NEBESKI SVOD 13.04.
Na svjetskom danu kazališta gledalo se reprizno "nestajanje" a pogledat će se još koji put. Na kvalitetne stvari se vrijedi vraćati. Istovremeno kad je kupovana ulaznica za reprizno gledanje kupljena je i za postpremijernu večer za predstavu "nebeski svod".
"U petak, 12. travnja u HNK-u u Zagrebu održat će se premijera dramske predstave Nebeski svod Lucy Kirkwood, nagrađivane britanske dramatičarke čiji su tekstovi izvedeni u svim većim europskim kazalištima. Predstavu je režirala Marina Pejnović, a nastupa čak 13 glumica iz ansambla HNK-a u Zagrebu (Jadranka Đokić, Alma Prica, Ksenija Marinković, Iva Jerković Oreški, Mirta Zečević, Olga Pakalović, Dora Lipovčan, Lana Barić, Iva Mihalić, Ana Begić Tahiri, Jelena Otašević Babić, Ivana Boban i Barbara Vicković), uz Marina Klišmanića i gošću, mladu Lanu Meniga koju je publika imala prilike gledati u predstavi Sorry.<
Sudjelujemo u parafrazi filma Dvanaest gnjevnih ljudi u ženskoj verziji vježbe iz demokracije. Godina je 1759. i zemlja čeka najavljeni dolazak Halleyjeva kometa. Kći Lady Wax je ubijena, a stanovnici ovoga ruralnog grada željni su krvi. Sally Poppy proglašena je krivom za zločin, zajedno sa svojim ljubavnikom koji je već obješen. Sallyn put do omče ovisi o tome je li ona doista trudna, kao što tvrdi, ili otvoreno laže. Ako je trudna, život će joj biti spašen i neće biti obješena. Sallyna sudbina leži u rukama dvanaest žena, okupljenih da donesu jednoglasnu odluku na ovaj ili onaj način.
Neke od žena jedva čekaju obaviti svoju dužnost, dok druge jedva čekaju da im dužnost završi. Njihov status, dob i klasa su različiti; jedna je tek zakoračila u punoljetnost i brak, druga je u osamdesetima. Jedna od žena je nerotkinja, druga je imala dvadeset i jedno dijete. Usred njihove svađe i zadirkivanja, jedna žena shvaća važnost njihove prisutnosti u porotničkoj sobi. Primalja, Lizzy, zna da, usprkos rulji koja vapi za krvlju ispred njihovog prozora, dvanaest žena ima priliku donijeti važnu odluku koja će promijeniti život u svijetu kojim upravljaju muškarci. Međutim, žene se moraju boriti sa svojom savješću kako bi donijele odluku. Kreće radikalno iznošenje pozicija koje mi u našoj svakodnevnici doživljavamo kao zamaskiranu dinamiku međuženskih odnosa. No, autorica je postavljanjem djela u 18. stoljeće omogućila prezentnost i vidljivost tih stavova. Time nije opisala prošlost, već je raskrinkala sadašnjost."
HNK ZAGREB
To me lagano asociralo na vremena revizora iako je njegova radnja stoljeće kasnije i više je satirična predstava ali ima nekih ključnih poveznica-prošla davna vremena menatalitet i odlučivanje o tuđim sudbinama. Specefičnost ove predstave je u tome što je u njoj 14 glumica i samo jedan glumac nešto što u ovih deset godina koliko sam po predstavama još nisam doživio, prvi kadrovi s probe izgledaju obećavajuće. Vidi se već u njima-kompelksnost drame i preokreti u scenariju. Referenca na današnja vremena interpretirana kroz prošlost. U kontekstu toga (a ima ih poprilično) prigodno ću linkati referencu redateljice o pitanju građanske svijesti to je jedan od konteksta na koji se i predstava referira.
"Na njima danas linčujemo one koji su drukčiji od nas?
Doslovno linčujemo i zato ja već više od deset godina ne komentiram ništa i ne izražavam svoj stav u tom prostoru, ne pišem statuse. Doživjela sam na društvenim mrežama doslovno srednji vijek i šokirali su me moji kolege, jer ako bi netko trebao biti osviješten, onda su to redatelji. No, čini se da nisu dovoljno osvijestili što se događa u društvenoj dinamici na mrežama. Možda da se obrate osobi, a ne svekolikom pučanstvu?"
