srijeda, 14.07.2021.
Majka Hrabrost
Nema dana da je se ne sjetim. Svaki slučajni čitač mog bloga bi mogao reći da uvijek dramatiziram i da imam previše godina da bi patila i spominjala majku. A u biti, ja svoju mamu nikad ni ne spominjem. I kad se u društvu samo izgovori riječ mama ili na radiju zasvira pjesma o majci, pravim se kao da ne čujem i da to nisu moja posla te o svojoj mami nikad ni ne pričam. Izvježbala sam onaj tupi i hladni blentavi pogled iz kojeg se ne mogu iščitati nikakve emocije. A kad me nitko ne vidi, slomim se i jecam na samu pomisao mame.
Znam da je svakomu njegova mama najveća i najdraža i svatko najviše voli svoju majku, ali to što je bila moja mama i kolika je njena veličina ne postoje riječi koje bi ju opisale i dočarale njeno postojanje. Valjda zato i nisam do sada pisala o njoj. Ali to je baš sebično od mene kojoj se podrazumijeva da su svi znali moju mamu i kolika je njena snaga.......
I zato ću ja ispraviti tu nepravdu i predstaviti moju mamu koja da zna da ovo pišem o njoj bi mi, blago rečeno, „zavrtila vratom“. Ali eto neću je ovaj put poslušati i ispričat ću njenu (ne)sretnu životnu priču i to počevši od samog kraja;
Moja mama Mirjana, umrla je nekoliko dana nakon napunjenog 62. rođendana. Iskreno vjerujem da ju ništa nije bolilo i da je samo njena duša napustila tijelo. Umrla je za operacijskim stolom 27.10,2012. pri ne baš jednostavnoj operaciji srca, a zakopana je 4 dana poslije jer toliko je trajala procedura prevoženja tijela iz bolnice u Splitu.
Na posljednji počinak ispratila ju je klapa Intrade u kojoj je pjevao i njen osnivač barba Suša.
Ništa se ja ne sjećam tih dana i sve mi je bilo kao u magli i kao da se sve to nekom drugom događalo.
I namjerno sam spomenula barba Nikicu (nadimak Suša) jer on je bio taj koji je upoznao svog prijatelja Matu sa svojom prijateljicom Mirjanom. Taj Mate, eli moj tad budući ćaća, je u to vrime navigiva. Ali to je bilo nešto kratko jer mu je tadašnja divojka Mirjana postavila ultimatum „ Ili ja ili brod?!!!“.
I naravno da se moj ćaća skinija s broda i izabra Mirjanu. Ne, što je to moja mater, nego Mirjana je bila najlipša cura u gradu (ovo sam malo izmislila radi većeg doživljaja).
Imala je gotovo jednako lipu par godina mlađu sestru Ivanku i mamu Slavku koja je iznenadno umrla u ranim pedesetima. A to da mi je teta umrla u ranim četrdesetima, neću od žalosti ni spominjati. Mater mi se gotovo ni ne sića oca koji je umra' u ranim tridesetima, a imao je isti syndrom od kojeg su kasnije umrli i moj brat i rođak, sin od tete Ivanke. Jesam ga zapetljala, a?????
Idemo dalje:
Dakle, Mirjana je iz lipo uređenog stana koji je njen ćaća kao tada direktor jedinog kina u Zadru dobio od tadašnjih vlasti, otišla živjeti s Matom u malu potleušicu bez wca-a i parkete njene sobe zamijenila zemljanim podom njihove bračne sobe. Pretpostavljam da su u toj sobi napravili dvoje tada zdrave djece. Razlika između mene i brata je deset mjeseci. I onda je počeo normalan život jedne mlade četveročlane obitelji. Nismo živjeli u obilju, ali smo imali kuću punu ljubavi. Čak bi mogla reći da je mama bila više gladna nego sita jer cijeli svoj život podredila je samo bratu i meni. Nije bilo lako od škrte radničke plače dicu školovati i graditi kuću. Ali moja mama je baš bila mozak. Bila je prava domaćica koja je znala od ničega stvoriti nešto. Pravila je najlipše kolače na svitu i to gotovo svakodnevno. Puno je čitala, ispunjavala križaljke, služila se kompjuterom. Bila je izuzetno temperamentna i imala je predivan pravi ženski glas i puno se smijala. Ma bila je mater za deset.
