Bolest kao put – kako razumjeti što nam govore simptomi bolesti
T. Dethlefsen i R. Dahlke
Izdavač: Naklada Ljevak 2011.
Kao što je čitav materijalni svijet samo pozornica na kojoj igra praslika zadobiva oblik i postaje prispodobom, i materijalno tijelo samo je pozornica na kojoj slike svijesti dolaze do izražaja. Ako stoga neki čovjek u svojoj svijesti dospije u neravnotežu, ona će na njegovom tijelu postati vidljiva i moći će se doživjeti kao simptom. Stoga je zabluda tvrditi da je tijelo bolesno – bolestan može biti samo čovjek – ali to bolovanje pokazuje se na tijelu kao simptom. (Kod izvedbe tragedija tragična nije pozornica, nego komad!).
Problem školske medicine nalazi se u nesposobnosti da odvoji pogled od simptoma i pogleda dublje – jer ona je previše fascinirana simptomom. Stoga ona izjednačuje simptom i bolest, to jest, ne umije razdvojiti formu od sadržaja.
Broj bolesti od pojave takozvane moderne, znanstvene medicine nije se smanjio ni za djelić jednog jedinog postotka. Oduvijek postoji jednako mnogo bolesnika – promijenili su se samo simptomi.
Bolest je stanje čovjeka koje upućuje na činjenicu da čovjek u svojoj svijesti više nije u redu, odnosno, u harmoniji. Taj gubitak unutarnje ravnoteže manifestira se u tijelu kao simptom. Simptom tako postaje signal i nositelj informacija, jer on svojim nastupanjem prekida dosadašnji tijek našeg života te nas tjera da mu poklonimo pozornost. Simptom nam signalizira da smo bolesni kao ljudsko, kao duhovno biće, to jest da smo izgubili ravnotežu svojih unutarnjih snaga.
U jedinstvu ne postoje ni promjena, ni mijena, ni razvoj, jer jedinstvo ne podliježe ni vremenu ni prostoru. Sve-jedinstvo je u vječnom miru, ono je čisti bitak, bez oblika i bez aktivnosti. Zamjetno je da su svi iskazi o jedinstvu nužno formulirani negativno, to jest da samo niječu nešto: bez vremena, bez prostora, bez promjene, bez granice.
Svaki pozitivni iskaz potječe iz našeg rascijepljenog svijeta i stoga se ne može primijeniti na jedinstvo. S gledišta naše polarne svijesti, jedinstvo nam se stoga pokazuje kao ništa.
Zapadnjaci tako najčešće reagiraju s razočarenjem kad, primjerice, doznaju da stanje 'nirvane' , kojem teži budistička filozofija, znači otprilike ništa (doslovce: gašenje). Ljudski ego uvijek želi imati nešto što se nalazi izvan njega i krajnje nerado shvaća da se samo mora ugasiti, ne bi li bio jedno sa svime. U jedinstvu sve i ništa sklapa se u jedno. Ništa je lišeno bilo kakve manifestacije i ograničenja i izmiče polaritetu.
Ta visoka međuovisnost dviju suprotnosti pokazuje nam da iza svakog polariteta stoji jedinstvo, samo što ga mi ljudi svojom sviješću ne možemo prepoznati i spoznati kao jedinstvo u njegovoj istodobnosti. Tako smo prisiljeni da svako jedinstvo stvarnosti rastavimo na dva pola i promatramo ih jedan za drugim.
Nesvjesno nije isto kao i bez svijesti. U snu se samo nalazimo u jednoj drugoj svijesti. O nepostojanju svijesti pritom uopće ne može biti govora. Nesvjesno, dakle, nije odsutnost svijesti, nego samo vrlo jednostrana klasifikacija dnevne svijesti, koja ustanovljava da očito postoji još nešto za čime ona, međutim, ne može posegnuti. Ali zašto se tako samorazumljivo identificiramo s dnevnom sviješću?
Kroz gubitak metafizičke odnosne točke život našeg doba za mnoge je postao besmislen, jer se jedini smisao koji nam je još preostao naziva napretkom. Ali napredak ne poznaje drugog cilja doli još više napretka. Tako je iz puta nastao trip.
Čitava kreacija postoji u tebi i sve što je u tebi postoji u kreaciji. Ne postoje granice između tebe i nekog predmeta koji ti je posve blizu, kao što ne postoje rastojanja između tebe i jako udaljenih predmeta. Sve stvari, najmanje i najveće, najniže i najviše, postoje u tebi kao ravnopravne. Jedan jedini atom sadrži sve elemente svijeta. Jedna jedina kretnja duha sadrži sve zakone života. U jednoj jedinoj kaplji vode pronaći će se tajna beskrajnog oceana. Jedan jedini pojavni oblik tebe samog sadrži sve pojavne oblike života uopće.
Kahil Gibran
Tako svaka identifikacija, koja počiva na odluci, ostavlja pred vratima jedan pol. Ali sve to što ne želimo biti, što ne želimo pronaći u sebi, što ne želimo živjeti i nećemo pripustiti u svoju identifikaciju, stvara našu sjenu.
'Ne' je doduše prognalo jedan pol iz našeg vidokruga, ali nije ukinulo njegovu prisutnost. Odbijeni pol odsad nastavlja živjeti u sjeni naše svjesnosti.
Pod sjenom (taj pojam je skovao C. G. Jung) podrazumijevamo sumu svih odbijenih područja stvarnosti, koja čovjek ne vidi kod sebe sama ili pak ih ne želi vidjeti pa ih zato nije svjestan. Sjena je čovjekova velika opasnost, jer je ima, a da je ne poznaje i ne zna za nju. Sjena brine da se sve namjere i nastojanja čovjeka naposljetku pretvore u vlastitu suprotnost. Sve manifestacije, koje proizlaze i z njegove sjene, čovjek će projicirati na anonimno zlo u svijetu, jer se boji da će istinski izvor sve nevolje pronaći kod sebe sama. Sve što čovjek zapravo ne želi i ne voli struji iz njegove vlastite sjene – jer ona je suma onog što on ne želi imati. A odbijanje da se pozabavimo dijelom stvarnosti i živimo ga upravo ne vodi do očekivana uspjeha. Štoviše, odbijena područja stvarnosti prisiljavaju čovjeka da se njima posebno intenzivno bavi. To se najčešće događa zaobilaznim putem projekcije, jer ako smo u sebi odbili i potisnuli određen princip, on će izazvati strah i odbojnost svaki put kad ga ponovno susretnemo u takozvanom vanjskom svijetu.
Zakon rezonancije kaže da u kontakt možemo doći samo s onim s čime smo u rezonanciji.
Zrcaljenje koristi samo onome koji se u zrcalu i prepoznaje – inače će postati iluzijom. Tko u zrcalu promatra svoje plave oči – ali ne zna da su to njegove vlastite oči, ubrat će obmanu umjesto spoznaje. Tko živi u ovom svijetu, ali nije spoznao da je sve što opaža i doživljava on sam, zaplest će se u obmanu i iluziju. Ipak, obmana djeluje nevjerojatno prava i stvarna (neki govore čak i daje dokaziva) – ali ne treba zaboraviti: i san djeluje isto tako prav i stvaran, dokle god se nalazimo u njemu. Moramo se prvo probuditi, ne bismo li san mogli prepoznati kao san. To vrijedi i za veliki san našeg postojanja. Moramo se prvo probuditi da bismo mogli prozreti iluziju.
Sjena sadrži sve ono što svijetu – našem svijetu – nedostaje da bi ozdravio. Sjena nas čini bolesnima, to jest nezdravima, jer ona nam nedostaje do zdravlja.
Sjena čini bolesnim – susret sa sjenom liječi! To je ključ razumijevanja bolesti i ozdravljenja. Simptom je uvijek dio sjene, koji je potonuo u tvarnost. U simptomu se manifestira ono što nedostaje čovjeku. U simptomu čovjek živi ono što svjesno nije htio. Simptom iscjeljuje čovjeka zaobilaznim putem tijela. Princip komplementarnosti brine da se cjelovitost na kraju ne izgubi. Ako se čovjek opire u svojoj svijesti zaživjeti po nekom principu, taj će princip potonuti u tijelo i pojaviti se kao simptom. Čovjeka će prisiliti da svejedno živi prema odbijenom principu i ostvari ga. Tako simptom iscjeljuje čovjeka – on je tjelesni nadomjestak za ono što nedostaje duši.
Naše tijelo je zrcalo naše duše – ono nam pokazuje i ono što duša ne može prepoznati bez sučeljavanja.
Čovjek kao mikrokozmos preslika je svemira, a sumu svih principa bitka sadrži latentno u svojoj svijesti. Čovjekov put kroz polaritet zahtijeva od njega da te u njemu latentno zasađene principe ostvari kroz konkretno djelovanje, ne bi li ih time postupno postao svjestan. Ali spoznaja iziskuje polaritet, koji, opet, prisiljava čovjeka da neprestance donosi odluke. Svaka odluka razlaže polaritet na jedan prihvaćen dio i jedan odbijen pol. Prihvaćeni dio pretvara se u ponašanje i tako svjesno integrira. Odbijeni pol dospijeva u sjenu i iznuđuje našu daljnju pozornost, približavajući nam se naoko ponovno izvana. Specifičan i čest oblik tog generalnog zakona je bolest. Pritom jedan dio sjene pada u tjelesnost i somatizira se kao simptom. Simptom nas preko tijela prisiljava da svejedno ostvarimo princip po kojem dragovoljno ne želimo živjeti pa time čovjeka ponovno dovodi u ravnotežu. Simptom je somatsko zgušnjavanje onoga što nam nedostaje u svijesti. Simptom čovjeka čini iskrenim, jer u njemu izvlači na vidjelo potisnute sadržaje.