Doslovno linčujemo i zato ja već više od deset godina ne komentiram ništa i ne izražavam svoj stav u tom prostoru, ne pišem statuse. Doživjela sam na društvenim mrežama doslovno srednji vijek i šokirali su me moji kolege, jer ako bi netko trebao biti osviješten, onda su to redatelji. No, čini se da nisu dovoljno osvijestili što se događa u društvenoj dinamici na mrežama. Možda da se obrate osobi, a ne svekolikom pučanstvu?"
1.PROBLEMATIZACIJA REALNOSTI U SADAŠNJOSTI
Ništa čudno nažalost-da i u kategoriji glumaca i redatelja ima primitivnih umova nad tim se mogu zgražavat ali ne čudi, i redateljica predstave to ističe kao problem. Idealan primijer iz svijeta glume a destruktivnih stavova je bio Božidar Alić kao jedini primijer glumca sa nazadnim stavovima sve kontra od onog što gluma kao oblik umjetnosti predstavlja. Linč...kao poveznica i uvijek aktualna tema samo u današnjem modernom vremenu kroz drugi filter ali princip je isti. Prigodno u kontekstu drame u intervjuu su spomenuti i trknuti klečavi fanatici što isto ima poantu.
"Da je netko meni početkom osamdesetih, kada sam bila jako mlada i počela studirati, rekao da će neki muškarci klečati na glavnom zagrebačkom trgu i moliti se za čednost žena, ja bih to shvatila kao satiru najžešće vrste. Danas je to stvarnost u kojoj živim.
Mislim da je Kerempuh zadnjih godina izgubio dobar dio svog repertoara. Satira je nešto što ja izuzetno volim, ali je danas nadigrava stvarnost. Klečanje na trgovima izuzetno je šokantno, a parafrazu te scene imamo i u ovoj našoj predstavi. Na to se referiramo. Za sam događaj zapravo nemam što reći osim da je nevjerojatan. Izgleda da sam rigidna osoba jer mi se najčešće nameće pitanje bi li to trebalo spriječiti. Mislim da demokracija nije laprdanje po društvenim mrežama ni dopuštanje nedemokratskih stvari u javnom prostoru. To ne vodi nikamo. Mi smo po Ustavu sekularna država i samim tim ni u jednom javnom prostoru ne bismo trebali moliti. Ili? Za dvije-tri godine će nam se dogoditi da će baš kao i kršćani koji se mole na glavnom trgu, na taj isti trg izaći ljudi koji se mole okrenuti prema istoku. Tada će to svima biti veliki šok i tada će krenuti reakcija koja bi trebala postojati danas. A to je izrazito licemjerno i izrazito nazadno."
Mislim da je Kerempuh zadnjih godina izgubio dobar dio svog repertoara. Satira je nešto što ja izuzetno volim, ali je danas nadigrava stvarnost. Klečanje na trgovima izuzetno je šokantno, a parafrazu te scene imamo i u ovoj našoj predstavi. Na to se referiramo. Za sam događaj zapravo nemam što reći osim da je nevjerojatan. Izgleda da sam rigidna osoba jer mi se najčešće nameće pitanje bi li to trebalo spriječiti. Mislim da demokracija nije laprdanje po društvenim mrežama ni dopuštanje nedemokratskih stvari u javnom prostoru. To ne vodi nikamo. Mi smo po Ustavu sekularna država i samim tim ni u jednom javnom prostoru ne bismo trebali moliti. Ili? Za dvije-tri godine će nam se dogoditi da će baš kao i kršćani koji se mole na glavnom trgu, na taj isti trg izaći ljudi koji se mole okrenuti prema istoku. Tada će to svima biti veliki šok i tada će krenuti reakcija koja bi trebala postojati danas. A to je izrazito licemjerno i izrazito nazadno."
