NEBESKI SVOD 13.04.
Na svjetskom danu kazališta gledalo se reprizno "nestajanje" a pogledat će se još koji put. Na kvalitetne stvari se vrijedi vraćati. Istovremeno kad je kupovana ulaznica za reprizno gledanje kupljena je i za postpremijernu večer za predstavu "nebeski svod".
"U petak, 12. travnja u HNK-u u Zagrebu održat će se premijera dramske predstave Nebeski svod Lucy Kirkwood, nagrađivane britanske dramatičarke čiji su tekstovi izvedeni u svim većim europskim kazalištima. Predstavu je režirala Marina Pejnović, a nastupa čak 13 glumica iz ansambla HNK-a u Zagrebu (Jadranka Đokić, Alma Prica, Ksenija Marinković, Iva Jerković Oreški, Mirta Zečević, Olga Pakalović, Dora Lipovčan, Lana Barić, Iva Mihalić, Ana Begić Tahiri, Jelena Otašević Babić, Ivana Boban i Barbara Vicković), uz Marina Klišmanića i gošću, mladu Lanu Meniga koju je publika imala prilike gledati u predstavi Sorry.<
Sudjelujemo u parafrazi filma Dvanaest gnjevnih ljudi u ženskoj verziji vježbe iz demokracije. Godina je 1759. i zemlja čeka najavljeni dolazak Halleyjeva kometa. Kći Lady Wax je ubijena, a stanovnici ovoga ruralnog grada željni su krvi. Sally Poppy proglašena je krivom za zločin, zajedno sa svojim ljubavnikom koji je već obješen. Sallyn put do omče ovisi o tome je li ona doista trudna, kao što tvrdi, ili otvoreno laže. Ako je trudna, život će joj biti spašen i neće biti obješena. Sallyna sudbina leži u rukama dvanaest žena, okupljenih da donesu jednoglasnu odluku na ovaj ili onaj način.
Neke od žena jedva čekaju obaviti svoju dužnost, dok druge jedva čekaju da im dužnost završi. Njihov status, dob i klasa su različiti; jedna je tek zakoračila u punoljetnost i brak, druga je u osamdesetima. Jedna od žena je nerotkinja, druga je imala dvadeset i jedno dijete. Usred njihove svađe i zadirkivanja, jedna žena shvaća važnost njihove prisutnosti u porotničkoj sobi. Primalja, Lizzy, zna da, usprkos rulji koja vapi za krvlju ispred njihovog prozora, dvanaest žena ima priliku donijeti važnu odluku koja će promijeniti život u svijetu kojim upravljaju muškarci. Međutim, žene se moraju boriti sa svojom savješću kako bi donijele odluku. Kreće radikalno iznošenje pozicija koje mi u našoj svakodnevnici doživljavamo kao zamaskiranu dinamiku međuženskih odnosa. No, autorica je postavljanjem djela u 18. stoljeće omogućila prezentnost i vidljivost tih stavova. Time nije opisala prošlost, već je raskrinkala sadašnjost."
HNK ZAGREB
To me lagano asociralo na vremena revizora iako je njegova radnja stoljeće kasnije i više je satirična predstava ali ima nekih ključnih poveznica-prošla davna vremena menatalitet i odlučivanje o tuđim sudbinama. Specefičnost ove predstave je u tome što je u njoj 14 glumica i samo jedan glumac nešto što u ovih deset godina koliko sam po predstavama još nisam doživio, prvi kadrovi s probe izgledaju obećavajuće. Vidi se već u njima-kompelksnost drame i preokreti u scenariju. Referenca na današnja vremena interpretirana kroz prošlost. U kontekstu toga (a ima ih poprilično) prigodno ću linkati referencu redateljice o pitanju građanske svijesti to je jedan od konteksta na koji se i predstava referira.
"Na njima danas linčujemo one koji su drukčiji od nas?
Doslovno linčujemo i zato ja već više od deset godina ne komentiram ništa i ne izražavam svoj stav u tom prostoru, ne pišem statuse. Doživjela sam na društvenim mrežama doslovno srednji vijek i šokirali su me moji kolege, jer ako bi netko trebao biti osviješten, onda su to redatelji. No, čini se da nisu dovoljno osvijestili što se događa u društvenoj dinamici na mrežama. Možda da se obrate osobi, a ne svekolikom pučanstvu?"
Doslovno linčujemo i zato ja već više od deset godina ne komentiram ništa i ne izražavam svoj stav u tom prostoru, ne pišem statuse. Doživjela sam na društvenim mrežama doslovno srednji vijek i šokirali su me moji kolege, jer ako bi netko trebao biti osviješten, onda su to redatelji. No, čini se da nisu dovoljno osvijestili što se događa u društvenoj dinamici na mrežama. Možda da se obrate osobi, a ne svekolikom pučanstvu?"
1.PROBLEMATIZACIJA REALNOSTI U SADAŠNJOSTI
Ništa čudno nažalost-da i u kategoriji glumaca i redatelja ima primitivnih umova nad tim se mogu zgražavat ali ne čudi, i redateljica predstave to ističe kao problem. Idealan primijer iz svijeta glume a destruktivnih stavova je bio Božidar Alić kao jedini primijer glumca sa nazadnim stavovima sve kontra od onog što gluma kao oblik umjetnosti predstavlja. Linč...kao poveznica i uvijek aktualna tema samo u današnjem modernom vremenu kroz drugi filter ali princip je isti. Prigodno u kontekstu drame u intervjuu su spomenuti i trknuti klečavi fanatici što isto ima poantu.
"Da je netko meni početkom osamdesetih, kada sam bila jako mlada i počela studirati, rekao da će neki muškarci klečati na glavnom zagrebačkom trgu i moliti se za čednost žena, ja bih to shvatila kao satiru najžešće vrste. Danas je to stvarnost u kojoj živim.
Mislim da je Kerempuh zadnjih godina izgubio dobar dio svog repertoara. Satira je nešto što ja izuzetno volim, ali je danas nadigrava stvarnost. Klečanje na trgovima izuzetno je šokantno, a parafrazu te scene imamo i u ovoj našoj predstavi. Na to se referiramo. Za sam događaj zapravo nemam što reći osim da je nevjerojatan. Izgleda da sam rigidna osoba jer mi se najčešće nameće pitanje bi li to trebalo spriječiti. Mislim da demokracija nije laprdanje po društvenim mrežama ni dopuštanje nedemokratskih stvari u javnom prostoru. To ne vodi nikamo. Mi smo po Ustavu sekularna država i samim tim ni u jednom javnom prostoru ne bismo trebali moliti. Ili? Za dvije-tri godine će nam se dogoditi da će baš kao i kršćani koji se mole na glavnom trgu, na taj isti trg izaći ljudi koji se mole okrenuti prema istoku. Tada će to svima biti veliki šok i tada će krenuti reakcija koja bi trebala postojati danas. A to je izrazito licemjerno i izrazito nazadno."
Mislim da je Kerempuh zadnjih godina izgubio dobar dio svog repertoara. Satira je nešto što ja izuzetno volim, ali je danas nadigrava stvarnost. Klečanje na trgovima izuzetno je šokantno, a parafrazu te scene imamo i u ovoj našoj predstavi. Na to se referiramo. Za sam događaj zapravo nemam što reći osim da je nevjerojatan. Izgleda da sam rigidna osoba jer mi se najčešće nameće pitanje bi li to trebalo spriječiti. Mislim da demokracija nije laprdanje po društvenim mrežama ni dopuštanje nedemokratskih stvari u javnom prostoru. To ne vodi nikamo. Mi smo po Ustavu sekularna država i samim tim ni u jednom javnom prostoru ne bismo trebali moliti. Ili? Za dvije-tri godine će nam se dogoditi da će baš kao i kršćani koji se mole na glavnom trgu, na taj isti trg izaći ljudi koji se mole okrenuti prema istoku. Tada će to svima biti veliki šok i tada će krenuti reakcija koja bi trebala postojati danas. A to je izrazito licemjerno i izrazito nazadno."
Dio posta tipkan je prije gledanja na osnovu pročitanih predpremijernih relevantnih izvora i sve više i više asocijacija se samo reda. U nekim normalnijim vremenima klečavi bolidi s trga bi postojali samo kao produkt satire a nažalost postoje kao realnost. A vrhunac terora je bila reakcija istih na njihovo ismijavanje u režiji Kerekeš teatra kad su im zbog zajebancije i ismijavanja njihovih bolesnih uvjerenja otovreno prijetili.
"Ako živimo u demokraciji i prihvaćamo različitosti, zašto ne bismo sutra mogli postaviti tepihe na trgove i klanjati se u smjeru džamije ili druge crkve?
Ako poštujemo žene i njihova prava, zašto bismo trebali tražiti od njih da budu u službi muškaraca? I zašto bi muškarci trebali odlučivati umjesto žena?
Ako se ljudi vole, zašto ne bi smjeli voditi ljubav prije braka?
ŽIVIMO U 21. STOLJEĆU I KLEČIMO NA TRGOVIMA? Svoju seksualnu orijentaciju dokazujemo povorkama, zastavama ili šamarima i batinama?
AJMO SE SVI SMIRITI I POMOLITI ZA SEBE.
Bez fotoaparata u rukama. Sami za sebe. Sad.
AKO IZGUBIMO VJERU DA RAZLIČITO IDE ZAJEDNO, ONDA PRESTAJEMO BITI LJUDI.
Sve vas voli vaš Kerekesh Teatar."
Ako poštujemo žene i njihova prava, zašto bismo trebali tražiti od njih da budu u službi muškaraca? I zašto bi muškarci trebali odlučivati umjesto žena?
Ako se ljudi vole, zašto ne bi smjeli voditi ljubav prije braka?
ŽIVIMO U 21. STOLJEĆU I KLEČIMO NA TRGOVIMA? Svoju seksualnu orijentaciju dokazujemo povorkama, zastavama ili šamarima i batinama?
AJMO SE SVI SMIRITI I POMOLITI ZA SEBE.
Bez fotoaparata u rukama. Sami za sebe. Sad.
AKO IZGUBIMO VJERU DA RAZLIČITO IDE ZAJEDNO, ONDA PRESTAJEMO BITI LJUDI.
Sve vas voli vaš Kerekesh Teatar."
