Rabindranath R. Maharaj
Izdavač: Eurolibar 2000. godine
Potišteni i zaprepašten istovremeno, nemirno sam lutao dvorištem i tražio pticu, malu ili veliku, koja bi makar samo malo ličila na oca. Čak i ako ga ja ne bi mogao prepoznati, on bi prepoznao mene. Uzaludno sam čekao da neko od tih lepršavih, cvrkutavih stvorenja malo zastane i da me pogleda i prepozna. Nijedna ptica nije na mene svratila ni najmanji znak pozornosti, osim kad sam joj se previše približio, a tada bi preplašena odletjela. Naravno, otac nije obraćao pozornost na mene ni dok je još bio živ, zašto bi to onda sada učinio?
Majka me učila da je moja obveza kao hinduista da se besprigovorno pokorim svakoj sudbini. Stoički podnijeti ovu obvezu, karmu koju mi je odredio Gospodin Krišna, na dan je odlaska (opa. majke na put s kojeg se vratila tek nakon desetak godina) dječaku poput mene ipak bilo previše.
Znao sam da se trebam mirno pokoriti svojoj karmi, ali ja sam bio samo mali dječak, posve običan dječak, koji je trebao ljubav koju mu može dati samo majka.
Nikada je više neću vidjeti. To strašno uvjerenje pojačavalo se sa svim grčevitim jecajem.
Pokušavao sam zaboraviti te događaje živeći samo za vjerske obrede – javne u hramu ili osobne u vlastitom domu ili pak one za druge, gdje bismo pozvali prijatelje i rođake. Ovdje sam bio u središtu pozornosti, a svi su me obožavali. Pri tome sam volio proći posred gledatelja kako bih ih poškropio svetom vodom, njihovo čelo premazao kremom od sandalovine ili sakupio prinose, sve dok se na brončanom tanjuru kojeg sam nosio nije nagomilalo veliko brdo plavih, crvenih i zelenih novčanica raznih vrijednosti, poput velikog buketa novčanih cvjetića. Ipak sam najradije bio predmetom divljenja sjedeći uz službujućeg pundita pred oltarom. Kako sam samo uživao u snažnom mirisu cvjetnih vijenaca koje su mi u tim prigodama stavljali oko vrata! A tek klanjanje štovatelja i darovi koje su poslije obreda stavljali pred moje noge!
Na mom dijelu otoka ljudi su brinuli o meni i obožavali me. I ja sam bio potpuno siguran da sam Bog. Ali ti neprosvijetljeni dečki s Quenn's Royal Collegea su se prema meni odnosili kao prema sebi jednakom, a ponekad čak ni tako. Čak je i od pitanja koja su mi postavljali, ponekad ironično, a ponekad ozbiljno, moja vjera počela pucati po šavovima.
To je jedna od stvari koje sam naučilo u srednjoj školi – biti praktičan. U svakodnevnom životu religiju nije trebalo uzimati predoslovno. Iz posve praktičnih razloga prestao sam se klanjati kravi. Jednostavno nije bilo moguće istovremeno joj se klanjati i čuvati se od napada. Ipak sam još uvijek vjerovao da je krava veliki i svet bog. Čak sam bio uvjeren da bi velik korak prema naprijed, prema sjedinjenju s Brahmanom, bilo u sljedećem životu reinkarnirati se kao krava, ukoliko još u ovom životu ne postignem mokšu.
Ti si bog, zar ne? Ozbiljno sam pitao kravu.
Ona je marljivo pasla travu i polako je žvakala, ispunjena dubokim zadovoljstvom. Teško je bilo shvatiti da me tako zlobno napala, ali sjećanje na to se nije dalo izbrisati.
Naravno da si ti bog. Ja to znam. To je istina, zar ne? Podigla je glavu i pogledala me umornim očima, plaho i mirno žvakajući.
Muu! Rekla je svečano. Muu! Muu!
Bilo je teško nakon nekoliko sati provedenih u transu izaći na kraj sa svakodnevnicom jer mi se razlika između ta dva svijeta činila neizbrisivom. Viša stanja svijesti u koja sam se penjao meditacijom navodno su me sve više približavala pravoj stvarnosti. Ipak sam se morao suočiti sa svojim svakodnevnim svijetom. Bio je to svijet radosti i patnji, boli i zadovoljstava, rađanja i smrti, strahova i sumnji, gorkih svađa sa tetom Revati i nerješivih pitanja mojih prijatelja iz razdreda, svetaka koji zaudaraju i psuju i Brahmacharyi koji se zaljubljuju. To je bio svijet s kojim sam trebao izaći na kraj. Nisam to mogao proglasiti prividom, osim ako sam ludilo htio nazvati pravim prosvjetljenjem. Moja religija je teoretski bila predivna, ali sam imao ozbiljnih problema provoditi je u svakodnevnom životu.
Ako je i razum maya, kako su naučavale Vede, onda se nisam smio pouzdati niti u shvaćanje niti u predodžbu da je sve maya i da samo Brahman stvarno jest. Kako sam onda mogao biti siguran da i Blaženstvo koje sam tražio također nije privid kada se nisam smio pouzdati u svoje zapažanje i razum. A što je s drugim religijama? Ako je sve Jedno, onda su i one sve iste. Izgleda kao da je zbrka zapravo najviša Stvarnost. Bio sam zbunjen.
Moja glad za poznavanjem Stvoritelja je rasla, ali nisam poznavao niti jednu mantru za njega i mučio me taj osjećaj da me moja trka za samospoznajom uopće ne vodi bliže njemu, nego da samo povećava naš razmak. Uništavalo me i to da mir koji sam postizao meditacijom, u svakodnevnom životu nije dugo trajao, posebno ako sam prošao pored tete Revati.
Smatrali smo svojim glavnim zadatkom poučiti druge da budu učenici koji će biti sposobni pridobiti i poučiti nove učenike.
Post je objavljen 06.03.2020. u 13:08 sati.