Dio posta tipkan je prije gledanja na osnovu pročitanih predpremijernih relevantnih izvora i sve više i više asocijacija se samo reda. U nekim normalnijim vremenima klečavi bolidi s trga bi postojali samo kao produkt satire a nažalost postoje kao realnost. A vrhunac terora je bila reakcija istih na njihovo ismijavanje u režiji Kerekeš teatra kad su im zbog zajebancije i ismijavanja njihovih bolesnih uvjerenja otovreno prijetili.
"Ako živimo u demokraciji i prihvaćamo različitosti, zašto ne bismo sutra mogli postaviti tepihe na trgove i klanjati se u smjeru džamije ili druge crkve?
Ako poštujemo žene i njihova prava, zašto bismo trebali tražiti od njih da budu u službi muškaraca? I zašto bi muškarci trebali odlučivati umjesto žena?
Ako se ljudi vole, zašto ne bi smjeli voditi ljubav prije braka?
ŽIVIMO U 21. STOLJEĆU I KLEČIMO NA TRGOVIMA? Svoju seksualnu orijentaciju dokazujemo povorkama, zastavama ili šamarima i batinama?
AJMO SE SVI SMIRITI I POMOLITI ZA SEBE.
Bez fotoaparata u rukama. Sami za sebe. Sad.
AKO IZGUBIMO VJERU DA RAZLIČITO IDE ZAJEDNO, ONDA PRESTAJEMO BITI LJUDI.
Sve vas voli vaš Kerekesh Teatar."
Ako poštujemo žene i njihova prava, zašto bismo trebali tražiti od njih da budu u službi muškaraca? I zašto bi muškarci trebali odlučivati umjesto žena?
Ako se ljudi vole, zašto ne bi smjeli voditi ljubav prije braka?
ŽIVIMO U 21. STOLJEĆU I KLEČIMO NA TRGOVIMA? Svoju seksualnu orijentaciju dokazujemo povorkama, zastavama ili šamarima i batinama?
AJMO SE SVI SMIRITI I POMOLITI ZA SEBE.
Bez fotoaparata u rukama. Sami za sebe. Sad.
AKO IZGUBIMO VJERU DA RAZLIČITO IDE ZAJEDNO, ONDA PRESTAJEMO BITI LJUDI.
Sve vas voli vaš Kerekesh Teatar."
A s obzirom da postoje (što je posebno poražavajuće) izjave podrške i navijanja za klečavce i sa ženske strane ova predstava problematizira i taj koncept na određeni način. 13 žensih uloga odlučuje o sudbini jedne a sve što ju može spasiti od smrtne presude je to da je trudna. Na ovo ću se još vratiti u intervjuu se govorilo o još stvari što nam je naša borba dala.
"Ali cijeli javni prostor danas je krajnje licemjeran. Kada je počela agresija na Ukrajinu, široko otvorenih ruku dočekivali smo žene i djecu koji su se od rata sklonili kod nas. Naravno da je to ispravno ponašanje, ali u isto to vrijeme se borimo protiv dolaska nekih drugih ljudi iz ratnih zona samo zato što su druge boje kože, druge vjere...
I nismo licemjerni samo prema tim ljudima. Pogledajte kako tretiramo strane radnike, a bez njih više ne možemo funkcionirati. To je šokantno, kriminalno. Ti su ljudi roblje, godinama samo isplaćuju svoj dolazak, žive u strašnim uvjetima. Zapravo smo postali nacija koja treba roblje. Mi ne trebamo ljude koji nam dolaze, mi trebamo roblje koje je spremno održavati nisku cijenu rada u fizički najtežim poslovima. To je nešto što se nikada u našoj povijesti nije dogodilo, jer mi u ovoj zemlji, ma koliko nam povijest bila složena, nikada nismo imali roblje."
Ali to je tek dio problema, sve su opljačkali rasprodali pa uvezli strance koji ovdje rade za crkavicu i u principu pune porez. Uskoro će ih biti više nego domaćih ljudi jer su sve opljačkali i razjebali jedino što spašava od tog neblistavog sranja i podiže svijest na višu razinu je umjetnost. Čitao sam u intervjuu, ali i prije toga povukle su mi se neke sitne asocijacije sa genijalnom prijateljicom dramom o odrastanu dvije klinke pedesetih godina prošlog stoljeća u trulom patrijahalnom sistemu. Ključna je razlika da su one bile te koje su se protiv toga borile, ovdje njih 13 mora donijeti presudu 14-oj.
