utorak, 27.07.2021.

Gospođa Goga

U mom životu postoji jedna posebna osoba. To je osoba bez koje bi moj život bio puno teži i slobodno mogu reći neispunjen. Imala sam sreću da sam naišla na takvu personu. Bilo je to prije pet ili ćak šest godina kad sam bila na izmaku snaga i gotovo prepuštena sama sebi. Nitko mi nije znao dati ruku da izađem iz kuće. Mame koja me šetala svakodnevno već nije bilo par godina, a muški ukućani uopće nisu ni pretpostavljali da bi ja trebala napraviti par koraka izvan kuće. Glavno im je bilo da sam sita, napita i pošto odlazim na posao, mislili su da je sve u redu. A ništa nije bilo u redu. Još sam i nepromišljeno prihvatila ulogu predcjednice Udruge, a dobro sam znala koje je to leglo.... I tako su mi mišići propadali, a sva kretnja mi je bila od kućnog praga do kombija i iskrcavanje drito u kancelariju gdje bi zasjela u uredsku stolicu i često bi odgađala odlazak na wc jer uistinu nisam mogla napraviti ni par koraka. I tako je vrijeme prolazilo, a mojima ni na kraj pameti nije bilo da nešto ne štima. Jer naravno ne žalim se, a plaću redovito dobivam. I onda sam zaključila ne pokrenem li se sama, neće me nitko pogurati. A trebalo mi je baš to.
Na poslu me maltretirala Debela luda, ali baš zato sam namjerno svaki dan teškom mukom dolazila na posao. Iako bi puno lakše bilo otići na bolovanje. Kad sam shvatila da nemam podršku od Direktora, a u Udruzi neki drugi miševi kolo vode- odhebala sam i jedno i drugo.
I samo nazvala Zagreb, naravno poznatu Tetu i rekla joj;

- Želim Asistenticu!

Teti iz Zagreba to nije bio nikakav problem i dapače bilo joj je drago da mi može pomoči . Nikad joj nije bilo jasno zašto ja odbijam asistenta.

Zašto???

-Zato što kao aktivna članica Udruge- Voditeljica mladih osoba s invaliditetom (postojao je zapis na blogu.hr koji sam ja vodila- MOSI Zadar) i kasnije ebena Predcjednica, nisam mogla iz a vid članova Udruge prihvatiti asistenticu, a oni zbog šugave politike Udruge nisu mogli dobiti istog ili istu.
Bio bi to sukob interesa. I nakon što sam se riješila funkcije, dobila sam Osobnog asistenta. Dakle, preko Zagija, a ne mog Grada. Definitivno mi je to bila najbolja odluka u životu.

I tako sam ja dobila Goranu. Kad sam je prvi put vidjela, nije mi bilo jasno što ću ja s njom. Ubrzo sam shvatila da smo totalno različite. Ali po svemu; i karakterno i po pogledima ma po svemu. Ali uzela sam je radi jednog jedinog razloga; da me prošeta.
U početku je bilo jako teško. Nisam mogla. Kad bi izašla vani –vrtilo bi mi se, tresla bi se. Sva sreća da je Gorana bila flegma, nije dizala nikakvu paniku i nije histerizirala (što je bilo u njoj, ja ne znam). Kad bi pala, digla bi me i nastavili bi dalje. S vremenom smo se ušaltale i mogla sam sve više i više. Nikad to neće biti onako kako sam mogla, ali zadovoljna sam.

Danas mi je Gorana-SVE!!!!
Kad treba u dućan- Gorana leti!
Kad treba u Ljekarnu-Gorana leti!
Kad treba nešto kod doktora, Gorana sređuje stvari! Btw , jučer me odvela Ginekologu ( sama ne mogu, a ne mogu ćaću maltretirati da s menom ide i kod giniča).
Gorana je ekstra spretna ženska koja mi i vrši sitne popravke po kući. Da, da! Vješta je sa kacavidom (neki bi rekli šrafcigerom).
Gorana se za sekundu popne na vrh odmara i spusti mi moje „kofere uspomena“, a i usput obriše prašinu.

