utorak, 08.06.2021.
Igraj Zadre, volim te!
"Bog je stvorija čovika , a Zadar košarku"- opće je poznata krilatica koja se posljednjih dana može čuti na svakom kantunu Grada. Zadar je opet nakon 13 godina osvojio naslov prvaka Hrvatske- u košarci. Napominjem ovo u košarci jer nisam baš neki ljubitelj sporta i dobro da razlikujem košarku od nogometa.. Ali kad Zadar igra, onda čak i ja gledam utakmicu. Tako sam gledala i ovu Majstoricu za kup prvaka između Splita i Zadra. I uživala sam. Samo sam čekala kraj utakmice kako bi počelo zadarsko ludilo. I odmah po završetku utakmice, počela je ludnica. Tisuće i tisuće Zadrana se okupilo na Narodnom trgu. Epidemiološke mjere su bile na vrhuncu.....katastrofe. Nitko se nije pridržavao zaštitnih mjera i nosio masku pa je sad na nama da čekamo što će biti. Ili će stvarno porasti broj oboljelih od korone ili Stožer pretjeruje. Vidjet ćemo.
Nisam bila na trgu jer tehnički to nije bilo izvedivo (zgnječila bi me ta razuzdana masa ljudi), ali buka i veliko slavlje zadrana čulo se sve do moje kuće. Iskreno, bojim se tako velikih okupljanja bez obzira na koronu.
Ova horda navijaća Tornada me podsjetila na 91. godinu kad je mučki ubijen pripadnik Specijalne jedinice policije Franko Lisica i kad su Zadrani porazbijali sve trgovine "sumnjivog porijekla". Nisam ni slutila da je to bio početak rata. Naravno, mater me tad ugurala u kuću i nisam smjela ni proviriti nosom vani. Ali čula se buka ogorčenih Zadrana baš ko što se i sada čuje buka veselih navijača. I tad i sad bila sam jako uzbuđena. Nesto se događalo.
A inaće, svaki Zadranin osjeća se posebno veliki navijačkošarkaškog kluba Zadra.
Od kad znam za sebe, svi mi u Zadru živimo za košarku. Baš kao da svi mi, i babe i dide treniramo i igramo ovaj sport. Malo smo si umislili stvari. No, posljednjih godina smo se uspavali. Ne želim ulaziti u priče, a i ne znam zašto je to tako.
Najviše nas je proslavilo veliko ime vrhunskog, jedinstvenog i neponovljivog košarkaša i trenera Krešimira Čosića rođenog u Zagrebu 1948, živio u Zadru (u mom kvartu), a preminuo u SAD-u 1995,g. Prije desetak dana mu je bila godišnjica smrti (točnije 25. 05 .). Ove zadarske face što ka nešto vride u sportu su mu pred njegovom bistom ispred dvorane na Višnjiku također nazvane po njemu, položile vjence i svijeće. I to je bilo na svim lokalnim i državnim televizijama. A ja kurijoža kakva jesam, baš sam se namjerno uputila pred zgradu u kojoj je Krešo živio i pod koš na kojem je trenirao, vidjeti da li mu je tu itko položio bar jedan cvijetak. Naravno da nije. Ubrala sam ružu u obližnjem vrtu i posula latice pod koš.
Kad sam se vratila kući upitala sam ćaću kakav je bija Krešo;
- A dobar! ...baš dobar. I žgoljav.- malo se zamisli pa nastavi- Uvik sam ga klepa....
- Ajme tata, ovo da je bija dobar viči na sav glas i to reci svakom, ali da si ga klepa... muči da te ko ne čuje. Ipak je to KREŠO!.
- E, a da ga nisam klepnija koji put, ko zna bi lii uopće posta'....KREŠO!
I tako ne mo'š ti s mojim ćaćom, on reće što misli pa kome krivo, kome pravo.
Mili Bože , na koga li sam ja???!!
Na slici; Vrata koja se vide na retrovizoru mog motorića su ulaz u portun u kojem je Krešo živija.
- 07:52 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
