ponedjeljak, 28.06.2021.

Sunce moje malo

Ima već dugo vremena da sam shvatila da smo Sunce i ja povezani nekom čvrstom i neraskidivom vezom. Kao da smo stvorili nekakav pakt prijateljstva. Točnije kao neki ugovor o doživotnom uzdržavanju gdje Sunce daje meni puno više nego li mu ja uzvraćam. Ali često to tako biva u životu da jedna ugovorna strana dobiva više od druge. U ovom slučaju sam ja ta strana koja više profitira.
I zimi i ljeti, miluje me i grije baš onoliko koliko treba, a meni nikad dosta. Ja bi još više i više Sunca, i više i više……

Rođena sam u Gradu u kojem je jedna od najvažnijih turističkih atrakcija instalacija poznatog zadarskog arhitekta Nikole Bašića naziva Pozdrav Suncu. Ovo čudesno djelo sastoji se od više stotina staklenih ploča koje danju upijaju sunčevu svijetlost , a noću „ispuštaju" istu i tako tvore u raznim bojama čarobnu igru rasvjete. Na rubovima Pozdrava Suncu prikazani su i planeti Sunčevog sustava , a i utisnuta su i imena zadarskih svetaca i datumi njihovih blagdana te oni malo bolje upućeni u meridijane, deklinacije, i ja ne bi znala čega već, mogu odrediti koliko dan na određeni blagdan traje. S obzirom na moju zemljopisnu nepismenost, ja ću se ipak poslužiti mojim prijateljem Guglom da bi odredila tako nešto. Ali ovu atrakciju svakako vrijedi vidjeti, a u isto vrijeme i čuti i zvuk još jedne posebitosti Zadra Morskih orgulja koje su tik do Pozdrava Suncu.



Ono što me još i više fascinira u Zadru od samog Pozdrava Suncu (umjetna instalacija) je zalazak Sunca (dakle pravog sunca) koji je prema Hitchoku kada je davne 1964. godine posjetio moj Grad rekao da je ovaj zalazak najljepši zalazak Sunca na svijetu. Ja uistinu ne znam jeli to tako, ali vjerujem mu i slažem se s njim. Ipak je to Zadar, a „svaki cigo svoga konja fali“.



Već kad sam kod cigana (ne mislim ništa uvredljivo) samo da spomenem da bi se svako ljeto slobodno mogla prodati pod pravu pravcatu ciganku. I to opet zahvaljujući suncu koje me toliko miluje i mazi da me na kraju doslovno oboji u boju čokolade. A tome i pridonosi i moja duga tamno smeđa, rijetko kada očešljana i uvijek raspuštena kosa.
A posebnu važnost za mene ima sam riječ sunce jer kad se nekom obraćam sa Sunce ili ga dozivam tako, to je vrh- nema više , nema dalje!
U mom životu ima nekoliko Sunaca i nitko od njih mi nije ni više ni manje važan. Sve ih volim i sve ih čuvam. I baš kao i pravo Sunce, oni meni daju puno više nego ja njima. Možda im nikad nisam rekla da ih volim, ali oni to znaju. Nisam laka na izražavanju emocija niti ja to znam, ali svakom od vas kažem;

„Sunce moje, volim te!!!!“

Tata, Gorana, Anita, Marina, Anita, Božica, Senka, Tanja, Keti, Nataša, Jelena, Mihaela, Ines, Dijana, Zdravka, Sanja, Roza, Nina, Davorka, Tanja, Maja,….. Morska, Konobarice, Galaksijo, Kockavice, Lastavice, Luki, Literula, Pozitivka, Zvijezdo, Annaboni, Teuta, Shadov, Čarapa, Dinaja, Agava,.................... mali krug velikih ljudi. Živili!!!!



Nema muških imena jer kad muškom kažeš „Sunce moje“- ne završi dobro!!!!!


- 19:43 -

Komentari (23) - Isprintaj - #

subota, 26.06.2021.

Litnja fjaka

Mili Bože, lipo li je ništa ne raditi! Isti, piti, kupati se, ispijati kave, gledati filmove, dobra knjiga i onda opet sve ispočetka. Još mi ovaj ritam nije dosadio i dok god mi paše, ja ću ga slijediti.
Tridesetijedan stupanj je u hladu, a ja doslovno bauljam ni sama ne znam di iden i bez ikakvog plana.
U posljednja tri sata bila sam na nekoliko štacija. Najprije sam se okupala na Vitrenjaku. More je opet zahladilo, ali meni je godilo. Manje mi je godilo kad su me dečki na plaži oslovljavali sa gospođo. Svaki put kad bi izgovorili to gospođo, ja bi u sebi pomislila: „Ebalategospođa, jesi ti čorav?! „. Ali, već sam rekla da ja ne beštimam i ovu upravo spomenutu rečenicu ne smatram beštimom. Pračkala sam se u pličaku ka malo dite sve dok mi se ruke nisu nagrišpale.

(desno od mene; plava zastava)



Točno u podne i dogovoreno vrime ćaća je doša, po mene. Normalno da sam mu i ovaj put sa mokrim kupaćim smočila sic od auta. Nije reka ni riči. Da je on smočija moj motorič, grintala bi mu tri dana.
Na stolu su me dočekale lešo Orade i blitva. Najila sam se, ali za po' ure sam već bila gladna i pojela sam čokoladicu i jagode. Nisu mi baš dobro sile jer im je već prošlo vrime. U međuvremenu sam ubacila šporke lancune u makinu i dok se peru zaletila sam se na kavu u obližnji kafić koji iako je bilo dvi ure popodne je bija pun. Ebiga! (ni ovo nije beštima). Mislila sam izvaditi laptop i malo blogariti, ali bilo me sram jer ljudi bi rekli što se preseravam i što izigravam. Popila sam kavu u dubokoj hladovini prčkajući po mobitelu, a i nekom siromahu sam dala koju kunu pa neka i on popije kavu ili za što mu već kune tribaju. S obzirom da je to moj kvart, puno prolaznika mi se javilo. Uglavnom idu na kupanje.



Kad mi je i to dosadilo zaputila sam se u zadarsku Marinu.



I kad sam našla idealno misto za blogiranje i upalila laptop- laptop započinje ažuriranje. Ebate laptop i ažuriranje.



I da, ja ne beštimam, a ovo što napišem se ne računa. Sve prisilno ugasim i nastavim do Vruljice. Nigdi nikoga. Upeklo sunce, a na klupama u hladu spavaju neki avanturisti.



