četvrtak, 25.06.2020.

Oda Hodalici

Od kad znam za sebe, točnije cili život se trudim da se uklopim u nešto. Stalno se nekome trebam dokazivati. I taman kad pomislim da sam ja to prešla dogodi se situacija da ja opet i opet samu sebe ograničavam i sputavam da budem ona prava Šuša. A prava Šuša je ona koja ne trpi da ju itko stavlja u bilo kakav kalup. I onda tako godinama trpim razna sranja koja su dovela do toga da sam pukla. A to je ono najgore kad ideš iz krajnosti u krajnost. Ali ova današnja Šuša mi se baš sviđa. To je Šuša koja nikome neda na sebe i napokon poštuje sebe; zadovoljna Šuša. A to ne znači da sam prije bila glupa i nisam vidjela kako stvari stoje,nego sam na uštrb svoje sreće i zadovoljstva udovoljavala drugima i nikom nisam znala reći NE. Danas su se stvari bitno promijenile i danas nije da kažem NE nego omiljena rečenica mi je „aj odjebi“ i „biži od mene“. Dakle, tako se prave dame ponašaju.
Ova dama se u svakodnevnom životu služi raznoraznim pomagalima kako bi ispunila svoje dnevne obaveze. Sićam se dana kada sam mrzila i sramila se svojih „Pomagača“. Najviše od svega gadila mi se moja hodalica, a upravo to pomagalo omogućilo mi je da se održim na nogama. Sinoć sam intezivno razmišljala o mojoj hodalici na tri kotača. Misli su mi bile zaokupljene hodalicom toliko daleko i duboko da sam u jednom trenutku poželila Pametnu hodalicu. Zašto ne?! Ako postoje smart telefoni, auta, avioni ... zašto ne bi izmislili i pametnu hodalicu. Ta hodalica bi kada se ja prihvatim na nju brinula o meni. Nebi ni u jednom trenutku dopustila da ja padnem. Brinula bi o mojoj ravnoteži. Nebi mi trebala nikakva pratnja . Bilo bi to idealno, ali bojim se da se neće ostvariti za mog života. I bez obzira što ova moja hodalica nije pametna , ja ju volim kao da je najbistrija. Ona je postala dio mene. Zahvaljujući njoj svi me primijete. A dame su uvijek primijećene.
Razmišljala sam o toj mojoj hodalici da ne mislim o tome kako mi je sve teže napraviti korak. Ali tako to biva u životu, tek kad izgubiš ono vrijedno u svom životu- shvatiš koliko ti je značilo.



- 09:37 -

Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.06.2020.

Sve za zdravlje!!!!!

- Dobro, do kad ću ja više morati vježbati?????- imala sam samo petnaest ili šesnaest godina kad sam ovo pitanje uputila Slavenu i naglo požalila što sam ga uopće išta pitala jer njegov odgovor me u najmanju ruku šokirao. Sjećam se toga kao da je bilo jučer, a ne prije ohoho godina. Slaven je svoje duge smeđe kose zabacio unazad da mu ne padaju preko očiju i ful kul odgovorio:
- Mačak, tebi je cijeli život vježba!!!

