utorak, 25.01.2022.

Veza, veza, vezica!!!!

Već duže vrijeme promatram neke ljude oko sebe koji za sve što rade imaju vezu ;
Trebaju na pregled kod doktora specijaliste- imaju rođu koji je domar u bolnici i on ih upiše.
Trebaju ići na utakmicu za koju već odavno nema karata u prodaji- pojavi se brale koji im pokloni sponzorsku kartu.
Trebaju izvaditi „papire“ na Zemljišnom na sudu- imaju ljubavnicu koja radi u pisarnici, ali ona bez problema ishoduje bilo kakav dokument.
I tako mogu nabrajati primjere u nedogled. Ali ono što želim reći je to da mi se takvi ljudi baš gade, ali na drugu stranu im i zavidim jer se ja za sve dobro moram pomučiti i kod mene sve ide regularnim putem pa imam osjećaj da samo čekam i stojim u redu dok drugi žive i idu naprijed puno brže nego ja.
Ali onda mi se dogodi smrt bliske osobe i stvari krenu drugim tokom;

- A. poznaje ravnatelja bolnice pa nisam trebala osobno potpisati tatin „izlazak“ iz bolnice i preuzeti njegove stvari.
- Vlasnik pogrebnog poduzeća je jako dobro poznavao tatu pa su sve usluge bile na nivou za puno manje novce nego se naplaćuju inače za pogrebe.
- Javna bilježnica me dobro poznaje iz grada te je većinu potrebnih dokumenata za samu Ostavinsku nabavila sama i dala je naputak nadležnom sudu da mi se naslijeđene nekretnine po nalogu suda upišu u Zemljišne knjige. Da nije bilo tako bez problema bi kontaktirala Ž. koji bi me spojio sa pravim ljudima.
- Na banci je radila moja daljnja rodica koja se pravila da me ne poznaje, ali sve je sredila u roku od odmah.
- Na mirovinskom je radila prijateljica od moje rodice koja mi je sve potrebno riješila u najkraćem mogućem roku.
-Struju sam bez ikakvih peripetija prebacila na svoje ime i to samo jednim pozivom. Blažena bila Rosi!
- Vodu i komunalno sam riješila poslavši dokumente e-mailom, a isto to sam i učinila želeći prebaciti vlasništvo grobnog mjesta na moje ime. Sve je išlo nevjerojatno brzo jer se ispostavilo da me gospođa tajnica firme koja je zadužena za groblja jako dobro poznaje s plaže.
I tako veza do veze vezica iliti ga špigeta!
Glavno je da sam ja sve obavila jer tek sad znam da danas ne mo'š samo tako ni umrijeti. Najprije je jadan onaj ko nema novaca za sve troškove pogreba i onoga što slijedi poslije (tu se meni iskazala firma i radne kolege), a onda si još jadniji ako nemaš nekoga da ti progura papire za sve ove stvari.
A uz sve to ako si invalid, blago rečeno naje.....piiiip.

Ono što je mene najviše mučilo i što mi je bio glavni zadatak tj. moja dužnost je da stavim na grobni spomenik tatinu sliku. E-mailom sam poslala podatke i sliku koju želim da je na spomeniku te mi je rečeno da će to biti za desetak dana. Prošao je mjesec, dva i samo su mi na moje telefonske pozive opravdavali se; em gužva je, em kiša je, em to radi druga kolegica. A ja vidim da je na grobu do našeg, žena koja je umrla mjesec dana nakon mog tate , na grobu imala sliku već za petnaest dana od smrti.

- Vidiš! Imali su dobru vezu!- pomislih i to me baš frustriralo jer i za grob, i spomenik i sliku i graviranje slova moraš imati vezu. Da se ne radi o mom ćaći ne bi me to toliko bolilo.