A s obzirom da postoje (što je posebno poražavajuće) izjave podrške i navijanja za klečavce i sa ženske strane ova predstava problematizira i taj koncept na određeni način. 13 žensih uloga odlučuje o sudbini jedne a sve što ju može spasiti od smrtne presude je to da je trudna. Na ovo ću se još vratiti u intervjuu se govorilo o još stvari što nam je naša borba dala.
"Ali cijeli javni prostor danas je krajnje licemjeran. Kada je počela agresija na Ukrajinu, široko otvorenih ruku dočekivali smo žene i djecu koji su se od rata sklonili kod nas. Naravno da je to ispravno ponašanje, ali u isto to vrijeme se borimo protiv dolaska nekih drugih ljudi iz ratnih zona samo zato što su druge boje kože, druge vjere...
I nismo licemjerni samo prema tim ljudima. Pogledajte kako tretiramo strane radnike, a bez njih više ne možemo funkcionirati. To je šokantno, kriminalno. Ti su ljudi roblje, godinama samo isplaćuju svoj dolazak, žive u strašnim uvjetima. Zapravo smo postali nacija koja treba roblje. Mi ne trebamo ljude koji nam dolaze, mi trebamo roblje koje je spremno održavati nisku cijenu rada u fizički najtežim poslovima. To je nešto što se nikada u našoj povijesti nije dogodilo, jer mi u ovoj zemlji, ma koliko nam povijest bila složena, nikada nismo imali roblje."
Ali to je tek dio problema, sve su opljačkali rasprodali pa uvezli strance koji ovdje rade za crkavicu i u principu pune porez. Uskoro će ih biti više nego domaćih ljudi jer su sve opljačkali i razjebali jedino što spašava od tog neblistavog sranja i podiže svijest na višu razinu je umjetnost. Čitao sam u intervjuu, ali i prije toga povukle su mi se neke sitne asocijacije sa genijalnom prijateljicom dramom o odrastanu dvije klinke pedesetih godina prošlog stoljeća u trulom patrijahalnom sistemu. Ključna je razlika da su one bile te koje su se protiv toga borile, ovdje njih 13 mora donijeti presudu 14-oj.
SCREENSHOT
2.AKTUALNE POVEZNICE.
"Nebeski svod" je još parafraziran kao "vježba iz demokracije" 13 ženskih likova treba donijeti presudu 14-oj suma sumarum godina je 1759. prva premisa koja se otvara je kriterij konzervativizma i zatucanosti. To me asociralo na predlanjski dramski projekt "Don Juan" koji je detaljno iseciran u postu povezivanje na relaciji vremena onda i sad i mentaliteta vremena proje 400 godina i pedesetih godina prošlog stoljeća. Don Juan je adaptiran kao licemjer a ono što mi je bila intencija skrenuti s tim postom su okidači koji potenciraju licemjerne akcije i reakcije kod njega. Kao oblik obrambene reakcije od primitivne okoline koja nešto "zabranjuje"
"Radnja se odigrava prije cca 400 godina iako je scena lagano modernizirana ono glvano ne odskače-raznorazni moralizatorski principi vođeni religijskim fanatizmom dominiraju, nametnute šablone po kojima se "treba" živjeti u "čistoći" a s druge strane orkriva licemjerje koje su iste te šablone potencirale u "paketu" se problematiziraju i sam primitivan svjetonazor tog vremena, i licemjerje. Don Juan živi poročnim životom, a prijelomni trenutak na sceni je onaj kad okreće ploču pod pritiskom
sveopćih nametnutih pravila.
Stvari su ovdje jasne, neka davna vremena, život u religijskim dogmama koje bilokakav oblik hedonizma i satisfakcije trpa u kategoriju "grijeha" te dogme potenciraju licemjerne Juanove principe po kojima će zajebavat, osuđivat sve oko sebe za "grijehe" i poroke a i dalje će radit isto. Iz drugog kuta kod "genijalne prijateljice" su patrijahat i nazadan mentalitet"
Kao što sam već naveo propisan dio posta nastao je danima prije gledanja predstave na osnovu informacija skupljenih o njoj a izuzetno mi je zanimljivo nalaziti povezice i korelacijske točke sa nekim drugim kazališnim projektima posebno kad im je radnja smještena u daleku prošlost. Sa tim nekim premisama se i išlo gledati predstavu. Još jedna teza više u prilog premisi žene mogu biti opasne po druge žene isto kao i muškarci
"Žene mogu biti opasne po druge žene na isti način kao i muškarci. U prirodi nekih ljudi je da rade na štetu drugih. Manifestacija može biti malo drukčija, ali u pozadini je uvijek moć", kaže Marinković, koja u predstavi glumi najstariju porotnicu. Ima, prema predlošku, 81 godinu, 21 dijete i tri pokojna muža. Ksenija Marinković tijekom predstave, odnosno suđenja, mijenja stav."
Idealan i aktualan primijer srednjevjekovnih jahačica metli koje u komentarima po portalima raznim podržavaju klečavce bilo iz relativizatorskih razloga ili da jednostavno nisu normalne kao niti oni. Što je posebno poražavajuće. Kao prilog dodajem predpremijerni screenshot najave predstave.
HNK ZAGREB
Zanimljiva premisa, zanimljiva pitanja. Reklo bi se na prvu da one to pod pritiskom okolnosti donose presudu, samo predstava je kompleksnija od toga i to derastično. Dok ne dođem(o) do 13.04. posebno važnog dana iz mojih nekih osobnih razloga koristim situaciju da ovdje povučem realciju sa serijalom postova o "nestajanju". A na što pikam? Na točke pucanja to je prva asocijacija spojiva s najavom od gore a najsvježija drama do gledanja ove je bilo "nestajanje". Tipkao sam o Karlovoj ženi i kćeri i njihovim nestajanjima u postu individualne refleksije osobnih nestajanja a još konkretnije u (ne)posrednim interakcijama tu je stvar stavljena na poziciju članica obitelji glavnog antagonista/zlostavljača i utjecaju njegovih gadarija ne samo na njegove žrtve nego i na njegovu obitelj.
HNK ZAGREB
"Ova premisa odgovara Zajecovoj interpretaciji uloge Tee, politička aktivnost kao ozlaz od realnosti koja se nakuplja godinama i nakon silnih godina grune pod pritiskom političkih namještaljki. Rekonstrukcija Karlovog kampa je iz ove pozicije više nekog osobnog karaktera-vjerovatno osvete života s istinom koja godinama stoji u podsvjesti koja je godinama bila na relaciji s internalizacijom fiktivne slike "normalnosti" koja nakon puno godina pod pritiskom puca samo se treba (sa)gledati ključne reference u scenariju Karlova žena-drago joj je što je nema (sad više ne mora živjet sa iluzornim slikama i pravom istinom) i kćer-cijeli prvi čin, zaokupljenost političkim/ideološkim parolama i aktivnostima u drugom kao realizirana odrasla osoba i mlada perspektivna političarka u ključnom trenutku puca pod navalom istine. A (ne)posredno se problematizira i politika na generalnoj razini ali fokus je stavljen na više oblika osobnih nestajanja."
To je ona turbulentna scena o kojoj sam onda tipkao, frustracije i život bez ljubavi nakupljale su se godinama i onda su grunule pod pritiskom političkih namještaljki. Idealna scena za povezivanje principa sa sasvim dijametralno-suprotnom predstavom.
"mama je sve znala o tebi" "dopustio si da nas to pojede" se i u njenom slučaju prekasno kanalizira na van na točki s koje nema nazad-derastično zakašnjela prava reakcija reklo bi se. U životu sa spoznajama s kim zapravo živiš i na to se konstruira imaginarna slika "normale" u principu u toj obitelji nema ljubavi-očit je njihov antagonizam od samog početka do kraja kad totalno eskalira."
Tipkao sam i onda usput prolazeći kroz scenarij o njihovom antagonizmu u samom početku. Replike i provokacije koje na prvu ostavljaju dojam normalne obiteljske zajebancije kad predstava ne bi bila ozbiljna. Ali ozbiljna je i predstava i situacija-napetosti su u zraku od praktički samog početka, Karlova žena olakšanje od života s istinom dobiva u smrti kćer nakon što se afirmira u svijetu politike puca pod pritiskom toga a onda izbija i trauma života s istinom u podsvjesti.
Rekao bi Đole princip je isti sve su ostalo nijanse asociraju mi se isti problemi samo kroz druge situacije. Taj koncept pucanja pod pritiskom toga ima i u "nebeskom svodu".Nije moderno vrijeme nego 18.stoljeće i nisu u pitanju odnosi na relaciji pedofil-žrtva ali situacija je ista po pitanju pucanja pod pritiskom kao u slučaju "nestajanja".
HNK ZAGREB
"KARLO-Tea zašto mi ne daš da dođe do mene?
<>TEA-Tata molim te-
KARLO-Vidio sam ga možda dva puta
Mic po mic i stvar se prebacuje sa razgovora o Karlovom unuku u interakciju o kampu.
KARLO-Tvoja mama-
TEA-Molim te ne spominji mamu, rekla sam ti već. I da trebao bi napokon zatvoriti taj kamp odavno to mislim oduvijek..
KARLO-A tako ti misliš
TEA-I bez obzira na sve ovo sranje ja ti se kunem da ću dovući bagere na tu tvoju zemlju i do temelja prekopat sve ono što si-
KARLO-Dobro što je tebi?
TEA-Meni što je meni?
KARLO-Tvoja mama bila bi žalosna da-
TEA-(Trenutak) prestani s tim! Dosta je bilo pa mama je sve znala, što je tebi? Ona je znala čitavo vrijeme je sve znala a ti...što je što me tako gledaš? ti si dopustio da nas sve to pojede i evo nas sad tu na tvojoj spaljenoj zemlji oglodani do kraja mi smo sad tu i što sad?"
Elem, da se vratim na večerašnju predstavu sad kad su posloženi svi bazni detalji. Rekapitulacija:glavna poveznica 2 projekta s "nebeskim svodom"
1.GENIJALNA PRIJATELJICA-Odrastanje dvije klinke pedesetih godina prošlog stoljeća u zatucanom patrijahalnom društvu. A one se kroz svoje odrastanje bore za svoj položaj. One su ovdje napravile preokret u vremenu primitivizma i inicirale pobunu protiv nametnutih patrijahalnih pravila na što su se odrasli popriično uzjebali. Ženski patrijahat je očit i u toj priči kroz odrasle-jedina iznimka kod odraslih je učiteljica koja govori Lenu da ima potencijala i da se može dalje školovat na što u svoja 4 zida od svoje majke dobiva klasičnu patrijahalnu rečenicu "što si ti bolja od mene?" Klasičan primijer nazadnosti protiv koje se ona svojevremeno nije pobunila pa sad isto projicira i na kćer.