Sičan se da san ga samo blido pogledala , a u meni bijes, ljutnja,pitanja....... Kako se idiot jedan samo usuđuje?!!!
Dan danas nema dana da se ja ne sjetim tog „idiota“ koji je po mom skromnom mišljenju bio „onaj pravi“.
Ne, ne ne......krivo ste shvatili pa da vam objasnim. Slaven je bio moj prvi fizioterapeut; jedini i pravi kojemu je uistinu bilo stalo do mene i koji je svoj posao radio s ljubavlju. Tada sam mislila da me čovjek maltretira, ali ono što je on bio postigao sa mnom , više nikada nije niko. A možda i jer sam tada bila dite, a i poznato je da se nakon moždanog –ono što se učini u godinu dana to je to. Kamo sriče da je to –to jer onda bi puno lakše hodala i bila bi deset puta bolja nego što sam danas. Ali što je –tu je i zahvaljujem Bogu što sam evo i sad na kraju, našla onog pravog fizioterapeuta. Točnije rečeno, našla sam onu pravu, a ta prava zove se Tihana. Ženska stvarno dobro radi svoj posao i jako joj je stalo do svog pacijenta. Taj ebeni pacijent sam u ovom slučaju ja, a Tihana me , reka bi moj ćaća, vratila u škvaru. Žena me dovela u red. Ma tihana je cura, kakva žena?! Uglavnom, ja sam sritna što sam ju pronašla i što je ona moj osobni trener (bolje zvuči nego fizioterapeut). Tihana me cilu rastegne, raščepi me ko kokoš. Ali meni je to super, osjećan se ka nova. Svaku koščicu mi istegne i stavi na svoje misto. Iako je puno mlađa od mene, ženska ima autoritet. Slušam ju bez pogovora. Ma pokušam ja grintati tu i tamo, ali nju to uopće ne tangira. Dakle , red, rad i disciplina i što je najbitnije rezultata ima! Brzo da kucnem od drvo da se ne ureknem jer stvarno s tim fizioterapeutima nemam sriče. Prošla sam ih stotinu ( ne pretjerujem ) i sve veći biseri od većeg. Nikom se ne radi. Neću nikog poimenice, ali moram istaknut par sitnica. Naprimjer, ako fizioterapeuta dobiješ preko Socijalnog“- e onda se moš ebat. Piši kući- propalo je! Isto ti je , iša ti kod njih ili oni došli kod tebe doma....oni su neradnici. I kad dođu kod tebe, budu 25 min, a samo dok cipele izujem triba mi deset. Uglavnom, ti Socijalci su totalno nezainteresirani i glavna im je vježba „stišči guzicu“, a to mogu i sama bez njih. Molim ih da me vježbaju , ali ništa. Ne trebam ni naglašavati da svi oni rade privatno mimo radnog vrimena. Ali ni onda nikakvog kruva od većine njih. Iako su besramno skupi. Cijene se kreću od dvjesto kuna pa do četristo. I tako ja bila našla jednog mladog dečka koji je tek počeo i koji me pristao vježbati za opet besramno sitni novac. Molila sam tog dečka da me malo vježba i da cijenu digne, i ja bi mu i rekla što i kako (nažalost imam iskustva). Ali NE! On je sve radio samo me nije vježbao. Saslušala sam sve njegove životne probleme i probleme sa curama. I onda kad nisam više mogla, samo je bilo adio.....
Ali najbolji i najjači mi je bio ovaj lik što sam ga našla pred Koronu i fala Bogu i Koroni, što me rišila njega. Tip je preko preporuke došao kod mene. Dečko inače radi u jednoj najpoznatijoj firmi u Gradu koja se bavi nama jadnima. Kao teškom mukom je pristao doći kod mene, jer inače ne radi privatno.. HAhahahaha, moš mislit! Dečko je bio mlad, zgodan, simpatičan, VSS i svašta nešto, ali nije se puno zadržao kod mene. Dakle, vidio me i objasnila sam mu moje stanje koje se uopće ne treba objašnjavati jer sve ti je jasno kad me vidiš i On je počeo sa radom. Navodno je to neka nova metoda i za mene , kako kaže, nisu bitne vježbe nego je potrebno osoboditi neke točke na tijelu i moja će ukočena ruka, a i noga proraditi. Oće k...!
I ja sam njemu virovala, pustila ga da on pritišće i gladi... a i onda me pita jel mi bolje. A što ću mu reći nego „ a malo je“. No, i on i ja vidimo da besramno lažem. I tako nekoliko puta smo „vježbali“ i mene je bilo sram reći čoviku u lice „ druže moj, ovako više ne ide! Pa sam mu poslala poruku. Nije se ljutio, samo mi je zaželio sreću, a ja se njemu zahvalila na svemu.
Kako sam i ja falša, zahvalila sam mu na njegovom „traženju točaka“. A što ću, kad mi ga je bilo milo, za razliku od njega koji bi za traženje točaka uzeo „meni- ka meni“ dvjesto kuna i ciaos ŠUŠO.
A jadna li sam ga ja i moji fizioterapeuti. No, hvala Bogu na Tihani i ne namjeravam ju pustiti do kraja života. Rekla sam joj doslovno ovako; „ Već odavno smo shvatili da od mog hodanja nema ništa, ravnoteže NEEEEMA i zato jedino što želim je da imam guzice ka ti!“ . I tako smo mi krenule vježbati sa“ ciljem“ napumpavanja guzica.........

