srijeda, 30.04.2025.
Šušina balinjera
Vječna sam lutalica koja uvijek traž i nešto više. Ne zadovoljavam se osrednjim iako me na oko slučajni prolaznik može procjeniti ispodprosječnom. To mi zna biti dobra krinka koja mi ide u korist.
Uvijek sam bila na granici između teških balina i velike genijalnosti. Iznenadim i samu sebe. Možda sam se trebala zvati Biserka, a možda i Bistrica.
Već ka dite sam znala briljirati sa svojim izjavama. Tako u nekom od nižh razreda osnovne škole učiteljica je pitala da li nekome otac ili majka rade u prosvjeti. Ponosno sam digla ruku, ali nisam mogla shvatiti zašto mi je učiteljica koja je bila u blizini moje klupe stalno spušta. Ništa mi nije bilo ni jasnije kad sam to prepričavala mami, a ona je samo smijući se rekla: Tvoj tata se bavi rasvjetom! Jbga prosvjeta ili rasvjeta, za mene tu nije bilo razlike.
A onda je jednom u srednjoj školi profesor pitao: Što je to Ozon? Jedina sam ja digla ruku i odgovorila da je to alotropska modifikacija kisika. A kad me upitao koliko ima atoma kisika i kad sam ka iz topa ispalila: tri, zakljucio mi je peticu iz Tehnološkog poslovanja iako je tek bio početak školske godine. Nije me nikad vise išta pitao. Eto, imala sam sriče. Slučajno sam dan prije u čekaonici kod zubarice vidjela nekakav plakat koji je pozivao na spas šuma, a na njemu su bile nacrtane nekakve, meni posebno zanimljive, šarene molekule.
A onda opet kad sam prošle godine tražila sliku koja će krasiti prazan zid iznad kauča u dnevnom boravku, na upit prodavača kakvu sliku želim odgovorila sam veliku sa smeđim okvirom. Naravno da je čovjek odustao od mene i nije me ozbiljno shvatio ka kupca. On je mislio na motiv na slici i tehniku crtanja, a meni je bitno bilo da mi se slika uklopi s namještajem. U mojoj glavi boje moraju biti onakve kakve sam ih ja zamislila.
I tako ispadnem malo pametna, pa malo glupa i tako u krug.
Zadnji balin koji mi pada na pamet bio je kad me asistentica pitala što ćemo sa slikom na kojoj su nacrtani konji, a jedan njen kraj se uzdigao od vlage. Rekla sam joj da ne brine jer je to konj digao nogu. To je ta umjetnost u kojoj je dopušteno sve i nema ograničenja.
Eto, to sam ja šašava i šunjava Šuša....
- 16:00 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
utorak, 29.04.2025.
Ne odustajem
Nikad mi neće biti jasni ljudi koji se raduju tuđoj nesreći. Nažalost takvih ima sve više ili sam možda ja tek sad progledala. Svoje nezadovoljstvo i frustracije liječe na drugima kako bi sebe uzdigli. Jedno vrijeme sam se pustila tim sitnim dušama, a onda sam rekla DOSTA! Nadišla sam ogovaranja, ruganja i spletkarenja i odlučila svoj ž ivot vratiti u život.
Kad ti stojiš kući, čekaš i nadaš se ne bi li ti tko nešto pomogao je totalna pogreška. Na dugotrajnom sam bolovanju i osim što sam "popravila" oko, ja sam razbolila dušu. Šetala sam od doktora do doktora, a oni obave pregled ono reda radi i nažalost bez imalo empatije. Ako platiš privatno, doktor ti se bar nasmije, sasluša te i bez čekanja dođes na red. Izgleda da je došlo vrijeme kad i zdravlje ima svoju cijenu. Iako ovisim o lijećničkim pregledima i lijekovima, ja biram ljeto, posao i dobre ljude pa što bude.
Sveta Rito, svetice nemogućeg, pomozi!
Sveti Benedikte, očuvaj me od svakog zla!
Sveta Luce, budi svijetlo na putu moga života i ozdravi mi oči!
Sveti Ante, zaštitniče životinja (i djece), čuvaj mi Điđija!
I Svi Sveti dajte mi temu za sutra da ne iznevjerim ukazanu priliku i svoje blogere!
Amen!.
- 19:30 -
ponedjeljak, 28.04.2025.
