utorak, 17.11.2020.

Igor iz Vukovara

Dosadna jesenja kiša me spriječila da izađem u popodnevnu šetnju i u nedostatku volje za bilo kakvim čišćenjem i spremanjem kuće, otvorila sam "ladicu sjećanja". Na samom vrhu nagomilanih albuma i spomenara našla se jedna slika koja mi je izvukla veliki dječački osmijeh na lice. Vratila me sjećanjem puno godina unazad.
Bila je to godina 1993. Mene su prebacili s Odjela neurologije na Odjel rehabilitacije. Rijeka je već tada imala vrlo razvijenu i organiziranu školu za onu djecu koja dugo borave u bolnici. Mene su ponovo upisali u osmi razred jer mi Gospoda iz moje škole u Zadru nisu htjela dati da sam završila tu godinu. A do 12. 03.92. Sam išla u školu redovno (istina u sklonište), a kasnije zbog čestih uzbuna nitko od učenika nije išao u školu. No, svi su dobili potvrdu da su završili razred, osim mene. Tako da sam ja, inače odlična učenica ponavljala osmi razred. I neka sam! Jer to iskustvo bolničke škole je nešto posebno i urezalo mi se u pamčenje. Moj razred se sastojao od dva učenika. Dakle, osim mene,tu je bio i dječakkoji se zvao Igor ibio je godinu, a možda i dvije mlađi od mene. On je pohađao sedmi, a ja osmi razred. I sva se ta nastava odvijala za istom učeničkom klupom. Više je tu bilo smijanja nego učenja. Na ispitu bi Igor držao otvorenu knjigu meni da vidim odgovore i tako ja njemu isto . I naravno da smo razrede završili s odličnim. Posebno nam je bila draga jedna profesorica iz povijesti i zemljopisa. Bila je iznimno osjetljiva i empatična. Ona čim bi nas dvoje vidjela bi plakala jer joj je bilo teško vidjeti nas u bolnici. Bože dragi, što smo joj nas dvoje samo radili i uz to ludo se zabavljali. Na kraju školske godine profesorice su nam kupile tortu i organizirale malo slavlje za blagovaoničkim stolom na odjelu Rehabilitacije. Na slavlje su došla sva djeca s Odjela, naravno ona koja su bila pokretna. Sve to nam je organizirala ravnateljica bolničke škole koja se zvala Alenka ili možda Alemka. Sjećam se da me ta žena jako voljela i ona je inzistirala da idem u školu bez obzira što sam tada jedva govorila.

A mene je još više volio moj prijatelj Igor. Nikad mu nisam znala prezime, ali znam da je Igor bio iz Vukovara. I imao je slomljeni lakat i meni nije bilo jasno zašto je on tako dugo u bolnici kad mu se lakat bio već oporavio i za razliku od druge djece , po mom sudu, njemu nije bilo ništa. Bilo mi je čudno što mu mama ne dolazi u posjet ( bila je negdje smještena u izbjeglištvu), a o njegovom tati se nije smjelo pričati. Svi su nešto šaputali, a ja nisam pitala. Meni je bilo glavno da smo Igor ja veseli i da se zabavljamo. Baš me volio ko prijateljicu. On je imao poseban tretman kod jedne sestre koja bi ga vikendom prošetala kroz prekrasnu prirodu gdje je smještena dj. bolnica Kantrida. On nije htio u šetnju ako ne idem i ja, a ja sam bila opterećenje za tu sestru. I naravno, da bi svi troje išli u šetnju, Igor bi mi dao ruku ( ne onu s iskrivljenim laktom). Znam da sam ga jednom prilikom trisnula, ne sjećam se zašto, ali znam da je to bilo onako nevino dječje. No, Igora je to jako uvrijedilo i plakao je (ne preda mnom). Već sutradan je cijela bolnica brujala o tome kako sam ja „udarila“ Igora iz Vukovara. Svi su me gledali kao neku nasilnicu i bili su nekako distancirani prema meni. Mama mi je morala prvo sama ići na raport kod doktorice, a onda smo kod dr, Zec išle mama i ja. Meni je sve to bilo smiješno jer znam da nisam ništa učinila. Morala sam obećati doktorici da se neću više tako ponašati i morala sam se ispričati Igoru.
A Igor taj događaj meni nije niti malo zamjerio,....nego su oni neki odrasli napravili dramu što sam povrijedila Igora iz Vukovara, kao da mu nije dosta teško u životu. Ja tad , majke mi moje, nisam shvaćala u čemu je problem. Jer Igor je super normalan dečko i mi zajedno provodimo bolničko vrijeme. Ma kakav rat!!!
Danas mi je teško kad se svega sjetim. Pitam se jesam li stvarno bila gruba prema Igoru, a znam da je on mene volio. Često bi me na brzinu poljubio u čelo i pomagao mi je kad god je stigao kao rođeni brat.
Nikad više nisam čula za Igora.
Ništa ne znam o njemu. Čak ni njegovo prezime.
Voljela bi ako ga itko prepozna s ove slike ( dečko u plavoj trenirci do mene) da mi javi bar nešto.