A najdraže su mi te naše popodnevne šetnje. Je da idemo mic po mic i presporo, ali mi stignemo na odredište; kava na Branimiru! Po tim našim šetnjama svi nas znaju i stekli smo svoje prijatelje ; od Gospode kraj trafostanice (ekipa o kojoj sam već pisala), preko smetlara koji se jednako nama vesele ka i mi njima pa preko puno baba koje nas zaustavljaju samo kako bi nam rekle da one nas vide svaki dan s prozora i da nam se dive. Gorana i ja smo zaključile da su to naši Followeri.
Toliko se mi ismijemo po tom našem putu do kave, da ja i zaboravim da hodam.
Ono što Gorana ne voli je to da ju netko zove Goga, a i poludi kad se meni obraćaju sa Gospođo jer iako to po godinama jesam, ona smatra da su oni čoravi. A ja se slažem s njom!
Ja nju namjerno zbog svega toga oslovljavam ili sa Gospođo (a deset godina je mlađa od mene) ili sa Goga. Meni ne smi' ni rič reći jer ja sam joj ŠEFICA. Moš si mislit Šefice.

Slika; Za rođendan mi je poklonila Šalicu s natpisom NAJBOLjA ŠEFICA



Dalo bi se napisati roman o mojoj Gospođi Gogi, ali shvatili ste bit svega.
Uglavnom, nitko me ne poznaje ko Gorana. Od toga što jedem pa sve do najintimnijih stvari. Ali pred njom nemam srama u ničemu. Niti je ona osoba koja ikome što zamjera.
Neizmjerno je odgovorna i ništa joj ne trebaš dva put reći. Čak ja zaboravim što sam trebala napraviti taj dan, ona sama krene i obavi posao. Ali najviše joj hvala za smijeh! Ma hvala joj za sve.
I moram ju pohvaliti, Gospođa Goga je napokon diplomirala. Kažem napokon jer je bila odustala od svog faksa. Postala je diplomirani trener Fitnesa. I bravo za nju! Danas bez papira ne možeš ništa raditi.
Gorana je napravila slavlje u svojoj vikendici na kojem sam bila i ja. Kad sam vidjela da je za mene spremila posebno i sve bezglutenske namirnice od kruha do kolača, samo što nisam zaplakala.

Slika; Slavlje u Diklu



Za razliku od mnogih drugih, ja sam imala sreće s osobnim asistentom. Upoznata sam s problemima mnogih korisnika koje su asistenti pokrali, neugodni su, svađaju se i svašta nešto. Znam da se ovu godinu napokon i donosi Zakon o osobnim asistentima i da stvari neće ići baš kao do sada, ali ne želim o tome misliti. Neka je Gorana sada uz mene, a što će biti- biti će.
Rekla bi Goga; što je –tu je! I sad bi se nas dvi iscerile...
Nikome nisu jasni naši izrazi i fore, ali ni nama nije jasno mnogo toga u životu- i koga briga?!!!
Idemo dalje!!!! Mic po mic...

- 10:26 -

Komentari (24) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.07.2021.

Nisam ja praznovjerna...pu, pu, pu

Obožavam ove ljetne neverine koje ti ne daju puno mogućnosti nego da stojiš kući. I to još kad je nedjelja kao što je to jučer bilo, onda je to pravi užitak. U takvim situacijama često znam sjesti na prag kuće i doslovno čekati neveru. Najzanimljivija mi je ta igra oblaka koji nevjerojatnom brzinom prolaze nebom, a kad vidiš da se zacrnilo „od Italije“ i da to crnilo kreće prema gradu, znaj bit će kiše. A kad se u sav taj igrokaz uključi i vjetar, a škure sa prozora počnu lupati i letjeti kante sa tarace-gotovo je! Definitivno počinje nevera!!!!
Yessss! Obožavam neveru!
Nikad mi neće biti jasno niti se mogu načuditi kad u tim momentima ugledam furešte kako bježe od nevere ( što je normalno) pritom obučeni u jakete i džempere dugih rukava kao da je najhladnija zima. Ma kud prije su našli te duge rukave?!!! A u biti, jako je toplo i ta pusta roba je stvarno nepotrebna. Ali ako im je to zadovoljstvo- neka ih!
Sve počinje sa velikim ogromnim kapima kiše koje često pustim da me malkicu poglade. Ne previše, dovoljno onako da operu moje uzdignuto lice i onda biž u kuću!

