive ukočeni od straha, a da to sami sebi ne priznaju. Doslovno su se 'ukipili'. 'Amimija' tj potpuni izostanak prirodne mimike lica. (opa. Parkinsova bolest).
Lice mu se ukočilo poput maske koja po mnogo čemu podsjeća na posmrtnu masku. Pridodamo li tome i tipičan rigor, ukočenost ostatka tijela, nastaje slika živog mrtvaca, zombija. Razvoj u smjeru mrtvačke ukočenosti očituje se reduciranjem svih pokreta koji prirodno prate život.
MOŽDANI UDAR
Kako život odmiče, udio suprotnog pola sve se više želi ostvariti. Kod moždanog udara otpada strana koja je već ranije bila oduzeta, odvaja se od tjelesnog carstva i protivi se svim zapovijedima. Isto tako, prestaje slati informacije zajedničkoj centrali. Štrajka i pravi se mrtvom. Oni protiv kojih je usmjeren štrajk moraju pognuti glave i fizički činiti ono što na duševnom planu nisu htjeli: brinuti se za drugu polovicu kao nikad u životu.
Pacijenti prvo ponovno moraju ovladati svojim životom i naučiti shvaćati.
Moždani udari gotovo se uvijek događaju u posljednjoj trećini života u kojoj zadatak integracije suprotnog pola dobiva središnje značenje. Da bismo postali cjeloviti, moramo integrirati ono što nam nedostaje. Čovjeku koji je prešao sredinu života taj je zadatak prioritetan, pogotovo kad mu nedostaje pola života.
MULTIPLA SKLEROZA
Mnogi oboljeli žale se na bolove u stopalima koji jasno pokazuju koliko im je teško ići tim putem koji u pravilu nije njihov vlastiti.
Oslobođenje od slabosti naći ćemo u predanosti, kad se pomorimo s odustajanjem i pasivnošću koje nam nameće tijelo. Zadatak je odustati od borbe. Sudbina liječi tu neizrečenu potrebu oboljelih od multiple skleroze da sve planiraju, svime upravljaju i sve kontroliraju.
Kad nas noge više ne mogu nositi, ne trebamo više izlaziti u svijet i završena je sva ta trka za druge, odnosno za priznanjem od strane drugih. Jedina otvorena opcija jest okretanje nutrini.
EPILEPSIJA
Postoje trenutci, traju tek pet do šest sekundi, u kojima nam se otkriva postojanje božanskog sklada…Strašna jasnoća kojom se on otkriva i ushit koim nas ispunja doista su užasni. Kad bi to stanje potrajalo duže od pet sekundi, duša ga ne bi mogla podnijeti i morala bi pobjeći. U tih pet sekundi proživljavam cijeli jedan ljudski život i sve bih za njega dao i pritom ne bih pomislio da sam platio previše. Dostojevski
VRAT (GRLO)
Čovjek koji pognute glave ide kroz svijet ne vidi puno pa stoga i ne živi ispunjenim životom. Pretvara se u žrtvu koja u znak svojega položaja povija šiju. No u tom položaju neće izostati očekivani udarci u šiju. Istovremeno, žrtva štiti prednji dio grla u kojem se nalazi ždrijelo i područje odgovorno za uzimanje i posjedovanje. Oni od života ne očekuju ništa što bi vrijedilo uzeti. Ali ono što imaju čvrsto stišću na uskom prostoru, skriveno od svijeta.
Nakašljavanje je postalo i prihvaćen signal kojim najavljujemo da nešto želimo izjaviti. Kad se netko neprestano nakašljava, to je kao da neprestano najavljuje izjavu koja nikako da dođe.
ŠTITNJAČA
Najčešći oblik guše nastaje uslijed manjka joda u prehrani. Oboljeli, vezani čvrstim tradicijama, žive u okolini koja im nudi premalo energije i šarolikosti. Guša odaje glad u tom smislu.
Oteknuće grla naglašava područje prisvajanja i posjedovanja.