SCREENSHOT
2.AKTUALNE POVEZNICE.
"Nebeski svod" je još parafraziran kao "vježba iz demokracije" 13 ženskih likova treba donijeti presudu 14-oj suma sumarum godina je 1759. prva premisa koja se otvara je kriterij konzervativizma i zatucanosti. To me asociralo na predlanjski dramski projekt "Don Juan" koji je detaljno iseciran u postu povezivanje na relaciji vremena onda i sad i mentaliteta vremena proje 400 godina i pedesetih godina prošlog stoljeća. Don Juan je adaptiran kao licemjer a ono što mi je bila intencija skrenuti s tim postom su okidači koji potenciraju licemjerne akcije i reakcije kod njega. Kao oblik obrambene reakcije od primitivne okoline koja nešto "zabranjuje"
"Radnja se odigrava prije cca 400 godina iako je scena lagano modernizirana ono glvano ne odskače-raznorazni moralizatorski principi vođeni religijskim fanatizmom dominiraju, nametnute šablone po kojima se "treba" živjeti u "čistoći" a s druge strane orkriva licemjerje koje su iste te šablone potencirale u "paketu" se problematiziraju i sam primitivan svjetonazor tog vremena, i licemjerje. Don Juan živi poročnim životom, a prijelomni trenutak na sceni je onaj kad okreće ploču pod pritiskom
sveopćih nametnutih pravila.
Stvari su ovdje jasne, neka davna vremena, život u religijskim dogmama koje bilokakav oblik hedonizma i satisfakcije trpa u kategoriju "grijeha" te dogme potenciraju licemjerne Juanove principe po kojima će zajebavat, osuđivat sve oko sebe za "grijehe" i poroke a i dalje će radit isto. Iz drugog kuta kod "genijalne prijateljice" su patrijahat i nazadan mentalitet"
Kao što sam već naveo propisan dio posta nastao je danima prije gledanja predstave na osnovu informacija skupljenih o njoj a izuzetno mi je zanimljivo nalaziti povezice i korelacijske točke sa nekim drugim kazališnim projektima posebno kad im je radnja smještena u daleku prošlost. Sa tim nekim premisama se i išlo gledati predstavu. Još jedna teza više u prilog premisi žene mogu biti opasne po druge žene isto kao i muškarci
"Žene mogu biti opasne po druge žene na isti način kao i muškarci. U prirodi nekih ljudi je da rade na štetu drugih. Manifestacija može biti malo drukčija, ali u pozadini je uvijek moć", kaže Marinković, koja u predstavi glumi najstariju porotnicu. Ima, prema predlošku, 81 godinu, 21 dijete i tri pokojna muža. Ksenija Marinković tijekom predstave, odnosno suđenja, mijenja stav."
Idealan i aktualan primijer srednjevjekovnih jahačica metli koje u komentarima po portalima raznim podržavaju klečavce bilo iz relativizatorskih razloga ili da jednostavno nisu normalne kao niti oni. Što je posebno poražavajuće. Kao prilog dodajem predpremijerni screenshot najave predstave.
HNK ZAGREB
Zanimljiva premisa, zanimljiva pitanja. Reklo bi se na prvu da one to pod pritiskom okolnosti donose presudu, samo predstava je kompleksnija od toga i to derastično. Dok ne dođem(o) do 13.04. posebno važnog dana iz mojih nekih osobnih razloga koristim situaciju da ovdje povučem realciju sa serijalom postova o "nestajanju". A na što pikam? Na točke pucanja to je prva asocijacija spojiva s najavom od gore a najsvježija drama do gledanja ove je bilo "nestajanje". Tipkao sam o Karlovoj ženi i kćeri i njihovim nestajanjima u postu individualne refleksije osobnih nestajanja a još konkretnije u (ne)posrednim interakcijama tu je stvar stavljena na poziciju članica obitelji glavnog antagonista/zlostavljača i utjecaju njegovih gadarija ne samo na njegove žrtve nego i na njegovu obitelj.
