utorak, 11.02.2020.

Blagdan Gospe Lurdske

Danas se slavi blagdan Gospe Lurdske. U tu čast ovu nedjelju posjetila sam Vepric- marijansko svetište podno Biokova sagrađeno 1908. G. po uzoru na Lurd. Sad bi trebala reći par riječi o ovom svetištu, ali povijest mi nije jača strana, i iskreno nisam baš puno zapamtila što, kada i kako. Ali bitno je da sam ja ovo svetište doživila i proživila na svoj način. Ali ono što moram spomenuti je da se na blagdan Gospe Lurdske prisjećamo svih bolesnih i njihovih obitelji.
I tako su dva dupkom puna autobusa u rano nedjeljno jutro krenula na hodočašće u Vepric. Hodočasnici su uglavnom bili bolesnici s različitim dijagnozama i članovi njihovih obitelji. Ja kažem da su svi putnici bili bolesnici jer po mojoj procjeni, veći su bili bolesnici ovi na kojima se kao nije vidio hendikep i kao glase za zdrave. O, yes, kako da ne?!!! Ali ipak moram izdvojiti volontere koji su ljudine od ljudi i koji imaju srca velika, velika, velikaaaaaaaaaa. I još se ne mogu načuditi koji su to ma VELIKI ljudi koji bez ikakve materijalne koristi nesebično pomažu potrebitima. Da nije tih ljudi , ja sigurno ne bi mogla ići na ovo malo hodočašće. Ali, evo ti ljudi su mi se dokazali po ko zna koji put već da ništa nije nemoguće.. Bože dragi hvala Ti na tim ljudima!
Put od Zadra do Veprica bio je izuzetno ugodan i ne baš dug. Za svega dva ipo sata bili smo u tom predivnom svetištu koje se nalazi u nevjerovatnom prirodnom šumskom okruženju podno Biokova.
Ugodno sam se iznenadila koliko se ovo Svetište izgradilo od posljednjeg puta kad sam ga posjetila. Tada je bilo jako skromno i bez ikakvih popratnih sadržaja. A sad su tu razne prostorije za predavanja, velika blagovaona za hodočasnike, osiguran parking, sanitarni čvor...ma sve, sve, sve potrebno jednom putniku namjerniku. A prirodno okruženje je nešto posebno. Onaj ko može šetati, ima što za vidjeti u tom svetištu usred šume. I sada dosta opisivanja tog vanjskog oku vidljivog.....Idem ja na ono najbitnije; na našu Gospu. Istina je da je ovo svetište hrvatski Lurd...... gotovo je spilja u kojoj se nalazi Gospin kip ista kao ona u Lurdu, a i osjećaj je poseban. Hodočasnika je bilo iz cijela Hrvatske pa i iz inozemstva (ubrala sam dosta registracija iz Austrije, Italije, Slovenije). A od naših hrvatskih hodočasnika bili su tu Zadrani, Spličani, Korčulani,Omišani....hodočasnici iz Međugorja (jesu li i oni naši?!) .

Kako nas je poslužilo pravo proljetno vrijeme s iznimno visokim temperaturama za ovo doba godine, misa za bolesnike je služena na otvorenom ispred spilje sa likom Majke Božje. Dojmila me se i propovijed i cijela misa, ali posebno su mi se u srce urezala djeca s posebnim potrebama. Taj dan su oni bili važni i posebno im se pridavala pažnja. Tako bi trebalo biti svaki dan. Djeca su pjevala, plesala, pokazivala sve ono što su ih roditelji i tete naučili. A meni su tekle suze. Same od sebe. Ne zato što ja žalim tu djecu, nego im se divim. Znam koliko truda moraju uložiti za jednu osnovnu radnju koja se tzv, zdravim ljudima podrazumijeva.

I ja sam bila u kolicima i nisam obraćala pažnju na možebitne poglede sažaljenja. Samo sam pjevala, slavila Gospu. Slavila život. Bila sam zahvalna svim tim divnim ljudima i volonterima koji su mi omogučili ovaj predivan dan.

Svašta bi ja još prepričavala o ovom danu, ali radni zadaci me čekaju. No, morala sam bar ukratko spomenuti i ovaj za mene, poseban dan.

- 08:39 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.02.2020.

Traži se....dečko!!!!