Svijetlo i tama stoje jedno nasuprot drugome. Ali jedno ovisi o drugome kao što korak desne noge ovisi o koraku lijeve.
Čovjekov najviši cilj sastoji se od sposobnosti promatranja svega i spoznaje da je dobro onako kako jest.
Moramo naučiti promatrati svari i događaje ovog svijeta, a da nam se ego smjesta ne zaplete u odbojnost ili naklonost, moramo naučiti mirne ćudi promatrati raznovrsne igre iluzije.
Moramo u svemu naučiti prepoznati sami sebe, a onda vježbati ravnodušnost. Ravnodušnost znači pronalaženje sredine polariteta, odakle se može promatrati pulsiranje polova.
Najosobniji zakon svakog čovjeka jest njegova obveza da pronađe i ostvari svoje istinsko središte, svoju vlastitost, to jest da postane jedno sa svime što jest.
Bolest svojim prstom u čovjekovu malenkost i nemoć upire onda kad posebno jako vjerujemo da bismo vlastitom savršenom moći mogli promijeniti tokove svijeta. Dovoljna je zubobolja, uklještenje živca, gripa ili proljev, da se sjajan pobjednik pretvori u bijedna crva. Upravo to mrzimo kod bolesti.
Bolest čovjeka čini izlječivim. Bolest je točka zaokreta, na kojoj se nevolja može pretvoriti u spas. Da bi se to dogodilo, čovjek mora zaustaviti svoju borbu i umjesto toga naučiti čuti i vidjeti što mu bolest ima reći. Pacijent mora osluhnuti vlastitu nutrinu i upustiti se u komunikaciju sa svojim simptomima ukoliko želi doznati njihovu poruku.
Ozdravljenje je uvijek povezano s proširenjem svijesti i sazrijevanjem.
Ljudi misle da sve neprestance teče u jednom smjeru. Ne vide kako se sve vječito susreće, da jedno dolazi iz prošlosti, a drugo iz budućnosti te da je vrijeme mnoštvo krugova koji se okreću u različitim smjerovima.
Novi model svemira/Uspenski
Smisao koji se može izreći nije vječni smisao. Ime koje se može izreći nije vječno ime.
Nebitkom nazivam početak neba i zemlje.
Bitkom nazivam majku pojedinačnih bića.
Zato usmjerenost na nebitak vodi do zora čudesnog bića, a usmjerenost na bitak do zore prostornih ograničenosti.
Oboje je jedno po svome iskonu a različito samo po imenu.
U svojoj jednini zove se tajna. Tajna još dublje tajne vrat su kroz koju izlaze sva čuda.
Ne treba promatrati samo vanjske događaje, nego prije svega opažati unutarnje procese. Kojim smo se mislima, temama i fantazijama bavili kad je nastupio simptom? Kakvo nam je bilo raspoloženje? …
Tijelo jednostavno mora živjeti ono što se dotični u svojoj psihi nikad ne bi usudio ili si to nikad ne bi priznao.
Prije nego što se neki problem u tijelu manifestira kao simptom, on će se u psihi javiti kao tema, ideja, želja ili fantazija.
Ne treba predvidjeti da je smrt uvijek samo nositeljica informacija, jer čovjeka na najrazličitiji način podsjeća na jednu jednostavnu istinu, naime da sve materijalno postojanje posjeduje početak i kraj, zbog čega nije pametno da ga se grčevito držimo.
S posljednjim eskalacijskim stupnjem prirođenih poremećaja i smetnji, kraj pravca ulijeva se u vlastiti početak. Jer ono što nismo shvatili do smrti, svijest će kao problem ponijeti sa sobom u slijedeću inkarnaciju.
Ozdravljenje je moguće samo tako da čovjek osvijesti i integrira sjenoviti dio skriven u simptomu. Kad čovjek pronađe ono što mu nedostaje, simptom postaje izlišan.
INFEKCIJA
Prodiranje virusa, bakterija i otrova ne ovisi u tolikoj mjeri o postojanju uzročnika, već mnogo više o spremnosti tijela da te uzročnike pusti u sebe. Medicina to naziva lošim imunitetnim stanjem. Problem infekcije ne sastoji se, kao što to vjeruju fanatici steriliteta, u postojanju uzročnika, nego u sposobnosti da se s njima živi.
Tko ne želi otvoriti svoju svijest za konflikt koji bi ga jako uzbudio, mora umjesto toga otvoriti svoje tijelo za uzročnike.
Uzročnici u promijenjenom, bezopasnom obliku napuštaju tijelo. Ali i tijelo se time promijenilo, jer sad posjeduje informaciju uzročnika što se naziva 'specifičnim imunitetom' i njegove ukupne obrambene snage istrenirane su i time osnažene što se naziva 'nespecifičnim imunitetom'. Vojno tome odgovara pobjeda jedne strane, nakon što je na obje strane bilo gubitaka. Pobjednik svejedno osnažen izlazi iz sukoba, jer prilagodio se protivniku, poznaje ga i u budućnosti može specifično reagirati na njega.
Svaka odluka oslobađa. Ali kronificirani trajni konflikt samo izvlači energiju, što psihički dovodi do bezvoljnosti, manjka motivacije pa i rezignacije. Ali kad se probijemo do jednog pola u konfliktu, brzo ćemo osjetiti energiju koja se time oslobodila. Kao što tijelo ojačano izlazi iz infekcije, psiha ojačana izlazi iz konflikta, jer kroz sučeljavanje s problemom, ona je nešto naučila, proširila se kroz bavljenje oprečnim polovima u svojim granicama i time postala svjesnija. Iz svakog proživljenog konflikta izvlačimo kao dobit informaciju (osvještavanje) koja analogno specifičnom imunitetu osposobljava čovjeka da u budućnosti istom problemu pristupi na bezopasan način.
U užem medicinskom smislu antibiotici su neprijatelji života. Upale predstavljaju akutna, dakle brza i aktualna rješavanja problema, u sklopu kojih se prije svega toksini kroz proces gnojenja izlučuju iz tijela. Ako se takvi procesi čišćenja antibioticima dugoročno onemoguće, toksini se skladište u tijelu (obično u vezivnom tkivu), što se kod prevelikog kapaciteta može pretvoriti u kancerogeni razvoj. Nastaje efekt kante za otpatke: kanta za otpatke može se ili često prazniti (infekcija) ili se može tako dugo skupljati smeće dok njegov autonomni život ne počinje ugrožavati cijelu kuću (rak). Antibiotici su strane tvari, koje oboljeli nije stvorio vlastitim trudom pa će ga oni zato prevariti za plodove njegova bolovanja: dobitak od učenja, stvore sučeljavanjem.
Bivanje čovjekom odvija se u svijesti i zrcali u tijelu. Neprestano poliranje zrcala ne mijenja onog koji se zrcali u njemu. Trebali bismo prestati u zrcalu tražiti uzrok i rješenje svih reflektiranih problema i umjesto toga koristit zrcalo da spoznamo sami sebe.
Tko je sklon upalama, pokušava izbjegavati konflikte.
OBRAMBENI SUSTAV
Obraniti znači ne pustiti unutra. Suprotni pol obrane jest ljubav. Ljubav se može definirati iz najrazličitijih aspekata na najrazličitijim razinama, ali svaki oblik ljubavi može se reducirati na čin puštanja unutra. U ljubavi čovjek otvara svoju granicu i pušta nešto u sebe, što je dotad bilo onkraj te granice. Tu granicu najčešće nazivamo Ja (ego) i doživljavamo sve što se nalazi onkraj nje kao ti (ne-ja). U ljubavi, ta se granica otvara da pusti unutra jedno Ti, ne bi li u sjedinjenju i ono postalo Ja. Posvuda gdje stavljamo granice, mi ne volimo – posvuda gdje puštamo da se uđe, volimo.
Svaka obrana učvršćuje naš ego, jer ona naglašava cjelinu. Zato čovjek nijekanje doživljava kao bitno ugodnije od potvrđivanja. Svako ne, svaki otpor daje nam da osjetimo granicu, svoje Ja, dok se ta granica kod svakog slaganja difuzno rastopi -a mi je pritom ne osjećamo.
Obrambeni mehanizmi su sume onog što nas priječi da budemo savršeni! Put prema prosvjetljenju teoretski je lako formulirati: sve što je dobro. Složi se sa svime što jest i bit ćeš jedno sa svime što jest. To je put ljubavi.
Mi preporučujemo ovu dijetu: temeljito pročitajte sve knjige o prehrani, a onda jedite ono što vas raduje.
Alergičar ima problema sa svojom agresijom, koje, međutim, ne prepoznaje kod sebe i zato ih najčešće ne proživljava.
Kod alergije, agresija se strmoglavila iz svijesti u tijelo i sad tamo luduje.
Životinjska dlaka i pelud kao alergeni pokazuju nam da su teme 'ljubav', 'seksualnost', 'nagon', 'plodnost' snažno zaposjednute strahom i stoga se od njih agresivno branimo, odnosno ne pripuštamo ih kod sebe.
Slično je i sa strahom od prljavštine i nečistoće, koji se izražava u alergiji na kućnu prašinu. (usporedi izraze kao prati prljavo rublje, pričati prljave šale, voditi čist život i tako dalje).
DISANJE
U odnosu na tijelo, središnje događanje disanja je proces izmjene.
Disanje obuhvaća polaritet primanja i vraćanja, uzimanja i davanja.