A što ćeš u kući?!

Najčešće tad ispečem palačinke jer to je baš pravo vrijeme za pankejks. Kako sam ih pekla prije par dana (u petak), nije imalo smisla ponovno peći ih.



Na tv-u ništa! Demetrinu knjigu sam već pročitala, nemam ni jednu drugu koja bi me trenutno zanimala. I onda opet aj u sobu i petljaj po uspomenama. Iako sam mislila da sam većinu toga bacila u smeće, i to namjerno, ima tu materijala za još pokoju priču. Iskreno, dalo bi se napisati cijeli roman.

I tako listam ja, listam po starim dnevnicima. I smijem se sama sebi kako sam bila glupa i naivna i koji su sve "veliki problemi" mučili mene kao malu djevojčicu.
I zaustavim se na datumu 3.12.'91.godine. Bio je to zadnji dan koji sam ja zabilježila kao zdrava djevojčica. Nije mi bilo baš ugodno kad sam shvatila da sam se ja razbolila na dan 12.3,, dakle obrnuto od 3.12. . Nemreš bolivit, opet brojevi i moja zaluđenost njima. Ali ima nešto u tome.
A onda se još sjetim da se na dan 3.12. obilježava Međunarodni dan osoba s invaliditetom, a baš od tog dana sam ja postala osoba.......
I još je tu taj ebeni broj 12 (mama umrla 2012, brat 12. 12).
Ma mršššššš! Pukla sam.
Sad bi meni rekla moja prija; „ Znaš, to ti nije od Boga!“.
A ja bi pljukla tri puta ; " Pu, pu, pu!" znajući da nije ni to od Boga, ali zlu ne trebalo.

I draga moja znam ja to, ali činjenice su tu........


- 08:54 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 24.07.2021.

Ima dana....

Da se razumimo, meni nitko nije kriv što ja ne mogu i što sam iz godine u godinu sve slabija.
I nitko mi nije kriv što sam sama i što se za sve trebam pomučiti onako pošteno. To je život i prihvaćam ga baš takvim kakvim je. Nije da se mirim sa svime što mi donosi, ali prihvaćam i borim se na svoj način.
Naučila sam se dobro nositi s VELIKIM stvarima i to onima koje bi malo tko izdržao, ali zato padam na sitnicama. Spotaknem se na taj mali kamenčić i sve ode u vražju mater. I onda najprije postanem neugodna, a u biti samo sam jadna i nemoćna.

I kako je danas subota, jutro sam odlučila provesti na moru. Nije baš da sam se veselila kupanju jer i to mi je postao velik tramak, ali šteta bi bilo ne iskoristiti slobodan dan i provesti ga u ljenčarenju na kauču. Dakle, nema spavanja do deset uri o čemu sanjam , nego aj Šušo na plažu.
Već iz samog auta sam vidjela da neću moći ući u more zbog loše očišćenog prilaza, ali svejedno me otac dopratio do moje šipke i nevoljko ostavio jer i sam je vidio da mi je ulaz nepristupačan.
Ali tvrdoglava sam ko konj i doslovno sam ga potjerala doma. Samo sam ga obavijestila da dođe po mene u podne. Sunce je tad već prejako i nema se smisla pržiti.

