Ozdravljenje
Dr. David Servan – Schrelber
Izdavač: Planetopija 2006.
Moramo paziti da od intelekta ne napravimo svog boga. Dakako, on ima moćne mišiće, ali nikakvu osobnost. Ne može vladati, nego samo služiti. Albert Einstein
Metoda treniranja koherencije
Svoju pažnju usmjerimo prema unutra. Moramo na nekoliko minuta za početak odložiti osobne brige. Moramo imati volju da svoje probleme na kratko ostavimo na čekanju te damo srcu i mozgu vrijeme potrebno da povrate ravnotežu i uzajamnu povezanost.
Najbolje je početi sa dva duboka, polagana udaha. To će odmah stimulirati parasipatički sustav i počet će primjenjivati djelić fiziološke 'kočnice'. Da bi djelovanje bilo maksimalno, moramo zadržati pažnju usredotočenu na disanje sve dok ne ispustimo dah, a onda nekoliko sekundi zaustavimo disanje, dok sljedeći udah ne počne sam od sebe. Smisao je u tom da nam um pluta s izdahom do točke kad postaje lagan, pun i raskošan u grudima.
Istočne meditacijske prakse savjetovale bi da se koncentriramo na dah što dulje možemo i da nam um ostane prazan. Ali da bismo srčanu koherenciju povećali do maksimuma, bolje je da pažnju usmjerimo upravo na područje srca, 10 do 15 sekundi nakon što se disanje umiri. Tada na drugom stupnju, zamislimo da dišemo kroz srce ili središte grudnog koša ako srce još ne osjećamo izravno. Dok nastavljamo polako i duboko disati (ali bez napora), vizualiziramo – i zaista osjećamo – kako svaki udah i izdah prolaze kroz ključne dijelove tijela. Zamislite da svaki udah kisika hrani tijelo, a svaki izdah ga oslobađa otpada koji mu više ne treba. Zamislimo polagane i blage pokrete udaha i izdaha koji kupaju tijelo zrakom koji pročišćava i njeguje. Zamislimo da nam to pomaže da tijelo iskoristi najviše što može ovu pažnju i predah koji mu pružamo.
Treći stupanj sastoji se u tome da postajemo svjesni osjećaja topline ili prostranosti koji se razvija u grudnom košu mislima i dahom održavamo i njegujemo taj osjećaj. I sam čin prisjećanja na pozitivnu emociju ili zamišljanje ugodnog prizora brzo izaziva skretanje srčane varijabilnosti prema fazi koherencije. Koherencija u srčanom ritmu djeluje na emocionalni mozak, uspostavlja stabilnosti i signalizira da je fiziološki sve u redu. Emocionalni mozak reagira na ovu poruku ojačavajući koherenciju u srcu. Koherencija između srca i emocionalnog mozga stabilizira autonomni živčani sustav, i simpatički i parasimpatički. Postigavši stanje ravnoteže, mi smo optimalno pripremljeni da se suočimo sa svim nepredviđenim stanjima. Istodobno imamo pristup znaju emocionalnog mozga – njegovoj 'intuiciji' – i područjima za razmišljanje, apstraktno zaključivanje i planiranje u kognitivnom mozgu.
Kad pustite da vam negativne misli ili brige odvuku pažnju – što je normalna sklonost mozga prepuštenog samom sebi – istog trena, za nekoliko sekundi nestaje koherencija i kaos preuzima vlast.
Prehrana bogata omega-3 kiselinama dovodi dugoročno do povećane proizvodnje neurotransmitera za energiju i pozitivnog raspoloženja u emocionalnom mozgu.
Na Harvardu je dr. Andrew Stoll prvi dokazao djelotvornost korištenja omega-3 ribljih ulja u stabiliziranju promjenjivog raspoloženja i liječenju depresije kod manično-depresivnih ljudi.
Dajte pacijentu samo dvije minute da Vam kaže što se dogodilo. A potom što osjeća. A potom što vas sada najviše brine.
Ako ja sam nisam za sebe, tko će biti za mene?
A ako nisam za sebe sam, onda što sam?
I ako ne sada, kada onda?
Hillel, Etika naših očeva
Ne tražite spektakularne akcije. Važno je da darujete sebe. Važan je stupanj ljubavi koju usađujete u svoja djela. A nije nužno ni da ste potpuno u skladu sa sobom da biste nešto mogli dati.
Otac mi je pričao o djedu koji je znao plivati u Seni. Ali rijeka je sada tako zagađena da nitko više u njoj ne može plivati. Čak su i ribe nestale iz vode.
