Vrijeme učenja na kauču – odlomci iz vlastite psihoanalize
Tilmann Moser
Izdavač: Prosvjeta
Gubitak straha u jednom sloju može mobilizirati sljedeći strah na drugoj razini, ako se tamo ponovno pokrene ono što je potisnuto.
Problem je bio hoću li uopće biti u stanju govoriti. Ponekad mi nije išlo. Bilo mi je naporno otvarati usta, a u posvemašnjem osjećaju bespomoćnosti govorenje mi se činilo suvišnim. A katkad je to jednostavno bilo jadanje koje je trajalo satima, gotovo cviljenje, povezano s osjećajem velikog srama zbog moga ležanja ovdje te osjećaja nemoći i beznađa. Stanje slično fizičkoj bolesti: nepomičnost i gubitak sposobnosti micanja bilo kojeg dijela tijela. Možda jednostavno treba čekati, da sjećanje opet dođe samo od sebe.
Često sam ga tjednima, ako ne i mjesecima, doživljavao kao lošu majku koja samo sjedi tu tresući glavom, a ne pruža ništa.
Analiza je dugotrajna revizija stanja u kojem mogućnost prihvaćanja samoga sebe nije ostvariva.
Moja je neuroza postala dohvatljiva.
Šutnja je bila povezana s mojom potrebom za autonomijom i dugogodišnjom navikom na samoću u kojoj sam si morao mnogo toga urediti sam.
U vrijeme dok sam šutio u sebi sam počeo, slikovito rečeno, zauzimati sve veći prostor i uz njegovu pomoć izgrađivati vlastitu unutarnju stvarnost. Pa, iako je na stanovit način to bio i njegov prostor, kao arhitekt tog Ja-prostora uvijek bi pokucao prije nego bi u nj stupio. 'Smijem li nešto reći?', pitao bi čim bi zbog šutnje nastala distanca, ili nastupila nesigurnost.
Samo jednom sam je vidio kako plače, bilo je to poput katastrofe koja se ne da razumjeti. Njezin je unutarnji život bio zatvoreno carstvo, naime tako zatvoreno da sam mislio kako i ne postoji.
Rastanak od roditelja prati osjećaj da se bez njih može živjeti, čak dojam kako život ide dalje, a oni zaostaju. Sasvim je očito da to ne uspijeva bez prolaznog poništavanja vrijednosti, pa i pogrešnog prosuđivanja roditelja, jer inače ne bismo bili kadri odvojiti se od njih. Ovo obezvređivanje te pogrešna prosudba i otuđivanje od roditelja suprotni su idealiziranju u djetinjstvu bez kojeg se ne bi mogla izgraditi savjest i održati unutarnja struktura. Proces može uslijediti naglo, ili postupno. Svatko zna kako nas se duboko doima to kad se važne stvari iznenadno bolje razumiju od oca ili majke.
U određenim fazama dijete nije sposobno majčin umor razumjeti drukčije nego kao ciljano i opako smanjenje njezine ljubavi i pažnje, te sam često mislio na milijune djece zaposlenih majki koje po povratku, nakon radnog dana, uvečer nisu kadre prepoznati emocionalnu glad svoje djece, iako i same trebaju malo nježnosti da bi ponovno zadobile duhovnu ravnotežu.
Protiv ludila veličine ništa ne pomaže više od vlastite analize.
Pacijent analogiju vlastita razvoja nosi u sebi, i da se samo jednom pokuša naslijepo osloboditi nepodnošljive patnje, zatrpani pravci razvoja poslije postaju jasniji i njima počinje sam upravljati i izgrađivati ih.