HIPERTIREOZA
Pacijenti doista ne štede ni truda ni napora. Naticanje grla i izbuljenost očiju osim panike oslikavaju i krajnju prenapregnutost, kao kod dizača utega koji podiže iznad svojih mogućnosti. Sklonost procjenjivanju svojim mogućnosti prisutna je u većini životnih priča oboljelih.
Mjesto na kojem se odigrava ta žestoka borba povezana s halapljivosti za čašću, osim straha i budne spremnosti za obranu, otkriva nam još jednu temu. Grlo je prijelaz iz grupa u glavu – prilaz najvišoj instanci. Na tom mjestu struma stvara ojačani štit ispod jedne od najosjetljivijih tjelesnih zona, ali i blokadu koja sužava sve životno važne opskrbne magistrale. Oko te blokade vodi se žestoki sukob koji bismo mogli okarakterizirati kao borbu za pristup najvišoj instanci. Često je tu riječ o utjelovljenju silovitog sukoba s autoritetom koji je za oboljele od životne važnosti. Tijelo demonstrira koliko ta borba iscrpljuje snagu i koliko se prolaz prema gore sve više sužava. Drhtanje pokazuje strah i nemir.
Glas otvoreno progovara o potisku kojem su izloženi i o depresivnom raspoloženju koje ih ispunjava. Prisilno utišani glas u svojoj napetosti izražava svoje istinske težnje. U njemu se očituje bezuspješna želja za jasnijim i glasnijim izražavanjem.
HIPOTIREOZA
Izraz hladne noge u nekim jezicima znači strah. Čovjek koji još nije pronašao mjesto na kojem će pustiti korijenje živi u fundamentalnom strahu.
Dok je kod hipertireoze život potonuo u sjenu, ovdje je potonula smrt. Stoga treba pustiti da odumre sve staro, stari obrasci i programi, sve što je odavno mrtvo i umorno. Pacijent sa miksedemom izgleda poput leša – hladan, podbuhao, blijed. Suočavanje sa smrću njegov je najvažniji zadatak. Moći će živjeti samo ako nauči umrijeti.
Da bi se makar malo ostvarila težnja 'Ja želim' potrebna je inteligencija.
KRALJEŽNICA
Kao što u ovom stanju moramo prileći, bilo bi dobro odložiti sve suvišne terete i odmoriti se.
Kad lomimo čovjeka, to činimo na način da mu kralježnica postane poslušna i savitljiva, tako da ga spriječimo da se zauzme za svoje interese i stavove i da uspravno ide kroz život. Tako pognut čovjek je iskrivljen, a time i neiskren jer ne stoji uz vlastiti život.
Tjelesna iskrivljenja podudaraju se s duševnima. Tu je ponajviše riječ o hvatanju krivina koje oboljeli i ne primjećuje. Kako se god okrenuli, greška im uvijek ostaje za leđima. Zakrivljenja uvijek imaju dvostruki karakter: od nečega se odvraćamo, dok se nečemu drugom okrećemo. Zanimljivo je da ima znatno više skolioza koje se naginju na desnu, mušku stranu.
Oslobođenje od provlačenja, odnosno vijuganja, leži u fleksibilnoj prilagodbi zadanostima života. Ne mislimo pritom da se treba okretati kako vjetar puše, već se treba ljuljati u skladu sa životnim ritmom u smislu Heraklitove bezvremenske spoznaje: panta rhei - sve teče.
PARAPLEGIJA
Obavljanje stolice vezano je uz materijalno davanje, dok je mokrenje povezano s davanjem u duševnom smislu. Simptom otkriva nedostatak prirodnog osjećaja za pravi trenutak davanja.
Život u sjedećem položaju prisiljava ih da zasjednu u život. U invalidskim kolicima oni doslovno uzimaju život u svoje ruke i kotrljaju se kroz njega. Nesreća im jasno osvješćuje činjenicu da ćivot ne traje vječno i da je beskrajno vrijedan.
RAMENA
Uz kralježnicu, ramena su onaj dio tijela na kojemu se može iščitati koliki teret neki čovjek nosi i kako se pritom osjeća.