- 08:49 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.06.2020.

Kratka crtica o predrasudama

Evo mene opet s istom temom. Postala sam ka papagaj; uvik ponavljam isto. A što ću kad me cili život bole iste stvari?! Ali ovaj put je drukčije: Mislim da sam izliječena ako ne u potpunosti , onda sigurno dobrih 95 posto. A onih pet posto, ebi ga, još su tu. Dogode se tu i tamo. Danas su mi na pameti predrasude. Svi znaju što su to predrasude i svi ih imamo bez obzira što se svi kunemo da ih nemamo i da su nam svi ljudi isti, da ne gledamo na boju kože, na sexualnu opredjeljenost, na nacionalnost, vjeru i ine druge razlike. Ja sam prva ta koja primijeti kad je nešto drukčije tj, kad mi je nešto nepoznato, imam nelagodu od toga. Ali kao što sam već rekla na početku posta, sve manje i manje imam predrasude prema ičemu i ikome. Dakle, izliječena sam od predrasuda. Rijetko što me može više iznenaditi. Možda je to s godinama došlo, ali iznenadim sebe koliko mi je danas sve postalo normalno i ničemu se ne čudim. Još manje osuđujem ikoga. A ljude koji unaprijed osuđuju nekoga ili nešto, ja žalim. I ovo što govorim nije samo lijepo sročen tekst nego je uistinu tako i u mom srcu i mojoj glavi. Ko će o čemu nego ja o osobama invaliditetom ili o boleštinama. Ovaj put ću o tzv . invalidima i o predrasudama. Kažem takozvanim invalidima jer je to uvriježen naziv za nas takve šepave, gobave, bez ruku , nogu, u kolicima ili na skuteriću ka moja malenkost. Ali zaebite vi to, ja nisam invalid, nisam in valid , što doslovno na engleskom znači nesposoban. Nisam nesposobna. Ali mnogi me vide tako ka jadnog invalida. Puni su predrasuda. Prvo i osnovno, sebe stavljaju iznad mene samim tim što hodaju, a često i samo trče ka „muve bez glave“. Drugo, pretpostavljaju da sam ja jadna i doslovno za ništa. Poznavajući sebe, ja sam za SVE. No, poznajem dosta osoba s invaliditetom koje su se doslovno, predale... Pustili su se iz kojekakvih razloga da ih život nosi, a često ih ne dovede daleko....do kreveta ili kolica. Često je to slučaj zbog njihove/ naše pasivnosti. A život je nemilosrdan, ne prašta, ne zaustavlja se.... treba samo ići naprijed. Naš život je stalna vježba i trud. Ali to nije tema mog posta nego ebene predrasude. Nemoj pretpostavljati na temelju mog izgleda sam jadna, da nisam za društvo, da ti nemam što reći. Nemoj me osuđivati na temelju moje vjere da nisam spremna saslušati tebe i prihvatiti tvoja uvjerenja koja su različita od mojih. Nemoj bježati od mene zbog moje hodalice. Pruži mi ruku! Vjeruj mi , dobit ćeš za uzvrat puno više blagodati. Ne zaključuj o meni na temelju mog odijevanja, možda nemam bolje...To što si ti homoseksualac, ja te ne osuđujem..... Ne znam ja s kojim se ti bitkama nosiš i zašto si to što jesi. ... To što si debela, nije za ruganje i upiranje prstom u tebe.... To što ne jedeš meso, ja poštujem- to je tvoj izbor. Ali brate, pusti i mene da budem ono što jesam. Nemoj me ranjavati još i više. Sve bi bilo puno ljepše i jednostavnije kad nebi bilo predrasuda.



- 09:37 -

Komentari (17) - Isprintaj - #

petak, 12.06.2020.

Spojiti ili ne spojiti?!!!