- 08:50 -

Komentari (24) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.11.2020.

Napokon!!!!

Hahahahahahahaha ugušit ću se od smijeha! Slučajno sam naletjela na Google recenziju i ocjenu moje Firmice. Čista jedinica. Hahahahahaha za ne povjerovati. Tko je to tako bio velikodušan pa počastio moju Firmicu visokom jedinicom i riječima kao što su ; nesposobnjakovići, lijeni , nestručni, arogantni, netolerantni,ne javljaju se na telefon, ništa ne rade i ini drugi pridjevi, a i poneki glagol!....... Ja se nebi štel mešati u to, ali ak' Gugl tako kaže , tko sam ja da mu se suprostavljam?!

Meni je moja Firmica postala čista pjesma. Napokon! Iako često imam osjećaj da idem u vrtič, a ne na posao. Ne zato što smatram moju Firmicu zabavištem nego zato što me svako jutro preuzmu sa kućnog praga i iskipaju doslovno u kancelariju, a onda se za osam sati vrate po mene i ukrcaju me u Veseli kombi i iskrcaju na kućni prag. I tako je nastala ona pjesma kuća poso'- poso, kuća! (ja svjedok!!!!)

Posao radim s guštom. Napokon! A dok obrađujem gomilu podataka, ispod programa u kojem radim, uvijek je otvorena neka „edukativna radionica“. I to ovisno o raspoloženju. Neki put su to razni vjerski ili neki drugi duhovni sadržaji, neki put predavanja psihologa, a i sve više osoba s invaliditetom imaju svoje video uratke i sve ja to slušam dok radim. I onda izabirem ono što volim i to posjećujem i ubuduće. I tako i nešto i naučim. Ma puno toga naučim.

Šefica mi je jako dobra osoba . Napokon! Smatram je ljudinom od žene. Ne samo zbog posla i njene predanosti i organiziranosti radu nego je prije svega Čovjek uvijek spreman za pomoć ( bilo to privatno ili poslovno). I da! Ne pišem ovo zato što moja šefica ovo čita kao što je to slučaj kod Pozitivke .Ne, ne čita ovo Ana, ali jednom će i ona saznati da ju uistinu poštujem i cijenim.

Jako sam zadovoljna s kolegama. Napokon! Oni što su me prodali za šaku ničega i meni su postali NIŠTA. Glavni i Debela su mi također NIŠTA! A kolege iz Odjela su mi SVE i zahvalna sam im. Uvijek su mi na usluzi.

To što sam sama u kancelariji za mene je blagoslov. Napokon! Kavu pijem kad hoću i koliko puta hoću dnevno. Isto tako i jedem. A da prostite , isto tako i kakam. I ne! Ovo nije ni bezobrazna ni neprimjerena izjava jedne diplomirane ekonomistice. Nego je to moja stvarnost. Osobito kad se uzme u obzir da imam Celijakiju. A kad smo već kod kakanja- nitko mi ne kaka nad glavom.

A s obzirom da mi nema mrdanja iz Firmice sve do nekih ljepših i toplijih vremena, ja za vrijeme marende stavim sjedalicu na vrata gdje dopire sunce i sunčam se dok ispunjavam Sudoku (Easy level- nikako da prijeđem na Medium) ili pričam preko moba ili čitam ili.... svašta nešto.. Uglavnom, nikad mi nije dosadno.
Uz sve to stalno se dopisujem s nekim. I tako mi prolazi većina radnog dana kada nemam neki „OZBILJNI“ posao gdje moram biti jako skocentrirana i misliti.....

I onda me pitaju zašto ja ne radim 4 sata?!!!
- Zašto?!!!
- Zato jer mi je lipo ovako i paše mi.