Danas, samo 35 godina kasnije, ribe su se vratile. Možda bi se čak i moglo plivati. Bilo je dovoljno samo da prestanemo zagađivati rijeku, i rijeka se sama pobrinula za sebe. Ako joj pružimo priliku, i dovoljno vremena, sama pročišćava svoje vode. Rijeke i potoci su živi. Kao i mi, teže 'homeostazi', ravnoteži. U stvari, imaju instinkt za iscjeljivanje.
Kao sve žive stvari, rijeke su u stalnoj komunikaciji sa svojom okolinom: vodom, kišom, zemljom, stablima, algama, ribom i ljudima. A ta komunikacija života stvara više reda, više organizacije i na kraju, više čistoće. Samo vode stajaćice ostaju ustajale. Gube se u kaosu. Smrt je, dakako, suprotnost životu: više nema nikakve komunikacije s vanjskim svijetom. U smrti, stvaranje ravnoteže i neprestana ponovna izgradnja reda koja definira život ustupa pred raspadanjem.
Ali dok god su u životu na djelu prirodne sile, one čuvaju od raspadanja. Teže redu, koherenciji, čak i čistoći. Aristotel je smatrao da svaki životni oblik ima energiju, silu koju je on nazvao 'entelehijom' ili samoupotpunjenjem. Čak je govorio o 'dužnosti' svih živih bića da dostignu samoupotpunjenje. Sjeme ili jaja sadrže u sebi silu koja će ih transformirati u puno složeniji organizam – cvijet, stablo, pile ili ljudsko biće. Taj proces samoupotpunjenja nije samo fizički – kod ljudskih bića, to se proteže kroz razvoj zrelosti i mudrosti. Jung je bio fasciniran procesom 'individualizacije' koji vodi ljudska bića prema sve većoj zrelosti i spokoju. Maslow je to zvao 'samoostvarenjem'. O samoiscjeljivanju i samoupotpunjenju govorili su kao o prirodnoj svrsi samog života.
Anksioznost i depresija su kronična oboljenja, ni malo slična akutnim infekcijama ili slomljenim rukama. Kronično oboljenje nastaje kroz kompleksno međudjelovanje između tjelesnih sustava koji su počeli loše funkcionirati. Hrani ga i neki oblik 'zagađenja' izvana, u obliku neprilagođene prehrane, traumatičnih događaja ili kronično bolnih odnosa. Nakon godina lošeg funkcioniranja i trovanja izvana, naivno bi bilo misliti da bi jedan zahvat ili čak jedna vrsta zahvata mogla sustavno uravnotežiti sustav ili ga usmjeriti na put samoizlječenja. Svi liječnici koji u praksi rade s kroničnim bolestima, ma kojeg tipa, slažu se u tome.
Da bismo pobijedili kronično oboljenje, moramo se koristiti svim mehanizmima samoizlječenja do kojih imamo pristup. Kroz više intervencija, moramo izgraditi sinergiju liječenja veću od zamaha same bolesti.
Svi mi nasumično plutamo kroz postojanje, slučajno nalijećemo na neke ljude koji su jednako dezorijentirani, radimo stvari koje ne razumijemo, ali to onda određuje smjer našeg života i na kraju umremo ne shvativši što se dogodilo. Ako imamo sreće, možemo zadržati osjećaj integriteta i ponosa zbog činjenice da smo barem svjesni apsolutnosti cijele stvari.
Nakon milijuna godina evolucije, naš emocionalni mozak je podešen da žudi za četiri aspekta života, upravo ona četiri koje je stranac sam sebi uskratio: osjećaj povezanosti s vlastitim tijelom i unutarnjim stanjima, bliskost s nekoliko odabranih ljudskih bića, konkretna uloga u zajednici, i osjećaj povezanosti s tajnom života. Otuđeni od toga, uzalud tražimo svrhu izvan nas samih, u svijetu u kojem smo postali… stranci.
Kako je briljantno objasnio neurolog doktor Damasio, pedeset godina nakon Camusa, ono što daje dubinu i osjećaj usmjerenosti našim životima valovi su osjećaja koji se podižu iz ovih izvora smisla da ožive naše tijelo i naše emocionalne neurone. I zato, njegujući svaki od tih ključnih, temeljnih aspekata naše vlastite ljudskosti možemo napokon osloboditi silu s kojom smo svi rođeni: naš instinkt za iscjeljivanje.