Kao i kod bolova u leđima, tako ni ovdje nije problem u teretu koji svjesno i voljno nosimo, nego u onim obavezama kojih nismo svjesni i za koje ne priznajemo da nas muče. Ako prihvaćamo neku odgovornost, onda smo je u stanju i iznijeti do kraja. Ono što konkretno ili simbolički svjesno nosimo, moći ćemo dobro podnositi, čak i ako je to doista teško. Ali ono za što ne želimo preuzeti odgovornost i što sami sebi ne priznajemo, brzo nam postaje nepodnošljivo. Osoba koja je cijeli život svjesno i rado preuzimala odgovornost i teške terete razvila je snažna ramena s razvijenim mišićima. Oni pak koji male terete nose nevoljko i nesvjesno teže to podnose pa im se mišići ukoče, a ramena počnu boljeti od istrošenosti zglobova.
RUKE (ŠAKE)
Tople ruke izražavaju želju za kontaktom, dolaze od srca poput krvi koja ih grije. Hladne ruke pak govore o distanciranosti. One nisu dobro prokrvljene i odaju da njihov vlasnih zadržava svoju životnu snagu i izbjegava susrete. Hladne znojne ruke izražavaju i strah. Kad nas oblije hladan znoj, osjećamo se izmučeno, a ne komunikativno.
Grizenje nokata – dijete se ne usuđuje suočiti sa životom i pokazati mu pandže. Životna energija ne nalazi dovoljno ventila pa svoju agresiju usmjerava protiv sebe kastrirajući vlastita oruđa agresije.
PRSA
Jasno je kao dan tko u situaciji hrkanja određuje ton. Čini se da se hrkači danju ne mogu izboriti za prostor, zadobiti poštovanje i distancu i davati ton. Oni glasno pokazuju da im treba više pažnje, barem što se tiče njihove noćne i sjenovite strane koja odgovara ženskom tamnom dijelu duše.
Ne disati znači ne sudjelovati u životu.
Faze sloma imunosnog sustava u kojima izbija rak dojke u mnogim slučajevima prate neki duboko bolan događaj koji oboljela žena ne prihvaća u svoj njegovoj težini. Nešto uzima k srcu, ali ne želi priznati koliko, pritišće to na svoje grudi – ne da bi joj bilo bliže, već da bi to sakrila. Koliko god bila zabrinuta ili ljutita zbog nanesene sramote ili uvrede, ona je ne izriče naglas, nego je radije čuva u grudima gdje se ona utjelovljuje i postaje rak.
Ono što se čini poput nesebične suzdržanosti, pa se katkad prikazuje i krivo tumači kao razumijevanje, zapravo je strah od udaraca i osude, strah od borbe za vlastite interese. Ponos također sprječava izražavanje emocija. Egoizam je stran požrtvovnom majčinstvu pa ga se svejedno potiskuje. No on se manifestira u tijelu, i to na mjestu gdje se živi prava dobrota i majčinsko razumijevanje (za sve).
Kad je dojka već izgubljena u tom sukobu, tada postaje očito koliko je značila ženi. Izgubljeno je mnogo više od organa: izgubljen je simbol, a zajedno s njim i dio samopoštovanja. Ako se žena nakon amputacije više ne osjeća kao prava žena, znači da se osjeća ženom ponajviše preko tijela. U budućnosti se više neće moći definirati samo putem tjelesne ženstvenosti. Morat će se okrenuti i drugim životnim sadržajima.
Prevencija raka dojke sastoji se u pronalaženju vlastitog ženskog puta.
Nesebičnost majčinske ljubavi zrcalo je nebeske ljubavi. Ako dolazi iz srca, ona je panaceja, no ako samo imitira društvene norme, može stajati života.
Najbolja prevencija karcinoma je hrabar život, odnosno individualni put prema jedinstvenosti. Put je u potpunosti individualan, ali je cilj nadindividualan i savšen.
Kad dođem u raj, neće me ondje pitati: Zašto nisi bio Mojsije? Pitat će me naprotiv: Zašto nisi bio Susya? Zašto nisi postao ono što si samo ti mogao postati? Hasidski rabin Susya
TRBUH - HERPES
Osip koji se javlja na tijelu objavljuje pacijentu da nešto želi izići iz njega.