Petak je i na poslu sam. Ništa čudno, ali s obzirom da je jučer bio Blagdan i neradni dan, a radim u državnoj firmi, podrazumijevalo bi se da sam i danas ostala kući tj. da sam i ja ko svaki pravi Hrvat spojila sve što se da spojiti od blagdana do vikenda. Ali ne, ne! Ja sam odgovorni i savjesni radnik pa sam i danas došla raditi. Bravo za mene, baš sam vridna.
A sad je dosta bilo laganja i reći ću vam pravu istinu. Više je razloga zašto ja danas po prvi put u mom radnom vijeku nisam iskoristila blagodati spajanja slobodnih dana.
Kao prvo, blizu mi je posao , a vrime je taman za moj motorić blaženo. Ionako se rano budim i doma bi pila kavu do 10 sati u najmanju ruku i tako gluvarila do ručka..Nisam planirala nigdje ići.
Kao drugo, ali ovo je u biti trebalo biti prvo jer je to najbitniji razlog, vrime je nestabilno i nije još niti za sunčanje, a kamoli za kupanje. A čovječe, skoro sredina Lipnja.
Kao treće, ali u biti ovo je opet prvi razlog zašto danas radim je taj da sam u onim danima u mjesecu. Dakle u svakom pogledu sam shebana. Svoje emotivno stanje ne mogu ni opisati. U glavi mi je rusvaj. Malo bi svih grlila i ljubila, malo bi iste te ljude lansirala na svemir. Onda se malo smijem, a onda iz čistog mira suze same klize niz obraze. Ali ja sam sasvim ok! Svi drugi su ludi.
Dakle, jutarnji đir do posla bio je stvarno poseban. Uhvatila sam samu sebe u trenutku gdje uživam „leteći“ kroz gradski most na kojem je doslovno bilo dvoje ljudi. Baš se vidi da su na Poluotoku smještene većinom državne i gradske firme koji su maheri u spajanju blagdana. A ja evo, vridnica idem na posao. Ulazim u firmu i pozdravim jedinog čovika na vidiku. Pozdravim novog portira. A on jedva dočeka da ima s kim pričati, osobito kad je skužio ko mi je ćaća kad me ove kišne dane vozio na posao. I u cijeloj priči nije bitan moj ćaća nego moja mama koja je živjela u zgradi do portirove. Saslušala sam hvalospjeve o mojoj mami i teti koje su se kao klinke igrale s g-dinom Portirom. Volim slušati priče o mami, ali me uvijek nešto i propode u grudima. Di baš ovako rano da me drmne?!
I nastavih suznih očiju do kancelarije. Najprije sam skuhala kavu, prosurfala netom, ... Zaustavila se na blogu....htjedoh napisati nešto mudro.... Ali pameti danas nemam......
Ipak idem nešto raditi.....par računa obradih... a onda se pokupih na klupicu. Sama; ja i more....i pokoji galeb.
Što će biti za sat dva i kako će dan završiti- „Uopšte me ne interesuje!!!!“. Mozak na pašu......
I da! Mislite li da ću drugi petak biti ovdje.... neradni je ponedjeljak.......



- 08:49 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.06.2020.