Sjedila sam na svom šugamanu koji sam smjestila tik uz moju šipku i to na onom mjestu na kojem sam procijenila da bi ipak mogla ući u more. Samo sam skinula veštu i šlape i da ću pogledati na mobitel koja je ura, kad odjednom zapljusnu me veliki val. Sva sam bila mokra i ja i šugaman i torba. Neka žena mi je iz mora viknula „Pazi!“ misleći valjda da se pomaknem malo na suho. A ja sam samo stajala na mjestu i nasmijala sam joj se. Nije mi bilo do smijanja i nisam se mogla pomaknuti. Snage niotkud. Došlo mi je da škričim iz sve glave. U sebi sam proklinjala val. Proklinjala sam nemoć. I nisam izdržala. suze su same potekle. Kad sam ih obrisala i malo se sabrala, okrenula sam se „čuvarima Plaže“( To su ona dva dečka koja brinu o nama osobama s invaliditetom) i mašući rukom ih pozvala sebi.
Bila sam izuzetno fina i draga i smirena kad sam ih upitala za koga oni čiste plažu i jel vide da ne samo ja, nego nitko ne može ući u more pridržavajući se za šipku.

- Da, da, Vidim, ali nismo mi krivi što more neprestano nanosi novi šljunak.- kaže jedan od njih.
- Istina- nastavim ja- ali more je nanosilo šljunak i lani i preklani i za… Da se ja mogu kupati bilo gdje drugdje u Zadru, kupala bi se, ali ovo je jedina plaža za osobe s invaliditetom koja , evo ispada, da to uopće nije.
- Razumijem ja Vas, ali mi čistimo i trudimo se…
- Ma znam, vidim ja to, ali totalno krivo čistite i samo pravite brda od šljunka… i onaj tko nije bio invalid-postat će.-smireno sam pojašnjavala dečku, a u sebi sam kuhala od muke.
- A dobro potrudit ćemo se sutra.,,, mi zovemo bager, ali…..-nastavljao je dečko i baš mi ga je bilo milo koliko se trudio mi dokazati da oni tu ne mogu ništa. A znam kako idu stvari s plažom, udrugom i Gradom koji ljeti plaća dolazak bagera nekoliko puta da izravna plažu. Sve sam ja to dobro znala, a opet mi je bila muka jer kako ću ja u more. Mogu me dečki odvesti kolicima, ali to bi za mene značio kraj- potpuna predaja. A bijelu zastavu još ne mogu dignuti iako sve vodi prema tome.

Ebem mu mater- pomislim u sebi beštimajući ni ja ne znam na koga- neću odustati! Nećuuuu!- krenem kao da ću ustati uz šipku, ali …..
Nisam mogla! Snage nisam imala. Ali ono baš ni jednog jedinog šugavog atoma. Opet sam se nasmijala. Puno je ljudi oko mene. I svi me znaju i znaju da godinama već sama ulazim u more pa ni ne nude pomoć. Ali ovaj put ne mogu. Osjećaj nemoći je strašan. Znala sam da će se dogoditi i to, ali nisam očekivala još. Od tuge i jada ne idu mi ni suze. Pokušam opet. Ništa . I tad mi priđe jedan mladi zgodni, ma prezgodni dečko. Nazove me imenom i ponudi mi pomoć.

- Ne, ne hvala! Mogu sama- i pokušam opet, stisnem zube i dignem se! Uspjela sam.

I kako sad ovo objasniti?!



- 19:24 -

Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.07.2021.

Misao i iznenađenje

Puna glava misli.
Svaka je započeta, nijedna dovršena.
Jedna drugu gura i ne da joj da dođe do izražaja.
Svjesna sam da to ne ide tako i da nema nikakvog smisla,
Ali nemam snage za išta promijeniti.
Puštam stvari da idu svojim tokom,
I sve tako dok mi se ne obiju o glavu.
A iskustvo kaže da hoće.
Trenutno me nije briga.
Važno je da sam zadovoljna.
I samo da ne boli.
I onda se opet vrati isto pitanje;
Pokušati ili ne?!
Prihvatiti ili odbiti?!
Kažu da je jedan probao pa se....
Ja uvijek sve userem.
Ali ako ne pokušam,
Kako ću znati?!
Ne očekuj pomoć od ljudi
Jer nećeš je dobiti.
Svatko misli da je njemu najgore.
I da je on ta žrtva koju nisam nikad voljela izigravati.
Preuzimam odgovornost i
misao "Prihvačam" pobjeđuje!!!!!