Ma iden ja doma! Gladna sam. Opet čokoladica. Na godišnjem sam pa mogu isti slatko koje inače izbjegavam. Makina je oprala i rastrla sam lancune sušiti po dvoru. Napokon se 'vatam laptopa i opet bauljam, ali sad po blogu. Zabilježim današnji dan i prekida me zvon mobitela. Rodica pita jesam li raspoložena za jednu večericu u Gradu. Nije me trebalo nagovarati, ali sad imam problem; ipak se moram otuširati, a nisam to namjeravala danas. Volim osjetiti sol na koži.
A jadna li sam, ko će se sad prati?!!!!








- 18:26 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 22.06.2021.

Sve je isto ka i lani

Evo mene napokon na plaži. Nikad kasnije što ovu godinu. Malo je krivo vrime koje nikako da se ustabili, malo obveze koje sam si sama natrpala preko glave pa posa', pa vježbe pa kave pa svašta nešto i tako se ja ne okupa do danas. Još prije dva dana su mi govorili da je more baš hladno i to sam uzela u obzir kad sam se šunjala mic po mic do mora. A kad ono- more ka lušija! Ovo sam napisala ka da ja znam što je lušija, ka da sam ja prala robu u pepelu razmućenom u vodi. Ali tako mi je mater govorila pa sam i ja samo nastavila. Čisto sumnjam da je i ona prala robu u lušiji, ali zasigurno znam da su to činile moje babe. Pokoj im duši!
A ja bi rekla i kažem da je more ka pišoka. To svi razumu. Dakle , more je baš toplo, gotovo pa mlako.
To je za moje jadne kosti idealno.

Više od petnaest godina se kupam na Vitrenjaku ilitiga Uskoku. To je jedina uređena plaža za osobe s invaliditetom na cijelom zadarskom području. Jedna, ali vrijedna! Znam da ste sada zamislili plažu sa puno invalida kao što to zna biti u nekim drugim gradovima Lijepe naše. Ali ova plaža nije tog tipa geta di se isključivo kupaju OSI. Na ovoj plaži se kupa jako puno Zadrana i to ne samo zbog blizine samog Centra grada nego i zbog iznimne čistoće mora, a i zbog raznih sadržaja. Tu mislim na kafiće prvenstveno. Svatko navija za ono što mu je u duši. A kafići i ja smo dobra kompa.
Ali na ovoj plaži ima jedna puno važnija stvar za mene od kafića. To su dva momka koje je zaposlio Grad da budu na pomoć osobama s invaliditetom i to onako kako to netko od nas zatraži. Imaju posebna gumena kolica kojima odvoze u more osobe koje ne mogu same hodati.
Mene ne treba voziti u more jer me ćaća ostavi tik do samog mora i to na mjestu gdje je postavljena jedna željezna šipka koja meni puno pomaže pri ulasku u more i zahvalna sam na njoj, ali isto moram prigovoriti da nam je Grad mogao priuštiti bar jednu finu kromiranu šipku koju danas ima svako malo misto kraj mora i to po nekoliko njih. Istina, pedesetak metara od moje šipke je napravljena prava rampa s kromiranim šipkama za ulazak u more. No, nažalost ja više nemam snage da bi sama ušla u more pomoću tih šipki, a ne želim da me vozikaju u more pa se koristim mojom ruzinavom šipkom.
Baš me bilo strah hoću li moći i ovu godinu uzverati se uz šipku i spustiti se u more. Nije da se hvalim, ali uspjela sam. Sav strah je nestao u predivnom toplom moru, a i samo jedan uzvik je bio dovoljan da mi dečki potrče u pomoć. Fala Bogu, pomoć mi nije bila potrebna, ali isto sam bila sigurnija da su mi momci na raspolaganju.

Već godinama sam ja na istom mjestu kraj te iste ruzinave šipke baš kao što se i godinama na toj plaži kupaju isti ljudi. I tako smo se kroz sve ove godine svi i upoznali, a opet svatko ima svoju privatnost i ne smetamo jedni drugima. Pročavrljamo tu i tamo, pozdravimo se i svatko od nas ode u svoj film.
Tko god ulazi u more, mora proći kraj mene i svi me uljudno pozdrave i pitaju me kako sam. Ja sam tamo ka neki inventar. I tako danas izležavam se ja na suncu i uživam ka malo prase, a prolazi jedan gospodin koji se isto tu kupa godinama. Pravim se da ga ne vidim jer baš mi je lipo, ali u krivo vrime sam proškiljila i ugledam njega naslonjenog na šipku i čeka da ja otvorim oči.

- A baš sam se pitao gdje ste Vi i da Vam se nije, ne daj Bože, što loše dogodilo?!- prozbori taj čovik kojem se pravim da ime znam, a iskreno, zaboravila sam i taman sam pokušala reći nešto, a on nastavi;

- Bome ste se Vi lipo udebljali?!!!

Mislim da mu ništa nisam trebala odgovoriti jer moj mrki pogled je mu je bio i više nego i dovoljan….a on odma' nastavi kao da se pokušava opravdati:

- Ne! Ne! Nisam mislio ništa ružno …baš Vam je lipo tako!- i pobiže čovik na svoj šugaman.

A ja pomislih kako mu nije tribalo ovo i ko bi reka ' da ćemo se još početi i vriđati na plaži…
Maaaa…. Svo zlo bilo u tome! Dok sam ja na Vitrenjaku, znači da sam dobro....

- 19:32 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 19.06.2021.

Kuharica Mica i njeni strahovi

Sutra idem na izlet. U biti to nije izlet nego malo hodočašće, ali ja ga doživljavam i kao izlet. Koliko sam sretna što idem, toliko me i strah. Dugo nisam bila na nekom izletu i svašta mi se mota po glavi. Pitanja mi se nameću sama od sebe; kako ću ja sama (preko 50 ljudi ide na izlet), ko će mi pomoći, ko će me gurati u kolicima, kako ću s wc-om, a što ako mi se dođe pišati u autobusu, a što ću jesti s obzirom da ovaj put nije organiziran ručak , a što ako ne budem mogla ući u autobus, a što ako me svi budu ignorirali,… I tako tisuću pitanja, a jedini pametni odgovor koji mi se nametnuo je taj da nisu tili da idem i ja ne bi me ni zvali. Pa znaju da ja ne mogu sama,. Dakle idem na izlet., sorry, hodočašće.
Već sam u ruksak spremila tri sendviča, puno vode, malo voća i bombončiće. Nekako mi se to čini malo pa se mislim što bi još mogla. Pošto imam vrimena, mogla bi umuljati neki kolač od sastojaka kojih imam u kući.



Idealno bi bilo nešto što ne oduzima puno vrimena i uvijek uspije. Dakle, bit će to voćni kolač. Imam breskvi, a imam i trišanja. Bolje je sa trišnjama bit će sočnije.

Dok sam pila kavu očistila sam kilu trišanja što se kasnije pokazalo kao previše.