Ušticala sam se
Par mjeseci nakon što sam se zaposlila u državnoj firmi i nakon što je poprilično dobra plaća redovito svakog desetog u mjesecu legla na moj račun osjećala sam se ka prava bogatašica. Zatražila sam od mame da mi ustupi stan u prizemlju kuće koji su inače oni tj. mi iznajmljivali podstanarima. Sama sebi sam utuvila u glavu da sam sad kad radim „svoj čovik“ i da sam dovoljno odgovorna da živim sama. Uostalom, ne priliči više jednoj tridesetogodišnjakinji da živi sa roditeljima.
Mama je rekla da mora razgovarati sa tatom, a ja sam znala da blefira jer ona je bila ta u kući čija je bila zadnja. S tim je dobila na vremenu vjerojatno dok je razmišljala hoće li mi dati stan ili ne. I onda su mi ona i tata za ručkom priopćili njihovu odluku koja je glasila:
- Ti se možeš useliti u stan koji je, i sama znaš, trenutno slobodan, ali kako mi gubimo znatan dio prihoda od kojeg živimo…..i ti živiš od te kirije….bio bi red da ti nama bar simbolično plaćaš najamninu.
Samo sam gledala u njih i nisam mogla vjerovati da na svojoj rođenoj čeri žele zaraditi, ali upitala sam ponosno uzdignute glave:
- I? Koliko tražite?
- 1000 kuna- ispali mater ka da pregovara sa nekim biznismenom, a ne sa svojim ditetom.
Nije mi bilo pravo što svojim JEDINIM roditeljima, u svojoj VLASTITOJ kući moram išta plaćati, ali nije beg cicija, ima se -može se pa ebeš i tisuću kuna. Samo sam prozborila: „Pristajem“ i dok sam se rukovala s materom i ćaćom, Mate se valja od smija. Još sam ih samo zamolila bi li mi oni sutra prebacili sve moje stvari u novi stan. Pravila sam se da nisam čula kad je netko od njih reka “ A što ćemo od tebe?!“.
I stvarno za dva, tri dana moj stančić je bio spreman za življenje.
U znak zahvalnosti prema svojim roditeljima jednu subotu pozvala sam ih na večeru. Ćaća je iša' iza matere koja mi je za useljenje poklonila čaše i pijate. Lipo me darovala, ali zar misli da ja ne znam da joj je taj servis poklonila teta Karmela i da nije potrošila ni kunu za njega. Ali dobro, poklonjenom konju se ne gleda u zube. Moji su sjeli za unaprijed serviran stol i sa znatiželjom su čekali što ću ja to njima poslužiti. Iz pećnice sam izvukla najveću roštijeru što sam imala. U njoj su bile zapečene palačinke sa sirom. Svojski sam se potrudila i večera je bila jako ukusna. Mater se stalno nešto smijuljila, a nije mi jasno zašto jer sve su pojeli. A onda su se digli sa stola da idu u svoj stan, a tata je potiho rekao mami:
- Ajmo mi sad gore večerati zapravo.
Mater ga je uštipnula da muči, a ja sam vidno razočarana viknula :
- Čula sam te!.
Nisu fer. Dala sam sve od sebe da ih počastim, a oni tako… Imaju svoje neke glupe navike; Palačinke nisu za večeru…. Ebeš hranu u koju se stavlja vrhnje…. Pizza nije ručak… I takve gluposti. Već sutradan sam bila na ručku za njihovim stolom. I nikad ih više nisam zvala u goste. Pa nek se oni rugaju kome god oće, ali meni više neće.
…..i neće.
- 19:50 -
nedjelja, 27.04.2025.
Juha s mirisom prošlosti
Stavila sam kuhati juhu i smijem se sama sebi. Sitila sam se dana kad su moji išli na neki sprovod. Mama me zamolila da pripazim na juhu koja se krčka na špakeru kako ne bi pokipila. Prihvatila sam zamolbu sa veseljem i sa velikom odgovornošću sam se odnosila prema povjerenom mi zadatku. Sama sebi sam bila jako važna. Tila sam iznenaditi mamu sa gotovim ručkom pa sam se usudila prociditi skuhano kako bi ostala čista juha. I stvarno sam ju iznenadila. Teču s povrčem i juhom sam izlila ravno u škafu. Na prvu nisam ni skužila što sam učinila, a onda sam se jako rastu“ ila. Očito nisam dorasla dodijeljenom mi zadatku. Pri povratku je mama bila u blagom šoku, a onda se počela smijati. Tata je rekao da njemu juha ionako ni ne treba. Bitno je da ima mesa. Nisam se proslavila sa svojim kulinarskim umijećem, ali nisam ni odustala od kuhanja. Što bi sve dala da ovu juhu koju sam danas skuhala može kušati moja mama, a znam da bi je ii tata s guštom poija. Za Matu nisam sigurna jer je volija samo materinu kužinu. A ja?! Ja volim sve. Osobito kad mi netko drugi skuha.
