Par mjeseci nakon što sam se zaposlila u državnoj firmi i nakon što je poprilično dobra plaća redovito svakog desetog u mjesecu legla na moj račun osjećala sam se ka prava bogatašica. Zatražila sam od mame da mi ustupi stan u prizemlju kuće koji su inače oni tj. mi iznajmljivali podstanarima. Sama sebi sam utuvila u glavu da sam sad kad radim „svoj čovik“ i da sam dovoljno odgovorna da živim sama. Uostalom, ne priliči više jednoj tridesetogodišnjakinji da živi sa roditeljima.
Mama je rekla da mora razgovarati sa tatom, a ja sam znala da blefira jer ona je bila ta u kući čija je bila zadnja. S tim je dobila na vremenu vjerojatno dok je razmišljala hoće li mi dati stan ili ne. I onda su mi ona i tata za ručkom priopćili njihovu odluku koja je glasila:
- Ti se možeš useliti u stan koji je, i sama znaš, trenutno slobodan, ali kako mi gubimo znatan dio prihoda od kojeg živimo…..i ti živiš od te kirije….bio bi red da ti nama bar simbolično plaćaš najamninu.
Samo sam gledala u njih i nisam mogla vjerovati da na svojoj rođenoj čeri žele zaraditi, ali upitala sam ponosno uzdignute glave:
- I? Koliko tražite?
- 1000 kuna- ispali mater ka da pregovara sa nekim biznismenom, a ne sa svojim ditetom.
Nije mi bilo pravo što svojim JEDINIM roditeljima, u svojoj VLASTITOJ kući moram išta plaćati, ali nije beg cicija, ima se -može se pa ebeš i tisuću kuna. Samo sam prozborila: „Pristajem“ i dok sam se rukovala s materom i ćaćom, Mate se valja od smija. Još sam ih samo zamolila bi li mi oni sutra prebacili sve moje stvari u novi stan. Pravila sam se da nisam čula kad je netko od njih reka “ A što ćemo od tebe?!“.
I stvarno za dva, tri dana moj stančić je bio spreman za življenje.
U znak zahvalnosti prema svojim roditeljima jednu subotu pozvala sam ih na večeru. Ćaća je iša' iza matere koja mi je za useljenje poklonila čaše i pijate. Lipo me darovala, ali zar misli da ja ne znam da joj je taj servis poklonila teta Karmela i da nije potrošila ni kunu za njega. Ali dobro, poklonjenom konju se ne gleda u zube. Moji su sjeli za unaprijed serviran stol i sa znatiželjom su čekali što ću ja to njima poslužiti. Iz pećnice sam izvukla najveću roštijeru što sam imala. U njoj su bile zapečene palačinke sa sirom. Svojski sam se potrudila i večera je bila jako ukusna. Mater se stalno nešto smijuljila, a nije mi jasno zašto jer sve su pojeli. A onda su se digli sa stola da idu u svoj stan, a tata je potiho rekao mami:
- Ajmo mi sad gore večerati zapravo.
Mater ga je uštipnula da muči, a ja sam vidno razočarana viknula :
- Čula sam te!.
Nisu fer. Dala sam sve od sebe da ih počastim, a oni tako… Imaju svoje neke glupe navike; Palačinke nisu za večeru…. Ebeš hranu u koju se stavlja vrhnje…. Pizza nije ručak… I takve gluposti. Već sutradan sam bila na ručku za njihovim stolom. I nikad ih više nisam zvala u goste. Pa nek se oni rugaju kome god oće, ali meni više neće.
…..i neće.
Post je objavljen 28.04.2025. u 19:50 sati.