I iz friđa sam izvadila jaja i jogurt kako bi do pravljenja kolača bili na sobnoj temperaturi. I krenula sam ovim redom:
U zdjelu sam razbila 4 cijela jaja i dodala 12 žlica šečera i sve to sam pjenasto umutila te dodala jogurt (može i čaša mlijeka ili vrhnje). Malo promješala i dodala 15 žlica brašna s jednim praškom za pecivo. To umutila u jednoličnu smjesu i na kraju umiješala 12 žlica ulja. Kad sam dobila poprilično gustu smjesu, ali koja se još uvijek razliva, cijelu smjesu sam izlila u prethodno nauljenu i pobrašnjenu roštjeru.



I sve to stavila peći na 180' u također prethodno ugrijanu pečnicu na 10 minuta kako bi na vrh tjesta pobacala očišćene trešnje. Jer da sam ih odmah pobacala, one bi propale na samo dno kolača, a to ne volim.
Ebi ga, bilo bi bolje da sam ih odmah pobacala jer ja sam pisala komentare na blogu i zaboravila na kolač. Kad sam se sjetila da je kolač u pećnici, prilično je bilo već kasno. Ali što sad?!!! Što je, tu je! Isto sam pobacala trišnje na gotovo pečen kolač i još ga pekla oko dvadeset minuta ( sve skupa 45 minuta).



I sad slijedi pouka ovog posta, točnije dvije;

1. Nikad ne budi samouvjeren i siguran da će ti nešto uspjeti sto posto bez obzira što si to pravio već tisuću puta.

2. Kad pečeš kolač i imaš deset minuta vrimena slobodno, možeš ići na blog.hr, ali nikako se ne upuštaj u komentiranje. Čovječe stani!!! Di ti se žuri?! Blog.hr ti neće pobići. On te čeka noć i dan i tako svaki dan....a kolač u pečnici- ne čeka!!! ..


- 16:59 -

Komentari (19) - Isprintaj - #

petak, 18.06.2021.

Trenutna ....

Lito je, a nije lito.
More mrzlo.
Turista nema.
Umorna sam, a ne radim ništa.
Samo se vozikam ka munjena.
Kuća-posa'-birtija-SPAVAJ!
Svi kao razumiju, a u biti, nitko ne razumi ništa.
Svi su kao spremni pomoći, a istina je prava da svatko gleda samo sebe.
Interes, interes, interes i samo interes. I *eba te taj interes.
Svi čekaju nešto, a ja samo čekam da prođe....Nešto! Ne znam ni ja što.
I tako prolaze dani, miseci i godine i eto te na kraju.
A kraja nigdi' nema.
I onda opet sve u krug...posa' –kuća- birtija...- DIŽ SE!!
E, neće moći ove noći..
Dopizdilo mi sve.
Ispisujem Zahtjev za godišnji.
Right now... o yeahhhh ...it's a sweet harmony......



- 08:24 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.06.2021.

Recept za najbolje lepinjice

Postoje dani kao što je ovaj kad ti ništa ne ide od ruke. Čega god se uhvatim- ode kvragu!
Ne znam da li je kriva ova sparina, PMS ili jednostavno-godine čine svoje.
Nedjelja je meni, između ostalog, dan za pečenje kruha. Inače, jedem bezglutenski kruh koji se može nabaviti na policama naših trgovina. No, cijena takvog kruha je bezobrazno visoka pa iz principa ga ne kupujem nego ga pečem sama. Nije mi problem ispeći kruh s obzirom da obožavam raditi s .tijestima, a i na činjenicu da brašno dobijem kao oboljela od celijakije preko Zavoda .Kruh mi bude jako fin i na izgled i za okus.
Što mi je danas bilo- neka dragi Bog zna.

Kao prvo, sve što mi je moglo pasti- palo je.
Sve što se moglo proliti- prolilo se.
Sve što se moglo rasuti -rasulo se.
I sve što se moglo shebati- sami nastavite niz.

Kao drugo, odlučila sam ne koristiti vagu jer svaka prava iskusna kuharica, naravno da ne važe namirnice i naravno da ne radi po receptu nego joj njeno iskustvo kaže koliko čega staviti. Narodski bi se reklo, onako od oka.
S obzirom da sam ja polučorava, od oka mi je išlo ka od šale. Božemiprosti baš ko da sam se zafrkavala s namirnicama. Rano mi je bilo za misliti pa umjesto pola vrećice brašna, ja sam istresla cijelu kilu. A kvasca sam stavila za pola kile brašna, dakle malu čajnu žličicu. Isto toliko sam stavila i šećera da bi se kvasac lakše aktivirao, a ulja sam nakapala dvije tri jušne žlice. I na kraju sam dodala dvije čaše mlake vode. Tek tad mi je sinulo da sam ubacila kilo brašna u zdjelu pa sam dodala još dvije čaše mlake vode.
Odmah na početku poduhvata „Lepinjice“ sam odlučila da ću kruh smiješati mikserom jer u rano jutro (11 sati) mi je to naporno i ne želim se izlagati nikakvom naporu, a i stresu. Ipak je nedjelja, a uz to i blagdan najčaščćenijeg sveca Sv. Ante.
Dok je mikser odradio svoje (oko 3,4 minute), ja sam izvadila roštjere i obložila ih pek papirom.



Kako je bezglutensko brašno kako sam naziv kaže bez glutena i ne može se tako lako povezati kao obično brašno, moja smjesa za kruh ispala je sva ljigava i ljepljiva. I nije ju preporučljivo dirati rukama.
Inače nauljim ruke pa veoma lako oblikujem jednu po jednu kuglicu tijesta. Pravi cirkusantski show je kad ih u jednoj ruci (jer druga je trapava) bacam dvadesetak centimetara u zrak i oblikujem prave pravcate kuglice koje nerijetko završe i na podu, a kada ih položim u roštjeru malo šakom stisnem da bi kuglu spljoštila i dobila pravi oblik lepinjice. Danas sam s velikom žlicom vadila tijesto i prelijevala ga na pek papir. To nije sličilo na ništa. A i nisam se trudila s obzirom, da sam već dobro fulala u receptu. I tako sam od kilo brašna napravila 12 bljuvotina koje bi trebale izaći u 12 lepinja raspoređenih u dvije tepsije. Te bljuvotine su se dizale oko pola sata i tad sam ih stavila u unaprijed zagrijanu pećnicu na 180' da se peku oko 35 minuta.


I tako su se pekle, pekle, pekle dok sam ja kosu oprala, a kad sam se vratila u kuhinju imala sam prave pravcate lepinjice. Ispale su blijede jer ih nisam nauljila maslinovim uljem ili maslacem. A nisam to učinila jer sam mislila da od njih neće biti ništa.