2.DON JUAN-Dijamtralno-suprotna stvar-njega imaju na piku zbog poročnosti i fakerstva, ne zato jer povrijeđuje svoju partnericu svojim flertanjima di stigne nego jer je "protivno tradicionalnim vrijednostima" pa mu sude što on onda okreće u svoju korist. Sjećam se turbulentne scene Juana sa njegovim ocem-on ga se javno odrekao zbog njegove poročnosti jer on njemu "radi sramotu" njegovo ponašanje nije po PS-u ne poštuje se nametnuta dogmatska pravila puritanizma. Licemjerje kao obrambena reakcija od konzervativnog moralizma u toj situaciji izgleda kao jedina efektivna metoda.
"one koji su tako vješto prikrili grijehe mladosti i koji su se zaštitili plaštem vjere. Oni koji pod tim ruhom imaju pravo biti najgori ljudi na svijetu? Nikakve koristi od otkrivanja njihovih spletki ljudi ih zbog toga ne cijene manje. Dovoljno je da hodaju pognute glave pobožno uzdišu dvaput prevrnu očima i sve što su učinili je ispravljeno pred svijetom"
3.NEBESKI SVOD
Kao jedna od početnih premisa u samoj najavi predstave je problematiziranje patrijahata. Zato su prigodno ovdje stavljene reference na "genijalnu prijateljicu" i "don Juana"+ na "nestajanje" koje je u kontekstu ovog asocijacija na situacije pucanja pod pritiskom. Prva stvar koja je ovdje specifična je to da je meta problematizacije onaj ženski patrijahat. Radnja je u 18.stoljeću ali nije poanta vraćanje u prošlost nego kompromitacija sadašnjosti. Kompromitacija primitivnih mentalnih sklopova sa identičnim mentalnim postavkama kao i onda. Seciranje modernog društva i mentaliteta. Materijala iz reale ne fali inferiorne bezveznjače koje podržavaju klečavce koji bi i glupačama kao što su one oduzeli njihova prava su najbolji materijal koji odgovara tom ženskom obliku patrijahalnosti-još i ljigavijem od onog u muškoj varijaciji. Viđene su natruhe ženskog patrijahalizma u "genijalnoj" u "nebeskom svodu" je taj problem još više konkretno fiksiran na ženske uloge.
"U ovome djelu, ističe se u priopćenju, žene se moraju boriti sa svojom savješću kako bi donijele presudu. "Uz radikalno iznošenje pozicija koje često u našoj svakodnevici doživljavamo kao zamaskiranu dinamiku međuženskih odnosa. No, autorica je postavljanjem djela u 18. stoljeće omogućila prezentnost i vidljivost tih stavova. Time nije opisala prošlost, već je raskrinkala sadašnjost", stoji u najavi predstave.
Redateljica Marina Pejnović smatra da "nije dovoljno dati nekome moć, već je taj netko mora biti spreman i primiti, osvijestiti mogućnost promjene koju mu ta moć daje".
"Rastvara se pitanje zašto su i same žene provodile opresiju nad ženama te stotinama godina također bile uzrok problema te podržavale i provodile patrijarhat. Jer žene su učile djevojčice o patrijarhatu te sprovodile njegovu opresiju", istaknula je redateljica."
Redateljica Marina Pejnović smatra da "nije dovoljno dati nekome moć, već je taj netko mora biti spreman i primiti, osvijestiti mogućnost promjene koju mu ta moć daje".
"Rastvara se pitanje zašto su i same žene provodile opresiju nad ženama te stotinama godina također bile uzrok problema te podržavale i provodile patrijarhat. Jer žene su učile djevojčice o patrijarhatu te sprovodile njegovu opresiju", istaknula je redateljica."
Indoktrijnacija je u pitanju-ovaj put prenesena na ženske protagonistice kao projekcija tog vremena u korealciji sa sadašnjošću. Matrijalala i pozicija je puno. Predstava koja je već najmanje 10 godina potrebna kao refleksija društva ili bar unazad par godina od kad se na trgu svake prve subote u mjesecu okuplja impotentna wanabe dominatorska sekta koju podržava čak popriličan broj inferiornih glupača. Ali drama ide dalje od samog tog patrijahalnog profila, dotiče se i njihovih pozicija psiholoških profila njihovih života i situacija koje su ih dovele do te pozicije odlučivanja o nečijoj sudbini. Vratit ću se ponovo na predpremijernu najavu koja implicira odluku pod pritiskom klaustrofobije-oblik pritiska u kojem sve pod istim izbija na površinu kao i u navedenoj sceni u "nestajanju" kad Karlova kćer nakon godina života s istinom o njemu u jednom trenutku puca i sve mu ispali u facu. Po istom principu i ovdje-pritisak klaustrofobije će dovesti do svakakvih akcija i reakcija. To je druga poveznica u kontekstu s "nestajanjem" triler-drama samo smještena u prošlost koja reflektira sadašnjost. Uloge i njihove pozicije predpremijerno su otkrivene ovdje
Kadrovi promo materijala snimljeni u noćnoj šetnji snimljeni 22.ožujka.
Fotka koja je bila za naslovnicu predstave dosta mistična teško je iz nje povezati neki kontekst sa radnjom predstave a to su čari dramske umjetnosti. Spremam se za kazališnu večer i guglam još relevantnih poveznica sa ovim projektom. Čitam o parafrazi filma 12 gnjevnih ljudi u ženskoj varijanti.
"Dvanaest porotnika trebaju odlučiti je li maloljetni tinejdžer iz velegradskog slama optužen za ubojstvo svog oca kriv ili nevin. Ako odluče da je kriv, ističe im sudac, mladić će biti osuđen na smrtnu kaznu. Porotnici se povlače u posebnu prostoriju i počnu vijećati. Isprva se čini da nema nikakve sumnje u tinejdžerovu krivicu i da će biti lako donijeti jednoglasnu odluku, nužnu da bi odluka bila pravovaljana, no jedan porotnik suprotstavlja se svima ostalima, iznoseći svoje sumnje u ono što se doima kao neupitna krivica… "
Predložak predstave dosta sličan filmskom osim što je u ženskoj verziji, nega može spasiti druga strana priče koju ima jedan od porotnika (ne znam koju nisam gledao a i za ovaj slučaj je skroz irelevantno) a optuženoj u predstavi jedina olakotna okolnost je ako je trudna. Indkativno je od samog početka-oko tog dokazivanja potencijalne trudnoće dotične je iskonstruirana najveća kompleksnost predstave, i tu je najviše prijepora. Oko jedine stvari koja može rezultirati oslobađajućom presudom od sigurne smrti. "Ako želiš provjeriti kakav je netko daj mu vlast" stari citat nepoznatog autora. Na to se svodi predstava u nekom generalnijem kontekstu. Još jedan pun pogodak je adaptacija demokracije koje su svima puna usta. Specijalno onima cenzorima, raznim desnim ikonama poput bulajnca i njemu sličnih koji kao odgovor na satiričan tekst o njegovim kokainskim avanturama odgovaraju dramatičnim kmečanjem i tužbama suština predstave je u odgovornosti i zaobilaženju iste kako stoji u riječima redateljice.
"Kako je u knjižici predstave istaknula redateljica Marina Pejnović, ova predstava govori o izbjegavanju odgovornosti, o krhkosti demokracije i o težini uspostave demokracije među ljudima te o nepreuzimanju odgovornosti pojedinaca u demokraciji."
“Naglasak ove priče je na društvenoj odgovornosti kolektivnog kreiranja odluke. Mi zapravo gledamo kako će se te žene dogovoriti, a ne samo što će odlučiti”, napisala je."
“Naglasak ove priče je na društvenoj odgovornosti kolektivnog kreiranja odluke. Mi zapravo gledamo kako će se te žene dogovoriti, a ne samo što će odlučiti”, napisala je."
Nisam gledao "12 gnjevnih ljudi" po kojem je predlošku uzeta ideja za parafrazu u ženskoj verziji prethodno sam se informirao o filmu istovremeno sa praćenjem stvari oko predstave ono pročitano s tim u vezi izgledalo je obećavajuće i intrigantno. Općenito portle ne volim jer imaju ograničen sadržaj samo za pretplatnike ali ovo je iznimna cituacija u kojoj je podnaslov dovoljan da se izvuče još jedan ogranak predstave.
"Ova predstava ispod žita progovara o demokraciji, pritajenom feminizmu i o tome koliko je svijet surov, a ljudi su govna. Koliko zapravo nitko nikoga ne voli, koliko smo površni, sebični, usamljeni i potkupljivi. Ne znam čemu se mogu nadati jer zbilja ima različitih smjerova, ali se nadam da će dirnuti u neke tipke i da će publika prepoznati da - o kojem god se vremenu radilo - ljudi jednako griješe i jednako ustraju."
Pogled na scenu. Stvari počinju dosta turbulentno i žestoko u scenskim akcijama. Prvi čin podijeljen je na 5 djelova. 18.stoljeće vremena patrijahata koje se reflektira u sadašnjost. Svih 12 protagonistica je na sceni podijeljenih oko donošenja presude. Ove podijeljene koje su za optužujuću presudu u principu reflektiraju ono protiv čega se u principu bore. Korelacija njihovih akcija i reakcija spojiva je sa linčevima na dramsku umjetnost od strane kojekakvih bolesnih sektaških udruga inzistirajući na osuđujućoj presudi. S razlikom da su one dovedene do toga pod pritiskom društvenog konstrukta patrijahata, a nemaju normalnih načina kako da se bore protiv svoje nametnute im "inferiornosti". Prva koja tu poteže priču kako se može i na drugi način je uloga primalje nakon čega se dio njih rekapitulira i promijeni svoje stavove. Jebiga rasplet je šekspirijanski, sa izravnom porukom da patrijahat ubija. Sve je u principu u mentalnom sklopu, ne znaju način kako da se izbore protiv svog potlačenog položaja pa i same provode taj isti princip jer je tako "normalno". Što ih dovodi do točke pucanja, kao u situaciji u "nestajanju". Dvije klinke iz "genijalne prijateljice" su našle same izlaz od života po nematnutim iskreiranim pravilima, don Juan ih je odjebao licemjernom taktikom ove u "nebeskom svodu" ne znaju se izboriti za svoju poziciju frustraciju liječe-provođenjem istog tog sranja protiv kojeg se bore. U svakom slučaju realost je daleko gora-one koje tako rezoniraju u stvarnosti to je njihov izbor. 18.stoljeće je u principu ovdje dobar materijal. Pred vješalima rulja ko lešinari čekaju provođenje vješanja i jebu svima mater što se je to tako odužilo zašto vješanja neće biti? Idealna pozicija za današnje društvo kojem je gotivno da se nekoga izlaže linču.
