Kradljivica knjiga
Markus Zusak
Izdavač: Profil 2008
Ljudi promatraju boje dana samo na njegovu početku i kraju, no meni je sasvim očito da se dan pretapa kroz mnoštvo nijansi i intonacija, sa svakim novim trenutkom.
Jedan jedini sat može se sastojati od tisuću različitih boja. Voštano žutih, oblacima popljuvanih plavih. Tmurnih tmina.
Donijela sam odluku da rastresenost učinim svojim praznikom. Treba li uopće reći, praznikujem na mahove. U bojama.
Svijet se objesio pod pritiskom tolikog snijega.
Katkad dođem prerano. Požurim se, a neki se ljudi drže života dulje od očekivanog.
Baš kad sam bila na odlasku, nakratko ponovno nastade sjena, konačni trenutak pomrčine – spoznaja još jedne otišle duše.
Žudjela je za sigurnošću, osjećajem doma, no nije se mogla pomaknuti. Osim toga, podrum više nije postojao. Bio je dio osakaćena krajolika.
Liesel Meminger pogodi zatočena ukočenost pokreta, pa teturav nalet misli. Ovo se ne događa. Ovo se ne događa.
I trešnja. Zašto ih uvijek protresu?
Da, znam, znam, pretpostavljam da to ima neke veze s nagonom. Da zapriječe protok istini. Srce joj je u tom trenutku bilo sklisko i vruće, i glasno, tako glasno, tako glasno.
Zatim njezina majka.
Probudila ju je istom odsutnom trešnjom.
Ako si to ne možete predočiti, zamislite nezgrapnu tišinu. Zamislite djeliće plutajućeg očaja. I utapanje u vlaku.
Držale su se za ruke.
Tad prekinuše konačan, promočen pozdrav, pa se okrenuše i odoše osvrćući se nekoliko puta.
Što se pak mene tiče, ja sam još malo ostala.
Manula sam.
Nitko mi nije odmahnuo.
Osiromašeni pokušavaju stalno biti u pokretu, kao da bi premještanje moglo pomoći. Zanemaruju činjenicu da će nova verzija istoga starog problema uvijek čekati na kraju puta – kao rođak kojeg nevoljko ljubite.
Kako je uspijevala hodati?
Kako se uspijevala pomaknuti?
Takve stvari nikad neću znati ni shvatiti – za što su sve ljudi sposobni.
Podigla ga je i nastavila hodati, a djevojčica joj se prilijepila za bok.
Nastade kao oproštaja.
U njemu je itekako bilo vrijednosti, što nije promaklo Liesel Meminger. (Ljudsko dijete – katkad toliko mudrije od zapanjujuće tupih odraslih). Odmah je to opazila. Njegovo ponašanje. Ozračje spokoja oko njega.
Malo niže, crkva se uspravila prema nebu, a krov joj je bio mozaik raznobojnih crepova. Sve u svemu, ulica je bila duga, siva cijev – hodnik vlage, ljudi zgurenih na hladnoći i gacava zvuka bljuzgavih koraka.
On je bio drugi snjegović koji joj se otapao pred očima, ali ovo je bilo drukčije. Paradoksalno.
Što je bio hladniji, to se više topio.
Liesel bi svakoga dana sjedila s rukama među koljenima, u dugim koracima svjetla. Željela je da ni jedan od tih dana ne završi, i uvijek je s razočarenjem gledala kako tama grabi naprijed.
Izmakla je stisku Rudyjevih riječi i nije se obazirala na promatrače oko sebe. Većina ih je bila nijema. Kipovi s kucajućim srcima.
Željela je da povuče njezinu ruku i privuče je k sebi. Nije važno gdje. U usta, u vrat, u obraz. Koža joj je bila prazna, u iščekivanju.