I tako je došla ura- vrime od ručka kad sam od gušta smazala jednu lepinjicu, a ostale su se hladile kako bi bile spremne za daljnji transport. Ohlađene sam ih spakirala u male vrećice



i spremila u duboko zamrzavanje kako bi imala tokom tjedna jednu, dvije na dan za pojesti.



Ukoliko želite još ovakvih dobrih i provjerenih recepata, slobodno me zapratite na mom blogu.
A do tada, dobar tek vam želim (valjda imate kruha u kući )!!!!


- 15:56 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 11.06.2021.

Blagdansko raspoloženje

Danas je blagdan Presvetog Srca Isusova. To je ujedno i naziv moje Župe, odnosno crkve koju ja posjećujem. Iz svega navedenog proizlazi da mi je danas blagdan. A kako se ja osjećam i kako doživljavam uopće ovaj dan, e to je sasvim druga priča.
Već neko vrijeme blagdane uopće ne doživljavam. Moj grijeh, moj grijeh , moj preveliki grijeh!

Znam da je pitanje vjere intimna stvar svakog čovjeka i da se o tome ne govori javno, ali kakva bi ja bila Šuša kad bi premučala nešto. Dakle, danas ne osjećam ništa. I zbog toga osjećam grižnju savjesti. Ali isto sam jutros na posao išla drugim putem nego inače kako bi prošla kraj Crkve i kratko se pomolila. Dosta se ljudi već okupilo na prvu jutarnju misu koja je u 7 ipo sati, a vjernici su, čujem, mislili da je u 7. Lipo ih je vidjeti u svečanoj odjeći. Baš kao u stara vremena.

Naravno , ni u ovu Crkvu ne mogu uči sama zbog nepristupačnog ulaza, jedne stepenice. Mislim se kako ovo nije neka prastara građevina koja se zbog povijesnog značaja ne može obnavljati pa mi nije jasno zašto u toliko desetljeća nisu mogli napraviti prilaz za invalide. Na momente mi se čini da nas i Crkva izbjegava. Ovo nisam rekla, a vi niste pročitali. Opet; moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh!

I tako stojim pred ulaznim vratima Crkve. Gledam blagdanski uređen oltar. Kratko se pomolim i samo tiho zavapim; "Bože, neka bude volja Tvoja!".



Cijelim putem do Firmice sam molila i ponavljala; "Isuse, blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome!". A pred sam ulaz u firmu, stiže mi slikovna poruka od prijateljice koju odmah otvorim i ugledam kip Isusa koji je posebno danas izložen na oltaru crkve (inače je, na zidu s desne strane oltara). I oči mi zasuze. Ne znam zašto i radi čega. Ali bilo mi je baš milo srcu mom.
I zato Ti kažem Isuse; "...dok sam ja ovako izgubljena, umorna i sva nikakva, Ti me vodi i učini srce moje po srcu svome!". Amen!!!



- 09:34 -

Komentari (15) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.06.2021.

Muke po Alexu

Svako jutro kroz radni tjedan ćaća me nazove u vremenu od 7,30 do 8, 30 sati. Taj ritual preuzeo je od mame koja je to isto činila prije njega. Nazove me da vidi jesam li dobro, što mi treba i da pita što će kuhati tog dana. Ovo zadnje pitanje sam mu zabranila da me pita jer meni je ionako sve dobro i ja sve jedem (vidi se na meni ). On svejedno pita što će kuhati. Ja uvijek isto odgovaram ; „ Ne znam. Kuvaj što god oćeš!“. Zvuči nezahvalno, ali to mi je ćaća i bar njemu mogu reći što 'oću, a on mi neće zamjeriti ništa.

Tako me tata i jutros nazva' i nakon što je „vidija“ da sam dobro, upita me;

- Jel' ti onaj trči po kući?!- sva nikakva i mamurna od neispavanosti pitanje nisam shvatila, najprije sam zamukla pokušavajući se sjetiti na koga misli, a onda sam ipak pitala na koga misli.
- Pa jel' ti onaj Mali noćas trča' po kući?!!!- i onda mi sine koji Mali i nasmijem se od srca i nastavim pričati o Malom; kako je predobar i kako mi je žao što ga nisam kupila i prije i bla bla bla.....

A priča o Malom je tekla ovako;
Već godinama namjeravam kupiti robotski usisavač, a to nisam učinila jer sam samu sebe tješila da mi usisavanje dođe kao dobra vježba i ako stanem raditi tu radnju poslije neću moći. A i opravdanje mi je bilo da za moj mali stan to nije potrebno. Vidiš kako sam glupa;
Ako ne budem usisavala po kući, šetat ću ili vježbat s fizioterapeutom, a stan mi je dovoljno velik i idealan za ovog Malog. A najveći motiv da ga kupim baš sad je bilo pituravanje stana prije desetak dana.
Jesam se izmučila?!!! Šunjala sam se po podu i prala jednu po jednu prostoriju. Sve sam uspjela, ali slomila sam se. Dobro sam nabila koljena i još ih osjećam i danas. A čim sam se došuljala do kauča, uhvatila sam laptop. Nekoliko klikova i „ Vaša narudžba jezaprimljena. Hvala što kupujete kod nas.“. I već za par dana na mojoj adresi pojavio se poštar s paketom veličine dvije kutije od cipela. Ala brale sriče kad sam ga raspakirala i vidjela to malo čudo. Naravno, ćaća je gledao sa strane i još se više čudio toj maloj napravi. On nije ni znao da to uopće postoji.
Lako sam ga ja montirala i odmah isprobala. Oči su mi bile velike ko baki u Crvenkapici. Ka malo dite sam ja išla za njim i veselila se kako je pametan. A onda sam se uhvatila instaliranja Aplikacija na mobitel koje će olakšati rad malog bijelog čuda. Veoma lako sam instalirala program samog robota, ali sam se izmučila s Aplikacijom govornog Assistenta. Najprije Gugl asistent nije se htio povezati s robotom. Ne prepoznaje device. Jeba te devajs i instaliram Aleksu koji se također nije htio povezati s Malim. I sva ljuta i jadna i izmorena od pustih Aplikacija viknem sasvim spontano;

- Aleksa od*ebi!!!!!- a teta iz mobitela sasvim jasno upita; How do you mean it???
- A kako mislim ?!!!!- i puknem od smijeha i ljutnja me prođe.

Ipak pretpostavljam da to nije bio Aleksa nego teta s Gugla. Ali zaboli me za oboje, mogu ja i bez govornog asistenta ionako ne podnosim svoj glas pa zašto onda mučiti Aleksu.
A Mali neka čisti......
Obožavam ga.

- 09:15 -

Komentari (16) - Isprintaj - #

srijeda, 09.06.2021.

Nisam luda, majke mi!!!!