"Društvena odgovornost kolektivnog kreiranja odluke.
Nije dovoljno dati nekome moć prava na odluku, već je to i obveza koja sa sobom nosi i osobnu odgovornost, a upravo to je ono što izbjegavamo u današnje vrijeme. Ovo je predstava o izbjegavanju odgovorrnosti."
Nije dovoljno dati nekome moć prava na odluku, već je to i obveza koja sa sobom nosi i osobnu odgovornost, a upravo to je ono što izbjegavamo u današnje vrijeme. Ovo je predstava o izbjegavanju odgovorrnosti."
Isecirana sadašnjost u promil.
SVJETSKI DAN KAZALIŠTA'24
1.ISTI PRINCIP
Kao što je slučaj sa kvalitetnim filmovima koje se konstantno može gledat ista stvar je i s predstavama. "Nestajanje" postpremijerno pogledano početkom godine večeras je bilo na repertoaru zagrebačkog HNK. Danas je specijalan dan-svjetski dan kazališta prije same predstave uvedena je jedna specefičnost-održan je prigodan govor u povodu svjetskog dana kazališta. Kvalitetna triler-predstava koja je rezimirana u trilogiji postova večeras samo atmosfera sa predstave i dojam o njoj.
Pozicija lošija nego na parketu ali daleko bolja nego u ložama sa kojih se u principu ne vidi scena.
free image hosting
2.NADOPUNNJENE ULOGE<
Razlog više za reprizno gledanje je i ta nadogradnja uloga, izvedeno je slično prvom putu ali ni blizu isto-projekcija istih stvari na druge načine. Izravan kontakt. Lagani forward na postove o predstavi koji je trebalo rasčlaniti na 3 zasebna djela koja funkcioniraju i kao zasebni postovi i kao nadopuna.
"Nestajanje" usporedba scenskih situacija i projekcija uloga na realciji sa Matanićevim psihološkim trilerom "ćaća" iz 2011. Odat ću tajnu-post je tipkan tjednima prije predstave na osnovu materijala o njenoj radnji. Asocijacije su se redale same od sebe-ovo je bio eksperimentalni projekt imao sam osjećaj povezanosti sa tim konkretnim situacijma koje su u fokusu kao korelacijsku točku sa Matanićevim filmom što se pokazalo dobrim tragom iako je u pitanju ista stvar samo u drugoj situaciji.
"Individualne refleksije osobnih nestajanja" koji se bazira na analiziranju osobnih nestajanja glavnog protagonista a i nestajanjima Karlove Žene i kćeri. Pozicije svih uloga u predstavi koje nestaju.
"(Ne)posredne interakcije kombinacija obračuna sa kritičarskim piskaralima i njihovim izvoljevanjima i dodatno seciranje nestajanja konkretno Karlove žene i kćeri. Predstava u tri posta večeras je pogledana reprizno i s drugim gledanjem vidim da je ovaj mini serijal u puno stvari bio eksperimentalan. Sve se posložilo tek drugim gledanjem.
HNK ZAGREB
4.RAZMAŽENA DERIŠĆAD
Prvi dio predstave-18 godina ranije je bio pun distrakcija-predstava je ozbijna nije za klince, koji su imali klasična svoja iritantna baljezganja za vrijeme predstave što je bilo eufemizam-iritantno do nesnosnosti. Kao i glupavi cereci na replike u predstavi. Stavljam ovdje prigodno neke reference na scenarij iz ove trilogije postova.
"8.Karlo Vjera i Tea kod kuće.
TEA-Propadamo kao društvo i nestajemo! I to zato jer nas tjeraju graditi bezlično društvo koje računa na samodopadnost i na snagu ega koja će nas na kraju uništiti.
KARLO-Tea smanji doživljaj, molim te.
TEA-Što bi se drugo događalo? , to se događa!
Vjera ulazi očito je u poslu.
VJERA-Onaj samodopadni čupavi lik kojega smo komentirali jučer. Napuhani prirodnjak. Koji se realtivno dobro drži, a isto je od rektora primio medalju, Bože.
TEA-(Vjeri) Pa ti misliš na tatu! (Vjera se nasmije)
KARLO-Ako ništa drugo, moja kći misli da se dobro držim
TEA-Realtivno. I za svoje godine. Dobro hoćeš čuti više tata?"
HNK ZAGREB
"Kad predstava ne bi bila ozbiljna kao što je sve ovo bi se dalo pripisati obiteljskoj zajebanciji u opuštenoj atmosferi, a pošto je život s istinom u podsvjesti s kim žive korijen ova šablona odskače od tog zajebantskog konteksta kakav interakcija na prvu ostavlja. Karlova žena živi s istinom umotanom u imaginarnu sliku normale kćer-u prvom djelu predstave ono što je kod nje kako je u vizualizaciji scenarista i kako sam to percipriao na prvu prije čitanja njegovog pogleda na ulogu izlaz od realnosti koji vremenom prelazi u ozbiljnu ideološku zainteresiranost."
Ovo je bila moja referenca na scensku situaciju u postu o (ne)posrednim interakcijama. Kad bi predstava ne bi bila ozbiljna ali predstava je ozbiljna, ono što bi se u nekoj predstavi moglo pročitati kao zajebancija i humor unutar obitelji ovdje je sve samo ne humor-način na koji se bore sa frustracijom jer znaju s kim žive. Poanta tih scena nije cerekanje nego ozbiljno praćenje, takva derišćad koja ubije dobar dio predstave svojim infantilnim reakcijama je poprilično iritantna. Sve u svemu to je ona stavka koja mi je pokvarila koncept.
5.BIS
6 sekundi trenutka bisa snimjen je samo jedan mali dio od 3 puta vraćanja glumaca na pozornicu.
UGASI TO ČUDO
Nedavno sam slučajno naletio na novu radio-dramu dostupnu na hrvatskom radiju i to naravno pitanje do kad a dostupna je i na podcast stranici za koju se nadam da nije na istom principu kao kod HRT-a.
"Na svom novom radio prijamniku Irena i Jakov čuju glasove koji dopiru iz drugih stanova u njihovoj zgradi. Irena je užasnuta onim što čuje, no tek kada shvati kako jedna od obiteljskih drama kojoj svjedoči ima veze i s njezinom prijateljicom, počinje shvaćati kako je možda i sama djelićem tog kaledioskopa.
U radiodrami „Ugasi to čudo!“, nastaloj prema motivima priče američkog pisca Johna Cheevera, „The Enormous Radio“, glavne uloge igraju Sara Stanić, Iva Mihalić i Živko Anočić.
Režija i adaptacija: Silva Ćapin, igrali su: Sara Stanić, Iva Mihalić, Živko Anočić. Martina Čvek, Ivan Pašalić, Mia Krajcar, Iva Kraljević i Antonio Agostini, tonmajstorica: Katarina Račić, glazbena urednica: Adriana Kramarić"
Na prvu sam mislio da će me odbit preslušavanje iz jednog razloga-što je priča bazirana na djelovima američkog pisca, nije da sam neki ljubitelj Amerike i svega što dolazi iz nje ali više u prilog drami je išla-glumačka postava zanimljivost teme, i neki osjećaj da će to u našoj verziji biti kvalitetno adaptirano-provjerena glumačka postava, triler tema a asocira i iz samog kratkog sadržaja-puno preokreta i neočekivanih situacija. I naravno nisam se zajebao. O tome malo kasnije, prevrtio sam dramu više puta a imao sam i filmski vikend na Croatian filmu sam pogledao kratak film o 2 obitelji jedna nasuprot drugoj u bolničkoj sobi u posjeti svojim muževima/očevima.
"Dvije obitelji u posjeti su očevima koji dijele bolničku sobu. Jedna obitelj se svađa oko svojih trivijalnih problema, a druga obitelj ima potpuno drugačiju perspektivu. Cvijeće je za slavlje, ali i za groblje".
Vrijedi i to pogledat-posjeta na prvu prođe ok u mirnoj atmosferi situacija je neizvjesna još se čekaju nalazi, dok razgovor ne skrene na neke osobne frustracije pozicije položaje u familiji u neku ruku i pitanje nasljedstva. Istovremeno druga familija dolazi isto u vrebalno nadmetanje ali oko daleko važnijih stvari pa prepucavanje ovih prvih pored toga izgleda kao nadjebavanje oko trivijalnosti. Gledam film i mislim kako bi ovo mogla biti kvalitetna radio-drama. Ali da se vratim na dramu, koju bi bilo izvanredno vidjeti u formi kratkog filma, ambijent-neki gradski caffe bar dvije prijateljice se nalaze na kavi nakon dužeg perioda.
VIDEO SCREENSHOT
VIDEO SCREENSHOT
VIDEO SCREENSHOT
Glavna glumačka postava. Uvod je druženje dvije prijateljice na kavi nakon dužeg vremenskog perioda, jedna je udana ima dijete druga je cura neudana bez djece. Svaka ima svoju interpretaciju, ova udana ne radi ima muža koji zarađuje prijateljica radi intenzivno zabavlja se izlazi i istovremeno-govori o pozitivnim stranama tog života. Druga ima svoju verziju života prolaze u interakcijama kroz događaje iz prošlosti kad su bile studentice i kad se prije obiteljskog života više izlazilo dok kod je kod jedne od njih to i dalje slučaj kod druge nije. Uglavnom klasičan razgovor prijateljica, uvod u prave intrige. Nakon druženja ova prva sa obiteljskim životom dolazi u stan i pali radio, onda počinju problemi. Radio je vjerovatno iz četrdesetih "oldtimer" došlo je do tehničkih problema i nakon što je njen muž popravio radio ili bar misli da je počnu se događati bizarne stvari. Radio postaje veza sa susjednim stanovima preko koje se može čuti sve što se događa unutar susjednih stanova. Prva reakcija-što se događa s radijom? koja vremenom postaje radovit način zabave praćenje što se događa unutar susjednih stanova a tenzije između njih dvoje su sve intenzivnije. "Netko je psovao rekao je jebem ti klavir" "a valjda neka radio-drama" "u mojoj obitelji se nikad nije psovalo" "molimm te nemoj se pravit fina"...lagane trzavice u interakcijama kasnije pređu u žestoku svađu kad se ispostavi da na neki način i ona ima direktne veze sa jednim od događaja s radija. Još jedan slučaj točki pucanja. Na postu o predstavi "nestajanje" dio (ne)posredne interakcije sam se bavio specifičnim djelom trenutaka u kojem su Karlova žena i kćer došle do tih točaka kad je situacija eskalirala nakon godina pritiska situacije u kojoj žive.