Ma nema veze....bit će bolje

Invalidi su ebeni kud god okreneš; sprida, straga, a najviše u mozak. Onaj dan čim postaneš invalid ili rođenjem , bolešću ili nesretnim slučajem, slobodno se možeš odreći normalnog života. Više ti ništa nije isto. Odnosno da bi donekle imao normalan život, moraš uložiti nadljudsku snagu da bi bar donekle dostigao tzv , normalne ljude ( a i onda nisi nigdje jer si „jadan invalid“). Uvijek se moraš nekome moliti za nešto i dokazivati. Nije sramota moliti za pomoć, ali, brate, da za svaku glupost se moraš klanjati nekom npr. što ti je otvorio vrata. Sad sam glup primjer rekla, ali toliko san nadrndana jutros da bi mogla gristi sve oko sebe.
Jutros je bio prolom oblaka. Dakle odalzak s motoričem na posao je nemoguć. Zovem kombi prijevoz za osobe s invaliditetom. A vozač (inače drag čovik, no trenutno u polusnu) mi kaže da voze samo hitne slučajeve. WTF?! A što sam ja.?! Pizda, bila i ostala. Zovem taxi; trenutno nema slobodnih vozila, mogu doći iza 7, 30... I taman da idem probuditi ćaću, a on zove mene i pita kad ćemo ići.
Blaženi moj ćaća i znam da će me uvijek odvesti, ali ako imam pravo na prijevoz kombijem, zašto bi dizala čovika od 70 i plus čija je motorika i sposobnost vožnje, oćeš nećeš oslabiila. Ma dobro moj tata vozi, ali zašto se nebi i on malo odmorio, ionako mi je na raspolaganju 25 sati na dan.
I onda dođem u ovu firmu koja je nekom majka nekom maćeha i vidim kako se dame voze na posao službenim vozilom. Ali razumijem, Nisu mene nikad u 12 godina mogli povesti do kuće ili od kuće autom (punih 7 minuta) jer moja hodalica bi im šporkala auto. Nema veze, neće kiša uvijek padati.
Još samo sutra i preksutra pa je blagdan , a onda kreće lito.... valjda.
A onda ću razbijati glavu na koju ću plažu jer ništa mi nije pristupačno bez obzira što se Zadar hvali s Plažom za osobe s invaliditetom. Ali nema veze vozikat ću se našim lipim gradom i Kalelargom i promatrati izloge jer u niti jedan dućan ne mogu ući. Nema veze, toplo je pa bar kavu mogu popiti na nekoj vanjskoj terasi od kafića ako ju nisu zagradili pitarima ili je uzdignuta od zemlje. Ma nema veze za nepristupačne dućane, ići ću ja u šoping centar Supernovu. Ali moram prvo naručiti Kombi koji...
Pas mater...neću nigdi.... blažen Internet.


- 08:06 -

Komentari (27) - Isprintaj - #

petak, 05.06.2020.

Bježi kišo s prozora....

„Pada kiša napolju...kaplje mi po prozoru....a ja sama kod kuće....sjedim, plačem, tugujem...ne znam šta ću od sebe....“