Sliku sa vjenčanja je poparala jednom prilikom kad se posvađala s ćaćom....
Iako je rođena od oca iz prave hrvatske obitelji (prezime Relja iz Nina) i mame bodulice (Dundov iz Kali), u crkvu nije išla iako je bila krštena i pričešćena tajno. Valjda je to tako bilo radi prirode posla njenih roditelja u ono komunističko vrime. Dida je bija direktor, a baba je radila u Ministarstvu ribarstva u Kalima. Kad bolje razmislim oni su bili uhljebi u ono doba. I kako se karma u životu vraća, danas mene ebu neki drugi uhljebi koji su isto u ono doba bili najveće komunjare, a sada velike Rvatine. Ali ko je bez grijeha, neka baci prvi kamen!!!!
Ono što sam tila reći je to da je mater ulaskom u čaćinu kuću u potpunosti se preobratila i svojim životom i djelom je svjedočila svoju vjeru. Izuzetno je štovala Gospu i Krunicu nikad nije ispuštala iz ruke. Za razliku od nje ćaća je presta ići u Crkvu i kaže da je on i previše Misa odslužija ka ministrant.
No,vratimo se mi na moju mamu;
Najveći šok i udar u njenom životu je bio kad sam se ja razbolila (priču znate), a ona nije odustajala i lavovski se borila da mene vrati u život. Bila je uz mene stalno u bolnici. Učila me govoriti, pisati, sjediti i postaviti na noge.
Izborila se da me upišu u srednju školu i svakodnevno me autobusom vodila u školu i iz škole. Koliko samo puta ona nije imala za kartu... previše mi je to bolno i za sjetiti se.
A onda je uslijedio drugi šok; razbolio se brat! Izborila se i da njega uspiju operirati u bolnici u Krapini. Iako nitko nije htio „staviti ruke na njega“ i ta operacija je ušla u medicinska čuda i napisani su znanstveni radovi o njegovom slučaju. Ali sad, nije bitan brat. Bitna je mama;
Mama koja je uspjela spasiti brata, ali nije mislila na sebe i sebe liječila pa je njezino srce bilo u rasulu. Tijelo joj je sve više slabilo, jedva je mogla hodati. Rane na nogama nisu joj nikad zacijelile. Naglo su joj počeli padati zubi. Nije imala snage, ali nije odustajala i uhvatila bi me za ruku i odvela u šetnju. Više sam ja nju pridržavala nego ona mene. Ali nisam se bojala jer uz mamu sam mogla sve.
Nakon što je nekoliko puta pala u kući i ostala bez svijesti, kratko je boravila u bolnici u Zadru i prevezena je na operaciju u Split. Njeno srce nije izdržalo.
Znam samo da ju je tata obuka' u njenu najlipšu robu koju je ona da mi ne znamo unaprijed pripremila i oko vrata joj je stavija njenu krunicu (slučajno mi je to kasnije otkrio).
S njom je otišlo pola mene.
Jednom prilikom za života dok je pila kavu s prijateljicom, a ja sam čula iz sobe da joj je rekla;
„ Samo molim dragog Boga da je moja Buba malo samostalnija, samo malo......“.
Tih riči se sitim svakodnevno i pogled uprtim gore i samo kažem;
- Jel' vidiš???? Želja ti je uslišena?!!! ... A sve si me ti to naučila!
Počivala u miru!
Mirjana B.
(16.10.1950. - 27.10.2012.)
- 09:28 -
Komentari (28) - Isprintaj - #