I točno nakon tri mjeseca uputim ja e-mail firmi koja se bavi tim poslom
i bez onoga Poštovani ili Cijenjeni, drsko i odlučno.. Bit maila je bila rečenica „ Moj ćaća je umra i njemu je sasvim svejedno jeli njegova slika na spomeniku ili ne, ali meni nije svejedno. I ako Vi ne možete staviti tu sliku , recite mi pa ću naći nekog drugoga ko to može i čekat ću ako treba još godinu dana. Samo me nemojte više zaje...... To nisam napisala, ali sam mislila.
I, gle čuda,sutra dan slika je bila na grobu.

Ali pričala sam o vezama i njihovoj nužnosti u našoj Lijepoj. I o tome kako ja to ne volim i kako takve ljude koji se služe s tim ne podnosim. Ali što ću?!!!! Prilika napravi lopova pa tako i od mene. I upravo razmišljam kako mi treba dobra veza da dođem do jednog vrhunskog šišača pasa iliti ga groomera. I naravno da ju imam, samo treba nazvati. I ne bi ja to, ali u pitanju je moj Điđi, pa eto, moram.

A ko zna kakve Điđije imaju ovi ljudi s početka moje priče za koje sam ja rekla da mi se gadu?!!!

- 11:21 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 19.01.2022.

Ljubav preko Mreže

Dobila sam Zahtjev za prijateljstvo na Fejsu. Ime i prezime pošiljatelja su mi bili potpuna nepoznanica, ali vidim da je osoba iz Zadra pa za svaki slučaj pošaljem upit na Messinger:

- Poznajemo li se mi?
- Ne, ali mogli bi se upoznati.
- Sorry, ali ne primam nepoznate....
- Pa mogla bi početi sa mnom.
- ...... (ne odgovaram)
- A u biti ja tebe znam iz viđenja.
- ... ( i dalje ne odgovaram)
- Ti si išla u Ekonomsku na Borik?!!
- ....(ne odgovaram)
- Tebe je mama vodila u školu!

I kad sam pročitala tu zlatnu riječ MAMA koja me je stvarno vodila u školu sva sam se rastopila i raznježila. Samo sam kratko odgovorila sa DA i to je bilo sasvim dovoljno da nastavimo razgovor. U početku smo izmjenjivali sasvim normalne poruke Po kojima sam vidjela da je čovjek uistinu zabrinut za moje zdravlje. Brižan neki lik. A onda su počela pitanja;

- Jesi solo? -S kim živiš?-Mogli bi na kavu? Ali kod tebe jer ja stvarno ne podnosim kafiće.
Em je zadimljeno, em korona, em je čovjek puno izlazio dok je bio mlad pa ga sad prošlo. I tako zaključim ja da je to neki čak ekološki svjestan čovjek jako zabrinut za zdravlje, ne toliko za sebe koliko za mene. Čovjek misli na druge, bravo!

- Ali žao mi je, ne živim sama. Živim s tatom! (lažem i ja malo)
- Ali kad njega ne bude:
- On je uvijek doma.
- A onda ću ti doći napraviti ponudu za PVC stolariju (inače se time bavi).

I pošto je bila dosadna večer nastavila sam se s njim dopisivati dugo u noć (.. u zimsku bijelu noć, moja.... malo me zanijelo). A i čovjek je solo pa zašto ne bi.
I sutradan mi je lik odmah u rano jutro zaželio dobro jutro. Pa kasnije „Ugodan dan“ sve do „Dobre večeri“ i nekih intimnijih pitanja.
Slijedeće jutro utipkam njegovo ime u Gugl i Barba mi izbaci njegovu adresu. Nasmijala sam se jer je to najčudnije ime ulice u mom gradu za koje ja ne bi ni znala da postoji da u njoj ne živi moja prijateljica. I kako kod mene nema nikakvih tajni ni tabua, upitam ja priju kako se ono zove njena ulica. Ona mi po stoti put ponovi ime njene ulice, a meni oči zaiskre. Odmah sam joj gurnula pod nos mobitel i upitam ju pozna li ovog tipa.