U disanju su dvije milosti, udisanje zraka i njegovo izdisanje, jedno ugrožava, drugo osvježava, ah, kako je lijepo izmiješan život. Goethe
U dahu živimo kao u velikoj maternici, koja bitno nadilazi naš mali, ograničeni bitak – ona je život, ona posljednja velika tajna koju ne možemo ni objasniti ni definirati – možemo je samo iskusiti tako da se otvorimo za nju i pustimo je da prostruji kroz nas. Dah je pupčana vrpca kroz koju život teče k nama. Dah brine da ostanemo u toj vezi.
Napetost – opuštanje, uzimanje – davanje, kontakt – obrana, sloboda - tjeskoba.
Poremećaj ravnoteže, polariteti uzimanje i davanje moraju odgovarat jedan drugome da stvore ritam.
Tok daha prekida se kod asmatičara upravo time što previše misli na uzimanje i tu pretjeruje. Sad ne može više ni davati i tako odjednom ni iznova uzimati ono što bi rado imao.
Astmatičar bezazlene tvari iz okoline već doživljava kao ugrozu života i smjesta se zatvara prema njima.
Astmatičar posjeduje snažnu želju za dominacijom, koju si ne želi priznati i stoga je gura u tijelo, gdje se ponovno javlja u 'nadutosti' asmatičara. Ta nadutost dojmljivo prikazuje njegovu arogantnost i njegov zahtjev za moći, koje je pažljivo potisnuo u svijesti.
Astmatičar nikad nije naučio svoje agresije primjereno artikulirati na jezičnoj razini. On bi htio 'doći do zraka', osjeća da će se raspuknuti, ali svaka mogućnost da svoju agresiju primjereno artikulira u vikanju i grđenju zastaje u plućima.
Astmatičar voli čisto, jasno, sterilno, a izbjegava tamno, duboko, zemaljsko, što obično jasno dolazi do izražaja u izboru alergena. On bi se rado nastanio u gornje području, gdje ne bi dolazio u kontakt s donjim polom.
Seksualnost koja također pripada donjem polu, astmatičar će gurnuti gore, u prsa, zbog čega će ovdje doći po pojačane proizvodnje sluzi – proces koji bi zapravo trebao biti rezerviran za spolne organe.
Astmatičar je čovjek koji čezne za ljubavlju – on je želi imati, zato toliko udiše. Ali on ljubav ne može davati – izdisanje je poremećeno.
PREHLADA
Prehlada se uvijek javlja u kriznim situacijama, u kojima nam je pun nos svega.
Pod kriznom situacijom razumijemo one česte, nesenzacionalne, ali za psihu ipak važne svakodnevne situacije, koje osjećamo kao preopterećenost i zbog kojih tražimo legitiman razlog da se povučemo, jer situacija previše zahtijeva od nas.
Gutanje je čin uzimanja u sebe, prihvaćanja. Ali upravo to mi više ne želimo. To nam na svim razinama pokazuje prehlada. Bolovi u udovima osjećaj izmrcvarenosti kog gripe paraliziraju svaki pokret, a katkada kroz bolove u ramenima posreduju i osjetni dojam težine problema, koji su nekome sjeli na pleća i sad ih taj više ne želi nositi.
Prirodno liječenje vidi prehladu s pravom kao zdrav proces čišćenja kojim se iz tijela izbacuju toksini – na psihičkoj razini toksinima odgovaraju problemi koji se analogno također prevode u tekuće stanje i izlučuju. Tijelo i duša iz krize izlaze ojačani – do sljedećeg puta kad nam bude pun nos svega.
PROBAVA
Dahom vlada element zraka, probava pripada elementu zemlje i materijalnija je. Za razliku od disanja, probavi nedostaje jasan ritam.
Reci mi što jedeš i reći ću ti tko si. Dobra je vježba da se oko i svijest izoštre tako da u svakodnevnim uobičajenim tokovima prepozna sprege koje leže iza – nikad slučajnih – pojavnih oblika.
Glad je simbol želje da se ima, želje da se primi, ona je izraz određene požude. Jelo je zadovoljenje želje za integracijom, primanjem i zasićenjem.
Ako je netko gladan za ljubavlju, a da se ta glad primjereno ne utoli, pojavit će se ponovno u tijelu kao glad za slatkišima. Vrela glad za slatkišima i slasticama uvijek je izraz nezadovoljene gladi za ljubavlju.
Postoje roditelji koji djecu zasipaju slatkišima i time objavljuju da nisu spremni svojoj djeci davati ljubav pa im stoga na drugoj razini nude zadovoljštinu.
Ljudi koji mnogo misle i intelektualno rade imaju potrebu za slanom prehranom i 'srčanim' jelima.
Konzervativno nastrojeni ljudi preferiraju konzerviranu hranu, posebno dimljenu, a vole i snažan čaj, koji piju gorak. Ljudi koji preferiraju dobro začinjena pa i ljuta jela pokazuju da su u potrazi za novim podražajima i dojmovima. To su ljudi koji vole izazove, čak i onda ako su teško probavljivi. Potpuno je drukčije s osobama koje jedu zdravu hranu – bez soli, bez začina. Ti ljudi štite se od svih novih dojmova. U strahu se klone svih novih izazova, boje se svake konfrontacije.
Poseban strah od ribljih kosti simbolizira strah od agresija. Strah od koštica pokazuje strah od problema – čovjek nerado prodire do jezgre stvari. Ali i tu postoji suprotna skupina: makrobiotičari. Ti ljudi traže probleme. Žele pod svaku cijenu doznati što je jezgra stvari i stoga su otvoreni za tvrđu hranu.
ZUBI
Loši, odnosno bolesni zubi upućuju na to da netko teško izražava, odnosno koristi svoje agresije.
I psihoanalitičko tumačenje snova gubitak zubi u snovima interpretira kao znak gubitka energije i potencije.
Škrgutanje zubima u našoj simboličkoj upotrebi čvrst je pojam za nemoćnu agresiju. Tko si danju ne može priznati želju da zagrize, noću mora škrgutati zubima, dokle god nije vlastite opasne zube otupio i učinio bezopasnima…
Tko ima loše zube, tome fali vitalnost, pa tako i mogućnost da se uhvati ukoštac i zagrize za nešto. On će zato teško žvakati probleme ili će na njima polomiti zube.
Zubno meso će reprezentirati osnovu vitalnosti i agresije, istinsko povjerenje i sigurnost u sebe. Ako čovjeku nedostaje ta percepcija povjerenja i sigurnosti u sebe, nikad mu neće uspjeti aktivno i vitalno se suočiti s problemima.
Krv je simbol života i tako nam krvarenje zubnog mesa više nego jasno pokazuje kako povjerenju i sigurnosti u sebe kod najmanjeg izazova istječe životna snaga.
Odbaci staro da bi išao prema novom (moje).
GUTANJE
Što to trenutačno postoji u mom životu, a da ja to ne mogu ili ne želim progutati?
MUČNINA I POVRAĆANJE
Mučnina signalizira odbijanje nečeg što ne želimo imati i zato nam teško pada na želudac.
Povraćanje je 'neprihvaćanje'. Ta sprega postaje jasna i kod poznatog trudničkog povraćanja. U njemu se očituje nesvjesna obrana od djeteta, odnosno, od muškog sjemena, koje se ne želi 'utjeloviti'.
Povraćanje može biti i odbijanje vlastite ženske uloge (majčinstva).
ŽELUDAC
Potisne li čovjek iz svijesti sposobnost osjećanja, ta će funkcija potonuti u tijelo, a želudac uz fizičke dojmove hrane sad mora primati i probavljati i psihičke osjećaje. U takvom slučaju ne ide samo ljubav kroz želudac, nego nešto i udara u želudac ili se zbog nečega žderemo.
Želučani bolesnik čovjek je koji si ne želi priuštiti konflikt. On nesvjesno čezne za djetinjstvom.
TANKO I DEBELO CRIJEVO
Ljudi s oboljenjima tankog crijeva obično u prevelikoj mjeri naginju analizi i kritici i prigovaraju svemu. Tanko crijevo dobar je indikator i za egzistencijalne strahove.
Proljev, bio on kroničan ili akutan, uvijek nas poučava da se bojimo i želimo prejako zadržati nešto, dok zapravo trebamo otpustiti i pustiti da teče.
Zatvor je izraz nepostojanja želje za davanjem, želje za zadržavanjem i tako uvijek dodiruje problemski krug škrtosti. Zatvor je u naše doba jako proširen simptomom, od kojeg pati većina ljudi. On jasno pokazuje prejako zadržavanje materijalnog i nesposobnost da se otpusti na materijalnom području.
GUŠTERAČA
Iz želje dijabetičara da uživa u slatkim stvarima i istodobne nesposobnosti da asimilira šećer i uzme ga u vlastite stanice, stoji nepriznata želja za ljubavnim ispunjenjem, sparena s nesposobnošću da se ljubav prihvati i posve pusti u sebe.
Tijelo nas uči: tko ne ljubi, ukiselit će se, odnosno, da budemo posve jednoznačni: tko ne umije uživati, uskoro ni sam neće moći biti predmetom uživanja!
Dijabetičar želi ljubav (slatke stvari), ali ne usuđuje se aktivno realizirati to područje. Ali on i dalje čezne za tim, no ne može to dobiti, jer nije naučio kako se daje ljubav – i tako se ljubav prolijeva kroz njega: on mora šećer izlučiti neasimiliran. I neka onda netko ne bude kiseo!
JETRA
Bolesna jetra pokazuje da čovjek uzima previše nečeg što prelazi njegov kapacitet prerade, pokazuje neumjerenost, pretjerane želje za ekspanzijom i previsoke ideale. Jetra daje energiju. Osoba oboljela na jetru gubi, međutim, upravo tu energiju i životnu snagu: ona gubi svoju potenciju, gubi volju za jelo i piće. Ona gubi volju za sva područja koja imaju veze s izražavanjem života – i tako simptom već korigira i kompenzira problem, koji se zove: previše.