Bilo je to godine 2004. Ili možda 2005.. Ne sićam sese točno, ali znam da su to bile godine nakon završenog faksa i kada sam kao tražila posao. Točnije, jednom mjesečno sam se prijavljivala na Zavod za (ne)zapošljavanje. Poslala bi čaču da čeka u onom redu za pultom da bi mi teta udarila pečat i ja sam onda kao tražila posao. Tj, oni su mi kao tražili posao, ali godinama me nitko nije zvao i ponudio mi neku rabotu. Danas više nema ni tih pečata niti osobno moraš doći do Zavoda. Blažen napredak tehnologije koji , po meni ima više dobrih nego loših strana.
To su bili dani kada sam stalno visila na Netu. Tad su počela moja prva chatanja, a i tad sam prvi put upoznala i čula za Blog. I to baš ovaj OVAJ po kojem danas piskaram. Kad sam shvatila o čemu se radi, naravno odmah sam otvorila svoj blog. Bila su to za mene jedna divna puno sretnija vremena i u kojima su mi na pameti bili samo smijeh i zafrkancija, a i događaji koje sam tad opisivala bili su sama radost i veselje. Tad sam bila baš naivna i mlada i na prvi loš komentar; obrisala sam blog iako je bio jako posjećen i bila sam i sebi i blogerima baš cool. Nakon kratkog vremena otvorila sam novi jer tko je jednom na blogu- taj se uvijek vraća blogu. Mislim, ne sićam se točno, ali blog mi se zvao ; „Nisam normalna , pa što!!!!?“. Da, tako se zvao! Iz tog vremena jedini kojeg se sjećam s današnjeg bloga bio je bloger Euro. Baš smo si bili kompa. Većina tih ljudi od tada je nestala, a i ja sam nestala na 7-8 godina. I , evo me natrag. Ne mogu ja bez bloga. Makar mi je danas tematika pisanja totalno drukčija i oko mene je neki drugi svijet, ja sa jednakom voljom i žarom pišem svoje postove. Neki bi rekli da su ljudi koji otvoreno govore o sebi i iznose svoje intimne priče najjednostavnije glupaci. A ja ću reći da su to iskreni i pošteni ljudi koji se ne srame svojega JA. I koji ne žele biti netko drugi. I koji ne uljepšavaju svoju priču da bi se dopali svima. Nego jednostavno pišu... prepričavaju svoje zgode i nezgode. A onda čitaju neke druge priče . Priče koje su toliko različite, a opet toliko slične po svojoj iskrenosti. Pa komentiraju... Pa , bar ja, često se naljutim na poneki komentar koji nije u skladu s mojim načelima, vrijednostima... Pa se onda smirim, promislim pa se upitam ko sam ja da određujem kako će ljudi živiti i u koga će vjerovati ili nevjerovati. I na kraju postanem zahvalna jer moji vidici se otvaraju. Upoznajem neke druge svijetove i načine življenja, ali čvrsto držim i zalažem se za svoje.
Ah taj tj ovaj čudesan blog. Sa mnom se plače i smije, a sve ono što ne mogu nikom reći , ja rećem blogu..... Evo sad sam postala i emotivna. Da ne bi nastavila pisati zvizdarije ja ću dati oglas. Da, da OGLAS! I to ide oglas koji ide ovako;

Traži se Darija!!!! Ne dečko kao što piše u naslovu i to je bilo samo da privučem pažnju blogera.
Dakle, traži se Darija P. iz Splita!!!! Vjerojatno nije više P jer se udala. Ali te 2005. (bar mislim ) vodila je blog pod naslovom „Kad kola krenu nizbrdo“. Obožavala sam tu žensku. Toliko mi je bila smišna i draga da smo se odlučile upoznati. I ona je naravno došla u Zadar. Dan smo provele zajedno u smijehu i zabavi, a iako joj je moja mater spremila krevet, nije htjela prenoćiti.
Bilo je vruče lito kad smo se srele, a ona mi je došla u posjet s poklonima što naravno nisam očekivala. Ka danas se sičam njenog poklona; roza majca na špaline obrubljena nekakvim volančićima i roza ogrlica koju sam i godinama kasnije nosila s ponosom..... Eto toliko o tome... i ponavljam oglas;

TRAŽI SE DARIJA IZ SPLITA!!!!! ...čisto onako da znam da je živa i dobro.....

- 11:44 -

Komentari (28) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.02.2020.

Kad te boli-nisi svoj!!!!