HNK ZAGREB
"Ova premisa odgovara Zajecovoj interpretaciji uloge Tee, politička aktivnost kao ozlaz od realnosti koja se nakuplja godinama i nakon silnih godina grune pod pritiskom političkih namještaljki. Rekonstrukcija Karlovog kampa je iz ove pozicije više nekog osobnog karaktera-vjerovatno osvete života s istinom koja godinama stoji u podsvjesti koja je godinama bila na relaciji s internalizacijom fiktivne slike "normalnosti" koja nakon puno godina pod pritiskom puca samo se treba (sa)gledati ključne reference u scenariju Karlova žena-drago joj je što je nema (sad više ne mora živjet sa iluzornim slikama i pravom istinom) i kćer-cijeli prvi čin, zaokupljenost političkim/ideološkim parolama i aktivnostima u drugom kao realizirana odrasla osoba i mlada perspektivna političarka u ključnom trenutku puca pod navalom istine. A (ne)posredno se problematizira i politika na generalnoj razini ali fokus je stavljen na više oblika osobnih nestajanja."
To je ona turbulentna scena o kojoj sam onda tipkao, frustracije i život bez ljubavi nakupljale su se godinama i onda su grunule pod pritiskom političkih namještaljki. Idealna scena za povezivanje principa sa sasvim dijametralno-suprotnom predstavom.
"mama je sve znala o tebi" "dopustio si da nas to pojede" se i u njenom slučaju prekasno kanalizira na van na točki s koje nema nazad-derastično zakašnjela prava reakcija reklo bi se. U životu sa spoznajama s kim zapravo živiš i na to se konstruira imaginarna slika "normale" u principu u toj obitelji nema ljubavi-očit je njihov antagonizam od samog početka do kraja kad totalno eskalira."
Tipkao sam i onda usput prolazeći kroz scenarij o njihovom antagonizmu u samom početku. Replike i provokacije koje na prvu ostavljaju dojam normalne obiteljske zajebancije kad predstava ne bi bila ozbiljna. Ali ozbiljna je i predstava i situacija-napetosti su u zraku od praktički samog početka, Karlova žena olakšanje od života s istinom dobiva u smrti kćer nakon što se afirmira u svijetu politike puca pod pritiskom toga a onda izbija i trauma života s istinom u podsvjesti.
Rekao bi Đole princip je isti sve su ostalo nijanse asociraju mi se isti problemi samo kroz druge situacije. Taj koncept pucanja pod pritiskom toga ima i u "nebeskom svodu".Nije moderno vrijeme nego 18.stoljeće i nisu u pitanju odnosi na relaciji pedofil-žrtva ali situacija je ista po pitanju pucanja pod pritiskom kao u slučaju "nestajanja".
HNK ZAGREB
"KARLO-Tea zašto mi ne daš da dođe do mene?
<>TEA-Tata molim te-
KARLO-Vidio sam ga možda dva puta
Mic po mic i stvar se prebacuje sa razgovora o Karlovom unuku u interakciju o kampu.
KARLO-Tvoja mama-
TEA-Molim te ne spominji mamu, rekla sam ti već. I da trebao bi napokon zatvoriti taj kamp odavno to mislim oduvijek..
KARLO-A tako ti misliš
TEA-I bez obzira na sve ovo sranje ja ti se kunem da ću dovući bagere na tu tvoju zemlju i do temelja prekopat sve ono što si-
KARLO-Dobro što je tebi?
TEA-Meni što je meni?
KARLO-Tvoja mama bila bi žalosna da-
TEA-(Trenutak) prestani s tim! Dosta je bilo pa mama je sve znala, što je tebi? Ona je znala čitavo vrijeme je sve znala a ti...što je što me tako gledaš? ti si dopustio da nas sve to pojede i evo nas sad tu na tvojoj spaljenoj zemlji oglodani do kraja mi smo sad tu i što sad?"