ŽUČNI MJEHUR
Da žučna tekućina odgovara agresiji, znamo iz svakodnevnog govora.
Energija želi teći. Priječi li se energija u svom toku, dolazi do energetskog zastoja.
Sedimentacije i stvaranje kamenaca u tijelu uvijek su izraz zgrušane energije. Žučni kamenci su skamenjene agresije. Energija i agresija gotovo su identični pojmovi.
Obiteljske situacije doživljavaju se kao prisile, kojih se ne usuđujemo osloboditi – energije se zgrušavaju i skamenjuju. Pacijent s kolikama je prisiljen nadoknaditi sve ono za što ranije nije imao hrabrosti: snažnim kretnjama i vikanjem mnogo potisnute energije ponovno se stavlja u pokret. Bolest čini iskrenim!
ANOREKSIJA
Odbijanje jela kod anoreksičnih žena odbijanje je tjelesnosti i svih zahtjeva koji proizlaze iz tijela. Njihov istinski ideal bitno nadmašuje područje jela: cilj je čistoća i oduhovljenje. Svega 'teškog i tjelesnog' htjele bi se riješiti. Cilj je seksualna čednost i bespolnost. U tu svrhu moraju ostati što je moguće vitkije, inače će na tijelu nastati obline, koje bi ih deklarirale kao žene. Ali one ne žele biti žene.
Boje se svega što je okruglo, amorfno, žensko, plodno, nagonsko i seksualno – boje se blizine i topline. Iz tog razloga nikad ne sudjeluju u zajedničkim objedima. Sjesti i jesti zajedno u svim je kulturama prastari ritual kod kojeg nastaje ljudska blizina i toplina. Ali upravo im ta blizina ulijeva toliki strah.
Žene oboljele od anoreksije osjećaju ogromnu glad za živim, koju iz straha da ih ono potpuno ne smlavi nastoje iskorijeniti svojim simptomatskim ponašanjem.
Anoreksičari lako predviđaju da askeza najčešće baca sjenu – a ta sjena zove se pohlepa.
OČI
Osjetila su vrata opažanja. Kroz osjetila smo povezani s vanjskim svijetom. Ona su prozori u našoj duši kroz koje gledamo – ne bismo li naposljetku vidjeli sami sebe. Jer taj vanjski svijet, koji iskušavamo svojim osjetilima i u čiju nepobitnu realnost čvrsto vjerujemo, zapravo ne postoji.
Kratkovidnost pokazuje prejaku subjektivnost. Kratkovidna osoba sve promatra kroz vlastite naočale i osjeća se kod svake teme osobno pogođena. Vidi se samo do vrha vlastitog nosa – a ipak to skučeno vidno polje ne vodi samospoznaji. U tome je problem, čovjek bi ono što vidi trebao staviti u odnos prema sebi i tako naučiti vidjeti samo sebe.
Koliko je snažno odbijanje da samog sebe vidimo onakvog kakvi jesno, svatko može lako očitati po broju dioptrije svojih naočala. Naočale su proteza i time prevara. Time se umjetno izražava smislena korektura sudbine i pretvaranje da je sve u redu. Ta prevara pojačava se osjetno kod kontaktnih leća, jer se još i prikriva činjenica da se ne vidi dobro. Zamislimo da preko noći ljudima oduzmemo sve njihove naočale i kontaktne leće – što bi se dogodilo? Život bi odjednom bio mnogo iskreniji. Tada bi se odmah moglo prepoznati kako netko vidi svijet i sebe i – što je mnogo važnije – dotični bi doživjeli sami sebe u svojoj nesposobnosti da vide stvari kakve jesu. Čovjeku koristi samo onaj hendikep koji se ujedno i doživljava. Mnogi bi mogli odjednom postali svjesni kako je njihova slika svijeta 'nejasna', kako 'zamagljeno' vide sve i kako je uzak njihov vidokrug. Možda bi nekima to naglo postalo jasno pa bi počeli vidjeti stvari ispravno, jer kako će netko tko ne vidi dobro ikad steći uvid?
Stari čovjek trebao bi na temelju svog životnog iskustva razviti mudrost i dalekovidnost, ali mnogi tu dalekovidnost realiziraju, na žalost, samo na tjelesnoj razini. Daltonizam nam pokazuje sljepoću za raznovrsnost i šarenilo života – on pogađa mnoge ljude koji vide sivo u sivom i rado niveliraju razlike – jednom riječju: bezbojni ljudi.
Konjuktivitis nam poput svake upalne bolesti pokazuje konflikt. Upala očne spojnice vodi do bolova u očima, koji se ublažuju samo kad se oči zatvore. Tako se zatvaraju oči pred konfliktima, jer im se ne želi gledati u oči.
Škiljav čovjek zapravo je jednook, jer mozak potiskuje sliku drugog oka, što dovodi do gubitka dimenzionalnosti i time do jednostrane slike svijeta.
Mrena: Kod 'sive mrene' muti e leća oka, a s njime i vid. Stvari se više ne vide tako oštro. Dokle god se stvari vide oštro, one i posjeduju oštrinu – to jest mogu ozlijediti. Rastoči li se, međutim, ta opasna oštrina u nejasnoći, svijet gubi svoju opasnost. Nejasan vid odgovara umirujućem distanciranju od okoline – a time i od samih sebe. Siva mrena je kao žaluzina koja se spušta da ne bismo morali gledati ono što ne želimo vidjeti. Siva mrena spušta se na oči poput kapaka – i može dovesti do sljepila.
UŠI
Sposobnost slušanja je tjelesni izraz poslušnosti i predanosti.
Staračka gluhoća baš kao i slab vid, ukočenost i nepokretnost spadaju u somatske starosne simptome, koji su svi izraz ljudske tendencije da se u starosti bude sve manje popustljiva. Stari čovjek obično gubi prilagodljivost i fleksibilnost i sve je manje spreman slušati.
GLAVA
Glava reprezentira ono što je gore, kao što tijelo izražava ono što je dolje.
Iza glavobolje često pronalazimo čovjeka visoke ambicioznosti i želje za perfekcijom, koji razumije kako svoju volju provesti u djelo (ići glavom kroz zid). Posvećuje pozornost samo području glave, tko prihvaća i proživljava samo ono racionalno, razumno i umno, ubrzo će izgubiti svoj 'odnos prema donjem polu', a time i svoje korijene, koji životu daje uporište.
U većini slučajeva svoju racionalnu misaonu funkciju koristimo za osiguranje svog ega.
Od svih organa glava najbrže reagira bolom. U svim drugim organima moraju se prvo dogoditi dublje promjene dok ne nastane bol. Glava je naše najsenzibilnije upozorenje.
MIGRENA
Dok pacijent s napetom glavoboljom pokušava odvojiti glavu od tijela, oboljeli od migrene premješta tjelesnu temu u glavu i pokušava je proživjeti tamo. Ta tema je seksualnost. Migrena je uvijek seksualnost gurnuta u glavu. Glava se pretvara u donji dio tijela.
Kod oboljelih od migrene nailazimo na ljude koji su svoju seksualnost potpuno prognali iz područja života (…ja s time nemam veze) jednako kao i kod onih koji svima jasno daju do znanja da oni sa seksualnošću nemaju problema.
Napadaj migrene je orgazam u glavi. Tijek je identičan, samo je mjesto više.
Ako se aktivnost (seks, agresija) blokira u mišljenju, to dovodi do glavobolje. Ako se aktivnost blokira na razini vegetativnog, dakle na tjelesnoj funkcionalnoj razini, to dovodi do visokog krvnog tlaka i simptomatske slike vegetativne distonije. Ako se aktivnost blokira na nervnoj razini, to dovodi do bolesničkih slika kao što je multipla skleroza. Ako se aktivnost blokira na mišićnoj razini, nailazimo na bolest pokretnog sustava, kao što su reuma i artritis.
KOŽA
Mi kožu doživljavamo kao svoju vanjsku materijalnu granicu, a istodobno preko nje stojimo u vezi s vanjskim, jer njome dodirujemo okolinu. U koži se pokazujemo svijetu – a iz kože ne možemo. Ona zrcali našu takovost prema van i to na dvostruk način. Prvo, koža je površina refleksije svih unutarnjih organa. Svaki poremećaj nekog unutarnjeg organa projicira se na kožu, a svaki podražaj određenog areala kože provodi se unutra do organa.
Sve što se događa na koži upućuje na određeni unutarnji proces.
Svejedno koji dio tijela promatramo kod čovjeka. Posvuda možemo prepoznati isti uzorak, uzorak koji taj određeni čovjek prezentira.
Ova knjiga poučava kako se preko simptoma bolesti spoznaje čovjek. Svejedno je kamo se gleda – ako se umije gledati. Istina je posvuda.
Iz svih tih pokušaja da čovjek postane netko drugi stoji problem da čovjek nikog ne voli tako malo kao sebe. Svatko tko misli da se voli zasigurno brka 'sebe i svoj mali ego. Najčešće misli da se voli samo onaj tko se još uopće ne poznaje. Budući da se ne volimo kao cjelinu, uključujući sjenu, neprestano pokušavamo oblikovati i promijeniti svoju vanjsku sliku. Ali to ostaje 'kozmetika' dokle god se ne promijeni unutarnji čovjek, odnosno svijest.
KOŽNI OSIP
Kod osipa nešto probija granicu i želi van. Npr. u pubertetu seksualnost izbija iz čovjeka, ali se obično u isti mah potiskuje (pubertetske akne).
Stojimo usred konflikta. Draž novog i strah od novog vuku nas gotovo jednakom snagom.