E , sad uistinu ne znam dali da vam ovo ispričam ili ne?! Bojim se da me i vi, ne daj Bože, proglasite munjenom. Kad meni netko priča ovakve stvari kakve ću ja vama sada, ja ga samo blijedo gledam i u sebi se podsmjehujem. Sram me bilo, ali to je jače od mene. Nevjerni sam Toma i tek kad nešto proživim onda vjerujem u to. Ma kako se neću smijati i kako ću vjerovati u to da je mojoj prijateljici Isus doša' na konju?!!! Ma di baš na konju, da mi je ispričala da ga je u molitvi susrela, tu ne bi rič rekla jer uistinu vjerujem da je molitva razgovor s Bogom. Ali kad uzmem u obzir da je to njen „posao“ kojim zarađuje za život, onda joj čak ni ja neću zamjeriti takve beljezgarije. Naime, ona živi u Francuskoj i već nekoliko godina je otkrila da ima poseban dar liječenja ljudi i da izravno komunicira s Isusom koji joj daje upute što da radi. Bože baci, ciglu i budi precizan!!!! Ali očito to neki francuzići gutaju i omogućavaju mojoj priji pristojan život. Poznajem ju cili život i znam da ima milijun dobrih vrlina i da je uvijek spremna pomoći, a što joj se dogodilo kad je otišla u tuđinu- neka dragi Bog zna. I kad ona kaže da ju je Isus posjetija na konju, ja mučim. A i ona zna da joj ne virujem ni vraga. A ona svoje brojne pratitelje ima i u Hrvatskoj i Srbiji pa ako je i netko od vas njen sljedbenik- nek me ispriča, ne rugam se ja nego samo prepričavam. I dobro aj, malo se smijem.

A iskreno, ne bi voljela da se vi meni sad podsmjehujete kad vam kažem da sam imala izvantjelesno iskustvo. O tome nikad ne pričam. Mami sam ispričala, a i najboljoj prijateljici koja je inzistirala da čuje moju priču. Bilo je to gotovo prije 30 godina kad sam pala u komu. U tom stanju sam bila oko mjesec dana. I baš sam se lipo odmorila. Nisam ništa osjećala. Ali pred sam kraj kome (bar tako mislim) i kad sam počela dolaziti sebi vidjela sam tunel. Ovaj dio o tunelu se uklapa u priču drugih ljudi s sličnim iskustvima, ali moj tunel je bio totalno drukčiji. Nije bio horizontalan nego vertikalan i to u jednom kantunu sobe gdje je stajala nekakva visoka vješalica za robu. Nije bilo nikakvog svijetla na kraju tunela. Taj tunel je bio sličan nekakvom liftu i bio je u magli. A kroz tu maglu su se spuštali ljudi. Nisam nikog posebno prepoznala, ali izmijenilo ih se puno. Nsam se bojala , ali nisam htjela imati veze s njima. Samo nek' oni prolaze. I to mi se ponavljalo nekoliko puta. Sad, jesam li stvarno pukla, ne znam, ali tako je bilo. Možda su mi to izazvali neki lijekovi koje su mi davali. Znam da sam stalno čula osoblje i doktore da mi daju neke koktele. Mislila sam da me žele ubiti s tim koktelima, ali opirati se nisam mogla; em što nisam imala snage, em što sam bila vezana za krevet.
A znam da sam znala i lebdjeti iznad svog tijela. Jesam, majke mi! Ne izmišljam. Jednom sam izašla iz tijela i priljubila se uz staklo intenzivne sobe gdje su mi s druge strane stajali roditelji. I mama je stalno pričala i ponavljala ; „Nije ti ništa, samo ti se jedna mala žilica u mozgu začepila...“. I znala je plakati, a ja bi prišla staklu i tješila ju da sam dobro i da ne brine. Ljutila sam se kako me ne čuje.

Ta bolnička soba na intenzivnoj njezi bila je puna nekakvih inkubatora za djecu. Jednom je jedan od tih inkubatora bio pun kao neke staklene vune koja je bila puna ušiju. Grozno, ali imam i lipih sjećanja iz te sobe. To je bilo kad sam se prvi put nasmijala nakon kome. Bio je to trenutak kad se moj kateter izvukao iz vrećice s mokraćom i skliznuo pravo fizioterapeutkinji Ani u klompu koja je tek tad shvatila da ja razumijem svijet oko sebe i da nisam trulu-lu.
Ne znam zašto mi se sad nameće ime Venka i Rožica. Ali mislim da su to bile sestre zadužene za moju sobu. I sestre i doktori su bili divni prema meni, odnosno prema mami koju su počeli puštati kod mene. Mamu su obukli isto ovako kako se danas doktori oblače zbog korone, u ona zaštitna odijela. A mama je za razliku od svih bila uvjerena da ja sve razumijem, iako nisam govorila nego samo neartikulirano glasala se, i napisala mi je na komad kartona abecedu . Rukom bi išla od slova do slova i zaustavila bi se na onom slovu na koje sam ja trepnula. I tako smo sklapali riječi i rečenice...... Ahhhh!!!

A sjećam se da su kiše stalno padale, a dosta kasnije sam skužila da su kiše česta pojava u Rijeci.
I tako sve to prođe i sve se zaboravi i život te odnese nekim drugim putem.
Mene je odveo do ovih ebenih računa i naloga koji su trenutno na čekanju.
Ali ne sekiram se.....



- 09:23 -

Komentari (19) - Isprintaj - #

utorak, 08.06.2021.

Igraj Zadre, volim te!

"Bog je stvorija čovika , a Zadar košarku"- opće je poznata krilatica koja se posljednjih dana može čuti na svakom kantunu Grada. Zadar je opet nakon 13 godina osvojio naslov prvaka Hrvatske- u košarci. Napominjem ovo u košarci jer nisam baš neki ljubitelj sporta i dobro da razlikujem košarku od nogometa.. Ali kad Zadar igra, onda čak i ja gledam utakmicu. Tako sam gledala i ovu Majstoricu za kup prvaka između Splita i Zadra. I uživala sam. Samo sam čekala kraj utakmice kako bi počelo zadarsko ludilo. I odmah po završetku utakmice, počela je ludnica. Tisuće i tisuće Zadrana se okupilo na Narodnom trgu. Epidemiološke mjere su bile na vrhuncu.....katastrofe. Nitko se nije pridržavao zaštitnih mjera i nosio masku pa je sad na nama da čekamo što će biti. Ili će stvarno porasti broj oboljelih od korone ili Stožer pretjeruje. Vidjet ćemo.
Nisam bila na trgu jer tehnički to nije bilo izvedivo (zgnječila bi me ta razuzdana masa ljudi), ali buka i veliko slavlje zadrana čulo se sve do moje kuće. Iskreno, bojim se tako velikih okupljanja bez obzira na koronu.