Istina pada kiša,ne na polju, nego vani, a ja sama u mojoj kancelariji.... sjedim i baš sam nekako nostalgična.
Ne mogu se odlučiti volim li kišu ili ne. Ne volim je iz razloga što kad sam „na polju“ uvik pokisnem ka pivac, a kad sam kod kuće-obožavam ju. Onda mi naviru sjećanja.
Ma inače, sve što sam starija sve se više vračam u djetinjstvo i dane moje mladosti. Sjetim se takvih dogodovština da sam onda kad su mi se događale mislila da su totalno bezveze. A sad znam da su bili to dani beskrajne sreće. Imala sam posebno djetinjstvo, a djevojaštvo sam već provela kao osoba s invaliditetom. No, u niti jednom trenutku nisam osjetila da sam zbog invaliditeta zakinuta za nešto.
Dapače, razdoblje srednje škole pamtim kao jedno jako lijepo razdoblje mog života; puno smijeha i bezbrižnosti. Kako je bilo mojim roditeljima, ne znam, pretpostavljam. I upravo sad želim se vratiti u to doba koje sam već djelomično o pisalau prijašnjim postovima.. Ali sad želim misliti samo na ono lipo.
U klupi sam sve četiri godine sjedila sa jedni m dugokosim dečkom, plavih očiju i plave kose. Bili smo kao braća. Nadopunjavali smo se u svemu. Pa tako npr dok bi profesor diktirao gradivo, ja sam sporo pisala i zapisala bi samo prva slova svake riječi u rečenici, a ni On nije bio bolji jer je imao takav švrakopis koji su u biti bile samo nekakve crte.
Ali On kad bi izostajao sa sata, uzeo bi samo moju bilježnicu i sve je razumio. Tako i ja, kad me ne bi bilo uzela bi njegove hijeroglife i bez problema sam ih jedina znala ja pročitati.
Oboje smo bili jarci. Oboje smo bili odlikaši. On se znao potući zbog mene i za mene. Nikome nije dao da me samo ružno pogleda. Koliko li je samo puta letio iz razreda jer bi ja glasno i nekontrolirano prasnula u smijeh na njegove baline. Profesori nisu mogli „ jadnog invalida“ izbaciti iz razreda pa je On plaćao za sve. Ali to je njemu i odgovaralo da izađe na čik-pauzu.
Sjećam se kad mi je došao u posjetu kad sam bila bolesna i samo se uvukao pod moju deku opravdavajući se da je umoran. MOja mater ga je prihvatila ka svog sina, a i on je obožavao nju.
Apsurdno je da kao najbolji i najpametniji učenik u razredu nije upisao fakultet što je većina nas iz razreda učinila ( čak i oni koji su jedva prolazili). Za takav razvoj situacije može zahvaliti tadašnjoj curi koja mu je ubrzo nakon srednje postala žena, a još brže bivša žena.
Nakon razvoda otišao je u Zagi. Sretno je oženjen otac dvoje ili troje djece. Sad ga samo pratim na Fejsu. Ali nikad ga neću zaboraviti.
Za razliku od S. koji je sa mnom uvijek bio u prvoj ili drugoj klupi do vrata, u zadnjoj klupi u srednjem redu sjedio je Joki. Joki je čak i živio u mom kvartu. Svaki dan smo dugo pričali preko fiksnog telefona kad ne bi bili na nastavi, a kad bi bili onda su stalno poruke putovale od zadnje do prve klupe i obrnuto. Koliko li je samo puta poruka završila na podu zbog moje smotanosti, a onda bi razrednica namjerno naglas pročitala njen sadržaj. I cijeli razred valjao se od smijeha jer samo smo bedastoće pisali. Kad smo završili srednju, on je otišao na faks u drugi grad, ali redovito me zvao i slao mi razglednice. Kao student je obišao pola svijeta. Uvijek mi je slao razglednice na ovce i često mi je donosio sa puta plišane ovce. Jednom me je prilikom bio počastio rečenicom da ja nisam njanka za ovce čuvati, ali da sam ja ipak njegova najdraža ovčica. I od tad je krenula ta fora s ovcama. Kad je nešto poslovno išao u Dubrovnik, naravno da je mene poveo sa sobom. Mi smo cijelim putem pjevali. Na ništa to nije zvučalo,ali nama je bilo dobro.
Sjećam se čim je završio faks , odmah je dobio Pripravnički u dobroj državnoj firmi za razliku od mene koja je duuuuuuuuuugo bila na birou. Svaki dan je on mene zvao s posla i njemu nikako nije bilo jasno kako ja nemam nikoga dok je on mijenjao cure. I u to vrijeme , taman se otvorio prvi sajt za upoznavanje preko Interneta. I tako nagovori on mene da se ja registriram. On mi je otvorio profil, a sebi je to učinio već prije. Fora je bila ta što je i njegova kolegica iz kancelarije koja je bila „stara cura“ isto bila registrirana. I tako smo se on i ja odlučili poigrati malo. Otvorili smo falši muški profil imena Dalmatino. Dalmatino je bio baš onakav kakvog je gospođa B. tražila; visoki, crni, markantni muškarac.. Naravno , on je znao sve njene želje i nade jer mu je ona sve govorila. Nas dvoje smo se dobro zabavljali. Umirali smo od smijeha. Da danas nešto tako napravimo, završili bi u zatvoru. Igrom slučaja gospođa B. danas živi u zgradi do moje kuće. Svakodnevno je susrećem i pozdravim ju, ali jedva se suzdržavam od smijeha kad se sjetim.....
Uglavnom i Joki je otišao iz Grada. Nešto smo se bili porječkali zbog čega sam ga ja skinula s Fejsa. I on mi se više nikad nije javio. Ne znam dali je uopće više u Hrvatskoj,ali znam da me nije zaboravio. Jednostavno znam.





- 11:40 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 03.06.2020.