Elem, da se vratim na večerašnju predstavu sad kad su posloženi svi bazni detalji. Rekapitulacija:glavna poveznica 2 projekta s "nebeskim svodom"
1.GENIJALNA PRIJATELJICA-Odrastanje dvije klinke pedesetih godina prošlog stoljeća u zatucanom patrijahalnom društvu. A one se kroz svoje odrastanje bore za svoj položaj. One su ovdje napravile preokret u vremenu primitivizma i inicirale pobunu protiv nametnutih patrijahalnih pravila na što su se odrasli popriično uzjebali. Ženski patrijahat je očit i u toj priči kroz odrasle-jedina iznimka kod odraslih je učiteljica koja govori Lenu da ima potencijala i da se može dalje školovat na što u svoja 4 zida od svoje majke dobiva klasičnu patrijahalnu rečenicu "što si ti bolja od mene?" Klasičan primijer nazadnosti protiv koje se ona svojevremeno nije pobunila pa sad isto projicira i na kćer.
2.DON JUAN-Dijamtralno-suprotna stvar-njega imaju na piku zbog poročnosti i fakerstva, ne zato jer povrijeđuje svoju partnericu svojim flertanjima di stigne nego jer je "protivno tradicionalnim vrijednostima" pa mu sude što on onda okreće u svoju korist. Sjećam se turbulentne scene Juana sa njegovim ocem-on ga se javno odrekao zbog njegove poročnosti jer on njemu "radi sramotu" njegovo ponašanje nije po PS-u ne poštuje se nametnuta dogmatska pravila puritanizma. Licemjerje kao obrambena reakcija od konzervativnog moralizma u toj situaciji izgleda kao jedina efektivna metoda.
"one koji su tako vješto prikrili grijehe mladosti i koji su se zaštitili plaštem vjere. Oni koji pod tim ruhom imaju pravo biti najgori ljudi na svijetu? Nikakve koristi od otkrivanja njihovih spletki ljudi ih zbog toga ne cijene manje. Dovoljno je da hodaju pognute glave pobožno uzdišu dvaput prevrnu očima i sve što su učinili je ispravljeno pred svijetom"
3.NEBESKI SVOD
Kao jedna od početnih premisa u samoj najavi predstave je problematiziranje patrijahata. Zato su prigodno ovdje stavljene reference na "genijalnu prijateljicu" i "don Juana"+ na "nestajanje" koje je u kontekstu ovog asocijacija na situacije pucanja pod pritiskom. Prva stvar koja je ovdje specifična je to da je meta problematizacije onaj ženski patrijahat. Radnja je u 18.stoljeću ali nije poanta vraćanje u prošlost nego kompromitacija sadašnjosti. Kompromitacija primitivnih mentalnih sklopova sa identičnim mentalnim postavkama kao i onda. Seciranje modernog društva i mentaliteta. Materijala iz reale ne fali inferiorne bezveznjače koje podržavaju klečavce koji bi i glupačama kao što su one oduzeli njihova prava su najbolji materijal koji odgovara tom ženskom obliku patrijahalnosti-još i ljigavijem od onog u muškoj varijaciji. Viđene su natruhe ženskog patrijahalizma u "genijalnoj" u "nebeskom svodu" je taj problem još više konkretno fiksiran na ženske uloge.
"U ovome djelu, ističe se u priopćenju, žene se moraju boriti sa svojom savješću kako bi donijele presudu. "Uz radikalno iznošenje pozicija koje često u našoj svakodnevici doživljavamo kao zamaskiranu dinamiku međuženskih odnosa. No, autorica je postavljanjem djela u 18. stoljeće omogućila prezentnost i vidljivost tih stavova. Time nije opisala prošlost, već je raskrinkala sadašnjost", stoji u najavi predstave.
Redateljica Marina Pejnović smatra da "nije dovoljno dati nekome moć, već je taj netko mora biti spreman i primiti, osvijestiti mogućnost promjene koju mu ta moć daje".
"Rastvara se pitanje zašto su i same žene provodile opresiju nad ženama te stotinama godina također bile uzrok problema te podržavale i provodile patrijarhat. Jer žene su učile djevojčice o patrijarhatu te sprovodile njegovu opresiju", istaknula je redateljica."