Ova horda navijaća Tornada me podsjetila na 91. godinu kad je mučki ubijen pripadnik Specijalne jedinice policije Franko Lisica i kad su Zadrani porazbijali sve trgovine "sumnjivog porijekla". Nisam ni slutila da je to bio početak rata. Naravno, mater me tad ugurala u kuću i nisam smjela ni proviriti nosom vani. Ali čula se buka ogorčenih Zadrana baš ko što se i sada čuje buka veselih navijača. I tad i sad bila sam jako uzbuđena. Nesto se događalo.
A inaće, svaki Zadranin osjeća se posebno veliki navijačkošarkaškog kluba Zadra.
Od kad znam za sebe, svi mi u Zadru živimo za košarku. Baš kao da svi mi, i babe i dide treniramo i igramo ovaj sport. Malo smo si umislili stvari. No, posljednjih godina smo se uspavali. Ne želim ulaziti u priče, a i ne znam zašto je to tako.
Najviše nas je proslavilo veliko ime vrhunskog, jedinstvenog i neponovljivog košarkaša i trenera Krešimira Čosića rođenog u Zagrebu 1948, živio u Zadru (u mom kvartu), a preminuo u SAD-u 1995,g. Prije desetak dana mu je bila godišnjica smrti (točnije 25. 05 .). Ove zadarske face što ka nešto vride u sportu su mu pred njegovom bistom ispred dvorane na Višnjiku također nazvane po njemu, položile vjence i svijeće. I to je bilo na svim lokalnim i državnim televizijama. A ja kurijoža kakva jesam, baš sam se namjerno uputila pred zgradu u kojoj je Krešo živio i pod koš na kojem je trenirao, vidjeti da li mu je tu itko položio bar jedan cvijetak. Naravno da nije. Ubrala sam ružu u obližnjem vrtu i posula latice pod koš.
Kad sam se vratila kući upitala sam ćaću kakav je bija Krešo;

- A dobar! ...baš dobar. I žgoljav.- malo se zamisli pa nastavi- Uvik sam ga klepa....
- Ajme tata, ovo da je bija dobar viči na sav glas i to reci svakom, ali da si ga klepa... muči da te ko ne čuje. Ipak je to KREŠO!.
- E, a da ga nisam klepnija koji put, ko zna bi lii uopće posta'....KREŠO!

I tako ne mo'š ti s mojim ćaćom, on reće što misli pa kome krivo, kome pravo.
Mili Bože , na koga li sam ja???!!

Na slici; Vrata koja se vide na retrovizoru mog motorića su ulaz u portun u kojem je Krešo živija.

- 07:52 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.06.2021.

Dišpetoža

Evo po ko zna koji put ovu godinu mene je pos*a galeb. Kažu sriča.
Na momente mislim i da me život pos*a, a onda samu sebe ukorim; „Nezahvalnice jedna!“.
Od života sam izvukla sve najbolje što sam mogla i za razliku od mnogo mojih prijateljica osoba s invaliditetom, ja se nisam prepustila. Toga sam svjesna i neću biti lažno skromna i glumiti neku patnicu.
Imam jednu veliku falingu, a to je da se ne mogu suzdržati da ne zaplačem. Plačem i kad sam tužna i kad sam sretna. Znam, to mnoge oko mene nervira i odbija ih od mene, ali znam da su oni najjači izdržali i da su uz mene.
Druga falinga je to što sam za istinu i pravdu spremna umrijeti. Dovoljan dokaz je to što sam nakon kratkog vremena predsjedavanja Udrugom, dala otkaz na mjesto Predsjednice kad sam vidjela da se tu svašta radi samo ne na korist osoba s invaliditetom i da bi ja tu trebala biti marioneta koja će drugima potpisivati njihove prohtjeve .
Ali očito su se malo preračunali što se tiće Šuše.
A koja sam tek ludača bila kad sam Direktoru sasula u facu sve što ga ide. I to kad su me gluplji od mene tili zatupiti i ne priznati mi moje pravo na veći koeficijent s VSS i to sve zato što sam se zamjerila jednoj debeloj i bahatoj prasici. I tu sam se izborila za sebe. I onda te tako zaglupe u Firmici (i proglase ludom), ali ti i dalje tjeraš po svome i svakoga možeš čiste savjesti pogledati u oči.. Bog je uz mene i jednostavno se ne mogu izgubiti.
Nažalost, imam gnjile gene u sebi i ne mogu baš puno utjecati na zdravlje osim zdravom prehranom, umjerenom tjelovježbom i izbjegavanjem stresa (najviše glupih i zločestih ljudi). Ali iskreno, meni žao ne bi bilo sutra da odem jer proživjela sam život intenzivno; i u sreći i u tuzi.
Imam još samo jednu želju moj živote ludi, a ta je da mi na put staviš osobe i posebno djecu kojima ja mogu pomoći što više. Ne znam kako ni što, niti imam ideju,ali znam da će se i to dogoditi. U našem mentalitetu vlada uvriježeno mišljenje da su osobe s invaliditetom slabe, nemoćne i ne mogu pomoći ni sebi, a kamoli drugome. Ali rođo moj, zaeba si se! I to ne samo u mom slučaju nego su tu brojne osobe s invaliditetom kojima se divim.
I zato se vraćam na ono sranje s početka priče koje stvarno znači srića jer ja to uistinu i jesam. Blagoslovljena sam mnogim darovima .
A to što sam grintava i pomalo neuračunljiva; malo plačem, a onda za minut se nekontrolirano smijem, to sam ja. I nikad se neću minjat.
I zato je bolje da galeb kenja po meni nego da to dopuštam životu i drugima.





- 15:57 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 05.06.2021.

Odmori se, zaslužio si....

Već duže vrijeme namjeravam napisati nešto o Veselom kombiju i eto lina sam. Ali ima tri dana da je taj Veseli kombi postao tužan. Napustio nas je vozač kombija Mate s čijeg sam se ispraćaja upravo vratila. Rekla sam da više nikad nikomu neću ići na sprovod jer jednostavno ne mogu ni fizički, a ni psihički. A pošto Mate nije "bilo tko" nego moj veliki prijatelj i bila bi velika prasica da Matu nisam ispratila na vječni počinak, uhvatila sam posljednji atom snage, a i ćaću za ruku i via Belafuža (jedno od Zd groblja). Plakala jesam, ali izdržala sam.

Mate je bio jedna posebna osoba , čovjek kakav se rijetko sreće i teška dobričina koja je mene svaki drugi dan organiziranim gradskim prijevozom vozila na posao i s posla. I tako 13 godina plus one dvije prije kad me vozio u Udrugu. Nisam uopće imala osjećaj da je to samo neki moj vozač, nego je to bio moj prijatelj kojeg sam smatrala i bratom i ocem.