Jasno je da će taj konflikt biti vidljiv na koži jer to je granica našeg Ja.
Stid od vlastite seksualnosti premješta se u stid od akni (opa. pojavljuju se isljučivo na licu i dekolteu koji su vidljivi djelovi).
Od sunčanja i boravka na moru akne se obično povlače, dok postaju jače ako se tijelo oblači. Odjeća kao druga koža podvlači ograničenje i nedodirljivost, dok je svlačenje prvi korak otvaranja, a sunce na bezopasan način nadomješta žuđenu toplinu drugog tijela.
Osip uvijek pokazuje da bi nešto potisnuto htjelo probiti granicu potiskivanja ne bi li došlo do vidljivosti (svjesnosti).
Neurodermitis kod beba odgovor je na majke, koje svoju djecu premalo dodiruju, odnosno emocionalno zapostavljaju. On je izraz tog nevidljivog zida i pokušaj da se probije izolacija.
Ljudi koji u svojoj obrani nikog i ništa ne pripuštaju k sebi, zapravo su najosjetljiviji (psorijaza, ljuštenje oklopa, ispod je bespomoćno ranjivo tijelo). Ništa više ne puštamo ni unutra ni van. Strah od ozljeđivanja – što je jača obrana i što je deblji čovjekov oklop, to je veća njegova unutarnja osjetljivost i strah od ozljeda.
SVRBEŽ
Svrbež nas tjera da grebemo, kao kad se struže i kopa zemlja ne bi li se tamo nešto pronašlo i iznijelo na svjetlo dana.
Grebite u svijesti tako dugo dok ne pronađete što vas svrbi.
BUBREZI
Bubrezi u ljudskom tijelu predstavljaju područje partnerstva. Nastaju uvijek kad se oboljeli nalazi u konfliktu s partnerom.
Polarnost naše svijesti donosi sa sobom činjenicu da cjeline nismo uvijek svjesni, nego se stalno identificiramo samo s isječkom onog što jesmo. Taj isječak nazivamo Ja. Ono što nam nedostaje naša je sjena koju po definiciji ne poznajemo. Čovjekov put je put prema većoj svjesnosti.
Ono što kod drugog čovjeka volimo ili mrzimo na kraju je uvijek u nama samima.
Susret s partnerom susret je s nesvjesnim aspektom duše u nama.
Sve teškoće koje imamo s partnerom teškoće su koje imamo sa sobom.
Naš odnos prema partneru uvijek je ambivalentan, volimo ga i mrzimo, želimo ga posjedovati u cijelosti i najradije bismo ga se riješili, smatramo ga predivnim i užasnim.
Svatko dopušta partneru da živi njegovu sjenu.
Partnerstvo može postići svoj cilj kad nam drugi više ne treba. Samo u takvom slučaju obećanje 'vječne ljubavi' bilo je ozbiljno. Ljubav je svjesni akti i znači otvaranje vlastite granice svijesti za ono što se voli, ne bi li se s time bilo jedno. To se dogodilo tek kad smo sve što je partner predstavljao primili u svoju dušu – odnosno, drugim riječima – kad smo vratili sve projekcije i sjedinili se s njima. Time je osoba kao projekcijska površina postala prazna – prazna od privlačnosti i odbojnosti – ljubav je vječna, to jest neovisna o vremenu, jer je ostvarena u vlastitoj duši. Takva razmišljanja uvijek izazivaju strah kod ljudi koji sa svojim projekcijama vise u materijalnom svijetu. Oni ljubav vežu za pojavni oblik, umjesto za sadržaje svijesti. Kod tog stava prolaznost zemaljskog života postaje prijetnjom i čovjek se nada da će svoje bližnje naći ponovno u drugom svijetu.
Blago onome koji shvaća da se nekome ne može oduzeti samo ono što je ostvario u sebi. Ljubav želi biti jedno, ništa drugo. Dokle god je još usmjerena na vanjske objekte, ona nije dostigla svoj cilj. Ljubav do groba ostvari veliku žalost, jer nedostaje druga polovica!
Bubrezi na kamencima traže 'skok' kako bi se kamenci istjerali.
Muškarci češće obolijevaju od bubrežnih kamenaca nego žene. Teme 'harmonija' i 'partnerstvo' za muškarca su teže rješive nego za ženu, koja je po prirodi bliža tim principima.
Smežurani bubreg ili umjetni bubreg znak je da nam partner nije dovoljno pouzdan i da krećemo u život bez njega.
MJEHUR
Ako je neko dijete preko dana izloženo pritisku roditelja ili škole da ne može ni otpustiti ni zastupati vlastite zahtjeve, ono noćnim mokrenjem u krevet u isti mah rješava više problema: realizira otpuštanje kao odgovor na proživljeni pritisak, koristeći u isti mah priliku da svoje roditelje progna u bespomoćnost.
I plakanje služi rastreženju i otpuštanju. Stoga bi se mokrenje u krevet moglo nazvati i 'donjim plakanjem'.
Kod upale mjehura pečenje pri mokrenju nedvosmisleno pokazuje kako bolno pacijent doživljava otpuštanje.
SEKSUALNOST I TRUDNOĆA
Seksualnost otkriva prvu polovicu tajne: ujedine li se dva polariteta tako da postaju jedno, širi se osjećaj sreće. Sreća je, prema tome, 'jedinstvo'. Nedostaje nam još samo druga polovica tajne, koja nam otkriva kako se u tom stanju svijesti, toj sreći može bivati trajno a da se ne ispadne iz njega. Odgovor je jednostavan: dokle god se sjedinjenje suprotnosti ostvaruje samo na tjelesnoj razini (seksualnost), stanje svijesti koje rezultira iz njega (orgazam) vremenski je ograničeno, jer razina tijela podliježe zakonu vremena. Vremena se možemo osloboditi samo tako da sjedinjenje suprotnosti realiziramo i u svijesti – uspije li mi jedinstvo na toj razini, postigao sam vječnu, dakle bezvremensku sreću.
POREMEĆAJI CIKLUSA
'Nepomirenost' s vlastitom ženstvenošću pozadina je najvećeg broja poremećaja menstrualnih ciklusa, odnosno mnogih drugih poremećaja na području seksualnosti. Sposobnost predavanja, suglasnosti, za čovjeka je uvijek težak zadatak, jer iziskuje odustajanje od stava 'ja želim', odustajanje od dominacije ega. Moramo žrtvovati dio svog ega, žrtvovati dio sebe, dati dio sebe – isto kao što to mjesečni ciklus iziskuje od žene. Jer s krvlju žena žrtvuje nešto životne snage. Ciklus je mala trudnoća i malo rađanje. U mjeri u kojoj žena nije suglasna s tom 'regulacijom' nastaju poremećaji ciklusa i s njima povezane tegobe. Oni upućuju na to da se jedna (često nesvjesna) instancija žene jednostavno neće predati: ciklusu, seksu, muškarcu.
Tko ciklus doživljava bolno, bolno doživljava i svoje bivanje ženom. Tako se na osnovi problema s ciklusom uvijek može zaključiti da postoje seksualni problemi, jer protest protiv predavanja, koji se pokazuje u poremećaju ciklusa, u spolnom životu priječi otpuštanje. Tko može otpustiti kod orgazma, može otpustiti i kod mjesečnice. Orgazam je isto tako mala smrt kao i padanje u san.
Umiranje nije ništa drugo nego poziv da se otpusti grč ega i njegove igre moći i pusti da se dogodi ono što mora. Smrt ugrožava samo ego, nikad samog čovjeka. Tko se drži ega, doživjet će smrt kao borbu. Orgazam je mala smrt jer također zahtijeva otpuštanje od ega.
LAŽNA TRUDNOĆA
Radi se o konfliktu između ekstremno snažne želje za djecom i nesvjesnog straha od odgovornosti.
PROBLEMI S TRUDNOĆOM
Problemi s trudnoćom uvijek pokazuju odbijanje djeteta.
Učestalost mučnine tijekom trudnoće pokazuje samo kako iščekivanje djeteta uz radost izaziva i odbojnost.
TRUDNIČKA GESTOZA
Grčevi odgovaraju pokušaju da se dijete istjera.
Gestoza u medicini ugrožava dijabetičarke, bubrežne bolesnice te posebno debele pacijentice. Promotrimo te tri skupina iz naše vizure, pokazat će se da imaju jedan zajednički problem: ljubav. Dijabetičarke ne mogu primati ljubav pa je tako ne mogu ni davati, bubrežne bolesnice imaju problema s partnerstvom, a debele pacijentice svojom proždrljivošću pokazuju da nedostatak ljubavi pokušavaju kompenzirati hranom. Tako ne čudi da žene, koje imaju problema s temom 'ljubavi', imaju i teškoća da se otvore za dijete.
RAĐANJE I DOJENJE
Što dublje uronimo u bolesničke slike te s njima u probleme čovjeka, to će jasnije biti da ljudski život titra između polova 'pustiti unutra' i 'otpustiti'. Prvo često nazivamo 'ljubav', potonje u krajnjem obliku 'smrt'. Živjeti znači ritmički vježbati puštanje unutra i otpuštanje. Često možemo samo jedno ali ne i drugo, katkada ne možemo ni jedno ni drugo.
Predugo nošena djeca često se rađaju carskim rezom, pri čemu predugo nošenje ovaj put izražava 'odbijanje odvajanja'.
Suprotan problem je prerano pucanje vodenjaka najčešće izazivaju preuranjeni trudovi i tiskanje. Pokušaj je to da se dijete izbaci.