Dodatak:

I tako ja napišem ovu splačinu od teksta dok sam čekala kraj radnog vremena. Samo sam slijedila svoj zbrkan tok misli. I tako smušena dođoh kući, a za stolom me, osim ručka, čeka iznenađenje. Kako li sam samo bila sritna!!!!.
Demetra, hvala ti od srca!
Ne znam jel se više veselim knjizi ili đinđama. Ma naravno da se više veselim knjizi s posvetom, ali za dobru đinđu bi se prodala. Baš sam sritna! Hvala, hvala, hvala!







- 16:33 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.07.2021.

Malo o ženama

Tražeći neku medicinsku dokumentaciju, naišla sam na malu plavu knjižicu. Ne, to nije bila moja Đačka knjižica, iako sam i na nju naletila, nego knjižica koja me svojim prastarim i vidno oštećenim koricama privukla. Na naslovnoj stranici male plave knjižice je pisalo „ Zemaljska viša djevojačka škola smjera kućanskoga, U Zagrebu, 1. GODIŠNJI IZVJEŠTAJ 1909-1910“. Hm zanimljivo!!!!! Ali što to radi u mojim dokumentima i čije bi to moglo biti?!!!



Kako je knjižica stvarno bila tanka, odlučila sam ju prolistati. I na samom početku prve stranice ugledam nekakav grb. Šahovnicu prepoznajem, ali sve ostalo mi enigma. Po godinama izdanja knižice, razmišljam da je Hrvatska bila tad pod AustroUgarskom vlašću i tu ću stati s objašnjenima jer moje znanje povijesti nije baš za pohvaliti se. A i ono što sam znala, zaboravila sam.
Na istoj toj stranici prepoznajem ime koje je nevješto rukom ispisano. I to je ime didove sestre, mamine tete Dese i ispisana je godina '54. Ništa mi nije jasno jer nisam sigurna kad je bila rođena teta Desa. Pitala bi njenog sina, ali rodbinski odnosi su nam trajno i nepovratno poremećeni tako da;
Zaboli me dupe koje je godine rođena teta Desa.



Ali da je knjižica full zanimljiva- zanimljiva je!
Iz nje doznajem (ukratko);
Da je nova slobodno stojeća zgrada za višu djevojačku školu sagrađena na Sajmištu (U Zagrebu), a glavno pročelje se nalazi u Draškovićevoj i dijeli se na dvije grane ;
- Smjer kućanski i smjer trgov. industrijalni.
„Prilikom unutrašnjeg ukrašenja prostorija izbjegavalo se svakoj suvišnoj raskoš“i te su detaljno opisane prostorije škole. Ravnateljica zemaljske više djevojačke škole smjera kućanskoga u Zagrebu je od 1909. bila Milka Pogačić. A temeljna zadaća ove škole je bila „da se u ženske mladeži uzbudi smisao, volja i poštivanje rada uopće, napose pak, da ona shvati vrijednost i važnost ženskog rada u domu i obitelji... imadu učenice steći onu naobrazbu uma i srca, koja se prema današnjim kulturnom stanju s pravom traži od inteligentne žene.“. A one koje budu htjele, moći će dalje ići i na više nauke.
I dalje su mi suze od smijeha tekle kad sam vidjela glavne predmete škole i njihove zadaće.
Između ostalog nabrajam ; kuhanje i kućanstvo s kojim je usko povezano vrtlarstvo, Krojačenje, Glađenje, i pazi; Uzgoj djece.... po Frobelovu sistemu. A kad vidim kako su danas neka djeca odgajana, shvatim da su stvarno uzgajana....ili su divlja ka neke životinje ili su mamine mimoze uzgajane ka biljke koje su opet za ništa.



