Identitet – razgovori s Benedettom Vecchijem
Zygmunt Bauman
Izdavač: Pelago 2009.
Više od svega, moji su mi profesori dali sposobnost 'gledanja svijetu u lice' bez utjecanja predodžbama unaprijed stvorenim ideologijama.
Politika identiteta govori jezikom onih koje je globalizacija marginalizirala. Pa ipak, mnogi koji se bave postkolonijalnim studijima naglašavaju da bi utjecanje identitetu valjalo razmotriti kao tekući proces redefiniranja sebe te stalno ponavljanog pronalaženja vlastite povijesti. Ovdje nailazimo na ambivalentnost identiteta: nostalgiju za prošlošću zajedno s potpunom suglasnošću s tekućom modernosti'. Upravo to stvara mogućnost preokretanja planetarnih učinaka globalizacije i njihove uporabe na pozitivan način. Oni koji bi tu operaciju pobliže opisali kao 'optimizam misli i pesimizam volje' zapravo ne bi bili u krivu. Kroz slom društvenih spona 'krute modernosti' moguće je nazrijeti scenarij koji vodi društvenom oslobođenju.
'Identiteti' lebde u zraku, neke smo odabrali sami ali druge su napuhnuli i pustili u zrak ljudi oko nas, te valja neprestano biti na oprezu da bi se prvi obranili od drugih; povećana je mogućnost nesporazuma, a ishod pregovora zauvijek se neizvjesno ljulja na vagi.
Pitanje 'tko si' postaje smisleno tek kad povjeruješ da možeš biti netko drugi, jedino ako imaš izbor, te jedino ako o tebi zavisi ono što odabireš, jedino ako trebaš nešto učiniti, da bi taj odabir bio 'realan' i održao se.
Ove virtualne zajednice možda su zabavne, ali stvaraju samo privid intimnosti i lažnu aspiraciju na zajednicu. Nisu valjana zamjena za 'sjedanje za stol, gledanje ljudima u lice i stvarno razgovaranje. Charles Handy
Mi tražimo i gradimo i održavamo komunalne aspekte svojih identiteta u pokretu – trudeći se adekvatno odgovoriti jednako mobilnim skupinama koje se brzo kreću i koje traćimo, gradimo i pokušavamo održati na životu na trenutak, ali ne mnogo dulje od toga.
Sa slušalicama sigurno na svom mjestu, razmećemo se svojom odvojenošću od ulice kojom šećemo, bez potrebe za podrobno razrađenim pravilima ponašanja. Kad uključimo mobilni telefon, isključujemo ulicu. Fizička bliskost više se ne kosi s duhovnom udaljenošću.
Vaš Krist je Židov. Vaš automobil je japanski. Vaša pizza je talijanska. Vaša demokracija je grčka. Vaša kava je brazilska. Vaš odmor je turski. Vaše brojke su arapske. Vaša slova latinična. Samo je Vaš susjed stranac.
Na jednoj su strani svi koji prema vlastitoj želji crpe iz neobično velike, planetarne zalihe različitih ponuda. Na drugom se polu gužvaju oni kojima je zapriječen pristup izboru identiteta, ljudi kojima se ne daje mogućnost odlučivanja o vlastitim preferencijama. Na njih se na koncu stavlja breme identiteta što ih zadaju i nameću drugi, identiteta na koje su i sami ogorčeni ali koje im nije dopušteno odbaciti i kojeg se ne uspijevaju riješiti. Identiteta koji stvaraju stereotipe, ponižavaju, dehumaniziraju, stigmatiziraju…
'Identitet potklase' zapravo znači nedostatak identiteta: brisanje ili uskraćivanje individualnosti – 'lica', tog predmeta etičke dužnosti i moralne brige. Izbačeni ste iz društvenog prostora u kojem se identiteti traže, odabiru, grade, vrednuju, potvrđuju ili pobijaju.
'Potklasa' je šarena zbirka ljudi kojima su (Giorgio Agamben) 'životopisi' (to jest, život društveno priznatog subjekta) svedeni na 'zoe' (čisto animalni život, u kojem su svi prepoznatljivo ljudski izdanci potresani ili poništeni). Druga kategorija koju sustiže ista sudbina su izbjeglice – osobe bez državljanstva – ne-teritorijalni u svijetu teritorijalno zasnovane suverenosti. Premda dijele neugodan položaj potklase, njima je, povrh svih drugih prikraćenosti, uskraćeno i pravo na fizičku nazočnost unutar teritorija po suverenom vlašću, osim na posebno osmišljenim 'ne-mjestima', nazvanim izbjegličkim ili azilantskim logorima, da bi ih se razlikovalo od prostora u kojem žive i kojim se kreću ostali 'normlani', 'potpuni' ljudi.
Vrijednost nečega u potpunosti propitujemo tek kad iščezne s vidika – nestane ili dođe u ruševno stanje.
Strategija carpe diem odgovor je na svijet ispražnjen od vrijednosti koje pretendiraju na trajnosti.
U stanju društvene krize, preplašene individue skupljaju se jedna uz drugu i postaju gomila – a gomila po definiciji traži djelovanje ali ne može utjecati na prirodne uzroke (krize). Stoga traga za pristupačnim uzrokom koji će utažiti njezinu glad za nasiljem. Ostatak je prilično zbunjujući, ali ga je lako ostvariti i razumjeti. Da bi se žrtve okrivile za gubitak razlika koji je posljedica krize, one se optužuju za zločine koji poništavaju razlike. Ali zapravo se identificiraju kao žrtve koje valja proganjati stoga što nose znakove žrtava.