Ako se dijete ne doji, pokazuje se nedostatak majčine spremnosti da štiti dijete (opa. u prvoj godini života dijete dobije s mlijekom sva antitijela) i osobno se zalaže za njega. Taj je problem kod majki koje nemaju mlijeka potisnut bitno dublje nego kod onih koje otvoreno priznaju da neće dojiti.
STERILNOST (NESPOSOBNOST ZAČEĆA)
Ne začne li žena dijete, iako ga želi, to pokazuje da je posrijedi ili nesvjesna obrana ili da želja za djetetom nije iskreno motivirana.
U istom smislu pokazuje se neplodnost muškarca koji se boji veze i odgovornosti, koja će s djetetom nastupiti u njegovu životu.
MENOPAUZA I KLIMAKTERIJ
Kako su veliki problemi i tegobe klimakterija ovisi uvelike o tome koliko je vlastita ženstvenost dosad bila ispunjena. Sve neproživljene želje inače že se u toj fazi osobiti kao strahovi od propuštenog i dovesti do panike i potrebe za nadoknađivanjem. Samo ono što nije proživljeno čini vrućim. U tu fazu života padaju obično i česta dobroćudna bujanja mišića u uterusu, zvana miomi.
Miome trebamo gledati kao poticaj da se zapitamo o nesvjesnim željama za trudnoćom.
FRIGIDNOST I IMPOTENCIJA
Iza svih seksualnih teškoća stoji strah.
Samokontrola ne znači ništa drugo nego da se svi za zajednicu nedobrodošli impulsi potisnu u nesvjesno.
Frigidnost pokazuje da se žena ne želi predati, nego želi sama biti muškarac. Ne želi se podređivati, ne želi biti podčinjena, želi dominirati.
SRCE I KRVOTOK
VISOKI I NISKI KRVNI TLAK
Krv simbolizira život. Krv je materijalni nositelj života i izraz individualnosti.
Krvni tlak izraz je ljudske dinamike.
Čovjek s preniskim krvnim tlakom ne pokušava se probiti, nego izbjegava sav napor – nikad ne ide do granice. Naiđe li na konflikt brzo se povuče – analogno i krv mu se povlači toliko da izgubi svijest. On dakle odustaje od sve moći.
Hipotoničar doslovce ne može stajati, nedostaju mu postojanost i iskrenost.
Anemija pokazuje odbijanje da se dio životne energije koji nam pripada prihvati i prevede u odlučnost. I ovdje se bolest koristi kao alibi za vlastitu pasivnost. Nedostaje neophodan pritisak.
Trajne uspjehe jamči samo promjena unutarnjeg stava.
Budući da znamo da već i tema konflikta vodi do povišenja krvnog tlaka, koji se doduše, spušta dok još govorimo o njemu, jasno vidimo da se hipertoničar neprestance nalazi u blizini konflikta, a da za njih ne pronalazi rješenja. On stoji pokraj konflikta, ali se ne suočava s njim. Povišen krvni tlak pronalazi svoj fiziološki smisao u tome da kratkoročno pruža više energije, ne bi li se predstojeći zadaci i konflikti riješili bolje i energičnije. Dogodi li se to, rješenje će potrošiti višak energije i tlak će se spustiti na normalnu vrijednost.
Stav svladane agresije vodi ravno u srčani udar.
Poznajemo još i starošću uvjetovan krvni tlak, koji ide ukorak s ovapnjenjem stijenki sudova. Sustav sudova je sustav čiji je zadatak posredovati i komunicirati. Nestane li u starosti fleksibilnosti i elastičnosti, stvrdnut će se komunikacija, a pobijediti vlastiti pritisak.
SRCE
Poremećaji srčanog ritma napadaju ljude koji ne dopuštaju da ih 'nekakve emocije' izbacuju iz ravnoteže. Tad srce poludi, jer se čovjek ne usuđuje dopustiti emocijama da ga izlude.
Kucanje srca ispada iz ritma i prisiljava čovjeka doslovce da ponovno posluša vlastito srce.
Srčani bolesnici su ljudi koji žele slušati samo glavu, a srce im u životu ne dolazi do izražaja.
Ono što se kod srčanog neurotičara još odvija u psihi, kod angine pectoris već je skliznulo duboko u tjelesnost.
Kad je strah od osjećaja toliko narastao da čovjek ima povjerenja samo još u apsolutnu normu, on si daje ugraditi srčani stimulator. Tako se živ ritam nadomješta davanjem takta (takt se prema ritmu odnosi kao smrt prema životu). Ono što je dotad radio osjećaj, sad preuzima stroj. Čovjek doduše, gubi fleksibilnost i prilagodljivost srčanog ritma, ali zato više ne prijete ni skokovi živa srca. Tko ima 'usko' srce žrtva je snaga svojeg ega i svojih želja za moć.
Srčani udar je suma svih neizvršenih udaraca.
PROŠIRENE VENE – TROMBOZA
Slabo vezivno tkivo kod čovjeka pokazuje nedostatak čvrstoće, tendenciju prema popustljivosti i nedostatak unutarnje napetosti. Ti ljudi u pravilu su lako ranjivi i pomalo zlopamtila.
Vanjska pokretljivost pretpostavlja unutarnju pokretljivost. Ako čovjek u svojoj svijesti postane trom, a mišljenja mu se zgrušavaju u čvrste poglede i sudove, i u tijelu će se ubrzo zgrušati ono što bi zapravo trebalo biti tekuće. Poznato je da boležljivost povećava opasnost od tromboze. Ali boležljivost vrlo jasno pokazuje da se više ne živi pol kretanja. 'Sve teče' rekao je Heraklit. U polarnom obliku postojanja život se manifestira kao kretanje i promjena. Svaki pokušaj zadržavanja pri jednom polu naposljetku vodi u stagnaciju i smrt. Ono što je nepromjenjivo i vječno pronalazimo onkraj polariteta. Da dospijemo tamo, moramo se povjeriti mijeni, jer samo će nas ona odnijeti do nepromjenjivog.
LOKOMOTORNI APARAT I ŽIVCI
DRŽANJE
Vanjsko držanje odgovara unutarnjem. U vanjštini se samo zrcali nutrina.
U grbi se manifestira neproživljena pokornost.
MENISKUS I IŠIJAS
Tko natovari previše na svoja pleća, a taj cilj ne realizira svjesno, taj pritisak u tijelu osjeća kao bol meniskusa.
Natovariti si previše toga uvijek služi pokušaju da prema van djelujemo veliki i marljivi, ne bismo li unutarnji osjeća malenkosti kompenzirali djelima.
ZGLOBOVI
Zglobovi brinu za ljudsku pokretljivost.
Ukoči li se neki zglob, pokazuje se da je pacijent fiksiran na nešto. Ukočen zglob gubi svoju funkciju – fiksiramo li se na neku temu ili sustav, oni također gube svoje funkcije. Ukočena šija otkriva nam tvrdoglavost vlasnika.
Neka stvar može se istegnuti ako se ode predaleko.
Iščašiti i izravnati ne može se samo zglob, nego i situacije, stanja stvari ili odnosi.
Najviše ljudi sve rade osrednje, zato ostaju zaglavljeni u svojim pogledima i držanjima i događa im se premalo promjene.
Za sredinu se čovjek mora izboriti – pokušaj da je odmah zauzme zaglavljuje u osrednjosti.
REUMA
Reumatičari su neumorni i preaktivni okretni nemirni ljudi kod kojih nailazimo na prejaku aktivnost i pokretljivost. Ukrućenost i ukočenost koja dolazi do invalidnosti na kraju ih primora da budu mirni.
Karakter oboljelih od poliartritisa pokazuje kompulzivnu crtu prevelike savjesnosti i perfekcionizma, kao i mazohističko-depresivnu crtu sa snažnom potrebom za samožrtvovanjem i pretjeranom voljom za pomoć, povezanom s nadmoralnim ponašanjem i sklonošću depresivnim raspoloženjima. Te karakterne osobine pokazuju istinsku krutost i tvrdoglavost, pokazuju koliko su malo ti ljudi fleksibilni i pokretni u svojoj svijesti.
Reumatičar sputava svoju agresiju na motoričkoj razini, to jest blokira energiju na području muskulature.
Tko pati od bolova uvijek bi trebao razmišljati kome su zapravo bili namijenjeni.
Prirodno liječenje svodi reumu na taloženje toksina u vezivnom tkivu. Nataloženi toksini iz naše vizure simboliziraju neprerađene probleme, odnosno neprobavljene teme, koje nismo riješili već smo ih uskladištili u nesvjesnom.
MOTORIČKE SMETNJE
GRČENJE VRATNOG MIŠIĆA, GRČ OD PISANJA
Motoričke smetnje, inače voljni pokreti, u koje spadaju i svi tikovi, razotkrivaju demonstrativnu sigurnost u sebe, koju čovjek pokazuje drugima, i pokazuju koliko taj čovjek ne samo da nije siguran nego nema ni kontrole nad sobom.
Okrećemo pogled od svojih konflikata i puštamo da jedna strana svijeta neopažena prođe pokraj nas.
Kod osoba koje imaju grčeve zbog pisanja ili sviranja kao pijanisti i violinisti, nalazimo krajnju taštinu i izrazito visoka očekivanja. Pokazuju veliku skromnost, a žele ostaviti dojam samo svojim dostignućima.
GRIZENJE NOKATA
Grizenje nokata je kastracija vlastite agresije. Tko grize nokte boji se svoje agresije i zato simbolički čini oružje bezopasnim. Grizenjem se troši dio agresije, ali je usmjerujemo isključivo protiv sebe: odgrizemo si vlastitu agresiju.
Nastupi li kod djeteta grizenje nokata, dijete je u fazi u kojoj se ne usuđuje svoje agresije realizirati prema van.