Trbuh oblika pojasa sugerira sliku lanca, okova koji nas muči ili krunice u plamenu.
Crvenilo bijesa može biti lijepo poput vrelog plamena žarke ljubavi, usijanog oduševljenja ili svetog rasplamsaloga gnjeva. Treba ponovno postati ranjiv, otvoriti granice, probiti zidove i procvasti.
TRBUH – KILA
Svaka hernija/kila ujedno je i prodor i miješanje u tuđe stvari.
Kada se u doslovnom ili prenesenom značenju preopteretimo iznad svojih mogućnosti, lako navučemo kilu.
Nakon zatvaranja izlaza na tijelu, trebalo bi sukob ponovno vratiti na razinu svijesti.
ZDJELICA
PROSTATA – S obzirom da razlika (opa. između muškarca i žene) što smo stariji sve više nestaje, tijelo kao da ukazuje na činjenicu da muškarac postaje sve sličniji slabijem spolu. Više ne može mokriti lako i u velikom luku, a to je situacija s kojom žene žive konstantno. Organizam nam poručuje da na tjelesnoj razini dolazi do približavanja ženskom polu. Čini se da zadatak zbližavanja s vlastitim ženskim polom, animom, nije ispunjen pa tako tijelo mora živjeti ono što duša želi izbjeći.
Simptom pokazuje zadatak, a to je povlačenje muških fantazija o veličini. Tijelo nas čini iskrenima i oboljelom nameće spoznaju da njegov muški mlaz i s njim povezana aura više nisu ono što su nekad bili. Istovremeno se konkretizira zadatak zbližavanja ženskom polu u prenesenom značenju.
Povećana prostata ukazuje i na potrebu za dodatnim rastom muškosti. Ipak, kao najveći cilj se ističe ostvarivanje suprotnog pola u samome sebi, i to ne na razini mlaza mokraće, nego na razini duhovno-duševnog zračenja.
KUK
Kuk je osnova naših iskoraka, zavičaj naših koraka i napretka u velikom i malom, u dobrom i u zlu. Svako putovanje počinje korakom, baš kao i svaki eksces. Bolovi u kuku, najčešće kao posljedica artroze, sprječavaju iskorak poručujući oboljelom da više ne može računati sa znatnijim napretkom. Napredak će ubuduće biti moguć samo uz (životne) bolove.
NOGE
Noge – stopala,, koljena i skočni zglobovi – tvore funkcionalnu jedinicu čija je svrha odgovoriti na pitanje: Kako stojimo, kako nam ide? Iako toj činjenici općenito pridajemo vrlo malo pažnje, noge čine temelj cijeloga našeg života.
Suprotnost žilavim nogama su masivne, nerazvijene noge, za čije je vlasnike karakteristično da ih vuku dok se i sami vuku kroz život.
Njihov puzavi hod koji se doima uspavanim, neprikladan je za suočavanje sa životom. Često im nedostaje nužna postojanost i izdržljivost jer putuju sporim trakom.
ZGLOB – KOLJENO
U zglobu koljena obrađujemo temu poniznosti. Klečanje i savijanje koljena geste su pokoravanja.
Noćni grčevi u listovima pokazuju da je emocionalna napetost nakupljena tijekom dana toliko intenzivna da se tijekom noćne obrade s njom nije moguće dovoljno svjesno suočiti. Pod okriljem noći ona tone u tijelo i manifestira se u napetoj muskulaturi listova.
Fizički grč u listu uvijek je indikator rezignacije i predaje. Pacijent pokazuje da je izvan stroja, odnosno da nije sposoban za borbu. Ono što sebi ne priznajemo na duševnom planu, manifestira se u tijelu.
Peta je i ono mjesto na kojem smo najintenzivnije povezani s Majkom Zemljom – doslovno i simbolički predstavlja polarnost, ženski svijet suprotnosti.