Redateljica Marina Pejnović smatra da "nije dovoljno dati nekome moć, već je taj netko mora biti spreman i primiti, osvijestiti mogućnost promjene koju mu ta moć daje".
"Rastvara se pitanje zašto su i same žene provodile opresiju nad ženama te stotinama godina također bile uzrok problema te podržavale i provodile patrijarhat. Jer žene su učile djevojčice o patrijarhatu te sprovodile njegovu opresiju", istaknula je redateljica."
Indoktrijnacija je u pitanju-ovaj put prenesena na ženske protagonistice kao projekcija tog vremena u korealciji sa sadašnjošću. Matrijalala i pozicija je puno. Predstava koja je već najmanje 10 godina potrebna kao refleksija društva ili bar unazad par godina od kad se na trgu svake prve subote u mjesecu okuplja impotentna wanabe dominatorska sekta koju podržava čak popriličan broj inferiornih glupača. Ali drama ide dalje od samog tog patrijahalnog profila, dotiče se i njihovih pozicija psiholoških profila njihovih života i situacija koje su ih dovele do te pozicije odlučivanja o nečijoj sudbini. Vratit ću se ponovo na predpremijernu najavu koja implicira odluku pod pritiskom klaustrofobije-oblik pritiska u kojem sve pod istim izbija na površinu kao i u navedenoj sceni u "nestajanju" kad Karlova kćer nakon godina života s istinom o njemu u jednom trenutku puca i sve mu ispali u facu. Po istom principu i ovdje-pritisak klaustrofobije će dovesti do svakakvih akcija i reakcija. To je druga poveznica u kontekstu s "nestajanjem" triler-drama samo smještena u prošlost koja reflektira sadašnjost. Uloge i njihove pozicije predpremijerno su otkrivene ovdje
Kadrovi promo materijala snimljeni u noćnoj šetnji snimljeni 22.ožujka.
Fotka koja je bila za naslovnicu predstave dosta mistična teško je iz nje povezati neki kontekst sa radnjom predstave a to su čari dramske umjetnosti. Spremam se za kazališnu večer i guglam još relevantnih poveznica sa ovim projektom. Čitam o parafrazi filma 12 gnjevnih ljudi u ženskoj varijanti.
"Dvanaest porotnika trebaju odlučiti je li maloljetni tinejdžer iz velegradskog slama optužen za ubojstvo svog oca kriv ili nevin. Ako odluče da je kriv, ističe im sudac, mladić će biti osuđen na smrtnu kaznu. Porotnici se povlače u posebnu prostoriju i počnu vijećati. Isprva se čini da nema nikakve sumnje u tinejdžerovu krivicu i da će biti lako donijeti jednoglasnu odluku, nužnu da bi odluka bila pravovaljana, no jedan porotnik suprotstavlja se svima ostalima, iznoseći svoje sumnje u ono što se doima kao neupitna krivica… "
Predložak predstave dosta sličan filmskom osim što je u ženskoj verziji, nega može spasiti druga strana priče koju ima jedan od porotnika (ne znam koju nisam gledao a i za ovaj slučaj je skroz irelevantno) a optuženoj u predstavi jedina olakotna okolnost je ako je trudna. Indkativno je od samog početka-oko tog dokazivanja potencijalne trudnoće dotične je iskonstruirana najveća kompleksnost predstave, i tu je najviše prijepora. Oko jedine stvari koja može rezultirati oslobađajućom presudom od sigurne smrti. "Ako želiš provjeriti kakav je netko daj mu vlast" stari citat nepoznatog autora. Na to se svodi predstava u nekom generalnijem kontekstu. Još jedan pun pogodak je adaptacija demokracije koje su svima puna usta. Specijalno onima cenzorima, raznim desnim ikonama poput bulajnca i njemu sličnih koji kao odgovor na satiričan tekst o njegovim kokainskim avanturama odgovaraju dramatičnim kmečanjem i tužbama suština predstave je u odgovornosti i zaobilaženju iste kako stoji u riječima redateljice.
"Kako je u knjižici predstave istaknula redateljica Marina Pejnović, ova predstava govori o izbjegavanju odgovornosti, o krhkosti demokracije i o težini uspostave demokracije među ljudima te o nepreuzimanju odgovornosti pojedinaca u demokraciji."
