Signatura svih stvari
Elizabeth Gilbert
Izdavač: VBZ 2017.
Bog nerado gleda svaki ispad ljubomore i zloće, nastavila je Beatrix, a takvi ispadi nisu nimalo dobrodošli ni u očima tvoje obitelji. Ako u svojoj nutrini gajiš čuvstva koja su neugodna ili nemilostiva, neka odmah mrtva padnu na tlo. Alma Whittaker, zagospodari sobom. jesam li jasna?
Almi je pročitati nešto značilo preuzeti to u vječan posjed. Bila je kadra razglobiti argument onako kako vješt vojnik rastavlja pušku – napola snena u tami, a sve bi savršeno sjedalo na mjesto. Aritmetika je u njoj izazivala ushit. Gramatika joj je bila stara prijateljica - možda zato što je odrasla govoreći istodobno tolike jezike. Voljela je i svoj mikroskop koji je smatrala produžetkom desnog oka i koji joj je dopuštao da zaviri ravno u grlo Velikom Tvorcu.
Nije dovoljno biti samo dobra, Prudence, moraš postati i promišljena. Kao žena, naravno, uvijek ćeš u pogledu morala biti više na oprezu od muškaraca, no ako ne izoštriš um za vlastitu obranu, tvoja moralnost slabo će te služiti.
Djevojke, ništa nije toliko bitno kao dostojanstvo. Vrijeme će otkriti tko ga posjeduje, a tko ne.
Kakvu obilnu nagradu zasigurno berete takvim pomnim proučavanjem svijeta, nastavio je Ambrose. Otkrivam kako previše ljudi okreće leđa malenim čudesima. A u pojedinosti leži daleko više moći nego u općenitostima – no većina duša nije kadra obuzdati se da mirno sjedi i čeka.
Alma, cjelina tvog bića jest umirujuća. Čak je i tvoj glas umirujući. Mi koji se ponekad osjećamo kao da vlastitim životima prolijećemo poput mekinja na podu mlina, tvoju nazočnost gledamo kao neprocjenjivu utjehu.
Postoji razina tuge toliko duboka da potpuno prestaje nalikovati na tugu. Bol postaje toliko oštra da je tijelo više ne osjeća. Tuga spaljuje samu sebe, stvara ožiljak, sprečava pretjerane osjećaje. Takva tupost vid je milosti. Takvu je razinu tuge dosegla Alma, nakon što je podigla lice s očeva stola, nakon što je prestala jecati.
Henry Whittaker preminuo je 19. listopada 1851. bilo je to kao da se oluja ispuhala nad morem. Nije se dao do kraja, borio se do posljednjeg daha. Konačni mir, kad je otišao zauvijek, bio je nevjerojatan. Nitko nije mogao vjerovati da su ga nadživjeli. Hanneke, brišući suzu umora kao i tuge, rekla je: Onima koji već prebivaju na nebisima… sretno s onim koji im stiže!
Alma je bila umorna i ožalošćena očevom smrću, naravno, no njegovu mamutsku ostavštinu smatrala je više bremenom nego čašću.
Ovo nije zemlja za učenjake! No što je nama povijest, pitam vas? Naš boravak na svijetu jako je kratak. Zašto se mučiti bilježeći treptaj naših života?
Zapravo i nije tako strašno, pomislila je. Zapravo, nevjerojatno je lako. Smrt – koje se toliko plaši i bježi od nje – bila je zapravo nešto najjednostavnije. Kako bi umro, čovjek samo mora prestati pokušavati živjeti. Mora samo pristati da nestane. Da je Alma ostala nepomična, prikovana pod teretom nepoznate protivnice, bila bi izbrisana bez i najmanje muke. Smrću bi skončale sve patnje. Skončale bi sumnje. Skončali bi sram i krivnja. Skončala bi sva njezina pitanja. Skončala bi, kao najveće milosrđe, i njezina sjećanja. Mogla bi se tiho oprostiti od života. Tako se, uostalom, oprostio i Ambrose. Kakvo mu je to olakšanje donijelo! A ona žali zbog njegova samoubojstva – no kakvo je dobrodošlo oslobođenje zasigurno osjetio! Trebala bi mu zavidjeti! Mogla je u tom času poći za njim, ravno u smrt. Kakvog razloga ima boriti se za zrak? Kakav je smisao borbe?
