Jorge i Demian Bucay
Izdavač: Fraktura 2017.
Mojoj djeci, pokusnim kunićima mojih promišljanja roditeljstva, koji silom prilika trpe posljedice mog neznanja o tome.
U svakoj zdravoj vezi mogu se dakle prepoznati sve tri sastavnice, ja, ti i mi.
Namjeravate li biti pravi otac ili prava majka, neophodno je da usvojite vlastitu djecu.
U nekom su nas trenutku našeg zajedničkog života, naša majka i naš otac, svatko za sebe i po svoj prilici ne istovremeno, odlučili prihvatiti kao svoje, kao produženje samoga sebe, kao dio sebe, kao tijelo svoga tijela.
Za većinu žena to 'usvajanje' dogodi se tijekom trudnoće, a kad nakon poroda dijete stigne u majčine ruke, ona je već imala vremena sasvim ga posvojiti. Za muškarca, taj je proces malo teži, možda zato što nema onaj intenzitet i kvalitetu doticaja s bebom koju daje trudnoća.
Za oca je dijete, prilično dugo, tek zamisao koja polagano sazrijeva pa tako ni samo rođenje ne mijenja taj doživljaj.
Riječ je o pripitomljavanju i o dopuštanju da djeca pripitome nas, drugim riječima, o stvaranju međusobne povezanosti koja će nam otkriti da su oni za nas jedini na svijetu i da smo mi za njih jedini na svijetu. Više od bilo kakve genetske ili krvne veze, upravo to nas čini roditeljima.
Prvo dijete promijeni ti život.
Želja za roditeljstvom temelji se na mnogočemu, ali iznad svega i više od bilo čega drugog, temelji se na našoj želji da pružamo ljubav.
U svim drugim afektivnim vezama (s partnerom, s prijateljima, sa suputnicima), podrazumijevamo, više-manje svjesno, određenu uzajamnost. Očekujemo i zahtijevamo da nas voli onoliko koliko i sami volimo, da nas se poštuje onoliko koliko i sami poštujemo druge, da budemo željeni koliko i sami želimo. S djecom nije tako. Pa i kad se pravimo da jest, padamo u klopku traženja nemogućeg. Oni će, ustvari, biti sposobni voljeti onoliko i onako, koliko i kako mi njima pružamo ljubav, ali tek poslije i kad primatelji te ljubavi budu njihova djeca.
Jedino roditelji imaju jedinstvenu sposobnost u području ljudskih odnosa: mogu voljeti be-zu-vje-tno.
Nitko osim roditelja neće vas voljeti tako, ostali, svi ostali, trebat će povoda, zajedničku prošlost i doživljaje, zajedničke uspomene, povjerenje, privlačnost i toliko toga. Možemo zaključiti, ne samo da djeca neće bezuvjetno voljeti roditelje, već i to da će jedino roditelji bezuvjetno voljeti djecu.
Ljubav je radost koju nam pruža samo postojanje drugoga.
I čini mi se da je to smjer kojim bismo trebali ravnati sve naše odnose: da naučimo voljeti drugoga zato što postoji i veseliti se što je dijelom našeg života, ne tražeći da osoba bude ovakva ili onakva, ne očekujući da se mijenja niti da ispunjava naša očekivanja. To je prava ljubav i nju je, naravno, prilično teško pronaći.
Djeca isprva vole roditelje, nakon nekog vremena ih osuđuju, vrlo rijetko im, ako se to uopće i dogodi, opraštaju. Oscar Wilde
Nije loše biti svjestan činjenice da smo povremeno vođeni drugim osjećajima koji nas navode da na određeni način postupamo s djecom, koji samo naizgled imaju veze s ljubavlju, ali koji nisu ljubav iako su usmjereni istom cilju. Govorimo o strahu da ćemo ih izgubiti, i o njegovih sto lica. O gubitku moći koju smo imali nad njima. O gubitku utjecaja na njihove odluke. O gubitku kontrole nad njihovim životima. I naročito, o tome kako ne možemo izbjeći da nas ne napuste.
Preskočiti roditeljske zabrane dvostruko je teško. Podrazumijeva da moramo podnijeti činjenicu da ćemo povrijediti roditelje kao i izazov da preuzimamo odgovornost za sve što nam se nakon toga dogodi.