I onda da se vratim na početak i da dam ocjenu svojoj Firmici. Čista petica. Ali zbog solidarnosti s kupcima od Firmice, ja ću se ipak suzdržati od ocjenjivanja i neću kvariti prosjek u ocjeni.. Jer naravno ;
KUPAC JE UVIJEK U PRAVU!!!!!


Trenutna....... kiss za blogere!!!


- 12:04 -

Komentari (30) - Isprintaj - #

petak, 06.11.2020.

Lov u mutnome

Nije me bilo neko vrijeme i to iz sasvim jednostavnog razloga; sama sam se izdala nekim ljudima da pišem blog. Čak sam se i posramila pa samu sebe i upitala; „ Koja to budala može javno iznositi svoje privatne stvari?!“. I tako naiđem na komentar od Mayday na starom postu gdje me žena lijepo pozdravlja i pita se jesam li dobro i ja ka malo dite sritna zaboravi na sve i uhvati se pisanja posta.
Teško žabu u vodu natirati.

Mislim se, čega se ja to imam sramiti u svom životu da zbog pojedinaca sebi uskratim zadovoljstvo blogiranja?!
Dapače, jutros sam baš ponosna na sebe. Nema posebnog razloga , ali ovaj osjećaj koji trenutno imam u sebi me pomalo i plaši. Jer sve što je lijepo kratko i traje. Ali činjenica je da sam baš ponosna na sebe. Sad kad bi ja to išla objašnjavati tzv. Normalnom zdravom čovjeku , ne bi me razumio.
Što se nekima podrazumijeva, meni je uspjeh. No , svoju tugu, rane i boli samo ja znam i sama se nosim s njima pa neću pilati sa „sitnicama“. Ocjena proteklih par mjeseci je čista četvorka (vrlo dobar). Dakle, može bolje, ali ne bunim se i zahvalna sam.

Ali što se tiće stanja osoba s invaliditetom u ovoj korona krizi, ocjena je čista dvojka ( dovoljan). Opet ponavljam, meni je dobro. Izborim se za ono što trebam. Ali većina osoba s invaliditetom na rubu je životne egzistencije i nikoga, ali baš nikoga nije briga za nas. Sad je bitno riješiti koronu (ebala vas korona!). A to što smo nas 99% Osi populacije zakinuto za adekvatno liječenje- to nikom ništa. Ako i umreš, umra si od korone?! Ma još gora je situacija i s drugim bolesnicima naročito onkološkim, ali ja poznam ovu situaciju s OSI pa zato pričam o tome.

Ovu godinu trebalo je donijeti dva iznimno važna zakona koja bi dovela u red većinu problema nas OSI. To su ; Zakon o Inkluzivnom dodatku i Zakon o osobnim asistentima. Ali čorak!!!! Na sjednici Sabora odlučeno je da ti Zakoni neće doći na dnevni red ni 2021. Ebente živote!!!! Dakle, snalazi se kako god znaš. Ali ja se ne bunim, krivo mi je zbog mojih pajdaša i želim da nam svima bude bolje.
Za pohvaliti je to što za razliku od prošlih godina nikad više sabornika nije sudjelovalo u raspravi kad je naša Pravobraniteljica iznosila Izvješće o OSI 2020. Novi saziv Vlade je izgleda malo više zainteresiran za nas. Mislim da će dogodine već dosta njih i odustati ( živio moj optimizam!!!).
Hvala Bogu na Europskim fondovima i onim Udrugama koje znaju izvući novce, a ne one Udruge koje koriste ovu kovid krizu da ništa ne rade (navodno u skladu sa epidemiološkim mjerama). Znam, najlakše je kritizirati, ali ne govorim gluposti. Jako dobro sam upoznata sa radom udruga.

I na kraju ovog posta, pitam se što je pjesnik htio reći???!!!
Ništa, ama baš ništa. I dalje je „Snađi se druže kako znaš i umiješ?!. Svi love u mutnom pa lovi i ti!
A što sa ovako shebanim i poštenim emotivcima ka ja?!
Opet ništa,... izbjegavaj ljude, konflikte i rasprave što više i to je recept za dobro zdravlje i mir u duši.


- 09:24 -

Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Opis bloga

Vesele i manje vesele priče jedne Šuše.

Linkovi

......moj prvi post

Važno je.....ne sekirati se!!!









Flag Counter

Od 25.07.2021.