Još prije mjesec dana si me vozio na posao. Istina, da si se počeo žaliti da te bole križa pa i rebra, ali ni na kraj pameti nitko nije mogao ni zamisliti da će završiti ovako kako je završilo. Za sve si krivio cigarete, puno si pušio, ali ebi ga, neš mi ti poroka. Vikala sam na tebe da neću više s tobom pričati ne ideš li doktoru. A ti si rekao da se bojiš ako te ostave u bolnici i da ti jednostavno moraš raditi i brinuti o troje male dice. A ja sam i dalje vikala na tebe, „ Idi i liječi se pa ćeš onda i moći brinuti o dici, a ovako samo odugovlačiš… Kad umreš što će onda biti“. Koja sam ja vještica bila i jezik prigrizla. I taj vikend si me i poslušao i otišao direktno na Hitnu. U ponedjeljak me dočekala vijest da imaš zloćudnu bolest. Nakon nekoliko pretraga, otišao si u Zagreb, ali samo su te vratili jer sve je metastaziralo. Još uvijek nisam vjerovala da je situacija tako teška. Bio si kući i oporavljao si se. A onda mi je za vrijeme ručka zazvonio mobitel. Razveselim se jer vidim da je broj od kombija, a onda me Siniša (drugi vozač) tiho upita jel mi tata blizu i da mu ga dam. Odjednom mi je sve postalo jasno. Mate je umra. Nisam mogla sebi doći od žalosti.. To nije istina. Koje gluposti- da je Mate umra. Baš ću mu slijedeću vožnju ispričati koje gluposti pričaju. A namjeravam mu ispričati i kako mu je danas bilo na ispraćaju. Luđakinje, majko moja!!! Pa Mate je umra. Umra je čovik koji nikada nikome nije rekao ne. Čovik koji je na uštrb sebe i svoje sriće pomogao drugima. Čovik koji je najteže osobe s invaliditetom na svojim rukama nosio na peti kat. Čovik koji je bez obzira dali si ili nisi upisan za vožnju za taj dan, vozio sve od reda i to ne samo mene nego svakoga ko bi ga zazvao za pomoć. Ne samo da je vozio kod doktora i u bolnicu, vozio je na utakmice, koncerte, ženske na nokte, u shopping centre, na kupanje,…. Koliko li smo samo kava popili u tim centrima. A sićaš li se kad si mene i svoju Josipu (kćer iz prošlog braka) odveo u Jazine na koncert Thompsona ili ono kad si me vozio kroz snijeg koji u Zadru rijetko pada cestama koje su zabranjene. A kad smo se ono posvađali pa nisi misec dana pričao sa mnom. ...Samo bi me odveo na posao i u kombiju je bila „tiha misa“. Naravno, da si ti meni prišao prvi i rekao oprosti. A kad si nas s udrugom vodio na izlete ili ono kad smo išli na ručak nas troje; dva vozača i ja. Ejjjjj, najsmišnije mi je bilo kad te uvatija proliv. A jbga dogodi se. Baš kao što se meni dogodilo danas kad sam te išla pozdraviti…

Kako si me samo branio kad su me svi napadali u Udruzi…i to isti oni ljudi koji ti danas nisu došli reći Adio… isti oni ljudi čije si pizdarije trpija i svako kako bi mu se digla ona stvar bi se na tebi iživljava.. a ti si dopušta.
Zadnji vic koji si mi ispriča bija je o Muji i bordelu i o tome kako će Mujo za prvu ruku raditi sam, tako nekako. A bolilo te. Vidilo se to na tebi. Naglo si smrša' i odjednom kao da si se usporija. Presta si govoriti da si mlad. To mi se nije sviđalo.

A dok sam ove dane čistila kuću našla sam ukrasnu vrećicu s tvojom posvetom. I ovo Valentinovo kao i sva prije, ti si mi poklonio znak pažnje. Ovu godinu su i tvoje oči zasuzile kad si vidio da sam ganuta tvojoj gestom. Znao si da sam sama i uvijek bi me nastojao oraspoložiti. Baš si bio pravi rijatelj. Razumjeli smo se.



Svaki petak smo igrali Jackpot. Nikad ništa nismo dobili. I kako da ja sad vjerujem u bolje sutra. Ti si imao toliku vjeru i nadu u bolju budućnost, a nisi ju dočekao. baš kao ni moji brat i mama, Ali bez obzira na to, ja ću i dalje vjerovati …ne želim ni pomisliti drukčije. Samo znaj da smo te svi voljeli baš onako kako si ti volio pjesmu. A pjesmu si mi obećao i u svojoj novoj kući, samo da ju još malo središ….A sad te ispraćamo uz Milost i Croatio iz duše te ljubim.

Dok ovo pišem u mom najdražem parku u gradu-Vruljici, u pozadini svira živa glazba. Ljudi se vesele i piruju. To je život. Jebeni život; jedni tuguju dok se drugi raduju. La vita e bella.



I obeća' si i meni da ćemo jednog dana umjesto u dosadnu Firmicu zapičiti put Splita (a najprije ćemo na Šibenskoj pijaci kupiti fažola),
I tebe danas voze neki drugi ljudi u nekom drugom kombiju put Splita (ispraćaj u Zadru, pogreb u Trogiru)…..ideš bez mene, ali na neko bolje i sigurnije mjesto gdje nema zime koju si mrzio. I nema boli.
I zato te sad pozdravljam ;

Adio prijatelju moj, do nekog boljeg susreta, ko zna kad i ko zna gdje….

- 19:11 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 04.06.2021.

Lito ide, mala...

Petak je i većina mojih kolega spojila je blagdan Tijelova s današnjim danom i tako dobila produženi vikend. Za ne povjerovati, ali ja to ovaj put nisam učinila. Nije mi se isplatilo potrošiti jedan dan GO jer ionako nemam ništa za obavljati ili ići negdje. Kuća mi je čista, a , po meni, još uvijek nije vrime za kupanje. Tako da sam došla u moju Firmicu i nakon popijene kave,odmah sam se uhvatila posla. Što prije završim s računima, prije ću i na unaprijed dogovorenu kavu. Dodatna olakotna okolnost je ta što šefice nema. A kad mačke nema, miševi kolo vode. Ovaj miš je sam odlučio pošto za njega nema produženog vikenda, za njega će biti produžena marenda.

S prijateljicom sam se našla u točno dogovoreno vrijeme „ispod sata“. Naravno, našle smo se na glavnom trgu Grada i ugodno sam bila iznenađena kako je Grad pun svita. Primjećujem da ima i dosta turista. Svi, i domaći i furešti su u ljetnoj odjeći za razliku od mene koja još misli da je zima. I tako se guramo Jela i ja kroz sav taj svit na Kalelargi i svakih 10 metara zastanemo kako bi pozdravila poznanike. A ' ko Šušu ne zna, od škovacina preko doktora pa do velikih Gradskih Faca. Iskreno, draži su mi škovacini.