Kao roditelji moramo biti svjesni iznimne moći koju na našu djecu imaju naše pretpostavke, predrasude i ideali koje im nudimo, jer to će presuditi koju ćemo iskru 'upaliti' svojim riječima, svojim primjerom, svojim namjerama i svojim interesima. Naš pogled odredit će i granice 'vidnog polja' kojim će se oni ugodno kretati, a uz to će obaviti tamom one staze kojima ne želimo da krenu, kao i one koje temeljem našeg odgoja isto tako nikad nisu bile naša opcija.
Ne biti poput oca (ili majke), kao i biti poput njega (ili nje) puke su fraze, okamine, koje kad se usade u misli, željeznom rukom upravljaju životima djece i na kraju im onemogućavaju da uvijek i svagdje slobodno razmišljaju i odlučuju. To u konačnici znači da im ne daju … da žive.
Kad ta ograničenja ostavimo za sobom, potvrđujemo da smo postigli zrelost.
Budeš li postupao ispravno, uživat ćeš više, a budeš li uživao, postupat ćeš na najbolji mogući način.
Prije sam bio tako bezbrižan, radio sam što mi se prohtjelo ne obazirući se ni na što. Sad moram o svemu dobro promisliti jer uopće ne sumnjam kako me mali promatra i sve upija.
Braća nikad nisu djeca 'istih roditelja'.
Svako dijete dolazi u obitelj u različitom trenutku života svojih roditelja. Kad ste vi rođeni, vaši majka i otac živjeli su, razmišljali i osjećali se drugačije nego što su živjeli, razmišljali i osjećali se kad su rođeni vaši brat ili sestra. Braća nemaju iste roditelje zato što oni možda više nisu isti.
Ako želimo da naša djeca budu obazriva i da nam 'daju' (nama i svijetu, dana i uvijek) ljubav, pažnju, pomoć, smatramo da mi njima trebamo 'dati' (mnogo, danas i uvijek) ljubavi, pažnje, pomoći, čak, i pogotovo onda, kad oni nisu skloni ništa od toga dati ili primiti.
Dobar roditelj odjeven je u ruho 'plemenita manipulatora'. Manipulatora, jer pokušava usmjeriti aktivnosti svog djeteta (a još i više: njegove želje) u određenom smjeru. Plemenit, jer to čini u skladu s onim što je najbolje za dijete, a ne za njega… Hugo Dvoskin
U svojoj silnoj želji da nudimo rješenja, pribor i savjete, mi roditelji često zaboravljamo kako u većini slučajeva naša djeca trebaju samo da budemo uz njih, da sjedimo s njima, da podijelimo njihovu patnju, šutke ili govoreći tek: Žao mi je dijete. Normalno je da si tužan. Dogodilo ti se nešto ružno. Proći će…
Biti prisuta. Slušati. Razumjeti. Tješiti.
Ne smijemo omalovažavati neizmjernu vrijednost te uloge koja možda zbog svoje jednostavnosti ostaje skrivena pored onih koje nas više zaokupljaju: da o djeci skrbimo i odgajamo ih.
Nikad ne prestajemo biti roditelji, čak i kad nas naša djeca više ne trebaju.
Djeca će na prijelazu iz mladenaštva u zrelo doba, na posljednjoj etapi puta trebati poprilično roditeljske pomoći koja se uglavnom može prikazati ovako: Podrška – razgovor – savjet – povjerenje – poštivanje njihovih odluka. I tolerantnost da prihvatimo njihovo neizbježno udaljavanje, bez straha.
Teška situacija za roditelje, kako ćemo vidjeti, ali teška i za djecu. Kako se deklarirati odraslim pred vlastitim roditeljima? Kao postupiti, a da taj korak nikome ne slomi srce?
Lik junaka kulturološka je zadatost svih naroda i svih razdoblja. Zamislimo li put koji smo prošli do vlastita osobna ostvarenja poput određene misije, svoj put do zrelosti mogli bismo poistovjetiti s junačkim pohodom. Sve dok mlada osoba ne zaključi da je došlo vrijeme da se zaputi vlastitim putem u potrazi za svojim unutarnjim junakom, živjet će u ovisnosti i protratit će svoje najveće potencijale i energiju snalazeći se manipulacijama, umjesto da sve snage upre u izgrađivanje svoje budućnosti.