Brzina promjene nanosi smrtni udarac vrijednosti trajanja: staro ili dugovječno postaje istoznačnicom za staromodno, zastarjelo, nešto što je 'nadživjelo vlastitu korisnost' i čemu je stoga suđeno uskoro završiti na smetlištu.
U usporedbi s vijekom predmeta koji služe ljudskom životu i institucija koje ga okružuju, te sa samim stilom života, čini se da pojedinačno (tjelesno) ljudsko iskustvo može očekivati najdulje trajanje, da se očekivano trajanje zapravo njemu produžava, a ne ubrzano smanjuje. Okružuje nas sve manje stvari – osim onih isključenih iz tijeka svakodnevnice i balzamiranih za turističko uživanje u slobodnom vremenu – koje su postojale u vremenima što prethode rođenju neke osobe, a još je manje onih za koje se – s obzirom da su kasnije došle na scenu – može razumno očekivati da nadžive one što ih promatraju.
Kršćanstvo je proželo smiješno kratak boravak na zemlji s golemim značajem toga što je on jedina prilika da se odluči o kvaliteti vječnog duhovnog postojanja.
Mostovi koji povezuju smrtni život s vječnošću, mukotrpno građeni tisućljećima, izbačeni su iz upotrebe.
Amerika je zemlja ne samo brojnih etničnosti i religijskih denominacija, nego također i široko rasprostranjenog, neprekidnog, opsesivnog eksperimentiranja svim vrstama 'sirovina' koje se mogu upotrijebiti pri oblikovanju identiteta. Iskušani su praktički svi materijali, a sve što još nije – iskušat će se: potrošačko tržište tomu se veseli, te puni skladišta i police u trgovinama uvijek novim, originalnim – oznakama identiteta primamljivim jer su još nedirnute i neiskušane. Valja također primijetiti još jednu pojavu: strelovito smanjivanje očekivanog životnog vijeka većine preuzetih identiteta, što je povezano s naglim porastom brzine njihova obrtanja. Individualni životopisi prečesto su priče o odbačenim identitetima…
Eksperimentima nikad kraja. Iskušavate jedan po jedan identitet, ali toliko je drugih, onih još neiskušanih, koji iza ugla čekaju da ih podignete. Još mnogo identiteta o kojima ni ne sanjate, tek će se izumiti i priželjkivati u vašem životnom vijeku. Nikad nećete sigurno znati je li identitet kojim trenutno paradirate najbolje što možete dobiti i je li baš on taj za kojega je najizglednije da vam može pružiti najviše zadovoljstva.
Danas smo potrošači u društvu potrošača. Potrošačko društvo je tržišno društvo, svi smo dio tržišta i na tržištu, istodobno i kupci i roba. Nikakvo čudo da upotreba/potrošnja odnosa među ljudima i time, posredno, također i naših identiteta postaje sve sličnije načinu upotrebe/potrošnje automobila, te oponaša ciklus koji počinje kupovinom a završava odlaganjem na smetlište.
Multikulturnim dobom iznosi se na vidjelo novo 'kulturno svežderstvo' globalne elite: odnosimo se prema svijetu kao prema divovskoj robnoj kući s policama ispunjenim najraznovrsnijom ponudom, i budimo slobodni lutati od jednog do drugog kata, iskušati i okusiti svaki izloženi artikl, uzimati ih koliko nam srce želi!
Ovo je stav ljudi koji putuju – koji putuju čak i kad se ne miču s mjesta, u svojim domovima ili uredima. To, međutim, nije stav koji lako može usvojiti velika većina stanovnika planeta, koji ostaju nepokretni na mjestu svog rođenja i koji bi – kad bi poželjeli poći drugdje u potrazi za boljim ili jednostavno drukčijim životom – bili zaustavljeni na najbližoj granici, zatočeni u logore za 'ilegalne useljenike' ili 'poslani kući natrag'. Ta je većina isključena iz planetarne gozbe. Za njih nema 'multikulturnog bazara'. Čest se nađu, u stanju 'zaustavljenog postojanja', ustrajući na slici prošlosti koja je izgubljena ali se sanja o tome da bi se mogla obnoviti, te slici sadašnjosti kao zastranjenja i proizvoda sila zla. Time 'zaustavljaju' zbunjujući nesklad kulturnih poruka.
Učinak 'virtualne eksteritorijalnosti' postiže se vremenskim usklađivanjem premještanja pozornosti i predmeta pozornosti golemim prostranstvima zemaljske kugle. Milijuni i stotine milijuna ljudi gledaju i obožavaju iste filme ili pop zvijezde, istodobno se pomiču od 'heavy metala' prema rapu, od hlača sa zvonastim nogavicama prema tenisicama koje su posljednji krik mode, ogorčeno prosvjeduju protiv istog (globalnog) javnog neprijatelja, strahuju od istog (globalnog) negativca ili plješću istom (globalnom) spasitelju. Ovo ih neko vrijeme izdiže iznad zemlje s koje im se nije dopušteno fizički pomaknuti.