Djeca reflektiraju poremećaje i probleme svojih roditelja. Kada dijete jednom nauči braniti se umjesto poštovati strahove roditelja, grizenje nokata gotovo je prevladano.
MUCANJE
Kod mucavca strah sjedi u grlu. Grlo je tijesna veza i kapija između tijela i glave, između onoga dolje i onoga gore.
Mucavac je granicu gurnuo na visinu grla, jer on cijelu tjelesnost doživljava opasnom, a samo glavu jasnom i čistom. Slično kao i oboljeli od migrene, mucavac svoju seksualnost premješta u glavu i tako se grčevi javljaju gore i dolje.
Mucanje je samo izraz sputavanja – dijete je sputano – to se pokazuje i u mucanju. Dijete koje muca boji se da bi ispustilo iz sebe nešto što ga tišti i dalo tome da se slobodno razvija. Ono sputava tijek, ne bi li ga bolje kontroliralo.
NEZGODE
Zakon rezonancije brine da nikad ne dođemo u kontakt ni s čim s čime nemamo veze. Funkcionalne veze samo su stvarni medij, potreban za manifestaciju na tjelesnoj razini.
Mi tražimo svoje nezgode, kao što tražimo i svoje 'bolesti' i pritom ne prežemo ni od kakve 'stvari' koju možemo iskoristiti kao 'uzrok'. Ali odgovornost za sve ono što nam se događa u životu nosimo uvijek sami.
Ako netko pati, pati uvijek samo od sebe (što ne govori ništa o teškoći patnje!). Svatko je počinitelj i žrtva u istoj osobi. Dokle god čovjek ne otkrije oboje u sebi samom, on nikako ne može postati čitav. Iz intenziteta kojim ljudi grde 'počinitelje' projicirane prema van može se lako iščitati koliko su još uvijek neprijateljski raspoloženi prema počiniteljima u sebi samima. Ovdje nedostaje uvid, onaj uvid, koji dopušta da se oboje vidi kao jedno.
Većina nezgoda motivirana je nesvjesno.
Nezgoda je karikatura vlastite problematike – isto tako točna i isto tako bolna kao svaka druga karikatura.
PROMETNE NEZGODE
Nisam više mogao na vrijeme zakočiti – čovjek u svom životu ubrzava do te mjere da taj razvoj počinje ugrožavati sam sebe.
Jednostavno ga nisam vidio – taj čovjek i u svom životu previđa nešto važno.
Jedan presijeca drugog, drugi probija ograničenja i signalizaciju, treći mora svoj auto izvući iz blata. Odjednom se više ne vidi jasno, predviđaju se znakovi za zaustavljanje, brka se smjer, nailazi na otpor. Prometne nezgode gotovo uvijek vode do intenzivnog kontakta s drugim ljudima – najčešće jedni drugima dolazimo čak i preblizu – ali približavanje je uvijek agresivno.
U teškoće ljudskog života spada da se nužnost promjene zamijeti pravodobno. Sudionici u prometnoj nezgodi to zasigurno nisu spoznali.
Nesvjesno put kojim se hoda više ne odgovara. Ali nedostaje hrabrosti da se svjesno stavi u pitanje i napusti. Promjene izazivaju strah. Zapravo bismo htjeli – ali se ne usuđujemo.
NEZGODE U KUĆI I NA POSLU
Mnoge fraze izgaranje i vatru koriste kao simbole psihičkih procesa: opeći se vatrom, ići zbog nekoga kroz vatru.
Neke teme možda uopće ne vidimo koliko su vruće.
Govorimo o vreloj ljubavi i ljubavi od koje se izgara – palimo se – pa čak i djevojku nazivamo vatrom.
Opekline se odnose prvo na kožu, dakle na granicu čovjeka. Ta povreda granice uvijek označava dovođenje ega u pitanje. S egom se ograničavamo i upravo to sprječava ljubav.
PRIJELOMI KOSTIJU
Lom jasno pokazuje da smo predvidjeli nužan kraj nekog razvoja, tako da je tijelo moralo pokazati prekid starog, ne bi li novom pomoglo da se probije.
Kost reprezentira princip čvrstoće, normi koje nam daju uporište, ali i ukrućenja (ovapnjenje). Prevlada li u kosti princip krutosti (vapno), kost postaje lomna i upravo stoga više ne može obavljati svoju funkciju. Slično stoje stvari sa starim normama – trebalo bi, doduše, da posreduju uporište, ali to ne mogu upravo onda kad se ukrute. Prijelom kosti na fizičkoj razini pokazuje da nije primijećeno prejako ukrućenje norme u psihičkom sustavu.
Suprotni pol reprezentira malo dijete sa svojim savitljivim kostima, koje gotovo da se uopće ne mogu slomiti. Malo dijete još ne posjeduje nikakve norme ni mjerila, u kojima bi se moglo ukrutiti. Ali kad čovjek u životu postane previše nesavitljiv, prijelom kralješnice korigirat će tu jednostranost – slomit će mu se kičma! Prevencija je dragovoljno savijanje.
PSIHIČKI SIMPTOMI
Luđak nam otvara vrata prema paklu svijesti, koji se nalazi u svima nama.
Sve što pacijent doživi u vanjskom svijetu projekcije su njegove sjene (glasovi, napadi, praćenja, hipnotizeri, ubojice i tako dalje).
Psihičko ponašanje samo je iznuđeno ostvarenje neiživljene sjene.
DEPRESIJA
Depresivnu osobu muče snažni osjećaji krivnje i predbacivanja, koje neprestance želi ispraviti.
Potisnuta agresija u psihičkom području vodi do depresije.
Depresija je najekstremniji oblik odbijanja odgovornosti. Depresivna osoba više ne djeluje, nego vegetira, više mrta nego živa.
Odustajanje – usamljenost – starost – smrt. Manifestira se suprotni pol život – apatija, ukočenost, usamljenost, razmišljanja o smrti.
NESANICA
U narodu se san naziva malim bratom smrti. Sa svakim zapadanjem u san vježbamo umiranje. Zapadanje u san iziskuje otpuštanje kontrole, namjere, aktivnosti, iziskuje od nas predanost i iskonsko povjerenje, upuštanje u nepoznato.
Sve to što san (i smrt) iziskuju od nas upravo ne spada u ljudske jakosti. Nastanjeni smo preblizu pola aktivnosti, previše smo ponosni na svoje djelovanje i činjenje, previše ovisni o intelektu i nepovjerljivoj kontroli, a da bi predanost, povjerenje i otpuštanje za nas bili prisni načini ponašanja. Nesanica se uz glavobolju ubraja u najčešće zdravstvene poremećaje naše civilizacije.
Kao što noć pripada danu, sjena pripada nama, a smrt životu. San nas svakodnevno vodi do tog praga između ovog i onog svijeta, vodi nas u noćna i sjenovita područja duše, daje nam da u snu proživimo neproživljeno i vraća nas u ravnotežu.
Tko pati od nesanice ili, točnije rečeno ne može zaspati, ima teškoća i boji se otpustiti svjesnu kontrolu i povjeriti se nesvjesnom. Današnji čovjek jedva da ima cenzuru između dana i noći, nego misi i aktivnosti uzima sa sobom u područje sna. Produžavamo dan u noć – isto kao što dnevnom sviješću nastojimo analizirati noćnu stranu svoje duše. Nedostaje nam cenzura kao svjesna promjena pola.
Tko pati od nesanice prvo treba naučiti kako svjesno završiti dan, ne bi li se mogao u cijelosti predati noći i njezinim zakonima. Nadalje, moramo naučiti kako se brinuti za svoja nesvjesna područja, ne bismo li otkrili odakle dolazi strah. Prolaznost i smrt su važne teme. Onome tko pati od nesanice nedostaje iskonskog povjerenja i sposobnosti predavanja.
BOLESTI OVISNOSTI
Svaki čovjek luta i pritom dospijeva na najčudnije obale duše – ali nikada ne bi trebao ostati zaglavljen, jer ne smije prestati s potragom dok ne pronađe što traži.
Ovisnost je kukavičluk pred novim iskustvima. Tko život shvaća kao putovanje i uvijek je na putu, tragač je, a ne ovisnik. Da spoznamo sebe kao tragače, moramo priznati svoju bezavičajnost. Tko vjeruje u vezu, već je ovisan.
OVISNOST O JELU
Ako se glad za životom ne utoli iskustvom, ona će spuznuti u tijelo i javiti se kao glad. Ta glad ne može se utoliti, jer se unutarnja praznina ne može ispuniti hranom.
Ovisnik o jelu traži ljubav, potvrđivanje, nagradu – na žalost, na pogrešnoj razini.
ALKOHOL
Alkoholičar čezne za zdravim svijetom bez konflikta.
Omamljuje svoje konflikte i probleme i preko alkohola hini zdrav svijet.
PUŠENJE
Disanje ima veze prije svega s komunikacijom, kontaktom i slobodom. Pušenje je pokušaj da se stimuliraju i zadovolje ta područja.
Cigareta postaje nadomjestkom za istinsku komunikaciju i slobodu.
DROGA
Droga je samo sredstvo da se znatno poveća stvaralačka snaga. Potraga za uspjehom uvijek je potraga za ljubavlju.
RAK
Čovjek nije oduševljen svoj život žrtvovati za život stanice raka, ali tjelesna stanica također nije bila oduševljena svoj život žrtvovati za život čovjeka. Stanica raka ima iste argumente kao i čovjek, samo što joj je stajalište drugačije. Oboje žele živjeti i ostvariti svoje interese i predodžbe o slobodi. Svako od njih spremno je za to žrtvovati ono drugo.