Posebno poglavlje upućeno je roditeljima koji se izmeeđu ostalog mole da priliKom upisa u školu prijave karakteristike svojih kćeri, a tu se podrazumijeva osim nekih fizičkih ili psihičkih tegoba ako su sklone krađi ili laži. Pihhh, baš će neka mater reći „moja je 'čer luda“.
A poglavlje knjižice posvećeno je i samo majci te se navodi ako je majka postala nervozna i razdražljiva da se treba zapitati ko je za to kriv i tko ju je doveo u to stanje i neka se posrami zbog toga..
Posebno se u knjižici ravnateljica obraća i učenicama kojima se daju savjeti kakve trebaju biti i kako se ponašati.



Također im se sugeriraju zvanja za koje se ženske obučavaju. Obično su to zvanja za doktorice, učiteljice i profesorice te one manje sposobne navode se da rade u pošti. A spominje se i da se "danas" svi srame rada, te se pita ko je najbogatiji u Zagrebu nego obrtnici.
Učenicama se na lijep način obrazlaže da nisu sve cure sposobne za daljnju nauku i na studij idu one koje su zdrave, čile i krepke i ako su zbilja nadarene.
Sve školske svečanosti koje su održane tu godinu su navedene u knjižici kao i darovi koje je škola primila te imena učenica koje su primile „potpore i Štipendije“.
Škola je osobito ponosna na učeničku knjižnicu koja broji 137 djela.
Uglavnom knjižica je jako zanimljiva i za današnje uvjete pomalo smiješna. Naglašavam pomalo jer uistinu ja ne vidim neke velike razlike u odnosu na ophođenje prema ženama danas i kao što je to bilo prije sto godina. Istina, postale smo neovisne i izborile se za puno toga i pronašle smo svoje mjesto pod suncem.
Razvojem društva mijenjao se i položaj žene u istom tom društvu i to je normalno. No, jesmo li uistinu toliko napredovale i jesmo li stvarno toliko emancipirane koliko tvrdimo, zapitala bi se.
Čak mislim da danas u škole treba vratiti neke predmete kao što su Krasnopis tj obično pisanje jer današnja djeca gotovo da ni ne znaju pisati olovkom ili Domačinstvo pa da žene bar znaju zakrpati botun na vešti ili ispeči palačinke.
I zato drage žene, baš kao i prije sto godina, na nama je izbor; hoćemo li učiti i ići na studije, zaposliti se odmah nakon osnovne/srednje, i uz sve to biti ili ne biti majka, ili se samo bogato udati.
Koji put je kriv, a koji prav??!!!! Odgovara nema....Svoj put biramo same i to je jedina ispravna odluka pa makar i pogriješile.

- 10:58 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 14.07.2021.

Majka Hrabrost

Nema dana da je se ne sjetim. Svaki slučajni čitač mog bloga bi mogao reći da uvijek dramatiziram i da imam previše godina da bi patila i spominjala majku. A u biti, ja svoju mamu nikad ni ne spominjem. I kad se u društvu samo izgovori riječ mama ili na radiju zasvira pjesma o majci, pravim se kao da ne čujem i da to nisu moja posla te o svojoj mami nikad ni ne pričam. Izvježbala sam onaj tupi i hladni blentavi pogled iz kojeg se ne mogu iščitati nikakve emocije. A kad me nitko ne vidi, slomim se i jecam na samu pomisao mame.

Znam da je svakomu njegova mama najveća i najdraža i svatko najviše voli svoju majku, ali to što je bila moja mama i kolika je njena veličina ne postoje riječi koje bi ju opisale i dočarale njeno postojanje. Valjda zato i nisam do sada pisala o njoj. Ali to je baš sebično od mene kojoj se podrazumijeva da su svi znali moju mamu i kolika je njena snaga.......
I zato ću ja ispraviti tu nepravdu i predstaviti moju mamu koja da zna da ovo pišem o njoj bi mi, blago rečeno, „zavrtila vratom“. Ali eto neću je ovaj put poslušati i ispričat ću njenu (ne)sretnu životnu priču i to počevši od samog kraja;

