srijeda, 25.01.2023.

Spomenka se spominje

Upoznale smo se sasvim slučajno.Ili kad bolje razmislim, slučajnosti nema. Nas dvije smo se morale sresti kad tad.Bilo je to jednog sunčanog popodneva kad smo obje šetale Branimirovom obalom, svaka svojim poslom. Ona je kao i svakoga dana (to doznajem kasnije) uživala šetajući rivom i ispraćala sunce sve dok ono u potpunosti ne zaroni u more. Papoznato je da je zadarski zalazak sunca  jedan od najljepših na svijetu. A ja sam kao i  obično, bauljala sa mojim Điđijem malo po rivi, pa malo preko mosta , pa okolo Jazina i tako u krug sve dok mi ne dosadi.


U isto vrijeme smo se zaustavile ona i ja dolazeći iz suprotnih smjerova da pozdravimo g- đju Tanju koju smo očito obje poznavale.

- Što se vas dvi' ne poznajete?!- upita Tanja.
Obje kimnemo glavom u znak negodovanja i pružismo si ruku kako bi se upoznale..
- Šušo ovo je Spomenka, Spomenka ovo je Šuša. I  ne znam kako, ali g-đaTanja nestane sa svojim psom i za svojim poslom.
- Hoće li Vam smetati ako Vam se pridružim u šetnji  do kraja rive, vidim da idete u tom smjeru- s velikom dozom obzira upita me Spomenka.
- Naravno da neće. Bolje je udruštvu šetati nego sam . Iako i nisam sama. Moj Mali je sa mnom. Zbog njega sam i izašla vani-odmah odgovorim i stisnem Điđija još jače uz sebe, a onda ga spustim na pod ne bi li šetao.Ja sam vozeći svoj motorić jednom rukom i drugom držeći psa za uzicu, pomno promatrala Spomenku. Gotovo da ju nisam nu slušala što mi je pričala. Bila je prava dama. Prava gospođa. Vidjelo se to na prvu.Zbog mladolikog izgleda i prelijepih crta lica mislila sam da je puno mlađa nego što to uistinu je. Bila je u ranim 70-im i po godinama bi mi mogla biti imama. Njene fine njegovane ruke i profinjen i istančan izbor odjeće koju je nosila odavale su ženu koja je imala lagodan zivot, nije radila ni na ribarnici ni u tvornici, a niti je šivala odjeću, a još manje kopala vrtove za nadnicu. Ponavljam, prava dama. I nakon tog prvog susreta, srele smo se i drugi dan pa i treći....i već bi se moglo reći da smo i prijateljice postale, ajde bar poznanice. Voljela sam slušati Spomenku dok priča. Svaki dan- svaka šetnja bila je nova priča.


Pričala je o sebi i o svom životu. Uglavnom o propuštenim prilikama. I mužu koji, kako ona kaže, nije nikad bio za nju, ali što ćeš, navika. I o sinovima koji su prošli četrdesetu i ne namjeravaju se ženiti, previše rade, zaokupljeni su  poslom. Pričala je o sestri koju ne viđa i da su potpuno različite. Pričala je o stanovima koje posjeduje u Zadru i o velikom imanju u Slavoniji. Spomenula je obiteljsku tvrtku s dugom tradicijom. Pričala je o slikama poznate umjetnice koje je kupila za novi stan. Ljuta je bila na kvartovske farabute koji su joj namjerno ogrebali novi auto zagrebačkih registarskih tablica. Pa sad traži garažu ako ne za kupiti bar za iznajmiti. Uglavnom, Spomenka nije bila ni dosadna ni naporna. Bila je nevjerojatno iskrena i i puna humora i ruganja na vlastiti račun. Od nje se itekako imalo što naučiti.
I onda me tako nazove jednu večer željna razgovora. Vrlo rado prihvatih poziv i općenito smo pričale o proteklom danu i obvezama. A onda pred kraj razgovora muk.


I tad mi prizna da ju ubije samoća i da su depresivna stanja u koja upada sve teža. Iznenadila sam se, ali  sam i dalje u Spomenki vidjela samo prelijepu damu. Damu koja prizna svoje pogreške i žudi za oprostom i lijepom riječi. Slušala sam je i razgovarala s njom kao sa svojom vršnjakinjom. Bila mi je zahvalna na društvu, a i ja sam uživala u našim šetnjama. No, sve zaključke učinjenih i ne učinjenih postupaka u životu je donijela sama.  I gotovo na kraju svakog našeg razgovora bi tiho izgovorila;

-      Ali Šušo ja sam sama, u svemu sam sama... Život treba živjeti i radovati se sitnicama….. Treba puno opraštati i ne robovati novcu i stvarima. Sve je to prolazno.
Znaš, nije u šoldima sve!
Ne moraš uvijek biti u pravu, samo budi sretna!
Ljubi i voli!
 I smij se, puno se smij…… 

- 08:40 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Opis bloga

Vesele i manje vesele priče jedne Šuše.

Skitnica srca

Oduvijek me privlačilo ono nepoznato i na oko nedostižno.
I onda kad to postignem prestaje mi biti zanimljivo.
To sam ja .
Vječito u traženju.
Vječito u lutanju.
Gladna znanja.
Gladna dobrote.
Gladna ljubavi.
Najviše ljubavi.
Ljubavi koju sam upoznala u stihovima nepoznatih pjesnika.
Ljubavi koju sam vidjela kod slučajnih prolaznika.
Ljubavi koju sam skoro dotakla, ali onda je izabrala nekog drugog.
I uvijek to tako meni biva. Ali ne ljutim se. Jer i Ljubav zna da ću je ja čekati.
I u žudnji i u čežnji da ću je poželjeti još više. I još jače. I uhvatit ću je.
A onda pustiti. I opet strepiti za novim prilikama. Jer to sam ja;
Vječna lutalica koja uvijek traži nešto više.
Strastveni kolekcionar lijepih riječi i gospodskih manira.
Riznica tajni i neispričanih priča.
To sam samo ja.

JEDNA MALA ŠUŠA

Linkovi

......moj prvi post

Važno je.....ne sekirati se!!!









Flag Counter

Od 25.07.2021.