Rak je izraz našeg doba i naše kolektivne slike svijeta. Mi u sebi kao rak doživljavamo samo ono što živimo i sami. Naše doba obilježeno je bezobzirnom ekspanzijom i ostvarenjem vlastitih interesa. U političkom, gospodarskom, religioznom i privatnom životu ljudi svoje interese pokušavaju proširiti bez obzira na (morfološke) granice, pokušavaju posvuda osnovati uporišta svojih interesa (metastaze) i pustiti da vrijede samo njihove vlastite predodžbe i ciljevi, pri čemu se sve ostalo stavlja u službu vlastite prednosti (parazitski princip).
Ljudi čitav svijet doživljavaju kao svoje plodno tlo: biljke, životinje, sirovine. Sve je tu samo da bi se mi bezgranično širili zemljom.
Odakle ljudima koji se tako ponašaju hrabrost i bezobrazluk da se žale na rak? On je samo naše zrcalo – pokazuje nam naše ponašanje, naše argumente i kraj našeg puta.
Rak ne treba pobijediti – njega valja razumjeti, ne bismo li naučili razumjeti sami sebe. Zašto ljudi uvijek žele razbiti zrcalo, kad im se ne sviđa vlastito lice? Ljudi imaju rak jer jesu rak.
Raku nedostaje svijesti za veću, obuhvatniju cjelinu. On jedinstvo vidi samo u vlastitom ograničavanju. Taj nesporazum jedinstva ljudi dijele s rakom. I čovjek se ograničava u svojoj svijesti, čime tek nastaje rascjep između Mene i Tebe.
Što se više ego ograničava, to više gubi osjećaj za cjelinu, koje je uvijek samo dio. U egu nastaje iluzija da nešto može učiniti 'sam'.
U stvarnosti ne postoji prava odvojenost od ostatka svemira. Samo naše ja može to umisliti.
Dokle god naše ja težilo vječnom životu, mi ćemo propadati kao što propada stanica raka. Stanica raka razlikuje se od tjelesne stanice prenaglašavanjem svog ega. U stanici jezgra odgovara mozgu. Kod stanice raka jezgra neprestance dobiva na važnosti i stoga dobiva i na veličini. Ta promjena jezgre odgovara prenaglašavanju egocentričnog mišljenja glavom, kojim je obilježeno i naše doba. Stanica raka vječni život traži u materijalnom razmnožavanju i ekspanziji. Ni rak ni čovjek još ne shvaćaju da unutar materije traže nešto što se tamo ne može pronaći, naime život.
Smrt koju stanica raka uvaljuje organizmu, postat će i njezinom smrću, kao što primjerice smrt okoliša uključuje i našu smrt. Ali stanica raka vjeruje u vanjštinu odvojenu od nje, kao što i ljudi vjeruju u vanjštinu. Ta vjera je smrtonosna. Lijek se zove ljubav. Ljubav liječi, jer otvara razgraničenje i pušta drugo da uđe ne bismo li s njime postali jedno. Tko voli, taj svoje ja ne stavlja na prvo mjesto, nego doživljava veću cjelinu. Tko voli osjeća s voljenim bićem isto kao da je posrijedi on sam.
Rak pokazuje neiživljenu ljubav. Ljubav prevladava sve granice i ograde. U ljubavi se suprotnosti spajaju i stapaju.
Ljubav je postajanje jednim sa svime, ona se proteže na sve i ne zastaje ni pred čim.
Ljubav se ne boji smrti – jer ljubav je život.
Tko tu ljubav ne proživljava u svijesti, izlaže se opasnosti da će mu ljubav spuznuti u tjelesnost i tamo nastojati svoje zakone ostvariti kao rak:
I stanica raka prevladava sve granice i ograde. Rak ukida individualnost organa. I rak se širi na sve i ne zastaje ni pred čim (metastaze). Ni stanica raka ne boji se smrt. Rak je ljubav na pogrešnoj razini.
Rak respektira samo istinsku ljubav. Simbol istinske ljubavi je srce. Srce je jedini organ na kojem ne možemo dobiti rak!
SIDA
Ljubav između ostalog definiramo i kao sposobnost stvaranja, puštanja 'drugog' unutra, žrtvovanja granice jastva.
Kad govorimo o ljubavi mislimo na duševni proces, a ne na tjelesni čin, kad god mislimo na tjelesnu ljubav, govorimo o seksualnosti.
Život je balans, ravnoteža jina i janga, dolje i gore, lijevo i desno.
Ljubav ugrožava granicu našeg ega i želi da je otvorimo.
Tematika side vrlo je slična tematici raka, zbog čega smo oba simptoma sveli pod naslov 'oboljela ljubav'. Razlika je u tome što se rak u daleko većoj mjeri tiče pacijenta samog i da nije prenosiv. Sida, naprotiv, u velikoj mjeri osvještava da nismo sami na svijetu, da je svaka usamljenost iluzija te da je ego naposljetku manija. Sida nam daje da doživimo da smo uvijek dio zajednice, dio veće cjeline i da time kao dio uvijek snosimo odgovornost za sve.
Seksualnost i ljubav dva su pola jedne teme, čije je ime 'sjedinjenje suprotnosti'.
Seksualnost se odnosi na tjelesnost, ljubav na dušu drugog.
Seksualnost i ljubav trebale bi biti izbalansirane, to jest u ravnoteži.
Smrt je uvijek samo početak promjene, početak metamorfoze.
ŠTO DA SE RADI?
Nakon svih tih razmišljanja i pokušaja da se donekle nauči razumjeti poruka simptoma, za bolesnika se nameće još jedno veliko pitanje: Kako ću uz sve to znanje sad ozdraviti? Što mi sad valja činiti? Naš odgovor na to pitanje sastoji se od jedne jedine riječi: Gledati! Taj poziv obično se doživljava kao banalan, jednostavan i koristan. Naposljetku, čovjek želi poduzeti nešto protiv toga, promijeniti se, sve učiniti drukčije – što tu može promijeniti 'gledanje'? U našoj neprestanoj 'želji za mijenjanjem' leži jedna od najvećih opasnosti našeg puta. Zapravo se nema što mijenjati – osim našeg načina gledanja. Zato smo svoje naputke reducirali na 'gledati'.
U ovom svijetu nema se što poboljšati ili promijeniti osim vlastitog gledišta. Tako i najkompliciranije probleme naposljetku svodimo na staru formulu: spoznaj sebe sama!
Potpuna je pogreška – iako česta – reakcija da se principa otkrivenog u simptomu želimo riješiti što je moguće brže. Tako netko, tko je napokon otkrio svoju nesvjesnu agresiju može užasnuto pitati: Kako da se riješim te strašne agresije? Odgovor glasi: Uopće ne, uživajte u činjenici da je tu! Upravo želja da nešto nemamo vodi do stvaranja sjene i čini nezdravim – vidjeti agresiju u njezinoj prisutnosti čini zdravim. Tko to smatra opasnim, predviđa da princip ne nestaje ako od njega odvratimo pogled.
Ne postoji opasan princip – opasna je samo neizbalansiranost snaga. Svaki princip neutralizira se suprotnim polom.
Tko je jednom shvatio da je čovjek mikrokozmos, postupno gubi strah od toga da u sebi pronađe sve principe.
Prihvaćanje simptoma čini ga izlišnim. Otpor proizvodi pritisak u suprotnom smjeru. Simptom će nestati najranije onda kad je pacijentu postalo svejedno za njega. Ravnodušnost pokazuje da je shvatio i prihvatio važenje principa koji se manifestira u simptomu. Sve to postiže se samo 'gledanjem'.
Izlječenje se može dogoditi samo u svijesti.
Jedini smisao naše inkarnacije koji se može iskusiti jest osvještavanje. Začuđujuće je kako je većini ljudi malo stalo do jedine važne teme njihova života. Ironično je koliko njege i pažnje ljudi posvećuju svom tijelu, iako je sigurno da će ono jednog dana biti žrtvom crva. Jednog ćemo se dana morati oprostiti i od svega ostalog (obitelji, novca, kuće, slave). Jedino što će potrajati duže od groba jest svijest – i za nju najmanje brinemo. Osvještavanje je cilj našeg postojanja – samo tom cilju služi čitav svemir.
Vrijeme ne postoji izvan naše svijesti. Vrijeme je mogućnost promatranja tijekova.
Katkada čujemo kritiku da je reinkarnacijska terapija besmisleno prekapanje po ranijim životima, dok se problemi moraju rješavati sada i ovdje. Zapravo mi upravo i rastačemo iluziju vremena i kauzalnosti, a klijenta suočavamo s vječnim sada i ovdje.
Tko nauči bolest shvaćati kao put, tome će se otvoriti svijet novih uvida. Naš odnos prema bolesti ne čini život ni jednostavnijim ni zdravijim, nego želimo dati hrabrost da se konfliktima i problemima ovog polarnog svijeta iskreno pogleda u oči.
Problemi nisu tu da bi se riješili, oni su samo polovi između kojih se stvara životno nužna napetost. Hermann Hesse
Čovjek se prvo mora spustiti duboko u polaritet materijalnog svijeta, u tjelesnost, bolest, grijeh i krivnju, ne bi li u najmračnijoj noći duše i najdubljem očaju pronašao ono svjetlo uvida koje će ga osposobiti da svoj put kroz patnje i muku prozre kao smislenu igru, koja mu je pomogla da se nađe tamo gdje je oduvijek već bio: u jedinstvu.
Poznavao sam dobro i zlo, grijeh i krepost, pravednost i nepravdu, sudio sam i bilo mi je suđeno, prošao sam kroz rođenje i smrt, radost i žalost, nebo i pakao, a na kraju spoznao sam da sam u svemu i da je sve u meni.
Hazrat Inajat Kan