- 18:29 -
nedjelja, 13.04.2025.
Od Pepelnice do Uskrsa
„Iz praha si nastao i u prah ćeš se pretvoriti“- riječi su koje čitam pred sam odlazak na operaciju oka. I u potpunosti ih prihvaćam i svoje zdravlje prepuštam u Božje i doktorove ruke. Nije mi bilo ugodno prethodnih dana slušati neke bližnje koji su nagađali hoću li preživjeti opću anesteziju i što će biti ako ostanem na stolu. Dragi Bog mene čuva i zahvat je prošao u najboljem redu. Kad sam se probudila iz narkoze pred bolničkim krevetom me dočekala Anđela. Moja asistentica i (mislila sam) prijateljica. Presvukla me u pidžamu i doslovno posjela na wc. Zahvaljujem nebesima i svim svetima što je imam i što se toliko žrtvuje za mene. Čak su me ona i njezin muž dovezli iz Zadra u Zagreb u bolnicu Sv. Duh, a za dva dana vratili kući. Oboje ih hvalim na sva zvona ne samo zbog ovog čina nego i inače. Ali pri povratku u Zadar došlo je do nesporazuma i asistentica me optužila za nešto što sam joj se zakunila životom da nisam učinila. Ona je povjerovala muškim babama i manipulatorima , a ja sam ostala bez asistentice. Pukla je ljubav. Dugo je i trajalo. A taman su me uvjerili „da nisam više sama“. I sad ti viruj nekom?! Korizma mi je ovu godinu i više nego ikad posebno vrijeme preispitivanja i pokore. Pitam se u čemu sam pogriješila?! Očito sam malo novaca dala za put u Zagreb ili su vidjeli da od mene „nema kruva“ i da ću još par puta morati na kontrole, a i operaciju drugog oka moram zakazati. I dalje tvrdim da mi asistentica ima srca i dobru dušu, ali…. Nikoga ja neću vuči za rukav. Život ide dalje. Doći će i meni Uskrs, a nadam se da će nova asistentica (3. po redu) biti sa mnom najmanje 8 godina kao što je to bila prva. Posao osobnog asistenta nije lak, ali nije ni težak. Cure kod mene dođu kad oće i idu kad žele. Slobodan dan imaju kad god im treba. Od 167 sati dodijeljenih mi ne odrade ni pola za plaću koja je veća od one što ju zarade blagajnice u trgovini. Ali, eto, opet ne valjam. Zatražim da se nakon više od pola godine operu grilje i dobijem odbijenicu. Baš se pitam peru li asistentice u svojoj kući prozore, kredence i zavjese?!
A kod Šuše ajram bajram-raspašoj teški. Jadan onaj tko se uzda u čovjeka, a još bidnija sam ja što ovisim o tome da mi neko ruku da. Eto, ide Uskrs pa se nadam i onom u našim srcima.
- 21:46 -
Komentari (15) - Isprintaj - #
nedjelja, 06.04.2025.
Ništa nije onako kako se čini
"Eben ga ja, ako je ko bolji od mene"-uzrečica je koju gotovo svakodnevno čujem od osoba koje se smatraju povrijeđenima ili omalovažavanima od neke druge osobe. Izgovara se u cilju kako bi sam sebi dao na važnosti i kao da si tek sad shvatio svoju veličinu i vrijednost. E, pa znate što?! Eben ga ja , ako je ko bolji od mene. Uzdignula sam glavu i ne dam na sebe. Ako ne mogu hodati, ne znači da sam imberlana. A možda i jesam kad po stoti put padam na istu grešku. I beskrajno vjerujem ljudima. Iako znam da nisu svi dobri, ja u svakome pronađem nešto dobro. A njihovo zlo mene pojede. I onda kad me vide u parku samu sa knjigom i psom, kažu " eno je pukla". Štufa sam laž ljivih manipulatora. Na kraju je najbolje biti sam. To je moj izbor. Kažu da ti Bog da onoliko koliko možeš podnijeti. E pa Bože moj dragi, aj ti mene malo pusti na miru. Oladi malo od mene. Znam da kad se jedna vrata zatvore da se druga otvore. I tako sve dok ti sv Petar ne otvori svoja. Imam ključ i za ta vrata, ali ne! Nije još vrijeme. Dišpet me drži na životu. Previše volim sunce, more, životinje, a i ljude. Sad čekam slijedeći zajeb.
- 17:43 -