STOPALA
Prema načelu 'kako gore, tako i dolje' na tabanima je stopala još jednom preslikano cijelo tijelo u obliku refleksnih zona, pri čemu se zona glave nalazi u području nožnih prstiju. Nameće se zaključak da se mučenje prednjeg dijela stopala preuskim cipelama očituje u velikom povećanju učestalosti glavobolja. U takozvanim primitivnim kulturama, čiji pripadnici hodaju isključivo bosi, glavobolja je nepoznata, baš kao i razbijanje glave brigama ili pokušaji da se ide glavom kroz zid.
GLJIVICE NA STOPALIMA
Poput kakvih vjesnika smrti, gljivice se mogu proširiti posvuda gdje tkivo odustaje od životne borbe. Svim patogenim mikroorganizmima neophodni su određeni preduvjeti – prije svega oslabljen imunitet.
STARENJE
Epidemija starosti legitimna je sjena našeg društva opijenog mladošću, baš kao što je 'neobuzdana renesansa ljubav prema svijetu' stvorila sifilis, dok su 'čistoća i zlatni sjaj srednjovjekovne vjere i crkvenih svodova izrodili kugu, crnu smrt'. Svako doba u svojim slikama bolesti dobiva svojevrstan korektiv koji uravnotežuje njegovu neravnotežu. U medicini već stoljećima vlada neslaganje o tome spada li starenje među normalne fiziološke zadanosti ili je ono bolest koju treba liječiti. Georg Groddeck je s tim u vezi zapazio: Starenje ne znači da su organi istrošeni, već je organ opterećen mislima, osoba stara sedamdeset godina ima organe opterećene sa sedamdeset godina života. S druge strane, bujica šareni tableta kojom se danas želi prevenirati starost pokazuje da suvremena medicina starenje smatra bolešću s kojom se treba uhvatiti ukoštac. Većina ljudi želi doživjeti što dublju starost, ali nitko ne želi biti star. U tom se paradoksu očituje naša dilema. Upravo zato što tako podcjenjuje starost, a mladost precjenjuje, naše društvo naočigled stari. Pokušavamo sve kao bismo ostali mladi, a postajemo sve stariji.
Pokušaji umjetnog produžavanja života, primjerice, na intenzivnim odjelima bolnica, zapravo češće produžuju – patnju.
Stari narodi smatrali su razdoblje sredine života njegovim vrhuncem, što se nazire i u našem pojmu klimaksa. Rast fizičke, to jest vanjske snage i moći, završava, a njegovo mjesto zauzima unutarnji rast. Zaokret od vanjskog prema unutarnjem razvoju zadan je obrascem koji najavljuje povratak duše kući. Nakon polovice života ispunjene uključenošću, upletenošću, slijedi polovica ispunjena rasplitanjem, razvojem. Narodi koji su očuvali svoje duhovne korijene svjesno žive za tu šansu.
Prihvatite svoje stanje, prestanite se precjenjivati i posvetite se odmoru koji donosi osviještenost. Prekinite aktivni, mladenački život te nakon faze odmora usmjerite svoj život u novom smjeru – prikladnijem poodmakloj dobi.
Ako se ženska dlakavost lica javi ranije u životu, ona je znak da se muško načelo živi na nedovoljno oslobođenoj, suviše materijalnoj razini.
Vratiti se kući znači otpustiti ego koji smo tijekom života tako mukotrpno izgrađivali. Tjelesni znaci starenja uključujući i tipične slike bolesti poput demencije i Alzheimerove bolesti, preko tijela prisiljavaju ego na degradaciju oduzimajući mu njegovu osnovu – mozak. I taj proces možemo osloboditi u umu ako otpustimo veliko znanje i pretvorimo ga u mudrost. Tada se djeca i starci, dolazeći s dvije suprotne strane, susreću na istoj razini.
'Normalni znaci starenja' toliko su rašireni da u njima i ne vidimo nešto bolesno. Dalekovidnošću organizam pokazuje da predviđamo ono što nam je najbliže. Pogled nam klizi mimo i u daljinu. Zadatak glasi: steknite pregled i postanite dalekovidni u prenesenom značenju. Životni obzor ostaje oštar, a zamućenje prvog plana dodatno ga naglašava. Važno je usmjeriti pogled u daljinu da bismo jasno spoznali što nas ondje u budućnosti očekuje. Bliske stvari neka ustupe mjesto širini pogleda. Kad pronađemo životnu perspektivu, možemo ponovno posegnuti za onim što nam je blisko.