"Ova premisa odgovara Zajecovoj interpretaciji uloge Tee, politička aktivnost kao ozlaz od realnosti koja se nakuplja godinama i nakon silnih godina grune pod pritiskom političkih namještaljki. Rekonstrukcija Karlovog kampa je iz ove pozicije više nekog osobnog karaktera-vjerovatno osvete života s istinom koja godinama stoji u podsvjesti koja je godinama bila na relaciji s internalizacijom fiktivne slike "normalnosti" koja nakon puno godina pod pritiskom puca samo se treba (sa)gledati ključne reference u scenariju Karlova žena-drago joj je što je nema (sad više ne mora živjet sa iluzornim slikama i pravom istinom) i kćer-cijeli prvi čin, zaokupljenost političkim/ideološkim parolama i aktivnostima u drugom kao realizirana odrasla osoba i mlada perspektivna političarka u ključnom trenutku puca pod navalom istine. A (ne)posredno se problematizira i politika na generalnoj razini ali fokus je stavljen na više oblika osobnih nestajanja.
Ali to mi vraća film na scenarij i scenu u kojem se izmijenjuju razne stavke što bi ona njima sve rekla-o eroziji o gubitku 1,25 milijardi eura da u proizvodnji nedostaje sveobuhvatni okvir za za zaštitu prirodnih resursa, o urušavanju zelenog europskog plana (ciljano konkretno pretpostavljam-na one iz svijeta politike s obzirom na njenu intenciju prenamijene kampa) i zaključno-o svom sinu samo "da su me voljeli" Dubinski sagledavano iz psihološkog kuta-"da su me voljeli" što je indikacija da je i u tom svijetu politike bila u nekom lovu na ljubav "da su me voljeli" jer isto tako pored situacije u njihova 4 zida sa perverznjakom nije bilo ljubavi-bilo je indikativno i u njihovim obiteljskim interakcijama, a i ono finalno-Tein obračun s Karlom-"mama je sve znala o tebi" "dopustio si da nas to pojede" se i u njenom slučaju prekasno kanalizira na van na točki s koje nema nazad-derastično zakašnjela prava reakcija reklo bi se. U životu sa spoznajama s kim zapravo živiš i na to se konstruira imaginarna slika "normale" u principu u toj obitelji nema ljubavi-očit je njihov antagonizam od samog početka do kraja kad totalno eskalira".
Druga situacija ali princip je isti-dosegle su razinu na kojoj je pređena crvena linija preko koje se više ne može. U drami stvari postaju sve napetije ona se totalno ufura u slušanje toga što se događa iza tuđih zatovrenih vrata a njemu je to već poprilično dopizdilo i sve je nervozniji. Nakon nekog vremena stvari se s radijom vraćaju u normalu-ponovo se može slušati radijski program ali se otvara i nova relacija za verbalni obračun. Poanta je u iluziji "sretnog braka" preokret u radnji je izbijanje frustracija ne površinu s obje strane i otkrivaju se skrivene tajne. Dosta radio-drami imaju potencijala za ekranizaciju, situacije u ovoj su intrigantne i trebao bi im taj vizualni dio. Istovremeno to je i problem, imao sam lani reference na dvija projekta jedan film i jedna predstava adaptirani u radio-drame fine mrtve djevojke i ljudi od voska u oba slučaja falilo je ono iz orginala-u prvom redu glumačka ekipa ona koja je radila na filmu (fine mrtve djevojke) i ona koja je stalna postava predstave (ljudi od voska) sam koncept davanja drami iz drugog kuta u odnosu na film i predstavu nije problem štoviše to je kao neki oblik nadopune problem je bar meni kad se uloge dodijele drugim glumcima od onih koji su u orginalu. "Ugasi to čudo" u verziji filma bi imala potencijala samo da se sa istom ekipom prenese na ekran. Gledam sad malo sa strane na podcastu, kad smo već kod "nestajanja" prenesen je prvi dio u radio-dramskoj verziji kliknuo da vidim podijelu uloga i prekinuo-nakon predstave uživo sa jednom glumačkom postavom teško mi je pratiti iste uloge u drugoj postavi iako su možda sa izvođenjem na razini a poanta radio drame koja se bazira na nekom filmu ili predstavi mi je doživjet ju isto kao film/predstavu u svojoj suštini. Elem ostaje tajna po pitanju tog čuda kako se prebacilo na uređaj koji prati sve što se događa iza tuđih vrata? To su vjerovatno ti izvorni američki scenariji ne znam kako izgleda izvorna ideja ali ova cro verzija mi se sviđa. Suma sumarum tri su primijera radio-drama kratak film i već rezimirana predstava "nestajanje" koje imaju korelaciju u jednoj stvari-situacijama u kojima su protagonsiti/antagonisti pod pritiskom dovedeni do točki pucanja. Drugo vrijeme, drugo mjesto druge situacije koje su potencirale isto. Ali ima u drami još jedan važan detalj treba i to razimirat jer je to i paralelna poanta povezana sa ovom eskalacijom u odnodima. Dvije prijateljice jedna sa obiteljskim životom druga slobodna (u povremenim vezama tu i tamo) a opće je poznata stvar primitivnog mentaliteta palanke koji još u 21.stoljeću nameće zadovoljavanje te forme kao nešto što se mora-pod svaku cijenu ispunit, ako se ne realiziraš na tom planu i (ne do ti Bog da se niti da se ne misliš realizirat onda će tek biti roštanja) onda si out of point ne ispunjavaš "smisao života" jer to je jedini smisao-institucija pa još ne samo državna nego i crkvena i obiteljski život sa 2-3 djece. Nedavno sam na Starrynom postu "Zdenkica" kojem je predložak bio scena iz filma "tko pjeva zlo ne misli" a referanca je bila na Zdenikcu žensku koja je prevalila 5 banki i nikad nije ostvarila tu formu braka i djece. Tridesete godine prošlog stoljeća-vrijeme kad je plitko razmišljanje još bilo dominantno ali usporedno s ovim "modernim" vremenima što se mentaliteta tiče izgleda daliko noralnije. U drami se doduše ne radi o pedesetgodišnjakinjama nego o prijateljicama u svojim tridesetim ona generacija koja je najviše bombardirana s tim trivijalnim-konzervativnim pitanjima kao idealan primijer projekcije primitivizma i bezobraštine. Elem ostavio sam komentar na post sa referencom na taj uvijek aktualni problem malograđanštine.
"A Mina i Fulir Franjo je ipak bio najjači njegove antologijske izjave su zakon! "Kod Šnidaršića" pod starim krovovima su njegovi genijalni citati a preko puta ima i birtija "Abesinija" :) E sad, što se tiče dotičnih pitanja-prezirem ih oduvijek što se to koga tiče? A osim toga po kojem se to zakonu i kriteriju "treba" ostvariti na tom planu? Najiskrenije ja zazirem od okupljanja kao što su svadbe (jedino što mi je gotivno je da se dobro napijem) jer je mentalitet eto tako primitivan pa se tu formu braka "mora zadovoljit" a svi oni koji to nisu napravili (ili-na daj Bog-niti ne misle) gledaju kao "manje vrijedne" zato mi se od svega toga bljuje. "Kad se ženiš"? da sam dobio kunu (ili ojro po novom) svaki put kad sam čuo to iritantno pitanje...tko kaže da se ja u toj glupoj instituciji zvanoj brak uopće ikad i želim ostvarit tko kaže da ja u koncept braka vjerujem i zašto bi uopće i trebao? Taj kategorički primitivan stav većine je i razlog mog još većeg revolta."
06.03.2024. (14:16)
Na što sam dobio (ne)očekivani odgovor, ovako sa zagradom očekivani po pitanju toga da ćemo se složit, neočekivano da će to biti interpretirano kroz crno-humoristički filter.
"To ti je kao u onom vicu o baki i unuku kad veli baka unuku, svi tvoji prijatelji su se poženili, a ka'š ti??, a veli unuk baki, sve tvoje prijateljice su pomrle, a ka'š ti?? :))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))
TPZNM imam na CD-u, kupila ga u knjižari u Bogovićevoj, najzagrebačkiji film svih vremena :)) , doba nevinosti, rekla bi Edith Wharton, poezija o Zagrebu od prve do zadnje scene, a imam i Majera i Dnevnik malog Perice :))"
06.03.2024. (14:54)
Pitanje problematiziranja društvenog napadnog dodijavanja s pitanjima i zadiranjima u nešto što se nikog ne tiče i treba biti stvar osobnih izbora kompromitira se na kraju-kad stvar pređe crvenu liniju, ono što je sve počelo s radijom. Život u "sretnom braku" se ispostavlja kao imaginarna slika kad stvari pod tenzijama eskaliraju-ali da, važno da je zadovoljena forma da je sve ispotpisivano i ispečatirano, iako je odnos šuplji u samom startu jer da nije ne bi došlo do toga da godinama nakupljane frustracije eskaliraju. Drugi slučaj isti princip kao u "nestajanju" kad se Karlova kćer lomi pod pritiskom života s istinom prijelomni trenutak kad izmišljena slika idile i normale puca. U oba slučaja situacije su produkt nakupljenih frustracija o kojima se godinama šutjelo i u oba slučaja je u pitanju tenzičan odnos koji nakon dugo vremena puca. Kvalitetna drama iako je po američkom predlošku, koncept koji vuče asocijacije na problematizaciju malograđanskog mentaliteta je izvanredan a takvog menatliteta je previše. Ta ista malograđanština se reflektira na određen način i kod te prijateljice koja se ostvarila na tom planu na kojem se "treba ostvarit" već u prvim minutama drame kad lagano provocira ovu drugu, ništa drastično i previše ozbiljno više humoristički ali se ne može izbrisati dojam da je i taj zajebanstski kontekst pod utjecajem tog mentaliteta samo u blažoj varijaciji kroz zajebanciju ali vjerovatno i sa premisom "moraš se i ti tu realizirat onda će ti život imat smisla" ta premisa se čita iz same zajebanstke interakcije 2 prijateljice kao pravo stanje stvari na što ona misli. Ali može se stvar potegnuti i dalje sličan slučaj kao u "nestajanju" Karlova žena i kćer žive fiktivnu sliku normalnosti a u drami me jedan dio (onaj završni) jako asocira na to-nakon žestokog verbalnog šamaranja ona spas traži u radiju kao da ništa nije bilo i dalje će živjet imaginarnu projekciju savršenog bračnog života. Stvarno nisam očekivao da će mi predstava biti tako inspirativna na tako puno fela ali konkretno u slučaju radio-drame su me baš neke stavke asocirale na neke situacije iz nje. Usput, kanal agarophobic wolf je obrisan a sve kao rezultat kmečanja kako se "krše autorska prava" to da nije apsurdno i ludo bilo bi komično-sad samo ostaju podcasti i hrt-arhiva za gotivljenje u dramama koje su dostupne samo unazad 3 mjeseca.