Proces odrastanja sličan je pustolovini junaka.
To je put koji započinje u mladosti i koji završava tek kad mlada osoba preuzme svoju novu ulogu odrasle osobe i kad tu novu stvarnost može održati pred svojim roditeljima.
U ovom procesu možemo jasno odrediti šest etapa:
Prva je etapa Nevinost, iskustvo obiteljskog raja. To je situacija sumnjive ravnoteže, ovisnosti i podčinjenosti onome koji zna, koji se brine za tebe i koji te voli. Onima koji ti od samog početka govore da ti nude sve i da zauzvrat ne traže ništa.
Druga etapa je Poziv, nastupa kad djeca postaju svjesna razlika i nerješivih nesuglasica. Prvi put javlja se iskustvo i potreba za vlastitim identitetom (drugačiji sam). Često se javlja pomisao da nismo djeca vlastitih roditelja (ja sam tako poseban, a oni nisu…, sigurno sam posvojen!).
Treća etapa je Odlazak. Počinje s pobunom i navodi mladu osobu na izlazak iz raja u koje se sad osjeća poput zatvorenika. To je priča o Adamu i Evi koji nam govore kako je neposlušnost ujedno i odrastanje.
Slijedeća je etapa Učenje. Razdoblje ispunjeno frustracijama, u kojem otkrivamo vlastite mogućnosti, razvijamo vještine i stječemo nova saznanja, upoznajemo osobe i skupine koje vrše ulogu legendarnog učitelja. Ovdje se spoznaju i vlastita ograničenja i upoznaju poneki suputnici koji ne predstavljaju baš najbolje uzore.
S tim priborom naš polu-junak dolazi do Iskušenja i borbe, u kojoj bi trebao, ako niša drugo, pobijediti barem vlastite opsjene, prestati okrivljavati roditelje, preuzeti odgovornost i postati gospodar svoje budućnosti. U tom će se procesu zasigurno sukobiti sa svojim unutarnjim očinskim glasom, a povremeno i sa stvarnim ocem, sve u svrhu pretvaranja u odraslog sina.
Posljednja etapa, etapa dijeljenja svega naučenog i rehabilitiranja roditeljske figure poznata je kao Povratak jer tad se djeca vraćaju u okrilje obitelji. Iako više ništa nije isto, i ta djeca više nisu naša, ona su, kako je govorio Džubran, sinovi i kćeri života, a obitelj kojoj se 'vraćaju' možda je ona koju će sami zasnovati.
Odreci se skitnice – ovdje znači: zaboravi na stid, tebe ne određuje ono što su napravili oni prije tebe, drugim riječima – prestani biti sin i budi ono za što si rođen: budi ono što jesi, još bolje, budi najbolja verzija sebe.
Roditelji će se dok su živi miješati u život svoje djece. Takva ponašanja mogu biti i manje naporna, iritantna ili nametljiva ako roditelji znanju odabrati poziciju s koje si uzimaju za pravo savjetovati svoju već odraslu djecu. Svima mora biti jasno da im to pravo na davanje savjeta ili iznošenje mišljenja više ne daje njihova roditeljska uloga.
Kvalitetni razgovori ne odvijaju se kao u filmovima: teško se načinju i zahtijevaju prostora i vremena kako bi se sve ono izrečeno moglo slegnuti. Otac uglavnom postaje razgovorljiviji ukoliko nešto radi zajedno sa sinom. Zajednička aktivnost opušta muškarce i smiruje napetost izravna suočavanja.
Stanovnici Havaja imaju jezik s mnogo manje riječi od našega. Jedna od njih je ona koja služi da se iskaže zahvalnost, riječ majal (ili mahalo) koja doslovno znači 'zahvaljujem na onome što si učinio za mene. Zanimljivo je da se na tu riječ zahvale odgovara upravo riječju, majal.
Tako da u razmjeni Majal…/ Majal… ono što stvarno čujemo je Hvala ti što si mi pomogao/ Hvala ti što si mi dopustio da ti pomognem.
Post je objavljen 06.03.2020. u 14:05 sati.