Svatko tko poznaje nagluhe stare ljude ne može se katkad oteti dojmu da se oni zapravo 'pretvaraju'. I dok se partner u istoj sobi može bez uspjeha derati iz petnih žila, nagluhi će bez problema čuti zanimljive razgovore djece u susjednoj sobi. Stoga taj simptom predstavlja neoslobođeni oblik povlačenja u vlastiti svijet, u koji nas drugi koliko god vikali, ne mogu slijediti. Simptom nas izolira i distancira od svijeta čineći nas usamljenima i zatvorenima.
Ukočenost zglobova – izvana naći mir, ali se prisjetiti svojega nepokretnog unutarnjeg pola. Iz mira sredine može ponovno izrasti unutarnja pokretljivost, a iz nje – vanjska.
Degeneracija mozga – siva koprena starosti poprima oblik takozvanih amiloidnih nakupina koje se nakupljaju unutar i između živčanih veza, to jest sinapsi. Te naslage zajedno s aluminijskim spojevima stvaraju žbuku koja iznutra betonira živčane stanice i njihove produžetke. Na taj se način poništava najvažnija funkcija živaca – uspostavljanje veza. Umrežavanje se ciljano blokira na poveznici velikog mozga, odgovornog za logičke funkcije, i limbičkog sustava koji kontrolira svijet emocija. I dok nestaje sjećanje, inteligencija, sposobnost odlučivanja, orijentacija, govor – jednom riječju, sve što smatramo dijelom svojeg razuma – emocije, socijalni obrasci, osjećaj za ritam i muzikalnost ostaju dugo očuvani.
ALZEHAJMER
Gubitkom pojma o vremenu gubi se i razumijevanje za životni put i njegovu zadaću. Tko se ničega ne sjeća i živi izvan linearnog vremena, taj više ne može snositi odgovornost. Gubitak osjećaja za orijentaciju također upućuje u tom smjeru. Na kraju života nismo dostigli nijedan cilj, nego smo zalutali. Pacijenti više ne znaju gdje su i kamo idu. Uz gubitak osjećaja za orijentaciju doslovno su izgubili Istok, smjer iz kojega prema Svetom pismu dolazi svjetlost. Na kraju njihova puta nedostaje im svjetlosti, a s njom i nade. Depresije su posljedica potpunog nedostatka perspektive i nade. Nedostatak opreza i obzira, koji toliko živcira bližnje, gotovo je neizostavan. Budući da prestaju djelovati sve kontrolne funkcije razuma, emocije se mogu nesmetano prazniti kao u male djece.
Cilj života jest u sebi ostvariti Kraljevstvo nebesko. Život u polarnosti našeg svijeta suprotnosti naposljetku uvijek za cilj ima jedinstvo, raj, nirvanu – kako god to nazvali.
Ponekad je teško reći tko više pati, oboljeli ili oni koji dragovoljno ostaju uz njih. Dok pacijenti kreću na svoj put bez povratka, bliska osoba kreće na put samožrtvovanja.
Pravi zadatak sastoji se u tome da svjesno krenemo natrag i 'ponovno postanemo poput djece'.
SNOVI
Mogu li nas slike uopće ozdraviti? Proces izlječenja pomoću slika toliko je jednostavan da se intelektualnim ljudima čini težak. Naš problem s obrascima i slikama ponajviše je u našem jednostranom, analitičkom muškom razmišljanju koje podcjenjuje značenje simboličkoga ženskog nasuprot suprotnog pola. Obratni postupak, to jest prenaglašavanje sfere slika, bio bi primjereniji našoj unutarnjoj stvarnosti.
Unutarnje slike koje se ne mogu obraditi u snovima postaju toliko nadmoćne da prodiru u našu budnu svijest i postaju vidljive čak i kad su oči otvorene. To nam pokazuje koliko su za naš život i naše preživljavanje bitne unutarnje slike.
