Izabrana - Život Edith Stein
Jasminka Domaš
Izdavač: Bet Israel 2017.
Čini djela milosrđa, jer tako će tvoja sudbina biti u tvojim rukama.
Bože, ne daj da spoznamo koliko možemo podnijeti.
I tako je neprekidno sreću sustizala nesreća, nesreću sreća, jedno bi dolazilo, a drugo odlazilo, samo je mira i predaha u tom povijesnom protoku vremena i događaja bilo najmanje.
Doista, noć je bila različita od svih drugih noći. Kasno je, nebo je osuto zvijezdama i dok se Edith sprema na spavanje, razmišlja kako će se na nebu otvoriti vrata i ona će ući kroz njih u neopisiv svijet ljepote i sjaja. I taj osjećaj posve ju je obuzeo, uzbuđena je i ne može spavati i prvi put u njoj se rađa slutnja da ju čeka budućnost u kojoj su za nju predviđene prekrasne stvari o kojima ona još ništa ne može znati. Samo je sigurna da taj osjećaj koji je cijelu preplavljuje ne može biti bez razloga. Ona će postići nešto veliko i neočekivano. I zna da je najbolja u učenju i dobiva još više volje da prouči sve što se može proučiti i naučiti iz knjiga, jer ona želi znati, ona želi razumjeti, ona mora stići u predjele još nespoznatoga i spoznati ljudske tajne. Prevrće se s jedne strane kreveta na drugu i vidi da će uskoro zora, a pred nepoznatim, velikim, koje u valovima putuje do nje, ona ne može mirno sklopiti oči i usnuti. Jer, tko zna, možda je baš ona san Onog Gore, koji treba dosanjati. Zora je zarudjela i napokon je zaspala i u snu ima osjećaj kao da ju netko nevidljivim nitima i neobičnom lakoćom vuče nekamo prema Gore. Iz grla dvaput joj se otme jecaj, dvaput uzdah pa zatim ponovno osjeti uspinjanje svojeg duha.
Ti potisnuti osjećaji iz dana u dan dobivaju na snazi i već joj određuju novi put. I ona ne zna da susret sa svojim Ja preobražava njezinu svijest, ali izostaje unutarnje razumijevanje same sebe.
Te noći u dubokoj tišini dva usporedna svijeta polako se približavaju jedan drugom i stapaju, otvarajući za Edith nove prolaze, kako bi se ona povezala sa svojim jastvom i prestala biti hodočasnica u tami. Pritom se javlja vrlo snažna potreba za izolacijom, za potpunom, sveprožimajućom tišinom koja ju ozdravljuje i prikazuje joj novu zbilju u kojoj že graditi ne svijet materije nego duha satkanog od svjetlosti. I ona, u tom miru, u tom poniranju u suštinu postaje svjedokinja samoj sebi koja se oslobađa zidina i zatvora samoće.
I sada već zna: ona Edith rođena je usamljenija od drugih i njena životna misija je drugačija, put različit, ali sudbina se mora ispuniti. I da bi u tome uspjela, mora se oslobađati mnogih veza kojima je bila privezana uz ovaj svijet, pa i uz svoju obitelj. Da, dio tog puta je i pobuna, gubljenje vjere, nepristajanje uz bilo koji autoritet, morala je dignuti prkosno glavu, da bi je znala ponizno spustiti.
I koliko god se trudila, Auguste je osjećala tjeskobu i nemoć pred sudbinom tog svog djeteta, znajući u dubini duše da će otići, ali da se više nikada neće vratiti jednaka onoj Edith kakva je bila.
Jesi ono što jesi, Njegova volja.
Riječi su moćne, jake, one iscjeljuju i ranjavaju, one putuju, odlaze i vraćaju se.
Otvorili ste mi oči kako da prepoznam da je moja snaga u duhu. A ja u svijetu duha kreiram od sada pa nadalje svoju stvarnost, jer ona nikada ne može biti jednom zauvijek okoštala. I ne želim živjeti u smrznutim slikama prošlosti.
Dopusti mi da imam svoje snove i da ih ostvarim. Želja mi je da stvorim jednu novu zbilju, važnu za pojedince, za društvo, jer su promjene nužne na svim razinama.
Oblikovala sam svoj život iz svoje biti, a ta bit je Njegova nutrina. Našla sam mogućnost raščistiti u sebi kaos, nezadovoljstvo; i smogla sam snage naći odgovore koji su mi nedostajali. I koliko god se tebi sada čini da smo razdvojene, to je samo površina, jer smo u dubini zauvijek povezane.
Između sviju nas mir je moguć, ali samo onda kada je srce ispunjeno svjetlošću koja je nutarnji odraz čovjekova istinskog stanja, moći i snage koja je rođena u čistoći ljubavi.
Svatko živi u onom vremenu i prostoru koji je najbolji za spas njegove duše i duša njemu povjerenih.
Gledaju se, bez riječi, dvije sjajne žene briljantnog uma i izvanrednih ljudskih i intelektualnih sposobnosti koje je takozvani nadčovjek proglasio nižom rasom.
Uzima malu djecu i umiruje ih. Briše im suze, blaži im glad, žeđ i očaj. I pita se: Je li cijeli moj život bio samo zbog ovog časa, zbog ovog trenutka? Zbog ovog pakla na zemlji kroz koji prolazi u svojoj redovničkoj odjeći, pružajući utjehu tamo gdje utjehe nema. Je li to bio plan Jednoga? To silno učenje i odricanje, je li sve bilo uzalud? I ponovno se pita: Jesam li posijana kao Božje sjeme na ovaj komadić zemlje samo da rukom pomilujem patnike, dodirnem ih u njihovom beznađu? Jesam li, Bože, bila predviđena da niknem baš tu gdje vlada najveća okrutnost? Sve joj je već jasno i ne zavarava se kamo put vodi. Samo joj oči svijetle sjajem koji više nije od ovoga svijeta. Ona je spremna i tiho kaže Jednomu: To moja braća i moje sestre pate. Dubine te nevolje moje ljudsko srce ne može izmjeriti.
Ono što vidiš ne vidiš. Ništa ne progutaš. Ne svariš, ne razmišljaš. Zaustaviš negdje u grlu prije nego što ti dobre do mozga. Prije nego se ureže u srce. Jedino tako preživiš.
Cijeli jedan narod pretvoren je u žrtvu paljenicu.
Trebamo ga spoznati i u Njegovoj skrivenosti.
Bog se, Edith, povukao u najdublju dubinu samoga Sebe. A šta bi i radio na ovakvom mjestu?
Tvoje negodovanje, Geula, samo je znak da Ga tražiš.
Nastupilo je vrijeme govoreće tišine.