Moja mama Mirjana, umrla je nekoliko dana nakon napunjenog 62. rođendana. Iskreno vjerujem da ju ništa nije bolilo i da je samo njena duša napustila tijelo. Umrla je za operacijskim stolom 27.10,2012. pri ne baš jednostavnoj operaciji srca, a zakopana je 4 dana poslije jer toliko je trajala procedura prevoženja tijela iz bolnice u Splitu.
Na posljednji počinak ispratila ju je klapa Intrade u kojoj je pjevao i njen osnivač barba Suša.
Ništa se ja ne sjećam tih dana i sve mi je bilo kao u magli i kao da se sve to nekom drugom događalo.
I namjerno sam spomenula barba Nikicu (nadimak Suša) jer on je bio taj koji je upoznao svog prijatelja Matu sa svojom prijateljicom Mirjanom. Taj Mate, eli moj tad budući ćaća, je u to vrime navigiva. Ali to je bilo nešto kratko jer mu je tadašnja divojka Mirjana postavila ultimatum „ Ili ja ili brod?!!!“.
I naravno da se moj ćaća skinija s broda i izabra Mirjanu. Ne, što je to moja mater, nego Mirjana je bila najlipša cura u gradu (ovo sam malo izmislila radi većeg doživljaja).






Imala je gotovo jednako lipu par godina mlađu sestru Ivanku i mamu Slavku koja je iznenadno umrla u ranim pedesetima. A to da mi je teta umrla u ranim četrdesetima, neću od žalosti ni spominjati. Mater mi se gotovo ni ne sića oca koji je umra' u ranim tridesetima, a imao je isti syndrom od kojeg su kasnije umrli i moj brat i rođak, sin od tete Ivanke. Jesam ga zapetljala, a?????

Idemo dalje:

Dakle, Mirjana je iz lipo uređenog stana koji je njen ćaća kao tada direktor jedinog kina u Zadru dobio od tadašnjih vlasti, otišla živjeti s Matom u malu potleušicu bez wca-a i parkete njene sobe zamijenila zemljanim podom njihove bračne sobe. Pretpostavljam da su u toj sobi napravili dvoje tada zdrave djece. Razlika između mene i brata je deset mjeseci. I onda je počeo normalan život jedne mlade četveročlane obitelji. Nismo živjeli u obilju, ali smo imali kuću punu ljubavi. Čak bi mogla reći da je mama bila više gladna nego sita jer cijeli svoj život podredila je samo bratu i meni. Nije bilo lako od škrte radničke plače dicu školovati i graditi kuću. Ali moja mama je baš bila mozak. Bila je prava domaćica koja je znala od ničega stvoriti nešto. Pravila je najlipše kolače na svitu i to gotovo svakodnevno. Puno je čitala, ispunjavala križaljke, služila se kompjuterom. Bila je izuzetno temperamentna i imala je predivan pravi ženski glas i puno se smijala. Ma bila je mater za deset.

Sliku sa vjenčanja je poparala jednom prilikom kad se posvađala s ćaćom....



Iako je rođena od oca iz prave hrvatske obitelji (prezime Relja iz Nina) i mame bodulice (Dundov iz Kali), u crkvu nije išla iako je bila krštena i pričešćena tajno. Valjda je to tako bilo radi prirode posla njenih roditelja u ono komunističko vrime. Dida je bija direktor, a baba je radila u Ministarstvu ribarstva u Kalima. Kad bolje razmislim oni su bili uhljebi u ono doba. I kako se karma u životu vraća, danas mene ebu neki drugi uhljebi koji su isto u ono doba bili najveće komunjare, a sada velike Rvatine. Ali ko je bez grijeha, neka baci prvi kamen!!!!

Ono što sam tila reći je to da je mater ulaskom u čaćinu kuću u potpunosti se preobratila i svojim životom i djelom je svjedočila svoju vjeru. Izuzetno je štovala Gospu i Krunicu nikad nije ispuštala iz ruke. Za razliku od nje ćaća je presta ići u Crkvu i kaže da je on i previše Misa odslužija ka ministrant.

No,vratimo se mi na moju mamu;

Najveći šok i udar u njenom životu je bio kad sam se ja razbolila (priču znate), a ona nije odustajala i lavovski se borila da mene vrati u život. Bila je uz mene stalno u bolnici. Učila me govoriti, pisati, sjediti i postaviti na noge.