Unutarnju reviju slika svake noći doživljava svaki duševno zdrav čovjek – čak i oni koji ne pamte snove.
Djeca su često i sposobnija razumjeti simboliku i poruke slika bolesti od svojih intelektualnih roditelja koji sve razumije, a ipak ništa ne shvaćaju. Zato je u psihoterapiji djece nepotrebno promatrati inkarnacije jer ona simboliku bajki i mašte još uvijek shvaćaju ozbiljno. Sve dok ne prihvate da je sve to 'samo' mašta, djeca su u pravilu otvorenija prema unutarnjim obrascima.
Već na početku osnovne škole govore nam: Ne spavaj! Ne sanjari! Ne fantaziraj! Ne ludiraj se! Koncentriraj se! Ako takav odgoj poluči rezultat, nastaju odrasli bez imalo mašte koji se više ne sjećaju svojih snova, a često pate i od nesanice. Nerijetko završe kod psihoterapeuta kako bi ponovno naučili te praiskonske ljudske vještine. Današnja pedagogija nerijetko brka prenošenje znanja s obrazovanjem. Istinsko obrazovanje riječ obraz (slika) ne sadrži samo u imenu nego i u srcu.
Kao mikrokozmos (čovjek), mi smo slika i prilika makrokozmosa (svijeta) i u sebi nosimo sve slike ovoga svijeta. Ako to zaboravimo, slike tonu sve dublje u nesvjesno, a obrazovanje se svodi na bujicu informacija koju čak ni naš uvježbani intelekt više nije u stanju savladati. I u samoj riječi informacije krije se forma, to jest obrazac, što nam pokazuje dubinu naše povezanosti s tim aspektom stvarnosti. Slike su duševna hrana bez koje duša umire od gladi.
Naše ophođenje s tijelom podudara se s načinom na koji se ophodimo s dušom. Ignoriranje i potiskivanje kratkoročno su ugodniji, ali dugoročno je zdravije suočiti se s unutarnjim slikama i rasti s njima umjesto izbjegavati sukob.
Svaka terapija mogla bi se svesti na onu najvažniju Kristovu rečenicu: Ljubite neprijatelje. Ne može se o terapiji više reći, nikako je se ne može kraće i sažetije opisati. Danas isto to izražavamo na moderan, kompliciraniji način: Primite natrag u sebe svoje projekcije. Sve što nam nedostaje da bismo ozdravili nalazi se u našoj sjeni, a kako je ne možemo i ne želimo vidjeti, projiciramo je na projekcijske plohe. Naši su neprijatelji vanjske projekcijske površine koje nam pokazuju što na sebi ne podnosimo i zato preziremo na drugima. Simptome bolesti većina ljudi doživljava kao unutarnje neprijatelje. Naše tijelo stoga postaje ploha za projekcije naših omraženih osobina. Uspijemo li ljubiti vanjske i unutarnje neprijatelje, dolazi do ozdravljenja. Uspjeh je to lakši što smo sposobniji prepoznati bolest kao govor duše. Tada bolest postaje put. On nije ni nov ni kompliciran, već bezvremen, jednostavan i zahtjevan poput bezvremenskih riječi: Ljubite neprijatelje.
Među domaćim biljkama imela je najsličnija raku. Zahvaća najrazličitija stabla, protivno svim pravilima ne raste uvis nego na sve strane, parazitira na domaćinu, a njezina brzina rasta i tlak sokova nadmoćni su domaćinu. Granicu predstavlja njezina relativna dobroćudnost jer ona ipak ne ubija stablo.
Vrat je dio tijela vezan uz temu posjedovanja. Kad se netko nekome baci oko vrata, znači da je bacio oko na njegovu imovinu.
Age control cream: engleski naziv za kreme protiv starenja – pojam koji ponosno stoji uz uobičajene pojmove kao što je 'životno osiguranje' s čijom pomoći ničiji život nije postao sigurniji.
Post je objavljen 06.03.2020. u 13:41 sati.