“Naglasak ove priče je na društvenoj odgovornosti kolektivnog kreiranja odluke. Mi zapravo gledamo kako će se te žene dogovoriti, a ne samo što će odlučiti”, napisala je."
“Naglasak ove priče je na društvenoj odgovornosti kolektivnog kreiranja odluke. Mi zapravo gledamo kako će se te žene dogovoriti, a ne samo što će odlučiti”, napisala je."
Nisam gledao "12 gnjevnih ljudi" po kojem je predlošku uzeta ideja za parafrazu u ženskoj verziji prethodno sam se informirao o filmu istovremeno sa praćenjem stvari oko predstave ono pročitano s tim u vezi izgledalo je obećavajuće i intrigantno. Općenito portle ne volim jer imaju ograničen sadržaj samo za pretplatnike ali ovo je iznimna cituacija u kojoj je podnaslov dovoljan da se izvuče još jedan ogranak predstave.
"Ova predstava ispod žita progovara o demokraciji, pritajenom feminizmu i o tome koliko je svijet surov, a ljudi su govna. Koliko zapravo nitko nikoga ne voli, koliko smo površni, sebični, usamljeni i potkupljivi. Ne znam čemu se mogu nadati jer zbilja ima različitih smjerova, ali se nadam da će dirnuti u neke tipke i da će publika prepoznati da - o kojem god se vremenu radilo - ljudi jednako griješe i jednako ustraju."
Pogled na scenu. Stvari počinju dosta turbulentno i žestoko u scenskim akcijama. Prvi čin podijeljen je na 5 djelova. 18.stoljeće vremena patrijahata koje se reflektira u sadašnjost. Svih 12 protagonistica je na sceni podijeljenih oko donošenja presude. Ove podijeljene koje su za optužujuću presudu u principu reflektiraju ono protiv čega se u principu bore. Korelacija njihovih akcija i reakcija spojiva je sa linčevima na dramsku umjetnost od strane kojekakvih bolesnih sektaških udruga inzistirajući na osuđujućoj presudi. S razlikom da su one dovedene do toga pod pritiskom društvenog konstrukta patrijahata, a nemaju normalnih načina kako da se bore protiv svoje nametnute im "inferiornosti". Prva koja tu poteže priču kako se može i na drugi način je uloga primalje nakon čega se dio njih rekapitulira i promijeni svoje stavove. Jebiga rasplet je šekspirijanski, sa izravnom porukom da patrijahat ubija. Sve je u principu u mentalnom sklopu, ne znaju način kako da se izbore protiv svog potlačenog položaja pa i same provode taj isti princip jer je tako "normalno". Što ih dovodi do točke pucanja, kao u situaciji u "nestajanju". Dvije klinke iz "genijalne prijateljice" su našle same izlaz od života po nematnutim iskreiranim pravilima, don Juan ih je odjebao licemjernom taktikom ove u "nebeskom svodu" ne znaju se izboriti za svoju poziciju frustraciju liječe-provođenjem istog tog sranja protiv kojeg se bore. U svakom slučaju realost je daleko gora-one koje tako rezoniraju u stvarnosti to je njihov izbor. 18.stoljeće je u principu ovdje dobar materijal. Pred vješalima rulja ko lešinari čekaju provođenje vješanja i jebu svima mater što se je to tako odužilo zašto vješanja neće biti? Idealna pozicija za današnje društvo kojem je gotivno da se nekoga izlaže linču.
"Društvena odgovornost kolektivnog kreiranja odluke.
Nije dovoljno dati nekome moć prava na odluku, već je to i obveza koja sa sobom nosi i osobnu odgovornost, a upravo to je ono što izbjegavamo u današnje vrijeme. Ovo je predstava o izbjegavanju odgovorrnosti."
Nije dovoljno dati nekome moć prava na odluku, već je to i obveza koja sa sobom nosi i osobnu odgovornost, a upravo to je ono što izbjegavamo u današnje vrijeme. Ovo je predstava o izbjegavanju odgovorrnosti."
Isecirana sadašnjost u promil.