Ljubav u doba Korone

Ovo je samo Lastavici za ljubav. Čisto da ne kaže da sam linčina i ne daj Bože , da sam zaboravila nju i moje drage blogere. Eto, vidiš kakva sam ja; bez obzira što sam rekla da se neću više vezivati za nikoga, ja se preko bloga vezala za po' Hrvatske i dalje. Lasta je stacionirana u BG, ali njena krila prelete cijelu Europu, a često posjete i moju Dalmaciju. Ne znam zašto, ali ona je baš pridobila moje poštovanje. Ma ima tu i drugih blogera, ali danas mi je Lasta baš faca.
Dakle, nije me bilo par mjeseci. Bilo je to doba Korone. Žao mi je ljudi što su se razboljeli, a posebno onih koji su umrli, ali ja ću ovo razdoblje pamtiti kao jedno od ljepših razdoblja u mom životu. Ići ću toliko daleko pa ću reći da sam si umislila da se Korona dogodila baš zbog mene. Da objasnim, nisam pukla.
Umislila sam da se cili svit vrti oko mene. Baš sam skromna. Baš tako, tik pred samu Koronu u RH, ja sam bila na izmaku snaga. Baterije su mi bile low, low.... Nisam imala snage za ništa, ali ništa. Razmišljala sam o odlasku u invalidsku mirovinu. A onda se pojavila šefica na vratima moje kancelarije i sasvim ozbiljnog glasa mi priopćila da idem neko vrijeme kući jer situacija s virusom je jako ozbiljna i bla bla bla.... Meni je bilo smišno. Ebeš Koronu. Moj cili život je jedna velika Korona. Ali pomisao da ću biti kući me razveselila . I tako sam ja mislila da ću doma ostati najviše dva tjedna, ali onda se pokazalo da su slijedeća dva tjedna ključna i dva po dva tjedna, doma sam ostala dva mjeseca.
Bila su to dva mjeseca mira i spokoja. No, sikiriki za ništa. Jedina obveza mi je bila što ću jesti. Ustvari lažem, to je ćaćina obveza bila kuhati, a moja da smislim koji ću kolač napraviti.
Ubila sam se od spavanja i gledanja tv-a do kasno u noć.
Vježbala sam i baš sam bila disciplinirana.
Kave se nisam odrekla, te bi svako popodne uzela coffee to go i sjela na klupicu pokraj mora.
Upoznala sam neke divne nove ljude. Naglašavam dečke.
Išla sam od klupice do klupice i tako sam obišla sve klupice u Gradu.
Dakle, izolaciju sam prekršila na sve moguće načine. Ovdje uključite maštu jer ja vam neću reći.
Masku nisam nosila i tek sam ju nabavila nedavno kad su me pozvali s Poliklinike na pregled Štitnjače. Masku mi je donijela Nita s posla. Na dezificijense nisam potrošila ni kune; ruke sam prala kao i obično. I što je najbolje od svega, svi nalazi su mi idealni da ne mogu biti bolji..
I eto me sad opet u ovoj ludari od firme. Ali neka, dobro je. Plaća ide....
Ovo razdoblje Korone mi je puno toga pokazalo i naučilo me. Shvatila sam da smo tata i ja sami...ali baš sami. Ali shvatila sam i da smo neizmjerno jaki.
Neugodno me iznenadilo kad sam vidjela koliko se ljudi boje za svoje guzice. Jbt-e kada će živjeti vječno. Njima se bolest ne može dogoditi. Istina, da se trebalo pripaziti i učiniti sve da se ne zaraziš, ali kako su mnogi pokazali svoje pravo lice, pamtit ću dovijeka. Ali opraštam i zaboravljam sve ružno i samo ću pamtiti onaj mir i zadovoljstvo u srcu. Pamtit ću ljubav.
I da, bit ću bolja.... još bolja.... ma najbolja i nitko mi ništa ne može.
Mnogima sam u Koroni rekla da ću kad sve ovo prođe biti najveća kučka ma što to značilo.
Ne, neću se kurvati niti ću krasti, ali nikome neću dati na sebe i nitko, ali baš nitko mi neće skinuti osmijeh s lica.
Živili vi meni moji blogeri!

MOSA BAVLJU




- 11:14 -

Komentari (25) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Opis bloga

Vesele i manje vesele priče jedne Šuše.

Linkovi

......moj prvi post

Važno je.....ne sekirati se!!!









Flag Counter

Od 25.07.2021.