Intrigantan triler
Nedavno sam na stranici Croatian film pogledao kratak film o studentu koji živi u iznajmljenom stanu, a problemi počinju kad ponestane financija za plaćanje stanarine.
"Roko mjesecima nije plaćao stanarinu, a sada mu je preostalo manje od 24 sata da te dugove podmiri. Pokušat će mirnim i racionalnim razgovorom sa svojim bližnjima doći do najbezbolnijeg rješenja".
Na prvu se ne bi reklo da je film osobito uzanimljiv praktički trivijalna situacija kod nas uobičajena a kao rezultat ne plaćanja stanarine-očekivane pretpostavke su bile 1.izbacianje iz stana i 2 eventualna tužba-ali ovdje je napravljen preokret, sin stanodavke ima specifične metode naplate samo toliko ću reći jer više nije pristojno kog zanima neka pogleda klikom na link. Ovo je onako usput, radi se o jednom drugom filmu. Nakon gledanja ovog pažnju mi je odvukla rubrika sa strane na popis glumaca u filmu koji je poveznica na filmske projekte na kojima su radili a dostupni su na croatian film platformi, i tako kliknem da malo bacim pogled na sve arhivirane filmske projekte na kojima su određeni glumci radili i na listi mi iskoči ovo. "Kosač" gledam i sve mi se vraća sjećanje da je film 2015. bio premijerno izveden, doduše ne sjećam se da je igrao u kinima trebao bi pogledat na googlu. Nevažno sad, na platformi pošto je film dugog metra dostupan je uz naplatu koja je simbolična (oko 2,50 dolara) ali iz principa kategorički odbijam bilokakav oblik "online poslovanja". Iz samog trailera koji je dostupan kao navlakuša na gledanje, vidim da se radi o nečemu što svakako vrijedi pogledat, i imao sam sreće na daliymotionu je dostupan u kompletu. Početna monotonija filma brzo prelazi u napete situacije i lagano kompromitiranje mračnih tajni. Kako na elegantan način prikazati surovu stvarnost Obećavajuće je bilo u filmu u prvom redu (brzinska digresija) što je Ivo Gregurević bio dio tog projekta i pretpostavljeno unaprijed u negativnoj ulozi, u kojoj što je specifično kod ovog filma postoje nijanse.
"Nokturalna atmosfera u prvim kadrovima čini se kao nagovještaj nekog drugog žanra, sa ženom koja stoji sama na cesti, autom praznog rezervoara te misterioznim noćnim žeteocem. Mirjana (Mirjana Karanović) prisiljena je zamoliti pomoć od Ive (Ivo Gregurović) koji ju odvozi na lokalnu benzinsku crpku. Napetost se povećava kada radnik na pumpi Mirjani zabrinuto otkriva kako je Ivo prije 20 godina odležao zatvorsku kaznu zbog silovanja.
Kadar kukca koji se bespomoćno valja na leđima nagoviješta kafkijansku atmosferu, međutim redatelj likove nimalo ne dehumanizira već ih prikazuje u njihovim najranjivijim obličjima zadržavajući osjećaj bespomoćnosti do samoga kraja, vješto izbjegavajući tjeskobu komičnim odmorima, ne gubeći pritom gradaciju filmske napetosti.
Odluke koje Mirjana mora donijeti propitkuju moralna stajališta publike te zahtijevaju od nje da se stavi u njenu kožu te se ona kao lik, osim činjenicom da dolazi iz nekog drugog mjesta, odmiče iz Ivine tipične sredine svojim postupcima bez predrasuda, koje bi mnogi smatrali hrabrima"
Malo me ova uloga asocirala na onu negativnu iz Matanićevog filma ćaća s razlikom da je u pitanju isti tip gadosti s razlikom da je u prvom slučaju (u Matanićevom filmu) riječ o njegovoj kćeri kad je bila dijete-pedofiliji u drugom je u pitanju neka nasumična osoba. Asociralo mi se na prvu-kad je došlo do scene u kojoj prodavač goriva otkriva mračnu tajnu o njemu i njegovom pokušaju (ili i počinjenom? ne znam nije konkretno definirano) silovanja sa likom iz "ćaće" po toj jednoj točki slična uloga samo što se to otrkiva na kraju iako od samog početka pozicije uloga posebno malđe kćeri iniciraju da je nešto grozno iz prošlosti u pitanju, ali to je već rezimiran film da se vratim na ovaj noviji. Napetost od te prijelomne scene se da razati nožem-prva reakcija je šok zbunjenost i prikrivena panika.
"Radnik na benzinskoj, Josip ( Igor Kovač) mučen strepnjom za Mirjanu koja se obećala vratiti na njegovo radno mjesto no nije, upada u neprilike na proslavi rođenja nećaka. Upravo u tim scenama film rastvara mentalitet ljudi pritom ne ulazeći u dublju karakterizaciju ovoga lika.
Treća osoba koju upoznajemo je policajac Krešo (Nikola Ristanovski) koji potaknut Josipovim pozivom prekida Ivu pri ispijanju čaja s Mirjanom na osnovi pogrešnih insinuacija. Film s jedne strane reprezentira težak život građana, borbu sa svakodnevicom i siromaštvom, zatočenost u krugu kojeg nije lako napustiti, no istovremeno i prezentira sredinu koja ne oprašta ničije pogreške bez obzira koliko vremena je proteklo, a policajac se koristi kao oblik legitimne moći kako bi se spriječila repetitivnost".
Treća osoba koju upoznajemo je policajac Krešo (Nikola Ristanovski) koji potaknut Josipovim pozivom prekida Ivu pri ispijanju čaja s Mirjanom na osnovi pogrešnih insinuacija. Film s jedne strane reprezentira težak život građana, borbu sa svakodnevicom i siromaštvom, zatočenost u krugu kojeg nije lako napustiti, no istovremeno i prezentira sredinu koja ne oprašta ničije pogreške bez obzira koliko vremena je proteklo, a policajac se koristi kao oblik legitimne moći kako bi se spriječila repetitivnost".
DAILYMOTION SCREENSHOT
Od prve scene-kad se njih dvoje nađu na cesti, vožnje u traktoru do prve benzinske interakcije su normalne ali se i u toj sceni osjeća neka napetost koja je indikator da nešto nije u redu-već na prvu a isti dojam ostavljaju i njih dvoje, nema tenzija verbalne pirotehnike nasilja ali je situacija napeta od samog početka. Nakon što joj prodavač na benzinskoj otkrije mračnu tajnu o dotičnom-da je robijao zbog seksualnog napada je točka na kojoj se ne lomi samo ona pod dilemama i strahovima nego i on. Istovremeno druga scena-brat prodavača na benzinskoj slavi prvo dijete na putu, pije se bečari sve uobičajeno, a on dolazi na zabavu vidno pod stresom koji eskalira kasnije pod pritiskom jednog iz ekipe. Tu počinju i fizički obračuni, napokon dinamičnija scena iako je film i bez toga bio naezvjesna napetnica triler mi nije triler ako ne opali pištolj ili ako bar ne izbije neka šora. To je u principu jedina "akcijska" scena ali više nije niti potrebno, sve drugo je kompenzirano naizvjesnim tajnovitostima filma do raspleta.
"Ivo je čovjek otuđen od društva koji je prihvatio svoju nemoć te živi usamljenim životom, dan za danom, naviknut na osude, te koji se u trenutku kada je konačno spreman promijeniti nešto i otvoriti se jedinoj osobi koja ga nije u samom početku odbacila, nalazi pred zidom, očito s predubokim temeljima da ga sruši na bilo koji način osim na sebe i okonča tu perpetuiranu bol.
Scenarij zaslužuje sve pohvale jer ne zamara iscrpnim dijalozima već prebacuje težnju na osjećaje, vješto baratajući radnjom u igri napetosti i duhovitosti. U prilog toj igri ide i vrhunska fotografija vrlo osvještena u potrebi za total planovima u funkciji oslikavanja atmosfere, i krupnim kadrovima koji priskaču u pomoć karikiranju kada se ono ne može izreći riječima i glumom.
Kosac je kao platno oslikano isprepletenim pričama pod zajedničkim okvirom, privlačno zbog igre svjetlijih tonova, rezignacije i moralnih izazova – gotovo katarzična pojava pristupačna za masovnu, ali i zahtjevniju publiku. U ovom slučaju, nagrade uistinu govore same za sebe".