I nakon tog silnog pozdravljanja, zaustavimo se na Forumu. Na prvi pogled, nema mista,sve puno ljudi ali ipak nađemo jedan slobodan stol i to na suncu. Naravno, nabila sam cvike da mogu odmjeravati prolaznike, osobito ženske. Ne, nemam nikakvih homo sklonosti nego da vidim što su obukle. Skoro da Jelu niti ne slušam, a ona se navila pa melje li ga melje. Nismo izdržale ni po' ure na ovoj žegi i krenule smo dalje do treće prijateljice koja radi. Vraga radi, jer uhvatile smo je di kunja, neću reći da spava na poslu, a to znači da ja nisam najgora.

Nakon nje, krenuli smo preko pijace na kojoj nisam bila sto godina. Ka malo dite gledala sam to šarenilo na štandovima. Nema čega nema,gotovo ka na Benkovačkom sajmu. Sve mi je lipo. Kupim sebi samo šlape za plažu i produžimo do Trga koji je bio još puniji i veseliji nego kad smo se našle. Ne mogu ne primijetiti da isti ljudi već godinama sviraju iste pisme. Mogli su ovu godinu bar još jednu novu naučiti, ali uhu je ugodno i lipo i ovo. Isto dobar štimung naprave, osobito za turiste.
Pozdravim se s Jelom i ona krene u pravcu mosta, dakle doma, a ja nastavim do Pet bunara i sama sidnem na kavu kako bi se malo odmorila. Tek sad shvaćam koliko volim biti sama. Krajičkom oka primijetih čaču u obližnjem kafiću. Pravim se da ga ne vidim, a bome, i on se pravi. A kako i ne bi kad on navodno kuha, a ja se ubijam na poslu.

p.s. zaboravila sam na savjet Teatralnog da slikam vodoravno... blog mi sam izvrće sliku...





- 12:43 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.06.2021.

Pituravanje i ostale zvizdarije

Izgubila sam ravnotežu i odjednom sam se našla na podu s krpom u ruci. Nisam se mogla ustati. No nisam se s tim zamarala nego sam samo onako instinktivno nastavila brisati pod. Brisala ogledalo ili pod- isto mi je jer ionako sve će doći na red. Sve je šporko i izrazito prašnjavo pa čistiti treba jedno po jedno. Bila sam smirena i imala sam neku nadljudsku snagu koju inače nemam. Čak sam bila i nekako sretna, a nije baš da volim čistiti. Iskreno priznajem da sam dan prije zbog ove iste stvari plakala i to gotovo na istom mjestu, baš ovdje na podu u hodniku. Plakala sam od muke i žalosti što sam sama i što mi nema tko pomoći. Lako mi je bilo prije kad bi mi sve to mater obavila i organizirala, a čača izvršava njene naredbe. I sad sam se sama našla u neobranom grožđu. Sama ja i moj stari pape.

Stan se nije godinama piturava. Ma sigurno tri godine čača ga nije ni taka' za razliku od prije kad bi ga osvježava' svaku godinu. Ebi ga, od kad je Škiko otiša', više ništa nije isto. Em nema volje, em nema snage, a i godine su učinile svoje. Ali što sada?! Živiti se mora. Ne mogu živiti u šporkici. Stan se mora piturati. I onako nenametljivo spomenem za ručkom u petak da bi tribalo ofarbati stan i sve se mislim koje riči upotrijebiti kako ne bi čaču uvrijedila što on to više neće raditi. Ne želim da se on osjeća odbačeno. A u biti oboje smo bili svjesni da on to više ne može sam. Rekao je da poznaje super piture koji će mi to učiniti kad god to poželim. Nisam mu virovala. Ali u subotu popodne na vratima mi se pojavi jedan fini gospodin za kojega nikad ne bi rekla da je pitur i pita može li pogledati stan da zna što mu je činiti. I odma' mi reče da će doći u ponedjeljak ujutro. U pi**u materinu , što ću sad?!!! Di ću s ovim stvarima?!! Kako ću ih ovako trapava spremiti?!!! Bože dragi, pomozi!!!

I Čača mi nabavi kartonskih kutija iz nekog dućana (točnije iz Mlinara) i Šuša se uhvati posla. Sama samcata, jedan ebeni invalid za kojeg bi čovik reka kad bi me vidija da sam za ništa….. Uvik kad mi netko triba, njega nema. A tobože svi bi pomogli. O yeahhh! Čula sam se s par prija koje su me glatko odhebale. Istina, nisam ih direktno pitala, ali rekle su mi „Pomalo, neće ti posa' pobiči!!!! Imaš vrimena.“ I onda sam sve sama učinila sa suzama u očima. Ne zato što mi je to bilo teško i naporno (a bilo je!!!), nego zato što su me prijateljice iznevjerile. Ali što očekivati od nekoga ko smatra da nije bitna čista kuća…

I došao taj ponedjeljak, ali popodne, Ja sam krenula na vježbe, a kad sam se vratila za dvi ure pola mog stana je bilo opiturano. Wtf???!! Na kojim drogama su ovi (dva pitura). I do večeri sve je bilo opiturano i to nekom posebnom farbom koja se odmah suši i ne smrdi. Gospoda pituri su mi i vratili namještaj i obavili su vrhunski posao. Nisu puno ni šporkali, a i većinu toga su sami oprali. Bila sam u šoku da je netko u roku od pet uri ofarbao cili stan od 50 kvadrata. I sritna sam bila, ali oprane stvari je tribalo vratiti na svoje misto,,, i oprati zavjese i deke i…i… jer iako je sve bilo zaštićeno- prašine je bilo po svuda.

I naravno prijateljica nigdje, a i neke žene koje čiste po kućama su me odbile (sezona ide i čiste se apartmani). Ebi se Šušo sama- kako god znaš i umiješ!!! A da umijem pokazala sam i i ovaj put i iznenadila samu sebe. Ovaj posao je i za najzdravije zafrkan. A ja sam uspjela-naravno uz pomoć tate. A da je trajalo par dana- trajalo je!

I sad mi je sve čisto i lipo i mirišljavo. I divim se, i urednom stanu, a i samoj sebi. Ali razočarenje u prije me dotuklo. A kao svi bi pomogli, a kad zoveš- nikoga nema. Odjednom svi junaci utihnuše.

Glavno da sam ja zadovoljna, a to što se ne mogu ispravit od boli u kičmi manje je važno. Bar znam da kičmu imam i da nisam beskičmenjak.





- 19:29 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Opis bloga

Vesele i manje vesele priče jedne Šuše.

Linkovi

......moj prvi post

Važno je.....ne sekirati se!!!









Flag Counter

Od 25.07.2021.