Sarajevski Malboro
Miljenko Jergović
Ona je povjerovala da smrt postoji samo u Sarajevu. Postala je patetična i sasvim daleka. Pitala me je hoću li da idemo u Novi Zeland. Odgovorio sam joj da sam u podrumu, da je ta zemlja jako daleko i da ne mislim kako bih u njoj bio osobito sretan. Za kaktus nikada nije pitala. Ja ga nisam htio spominjati.
Prolazili su kolovozi i rujni, jabuke su bile jednako lijepe, mi smo rasli ne razmijenivši niti jedan pogled, roditelji su starjeli ne zaboravljajući uvrede.
Svakog je dana išao u bolnicu pogleda prikovanog uz asfalt, grozno uplašen da bi mu se oči mogle sresti s nekim drugim očima.
Mi smo ti, sine, taman toliko živi da vidimo jedno drugo i zaključimo kako nismo živi. Samo to. Gledam, evo, te jabuke, u njima je toliko života. Njih se ovo ne tiče, one ne znaju.
Pucnjava je utihnula kad se već razdanilo. Sunce je cijepalo vid, pod nogama je krckalo staklo, grad je bio pust i polomljen.
Kako je vrijeme prolazilo shvatio sam da zapravo ništa nije spašeno, nego još uvijek nije došlo vrijeme rastanku. On treba da dođe polako, da ga osjetim svakom svojom česticom, sve dok ne shvatim kako mi u ovome gradu, osim ubijenih i raskomadanih ljudi, srušenih zgrada i zaboravljenoga djetinjstva, ne pripada ništa, možda još samo vreća živoga mesa koja se hrani tugom za zaboravljenim sitnicama, dok pred krupnim i važnim stvarima u životu drhti kao motor tren prije nego što će se ugasiti.
Dom smo na povratku zatekli pustim za jedan život i jedno iščekivanje smrti. Sućutnici su se razišli svojim kućama, majka je – više sama za sebe – prepričavala život pokojnice, a ja sam uključio televizor da vidim finale Svjetskog prvenstva u nogometu. Sve krugove već sam bio zatvorio i valjalo je zatvoriti i taj. Neki je stadion na drugome kraju svijeta proključao od uzbuđenja, nekim se ljudima događalo nešto sa čime ja nisam imao nikakve veze i upravo zato mi je prijalo. Sreća je u odsustvu svakog osjećanja promatrati prizor koji je u stanju prebrisati sve druge dojmove i, kao u trenutku orgazma, vlastiti život učiniti manje važnim.
Bakina smrt bila je posljednja izolirana tuga u djetinjem svijetu vedrine. Mrak koji je potom pao dijelom je bio mrak sazrijevanja, ali je više od toga bio najava kataklizme vremena s puno smrti, dugom patnjom i kratkim umiranjem. Na nestanak se više nitko nije privikavao jer je u rat ugrađena navika smrti bez tuge. Ostaju samo rijetki trenuci histerije, puni suza i nekontroliranih jecaja, koji znaju doći sasvim iznenada. Što je manji razlog, to ih je teže kontrolirati. Filmske melodrame, nježne ljubavne priče, smrt životinje na cesti – toga se čuvam.
Svaki dan kada vučem vodu gore sjetim se Krista i Kalvarije. Mislim je li moguće da je Kalvarija stalno uzbrdo, ili ima malo uzbrdo, malo nizbrdo – govorila je moja majka jednoj Muslimanki, natovarivši joj i tu brigu na vrat.
Blaženo sam slobodan. Ne moram pisati poruke, ne moram patiti niti kome što objašnjavati. Svijet nestaje s neizgovorenim riječima.
Nesanicu je teško potrošiti na tom nepoznatom mjestu gdje osim misli ništa nije tvoje.
Noć je dovoljno duga, a java dovoljno jasna da do jutra oploviš sve svoje užase i probudiš se nekako sijed. U takvim prilikama, ali samo tada, shvatiš koliko si samome sebi nedovoljan bez svih onih sitnih i krupnih stvari koje ti, u pauzi između snova i putovanja, znače život.
Priča o Jurišićima zapravo je sretna priča. Svi su živi i nije im se dogodilo ništa neobično, čak ništa što bi se moglo iskoristiti kao poanta. Vrijedno ju je zabilježiti samo zbog onih buđenja u nepoznatoj hotelskoj sobi koja te navedu na brži povratak doma, u jedini tvoj svijet.
Život pravilno pulsira, uz sitne prevare i odgode, kao igra sa čekovima i kreditnim karticama; ljudi traju u zatvorenim krugovima, titraju kao neonska reklama, ritualno žive svoj vijek, od uterusa do groba, daleki od svake apokalipse. Ustvari, žive ono što sam živio i sam prije nego što je rat u mom gradu razglobio sve stvari i poremetio svaki ritam. Prije no što me strah natjerao da se odreknem svih obzira i dam se u bijeg. Sve moje ostalo je iza da barem u sjećanju mjeri cijenu straha. I dom, i knjige, hladnjak, video, namještaj, osjećaj da moram štedjeti za neko sutra…
Knjiga je ostajala kao čudna potvrda tvoje sklonosti gomilanju nepotrebnih stvari, koja će se u jednom bolnom, vatrenom trenutku pretvoriti u gomilanje uspomene.
Nema smisla braniti vatri da proguta ono što je ljudska ravnodušnost progutala.