Izborila se da me upišu u srednju školu i svakodnevno me autobusom vodila u školu i iz škole. Koliko samo puta ona nije imala za kartu... previše mi je to bolno i za sjetiti se.

A onda je uslijedio drugi šok; razbolio se brat! Izborila se i da njega uspiju operirati u bolnici u Krapini. Iako nitko nije htio „staviti ruke na njega“ i ta operacija je ušla u medicinska čuda i napisani su znanstveni radovi o njegovom slučaju. Ali sad, nije bitan brat. Bitna je mama;

Mama koja je uspjela spasiti brata, ali nije mislila na sebe i sebe liječila pa je njezino srce bilo u rasulu. Tijelo joj je sve više slabilo, jedva je mogla hodati. Rane na nogama nisu joj nikad zacijelile. Naglo su joj počeli padati zubi. Nije imala snage, ali nije odustajala i uhvatila bi me za ruku i odvela u šetnju. Više sam ja nju pridržavala nego ona mene. Ali nisam se bojala jer uz mamu sam mogla sve.
Nakon što je nekoliko puta pala u kući i ostala bez svijesti, kratko je boravila u bolnici u Zadru i prevezena je na operaciju u Split. Njeno srce nije izdržalo.
Znam samo da ju je tata obuka' u njenu najlipšu robu koju je ona da mi ne znamo unaprijed pripremila i oko vrata joj je stavija njenu krunicu (slučajno mi je to kasnije otkrio).
S njom je otišlo pola mene.

Jednom prilikom za života dok je pila kavu s prijateljicom, a ja sam čula iz sobe da joj je rekla;

„ Samo molim dragog Boga da je moja Buba malo samostalnija, samo malo......“.

Tih riči se sitim svakodnevno i pogled uprtim gore i samo kažem;

- Jel' vidiš???? Želja ti je uslišena?!!! ... A sve si me ti to naučila!

Počivala u miru!

Mirjana B.
(16.10.1950. - 27.10.2012.)




- 09:28 -

Komentari (28) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.07.2021.

Trenutno stanje, a možda i sr....

Kažu da vrijeme lijeći rane-LAŽ!
Vrijeme ne liječi ništa.
Kažu da će biti bolje.- (POLU)LAŽ!
Možda će biti bolje i kako kome.
Kažu da je sutra novi dan-nova sreća, nova mogućnost.- (POLU)LAŽ!
Ako me išta život naučio, onda je to činjenica da sutra ne mora doći.
I što onda činiti, kako se ponašati i kako živjeti???
Živjeti trenutak, živjeti sada,
Biti ponizan i biti jednostavan.
Dakle, mantram dok se vozim ka Alkatrazu;
„Živjeti trenutak, živjeti sada,
Biti ponizan i biti jednostavan.
Živjeti trenutak, živjeti sada,
Biti ponizan i biti jednostavan.
Živjeti........“
I sve tako dok se rampa ne otvori i welcome to PRČVARNICA!!!!
Jeli to moj zatvor ili sloboda?!!
Kazna ili blagoslov?!!
Trenutno muka teška.
Gušim se i ponestaje mi zraka.
A promijeniti ne mogu ništa.
Idem dalje , nema druge.
Nepravde je bilo uvijek i bit će je i dalje.
Shvati nisi Guzonjina kći, nemaš kuma, niti mogu izvući kakvu korist od tebe.
I zato rintaj Šušo i budi zahvalna što radiš!
I jesam! Ali jako boli kad sve vidim.
Bezlične face koje se prodaju za sitne novce.
A i ove ženske- ovca do ovce!
Sve u svemu ;
Uhljeb do uhljeba- Uhljebarnica!


a i debela sam........




- 08:29 -

Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Opis bloga

Vesele i manje vesele priče jedne Šuše.

Linkovi

......moj prvi post

Važno je.....ne sekirati se!!!









Flag Counter

Od 25.07.2021.