- Kako ne?!!! To ti je moj susjed B.
Nisam mogla vjerovati, to je lik o kojem je ona meni svakodnevno pričala jer je on bio predstavnik stanara i bio je pun svojih „ pametnih“ ideja, a meni i njoj je bio dobar izvor smijeha.
Zamalo nisam pala sa stolice i samo sam upitala;

- Koliko ono B. ima dice?
- Dvoje.
- A di mu ono žena radi?

I dalje neću pričati. Muka mi je. Ustvari, nije mi muka. Jer , nažalost ova priča se ponavlja. Nije mi prvi put da me lažu. Smišno mi je više postalo. I ne znam kako ti ljudi nemaju srama.
I nisu to neki imaginarni ljudi. To su ljudi koji žive među nama; u mom kvartu, u mojoj firmi,... ljudi sa titulama i poznatim imenima i prezimenima. Ali što im to triba???? Kako se ne boje žena. Ili se one ne znaju služiti netom jer su malo glupave, a i dici danas uopće nije dostupan Internet. Moš misliti!!!
I stvarno se onda dobro kaže da je to ljubav preko mreže- paukove mreže i mreže zamki u koju je lako upasti. I svi imaju istu priču koja kod mene ne pali. Davno sam ja padala na te spike i vjerovala u sve ono što suprotna strana kaže.

- A jesam li se makla s društvenih mreža i takvih stranica za upoznavanje?
- Nisam i neću.

Ima jako puno negativnih priča o upoznavanju preko neta, lažova i muljatora, ali ima i onih normalnih i divnih ljudi od kojih možeš puno i naučiti i koji su mi postali pravi prijatelji.
Zbog njih sam tu gdje jesam.

- 12:59 -

Komentari (17) - Isprintaj - #

utorak, 11.01.2022.

Post "reda radi"

Napokon sam počupala obrve. I to je jedino dobro u ovoj cijeloj priči. Nažalost, jako mi je mračno u mojoj kući koja je zaklonjena od sunca starom „oficirskom“ zgradom pa je jedina pozitivna stvar u svemu ovome što na poslu imam jako puno svijetla i sunca i mogu si priuštiti, između ostalog, i čupanje obrva..
Shit! Da se odmah ispravim; na poslu, dakle u mojoj kancelariji, imam jako puno svijetla. A moje jedino Sunce je ostalo doma. Život moj. Oči moje male. Riba moja draga. Maca moja mala. Ljubav mog života. Huligan moj mali. Moje sve. I nisam još sve nadodala što sam mu jutros sve rekla grleći ga i ljubeći odlazeći na posao. Ali zadnje je bilo; D. je *eder i to ću mu ponavljati svakoga jutra dok možda moj Mali i ne progovori i shvati da ja nisam kriva.... ;-)
Shvaćam da je životinja i da je pas i da jednostavno mora biti doma dok ja mukotrpno zarađujem za naš kruh. Kako li to samo zvuči patetično?! Ali to se samo tako kaže, a ja kruh ni ne kupujem, ali zato puuuuuuno igračaka kupujem mojoj bebi maloj. I zato se raditi mora. Sad sam samu sebe uvjerila u tu konstataciju i sad mi je lakše. ....Recimo.
I eto me tu gdje jesam. Kao da nikad nisam ni otišla. A nije me bilo više od četiri mjeseca. Posla ima, ali posao nikad nije bio problem.
Stalno gledam na sat koliko još ima do mog odlaska kući mom jedinom Suncu. Vremena ima dovoljno za jedan mali post. Materijala ima. Ali moram „držati jezik za zubima“. Nisu svi dobronamjerni.

- I što ću onda?
- Napustiti blog????
- Ne dolazi u obzir.
- Otvoriti novi blog sa novom tematikom?
- ....hmmm možda bi i mogla,... ali neću. Nije to TO.
- Idem dalje, ali bez dlake na jeziku i bez cenzure.
Jedino što mi pada na pamet su sexy priče. Proživljene ili ne proživljene ostavljam čitaocu na procjenu.

A možda samo lažem?!!!!

Falili ste mi kompiči moji dragi. ;-)*