DAILYMOTION SCREENSHOT
Kompletna situacija se svodi na dileme onoga što se govori o dotičnom-malo je mjesto u pitanju svi svakog znaju, a Ivo koji je poznat u mjestu kao bivši robijaš sam joj govori da "se ne mora bojati bilo je davno" situacija se pod dojmom svega toga zakomplicirala goviro-kupljeno auto-zaključan ključevi-izgubljeni (bar je mislila da su izgubljeni) vučna služba-na putu. A scena koja me je posebno zanimala je ona u kojoj ju poziva kod njega na čaj dok čeka vučnu službu. Poziv-prihvaćen, ali svo vrijeme i dalje je napetost u zraku može se rezati nožem. Pretpostavka mi je bila da će se dogoditi neko sranje, pored reputacije dotičnog a i sama njegova neverbalna interakcija to odaje (briljantna gluma vrijedi ponovo izvući Isabelčinu observaciju na to)
"Da, u pravu si , zadovoljstvo mi neopisivo i hvala ti neizmjerno na ovome Velikanu kakvog će teško, ako ne i nemoguće biti dostići.Približiti možda, jer ima dosta vrlo nadarenih mladih ljudi koji pokazuju svu raskoš svog talenta,ali ipak, treba im , ne znam definirati, jer to se ne uči na akademiji, treba im ono nešto iznad, usuđujem se reći, a to je ovaj čovjek imao.Da ne progovori niti jednu , jedinu riječ, dovoljno ga je samo gledati; kretnje, mimika, geste, pogled, krajičak usne, grč....mogla bih danima ovako ,ali zaustaviti ću se, Usuđujem se reći da je jedino Fabijan Šovagović na ovako snažan način interpretirao ulogu koja bi mu bila dodijeljenja, ili ju sam izabrao.Da, jedino još on je to ovako mogao."
Kompletan film se svodi na to što Isabelči ističe u komentaru-mimika neverbalne interakcije sve vodi premisi da je ono što se govori o njemu u mjestu istina, ne samo njegova digresija da je "to bilo davno". Prijelomna scena-policija dolazi na njegova vrata, a pored napetosti situacije dok njih dvoje piju čaj nije se ništa dogodilo, policiju je zvao djelatnik benzinske iz straha za nju, u principu razlog njegovog fizičkog obračuna i svađe na bratovoj zabavi je njegov strah za nju što je u blizini nekog optuženog za silovanje. Kino Europa
"Tri priče koje se događaju u jednoj noći postupno grade sumornu sliku Ivina života, ali i čitavog kraja, koji je, jednako kao i Ivo svojim davnim zločinom, ostao zaustavljen i zarobljen ratom".
Prva stvar koja je bila sumnjiva je to što radi po noći-kombajnira njivu noću.
-Ja sam Mirjana
-Ivo
-(auto dolazi iz suprotnog smjera) evo da sam pričekala još malo sad vas ne bih gnjavila
-možda ti ne bi stao
-a kako to da radite po noći?
-može i po danu ali ovako je lakše zbog vlage a nema ni sunca pa je lakše.
Na prvu uvjerljivi argumenti ali od početka je indikativno da je tu u pitanju nešto puno više od sunca i vlage što se ispostavi kao točna pretpostavka-oni koji su ga poznavali su (to je na kraju filma) su pričali kako je radio cijele noći jer da-nije mogao spavati. Pretpostavka-grižnja savjesti zbog prošlosti. Da ne idem u detalje što se događalo u međuvremenu treba nešto ostavit i neodgovoreno film je dostupan na dailymotionu pa se može pogledat.
Ožujak 2015
"Ovoga je puta Jurić u svome drugom režiranom igranom filmu, prvome samostalnom, snimio još dojmljivije djelo. ‘Kosac‘ je smješten u slavonsku provinciju, radnja se zbiva tijekom jedne noći, a redatelj vješto prepleće tri priče. Tri glavna lika nikako ne mogu naći svoje mjesto u društvu dok duh rata završenog prije dvadeset godina prijeteći lebdi nad mjestom. Jeziva atmosfera u kojoj se može i ne mora nešto tragično dogoditi, sa savršeno pogođenim snimljenim zvukovima prirode umjesto glazbe te rijetko viđenim vještim spojem meditativnog filma i trilera, čini ’Kosca’ jednim od najboljih filmova sezone. Ako se u ’Crncima’ demistificira Domovinski rat, ovdje je to učinjeno s pijankama, bračnim životom u provinciji te samačkim životom. Zvonimir Jurić u ovom je trenutku najbolji hrvatski redatelj, a Ivo Gregurović u minimalističkom izdanju možda je ostvario i ulogu karijere".
Specifična zanimljivost i intrigantnost filma je taj koncept neizvjesnosti, sve vodi tome da će se nešto loše dogoditi (kako se i implicira u citiranom tekstu) a u drugu ruku situacije u filmu ostavljaju otvorenu mogućnost da se i ne mora 2 moguće solucije daju filmu zanimljivost.
Sve je otišlo u Honduras
Mislio sam objavit post o filmu ali došlo je do izvanredne situacije zbog koje ću vrijeme njegove objave pomaknut za koji dan kasnije. Radi se o radio-dramama. Na ovom blogu su objavljene neke koje su ostavile najbolji dojam a i ovaj mjesec mislim objavit referencu na neke. Donedavno ih se moglo vrtjeti samo na podcastu ili direktno na streamingu HRT-a a kod toga je falinga upadanje sadržaja u arhivu koja se "briše" i više nije dostupno nakon nekog vremena. Stvarno koja je poanta tog glupog koncepta? Ali nisam mislio o tome, negdje istovremeno s tim otkrio sam you tube kanal iz Srbije Agarophobic Wolf na kojem su objavljene sve radio-drame balkana a (kako je dotični naveo) ideja kanala je bila popularizacija radio-drami kao forme dramske umjetnosti. I gledam koju ću sljedeću "piknut" za objavu na blogu i onda mi iskoči ovo kao najsvježiji video.
Uglavnom...sve radio-drame iz Hrvatske (presnimljene s HRT-a i objavljene) u roku 7 dana se brišu sa kanala. Navodno HRT protestira (što ne mogu znati mogu samo nagađati po navedenom ali ne bi bilo čudo) stvarno je sve otišlo u Honduras-Đoletova bezvremenska uvijek aktualna. Prva stvar-ako sve postoji arhivirano na njihovim stranicama i ponuđeno je besplatno za preslušavanje u čemu je problem sa objavama na nekom neslužbenom kanalu? Posebno kad se zna njihova (urednička?) politika brisanja/arhiviranja sadržaja nakon nekog vremena kojem kasnije ne možeš pristupit da si Isus? A ako je već nešto stavljeno na izvolte onda bi to trebalo biti dostupno konstantno dok god postoji streming-stranica na koju je stavljeno. Vremensko ograničenje na tako nešto je nebulozno. Kad sam objavljivao neke radio-drame prošle godine draže mi je bilo ako su se našle na dotičnom kanalu zbog pretpostavke da će ako je tamo objavljeno biti dostupno dok god postoji kanal. I onda pogledam aktualni video i vidim ovo.
"Sve HRT radio drame nestaju sa ovog kanala za 7 dana"
Čitam i ne vjerujem-je to neka navlakuša? ne djeluje mi kao kanal podložan humoru i zajebanciji-niti nije a taman sam očekivao da će biti stavljena drama o kojoj spremam post ovaj mjesec iz već navedenih razloga-nema ograničenja a i zvuk je daleko kvalitetniji nego na podcastu (bar kod mene) Oke...zaintrigiralo me, video je kratak ne uzima puno vremena kad sam već kliknuo da pogledam onda sve-po onome kako je video naslovljen očekivao sam nešto dobro prije klikanja u principu i prije iskakanja ove poruke o nestajanju cro radio-drami sa kanala. Ne bi me to previše niti doticalo da postoji neka prihvatljiva alternativa koje u principu nema. Čitam dalje.
"Da, koristio sam HRT-ov materijal u koji su oni uložili puno znanja talenta vremena i da novca tako da je zahtjev za sklanjanje njihovog materijala sa ovog kanala u najmanju ruku RAZUMLJIV"
I što je tu sporno? Na svakom videu naveden je izvor odakle je i samim time u korištenju materijala nema ništa sporno-dok ga ne podvališ pod "svoje" što ovdje nije slučaj-izvor odakle je materijal preuzet je naveden, a popularizacija radio-drami je hvale vrijedna stvar tako da tim više ne bi trebao biti nikakav problem posebno što kanal nije profitabilnog tipa i od njega se ne zarađuje nego je amaterski po kojim je to kriterijima sporno? Preuzmeš nešto javno objaviš potpišeš odakle je skinuto i da, ne zarađuješ na tome. Oni su uložili "puno znanja i vremena"? Ok, neću reći da nisu možda nisam sasvim u pravu ali evo kako ja to vidim-ustupili su prostor, sredili tehničke stvari uredili termin(e) snimanja i to je sve trebalo financirat ali daleko više je na ekipi koja je drame radila-na režiji scenaristima redatelju glumcima-bez njih ne bi bilo drami na njima je daleko više a ovdje se govori iz pozicije kao da je HRT sve sam realizirao. Kao promatrač sa strane reći ću ovako daleko više uloženog truda je na onima koji su napravili priču napisali uloge i onima koji su uloge odigrali scenarij režija gluma...to je ono ključno bez čega nema niti projekta. I sad su "ubili" i taj alternativan način dostupnosti projekata koji i bi i trebali biti popularniji kod obožavatelja filmova.
Trash na domaći način-mišolovka Walta Disneya
Forward nazad u 2003 kad je premijerno samo jednom (i od onda više nije repriziran bar kolko sam pratio) film koji je-naknadno sam sasvim slučajno saznao ekranizacija romana roman nisam čitao a niti nemam namjeru, sudeći po njegovoj ekranizaciji ispada da je i sam roman-totalni šund. Daleko je to od uspješne ekranizacije 8.povjerenika iz 2002. realizirane 2016-2018 kao školski primijer kvalitetnog satiričnog romana prenesenog na ekran. Filmu uvijek dajem prednost nad knjigom pošto sam filmoholičar daleko više ali ovo je rijedak slučaj u kojem mi se i knjiga svidjela. Sa "mišolovkom" to nije slučaj i ne da mi se ne sviđa uopće, nego nisam navikao gledati šund u našoj kinematografiji. Ali caka je u tome da je i film kao trash urnebesno zabavan scene ostavljaju dojam interpretacije halucinacija čisto s tehničke strane koncept filma je urnebesan do te granice da je humorističan iako je tema mračna i nije nešto što bi bilo podložno zajebanciji. Crni humor je ovdje jedina prava interpretacija jedina falinga je taj šund koncept ali ako je ekranizacija romana u pitanju otvaraju se premise po kojima je koncipirana projekcija romana na film. Ne znam, fali mi materijala sa te čitateljske strane a nije niti važno za ovaj slučaj-post se konkretno odnosi samo na film. Ekranizacija knjige
"Potpuno opsjednut Waltom Disneyem i junacima njegovog animiranog svijeta devetogodišnji dječak s uzbuđenjem očekuje posjet svog ujaka iz Amerike. I dječakova je obitelj nestrpljiva da se konačno pojavi čovjek kojeg dugo nisu vidjeli.
