Atul Gawande
Izdavač: Mozaik knjiga 2016.
Stariji ljudi bili su zbrinuti u višegeneracijskim sustavima, pri čemu su pod istim krovom često živjela tri naraštaja. Čak i kad je uža obitelj zamijenila širu, stariji nisu ostavljeni da se sami nose s tegobama starosti.
Stariji ljudi nekoć su bili isključivi posjednici znanja i mudrosti, no i to je narušeno utjecajem komunikacijskih. Nova tehnologija stvara i nova zanimanja te iziskuje novu stručnost, što dodatno potkopava vrijednost dugogodišnjeg iskustva i prekaljene sposobnosti prosudbe. Nekoć smo od starije osobe tražili da nam objasni svijet. Danas konzultiramo Google, a ako se suočimo s bilo kakvim problemom s računalom, odgovor tražimo od tinejdžera.
Zamisao da se živa bića ne istroše nego se isključe u novije vrijeme ima sve više pristaša. Istraživači koji rade sa sada već poznatom glistom C. elegans uspjeli su mijenjanjem jednog jedinog gena dobiti gliste koje žive više nego dvostruko dulje i stare sporije.
Propadanje tijela prikrade se neprimjetno. Promjene iz dana u dan mogu biti neuočljive. Vi se prilagodite. A tada se dogodi nešto što vam napokon jasno pokaže da situacija nije kao prije.
Način na koji težimo provoditi vrijeme može ovisiti o tome koliko smatramo da imamo vremena.
To jednostavno, ali važno služenje – shvatiti potrebe oslabjela čovjeka za svakodnevnom ugodom, za društvom, za pomoći u ostvarenju njegovih skromnih ciljeva – tragično nedostaje i u današnje vrijeme, više od stotinu godina poslije.
Ako ste mlad liječnik koji je u ranim devedesetim godinama prošloga stoljeća u sterilan, institucijski starački dom doveo životinje, djecu i biljke, zapravo gledate kako se pred vašim očima odvija čarolija. Vidite kao ljudi oživljavaju. Vidite kako počinju ostvarivati interakcije sa svijetom, vidite kako počinju voljeti, mariti i smijati se.
Medicinski stručnjaci usredotočeni su na popravljanje zdravlja, a ne na hranjenje duše. Pa ipak – i ovo je bolan paradoks – odlučili smo da bi oni trebali u najvećoj mjeri određivati kako ćemo proživjeti svoje posljednje dane. Već više od pola stoljeća teškoće bolesti, starenja i smrtnosti smatramo medicinskim pitanjima. To je pokus društvenog inženjeringa, stavljanje vlastite sudbine u ruke ljudi koje više cijenimo zbog njihove tehničke stručnosti nego zbog njihova razumijevanja ljudskih potreba.
Volim pratiti politička događanja. Slična su sapunicama. Svaki dan nova epizoda.
Prioriteti teško bolesnih ljudi ne svode se na puko produljenje života. Rezultati istraživanja otkrivaju da im je najvažnije izbjeći patnju, učvrstiti odnose s obitelji i prijateljima, bit i mentalno svjestan, ne biti na teret drugima i postići osjećaj da je njihov život dovršen.
Lahet je rekao: Hrabrost je određena izdržljivost duše. Sokrat je skeptičan. Ističe da postoje trenutci kad je hrabro ne ustrajati nego se povući ili čak pobjeći. Nije li izdržljivost katkada nerazborita?
Tehničko društvo zaboravilo je ono što učenjaci nazivaju smrtnom ulogom i njezinu važnost za ljude potkraj života. Ljudi žele dijeliti sjećanja, predavati mudrost i uspomene, izglađivati odnose, uspostaviti ostavštinu, pomiriti se s Bogom i pobrinuti se da oni koje ostavljaju budu dobro. Žele svoju priču dokončati na svoj način. Promatrači tvrde da je ta uloga među najvažnijima u životu i za umiruće i za one koje ostavljaju za sobom. a ako je doista tako, zbog činjenice da tu ulogu uskraćujemo, zbog ograničenosti i nemara, trebali bismo se vječno stidjeti.
Moj stari otac nije mogao više kao prije. Njegov se svijet smanjivao.
Kad se osoba približi kraju svojega života, događa se trenutak kad netko drugi preuzima odgovornost i odlučuje o tome što će se učiniti.
Završetci su važni, ne samo za osobu na samrti nego i, možda čak više, za one koji ostaju.
Dok sam bio dijete, pouke mojega oca govorile su o ustrajanju: nikada ne prihvatiti ograničenja koja su mi bila na putu. Dok sam ga kao odrastao čovjek gledao u njegovim posljednjim godinama, vidio sam i kako se valja pomiriti s ograničenjima koja nije moguće jednostavno ukloniti pukim željama. Nije uvijek jasno kad je potrebno načiniti zaokret od upiranja o granice prema najboljem mogućem snalaženju unutar njih. Ali, jasno je da postoje trenutci kad cijena upiranja premašuje njegovu vrijednost. Pomaganje ocu u nastojanju definiranja tog trenutka istodobno je bilo među najbolnijim i najpovlaštenijim iskustvima mojega života.
Dovevši nas onamo, moj nam je otac pomogao uvidjeti da je – kao i mi – dio priče koja seže tisućama godina u prošlost.
Imali smo sreću jer smo čuli kako nam govori što želi i jer smo se pozdravili. Tako nam je dao do znanja da je miran. To je i nama omogućilo mir.
Post je objavljen 06.03.2020. u 13:17 sati.