'Ko će o čemu, nego ja o boleštinama. A što ću ja kad je to dio moje svakodnevnice?!!! Pisala bi ja o keksu, ali što ću kad keksa nema. I onda piši ono o čemu znaš. A o boleštinama , virujte mi znam, nažalost i previše!!! Došla sam do te faze da unatoć milijun i jednoj dijagnozi koju imam, kod doktora uopće ne idem. Ne zato što nemam potrebu za doktorom ili nemam problema nego mi se doslovno povrača od našeg zdravstvenog sustava i neupućenosti naših doktora. Imam osjećaj da se njima doslovno hebe za pacijenta. Nažalost moram doživotno piti određenu terapiju pa sam ovisna o doktorici opće prakse tj, njenoj medicinskoj sestri koja mi redovito prosljeđuje lijekove u ljekarnu. Blažena ta sestra, ona je ponos našeg zdravstva; uvijek nasmijana i spremna za pomoć za razliku od moje doktorice koja blago rečeno sumnja u sve moje potrebe. Ali neću na nju gubiti moje dragocjeno vrime nego ću pokušati svoje trenutno stanje detaljno obrazložiti u ovom postu pa ću možda i doći do nekog rješenja.
Opće je poznato stanje da u Zadru nema dovoljno ginekologa pa tako ni ja trenutno nemam svog odabranog ginekologa. No to me ni ne brine jer ginekoloških problema, fala Bogu nemam, ali isto bi mi i bilo da problema imam. Uostalom kad mi je nešto odem privatno, ali što bi bilo da mi trebaju doznake za bolovanje ili lijekovi?!! Neću o tome ni misliti jer dok guram ovako-guram!
Kako me svaka košćica moga bidnog tila boli, zatražila sam pregled kod fizijatra i kažu mi da mogu biti sritna jer od upisa do pregleda trebam čekati SAMO tri miseca... a i onda ako me G-din fizijatar pošalje na fizioterapiju trebam čekati najmanje šest miseci. Ebate, ali mene boli sada, ma boli me već misecima,... I što ću , ne mogu čekati nego plati privatno fizijatra i fizioterapeuta.
Sad ću preskočiti objašnjavanje problema s crijevima, očima, glavom, nogom, rukom ...i bla bla bla i idem pokušati sagledati moj najveći trenutni zdravstveni problem, a to je draga gospođa štitnjača. Ni ja sama nisam virovala koliko ti naizgled jedan mali organ može stvarati problema. Već više od deset godina imam problema s štitnjačom ( točnije od one godine kad me ona krava na poslu dotukla), ali uz adekvatnu terapiju- ja moju štitnjaču nisam ni osjetila. I priznajem da bi se uvijek čudila ženama koje bi prema mome mišljenju davale preveliku važnost problemima uzrokovanim poremećajima radom štitnjače. E, ne kaže se uzalud „ Ne rugaj se jer će te to i dočekati!!!!“. I gle čuda , dočekalo me. Štitnjača me satrala!!!! I to zašto?!!!! Zbog šugavog proizvođača tableta koji je navodno zbog poboljšanja kvalitete lijeka, promijenio određenu supstancu lijeka. Riječ je o lijeku Euthyrox koji koriste stotine tisuća žena. Ali i velika većina tih žena je osjetila gadne nuspojave novog navodno poboljšanog lijeka kod kojeg je kako proizvođač kaže promijenjena samo dodatna supstanca, a osnovna djelatna tvar je ostala ista. Navodno su ukinuli laktozu i dodali nekakvu manitozu, A dovoljna sam manita i bez manitoze i sada nakon tjedan dana korištenja novog „ poboljšanog“ lijeka- ja totalno luda!!!! Mene su ove nove tablete zamalo ubile!!!!Nuspojave su mi bile prestrašne; stalni pritisak u glavi i lagana bol, zamagljenost, stalna iscrpljenost i nevjerojatan umor!! Ali bitno je da HALMED daje priopćenje o sigurnosti korištenja lijeka i da se radi samo o poboljšanju kvalitete lijeka! I sad ti slušaj medicinare!!!! Da nisam prekinula piti ovaj lijek još bi bila drogirana i u potpunoj nemogućnosti za normalno svakidašnje funkcioniranje. Na moj zahtjev prešla sam na drugi lijek za hipotireozu (usporen rad štitnjače) Letrox koji evo pijem četiri dana. Za sad mislim da mi odgovara i daj Bože da tako i ostane. Ali još se nisam vratila u normalu i osjećam da su mi se svi hormoni poremetili. I što mi je sad činiti nego tražiti uputnicu za endokrinologa koji se čeka ... već znate...najmanje šest miseci...
A isto tako i znate da toliko ne mogu čekati pa ću naravno, naručit se privatno..
Fala Bogu da si ja to mogu priuštiti, a što je s onima koji su osuđeni na vječito čekanje na liječničke preglede?!!!! Žuti žutuju, a crveni putuju....( ma što to značilo)....