S izgledom junaka iz gangsterskih filmova, ujak je prepun zanimljivih priča koje još više raspaljuju dječakovu maštu. Sve izgleda idilično i nestvarno kao da ih je potpuno usisao u svijet mašte, do trenutka kad jedan strašan događaj otkrije pravu istinu o ujakovom životu i postupcima".
Scene filma su mi još dugo nakon prvog gledanja davne 2003 bile u živom sjećanju, ne po nekom posebnom dojmu briljantnosti režije glume i kvalitete nego po tom principu neke irealne intrigantnosti mixa svega i svačega na točkama na kojima se spaja nespojivo. Nešto što počinje kao obična drama, koja se brzo okreće na humor, preko misterioznosti do trilera i nakon toga do živog horora. Ali ono najviše indikativno-mračnih tajni iz prošlosti koje su dovele do točke pucanja (i metofarički i doslovno) Cijela stvar je u tome da su svi zaokupljeni nekim svojim unutarnjim borbama, radnja se fokusira na klinca koji je opsjednut svijetom Walta Disneya i koji ne vidi ništa osim toga (djeca ko djeca) samo su stvari ovdje daleko mračnije. Trebalo mi je poprilično vremena da izguglam film kakav god šund iz njega se izvuklo nešto kvaitetno iako nema neku dubokoumnu poruku zabavnost i crni humor se ne može poreći. Ideja je na toj razini bila kreativna. Elem, nedavno je objavljen film na yt kanalu pa ću ga ovdje ubacit.
Od dramatike preko humora do najcrnijih scenarija da sad ne idem u detalje. Nakon dugo godina lik kojeg u filmu zovu "stric" dolazi iz Amerike, od samog početka njegov brat je distanciran na njegov dolazak-ali ono najviše zajebano u kompletnoj priči je to da ovakav rasplet scenarija na kraju nije bio u primisli kod publike bar ne kod onih koji nisu čitali ono na čemu se ekranizacija bazira. Iako tokom filma postoje te neke natruhe koje otvaraju prostor sumnjama da nešto po pitanju dotičnog nije sve u redu. Kako god bilo realno kad se pogleda film je šund što će se u našoj kinematografiji rijetko dogodit ali ima prolaza za zabavu, humor na razini malo misterija dramatike i krimi-hororskih preokreta. Ispod objavljenog filma "ćaća" iz 2011 izvanrednog mračnog Matanićevog trilera objavljivani su prizemni komentari od kojih je jedan bio da kod nas "nema kvalitetnih filmova" na što je uslijedila replika (ne od mene, ali stilski i temperamnetno odbrušeno kao da je) da "postoji puno gledljivih naših filmova samo traže određenu razinu inteligencije" to se odnosi za kvalitetne projekte, a i iz filmova ala "mišolovka Walta Disneya" se izvuče zabavnih materijala i situacija koji imaju doticaja s realnošću. U principu ovaj film ih i ima-prošlost koja se vraća otkrivanje obiteljskih tajni, nije sve onako kako izlgeda na prvu. Samo što je ta realna slika i projekcija suočavanja sadašnjosti i prošlosti i posredno s tim priča o kriminalu i najtežim seksualno-krvnim deliktima interpretirana kroz trash koncept to je falinga filma ali i pored toga svojevremeno je bio izvanredna zabava.
Nema puno informacija po netu o kompletnom konceptu roman/film i ovo sam iskopao nakon godina i godina rondanja po guglu scene dovedene do takve konfuzne krajnosti su mi se baš urezale, ostale su u živom sjećanju tek sam pred koji dan pogledao ponovo nakon više od 20 godina. Na kanalu ispod filma u opis je stavljeno.
"Nije preporuceno gledati:
Osim ako niste prethodno napuseni ili oleseni!!
Ako niste pedofil!!
Ako imate manje od 6 godina starosti!!"
Na prvu bi se pomislilo da konstatacije ispod i odgovaraju sadržaju...zapravo da, ali samo do neke granice. Koncept filma i scena izgleda kao neka slika stvarnog događaja (scenske interpretacije stvarnog događaja uzmimo za princip da se radi o ozbiljnom filmu jer tema je ozbiljna ali je prikazana na totalno infantilan način) na setu (interijeru) a na kameri izgleda kao da je radnja nestvarna iz nekog paralelnog svemira, ono što je imalo potencijala biti kvalitetna filmska adaptacija do te mjere je zajebano tim konceptom. Da je to "sadržaj za pedofile" prizemne li digresije-ono što je u fokusu kao jedan dio filma je seksualno-krvni delikt nad djetetom, ali kao i u svakom fimu to je stavljeno na metu problematizacije, konstatacija je brutalno glupa i promašuje ceo fudbal. Ta me je digresija asocirala na jedan slučaj na koji sam se jednom prigodom već referirao a tema su bile scene sexa na konkretno televizijskim serijama ali može zauzeti i općenit kontekst u kinematografiji općenito neovisno radi li se o filmu ili serijama. Komentar koji je u tom postu bio meta napada je bio sljedeći
"A zar proizvođači takvih filmova sa golotinjama i sa scenama parenja, nisu svjesni da kad im kresnu takve erotoscene pretvaraju gledatelje u voajere.? Sa time bi se trebala pozabaviti policija."
Znaju li takvi krkani uopće definiciju "voajerizma"? Po ispadima idiotarija koje pišu teško, posebno što se i scene sexa koje su čista scenografija-montaža poistovjećuju sa "pornografijom" pa je isključena i pretpostvka da znaju i definiciju pornografije. Komentatori ispod tog posta su se pokazali kao inteligentni ljudi koji za ovakve nebulozne konstrukcije nisu mogli vjerovat da postoje.
shadow-of-soul
Da, cesto se stvari izvuku iz konteksta pa se plasiraju kao top teme.
07.01.2021. (21:13)
Fotografi svih zemalja, naoružajte se
Internet, a pogotovo društvene mreže, su poligon za ispoljavanje ljudske gluposti... Dovoljno je pogledati malo objave i komentare na Facebooku - od onih koji bez razmišljanja šire gluposti, paniku i neprovjerene informacije stiskanjem tipke "share/podijeli", pa do onih koji zbog svoje paranoje, neupućenosti ili zlonamjernosti rade kolosalne probleme iz ničega. Kao npr. ovo sa nerazlikovanjem pornografije i nekakve erotike u umjetnosti. Ali takvi su naprosto uvjereni da su "najpametniji/najmoralniji ljudi na planeti i šire"...
avatar
07.01.2021. (21:40)
teuta
Ja se uopće ne čudim, zapravo bih se čudila kad bi netko nešto razumno i pametno izjavio. Primitivizam itekako vlada i dalje.
Kod takvih ljudi če i sam poljubac biti pornografija a kamoli neka scena koja je malo slobodnija.
Ponavljam...primitivizam se neće lako iskorijeniti. Strašnooooooooooooo!
07.01.2021. (22:02)
VladKrvoglad
Hehehe, mudri filmadzija koriste doticne gluposti da naprave besplatnu reklamu - na jednu glupu izjavu zgrazavanja ponekad stotine ljudi pohrli to videti, pa makar to bilo da bi i sami posle mogli odvaliti istu mudrost/stav! :)))
07.01.2021. (22:27)
Na isti profil vuče konstatacija ispod ovog filma, koji govori o problemima prošlosti suočavanju prošlosti i sadašnjosti problematizira kriminal ali na totalno infantilan način. S nekim drugim konceptom bi imao potencijal(a) tema je ozbiljna a nisam fan kad se ozbilljna tema stavlja u taj kontekst, s druge strane crni humor je u kompletnom konceptu ono što mi je bilo nešto briljantno. Na wikipediji na engleskom navedeno je da ima i fantasy žanra, i taj koncept je diskreditirajuć zbog kojeg film generalno izgleda infantilno a tema je crnjak-ozbiljna. Oni koji ovaj blog redovito prate sjetit će se vremena kad sam imao referencu na isto jedan ozbiljan film doduše kratkog metra i s radnjom u dvadesetim godinama prošlog stoljeća u kojem je fokus na policijskom inspektoru u lovu na serijskog ubojicu koji ubija prostitutke. Ostaje misterij motivacije i "žutog tulipana" kao potpis. To je zapravo bio 2 u1 post i o filmu i o onda aktualnom kazališnom projektu "Antigona" bilo je i u komentarima reakcija na film ali po običaju Isabelči je bila na dobrom tragu.
isabel
u mnogim kulturama žuti tulipan predstavlja ;prijateljstvo, sreću, radost, u osobnom nekom prijevodu pa i ljubav u konačnici, dakle; sve ono što je nedostajalo prostitutkama o čijim ubojstvima se u ovom filmu radi, ironija je što je to isto nedostajalo i ubojici pa mi samim tim jasan i film,
tp.
08.12.2020. (21:31)
u mnogim kulturama žuti tulipan predstavlja ;prijateljstvo, sreću, radost, u osobnom nekom prijevodu pa i ljubav u konačnici, dakle; sve ono što je nedostajalo prostitutkama o čijim ubojstvima se u ovom filmu radi, ironija je što je to isto nedostajalo i ubojici pa mi samim tim jasan i film,
tp.
08.12.2020. (21:31)
A upravo je to ono što me zanimalo pozadina kompletne priče koja je u principu dosta jednostavna-ako se izuzme simboličnu skrivenu poruku. Film je naratativno-igrani bilo je primjedbi od drugih da im je to ono što škripi meni sve u svemu ne-da je "mišolovka walta desneya imala taj koncept a ne ovaj trash fantasy (jer vidiljivo je i na primijeru ovog novog filma kratkog metra a teme su i slične krvni delikti samo je radnja u prvoj polovici prošlog stoljeća) da koncept naracije nije "ubio" realističnu ozbiljnu interpretaciju filma. Skrećem iz jednog ekstrema u drugi-filmovi su nebo i zemlja razlika ali imaju korelacijsku točku po pitanju teških krvnih delikata s jedne strane je primijer filma koji su dobro zajebali s druge kompletno ozbiljan projekt i apsolviran u ekstremno malo vremena.
